Promovirana knjiga Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. na Univerzitetu u Sarajevu

izvor: unsa.ba

IMG_3117

U srijedu 19. februara 2014. godine u Svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu upriličena je promocija izdanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

U ime Univerziteta u Sarajevu čestitke Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i autorima knjiga uputio je prorektor prof. dr. Faruk Mekić, te je istakao da naučna djela u izdanju Instituta predstavljaju značajan naučni doprinos upotpunjavanju i razvoju naučnih saznanja o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je u funkciji konstituiranja, afirmacije i razvoja predmeta i metoda nauke o genocidu i njenih određenih naučnih disciplina u okviru društvenih i humanističkih nauka.

Promovirane su knjige „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini“ i „U opsadi 1201 dan“ autora dr. Muje Begića, „Iskustva odbrane Bosne i Hercegovine“ autora mr. Muharema Krese, te „Ćosićev rat“ – zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi „Bosanski rat“ Dobrice Ćosića. Promotori knjiga bili su: akademik Muhamed Filipović, Adil Kulenović, mr. Izudin Saračević, prof. dr. Fikret Bečirović, prof. dr. Enver Imamović, mr. Vahid Karavelić, prof. dr. Safet Halilović i prof. dr. Esad Bajtal.

„Knjige koje danas promoviramo govore, pored ostalog, o historiji Bosne i Hercegovine, prije svega političkoj i vojnoj historiji, kao i o ideologiji, politici i praksi zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, o osvajačkim agresorskim ratovima protiv BiH“, naveo je prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Također, naglasio je da se u knjigama govori i o iskustvu odbrane Bosne i Hercegovine, o antifašizmu kao temeljnoj inspiraciji i univerzalnoj vrijednosti u BiH, o zločinu genocida, žrtvama genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, falsificiranju historijskih činjenica o BiH, posebno činjenica o događajima na kraju 20. stoljeća.

Dr. Mujo Begić, autor knjiga „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini“ i „U opsadi 1201 dan“, naveo je da je njegov motiv za istraživanje događaja iz 1941. godine u kulenvakufskom kraju – o čemu piše u prvoj knjizi – bilo to što su većina žrtava bile žene i djeca. Također, dr. Begić je istraživao i pisao o opsadi bihaćkog kraja, koji je bio zaštićena zona. „Ta opsada je trajala 1201 dan, te govori o zločinima i dimenziji zločina koji je počinjen u toj zaštićenoj zoni“, naveo je dr. Begić, te naglasio da ovim knjigama želi zaboravu otrgnuti određene događaje, te poslati jasnu poruku da se nikada i nikome ne dogodi ono što se dešavalo u protekla dva rata Bošnjacima bihaćkog i kulenvakufskog kraja.

Advertisements

Napad ustanika na Kulen-Vakuf 6. septembra 1941

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Napad na Kulen-Vakuf

Većina stanovništva koje je izbjeglo ispred ustaničkih jedinica u kasnim popodnevnim satima 5. septembra bila je u Kulen-Vakufu. Grad je bio pun izbjeglica. Hiljade ljudi, žena, djece, starijih razmjestilo se po cijelom Kulen-Vakufu. Neki su našli smještaj kod rodbine, prijatelja, poznanika, u školi, kafanama i drugim objektima. Međutim, jedan broj ljudi nije se imao gdje smjestiti pa su ostali na ulicama. Ustaničke jedinice su poslije zauzimanja Boričevca, Vrtoča i Martin-Broda, Ljutočku dolinu doveli u okruženje. “Poslije zauzeća Boričevca, ustaše smo stjerali u Kulen-Vakuf i opkolili sa svih strana. Lički odred je držao položaj od lijeve strane Une, preko Buševića, do Pištaličke drage kuda je vodila cesta za Donji Lapac. Od Vakufa, zaposjeli su Cvjetnički, Boboljusački i Osredački vodovi. Cestu sa druge strane Une, koja ide za Martin-Brod, držao je Martinbrodski vod; do njih su bili Očijevljani prema Gečetu, zatim, vod Nikole Karanovića na Čovki, i Dake Karakaša na Oraškom brdu i Ćukovima.” Nakon zauzimanja Ćukova i Orašca ustaničke jedinice krenule su prema Kulen-Vakufu.

U popodnevnim satima ustanici su poslali pismeni ultimatum za predaju i da se narod potpuno povuče iz Klise. Ustanici su u ultimatumu garantovali svim domobranima i cjelokupnom stanovništvu da može birati: ili da ostanu u Kulen-Vakufu ili da idu za Bihać. U ultimatumu je naglašeno da sa sobom mogu ponijeti sve, osim oružja i municije, ali su tražili da im se predaju ustaški zločinci. Ultimatum su potpisali Stojan Matić kao komandant i Gojko Polovina kao politički komesar. Međutim, poučeni događajima iz prethodnih dana, stanovništvo nije moglo vjerovati da će imati zaštitu. Upravo se to potvrdilo kada je nevin narod ubijan narednih dana.”Na taj tekst ultimatuma dobili smo poruku da bi oni uslove prihvatili ako bismo mi dali spisak ustaša koje smatramo zločincima, jer postoji strah da ćemo i nevine ljude proglasiti ustaškim krvnicima. Tražili su da to bude stroga tajna. Stojan mi je podnio spisak od oko dvadesetak zločinaca ustaša čije smo izručenje tražili, jer bez toga ne bismo mogli garantovati živote ostalima. Taj smo spisak potpisali i poslali istom vezom preko Demirovog Brda. Umjesto odgovora garnizon je sutradan 6. septembra pokušao da probije obruč i sa cjelokupnim stanovništvom pošao preko Čovke u pravcu Vrtoče-Bihać.”

Plan napada na Kulen-Vakuf od strane ustanika donesen je nakon zauzimanja Vrtoča. “Prema rasporedu za napad na Kulen-Vakuf, borci bataljona Sloboda, koji su uništili neprijateljski logor u Vrtočama, dobili su zadatak da napadaju od Vrtoča i Prkosa. Ustanici na lijevoj obali Une trebalo je da se primaknu što bliže rijeci i na dati znak prebace se preko rijeke. U to vrijeme u Kulen-Vakufu nalazio se i priličan broj izbjeglica iz okolnih sela.

Napad ustanika na Orasac 4 spetembra 1941

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Ovaj članak posvećen je dijelu knjige koja govori o napadu na Orasac septembra 1041 godine.

Napadajući na prostore Ćukova i Orašca ustanici su glavni pravac napada usmjerili prema Ćukovima ali je istovremeno napadan i Orašac. Prostor starog grada Orašac, Ćelije, Basača napadani su sa ličke strane. Među prvim ubijenim na starom gradu bili su Redžo Dizdarević-Redžan, Bego Šehić i Halil Hrnjica. Poslije podne, kada je većina stanovništva naselja Ćukovi, Duljci, Ćelije i starog grada Orašac pobjegla, ispred ustaničkih jedinica do škole u Orašcu, i mještani Orašca počeli su napuštati svoje kuće. Izbjegli muškarci iz Ćukova, zajedno sa naoružanim civilima iz Orašca, pokušali su formirati odbranu u Orašcu. Kada je narod Orašca vidio kolone ljudi, zaprega, stoke, kada je vidio dim iz pravca Ćukova, počeo se masovno skupljati kod škole. Noseći djecu, vozeći u zapregama starije, iznemogle, noseći najosnovnije stvari narod je krenuo na put neizvjesnosti, straha, patnji i ubijanja. Izbjegli mještani sela Ćukovi i Duljaka nosili su djecu, vodili starce, tjerali stoku i pričali šta se desilo u Ćukovima. Pričali su o ubijanjima, paljevini kuća. To je samo još više ubrzalo napuštanje Orašca.
Blizu 3.000 mještana ovih sela krenulo je prema Kulen-Vakufu. Kolona ljudi i zaprega bila je duga i kretala se pravcem Orašac–Pađeni–Lužine–Rajnovci. U međuvremenu stigla je vijest da su ustanici ušli u Rajnovce. Nekolicina naoružanih civila stala je na čelo kolone i time davala neku sigurnost. Nakon ulaska ustanika u Orašac počeli su sa paljevinom, pljačkom i ubijanjima. Oni koji nisu uspjeli pobjeći ubijani su na kućnim pragovima. Ustanici su ubili Muharema Dizdarevića, starca od 80 godina koji je pokušao spriječiti zločince da zapale džamiju. Zaklan je pred vratima džamije u Orašcu. Prema svjedočenjima preživjelih Oraščana najveći broj ubijenih u Orašcu su zaklani, a jedan broj je ubijen tupim predmetima. Prema sjećanjima preživjelih jedan broj stanovnika spaljen je živ u svojim kućama. Ustanici nisu imali nikakvu milost ni prema djeci.
U pokušajima bjekstva prema Kulen-Vakufu, Fata Dizdarević sa dvije kćerke Mejasom, Fatimom i sinom Jusufom u zaseoku Brižine su zarobljeni od strane ustanika. Jusuf Dizdarević je bio dječak, odmah su ga svezali. Ustanici su naložili vatru i pripremili sve da Jusufa ispeku na ražnju. Majka i sestre su molile da njih ubiju, a Jusufa da ostave. Međutim, one su morale sve to gledati. Kada su htjeli Jusufa da stave na ražanj, naišao je jedan ustanik, poznanik iz Rajnovaca, i kad je vidio ovu scenu, puškom je zaprijetio da će ih sve pobiti ako ne puste ovog dječaka. Poslije verbalnih prepirki ustanici su pustili Jusufa. U predvečerje prethodnica je stigla u Rajnovce. Jedan broj ljudi i zaprega prošao je prije nego su ih ustanici napali. Glavnina kolone koja je naišla između sela Lužine i Rajnovci napadnuta je od strane ustaničkih jedinica. Jedini izlaz bio je prelaz preko Une za Klisu. Kada su izbjegli stigli na lađište (mjesto za prelaz), stvorila se ogromna gužva. Ljudi, zaprege i stoka, koncentrisani na malom prostoru, stvorili su strašnu buku. Na drugu obalu vozila je mala skela i lađa. Mali broj ljudi mogao je odjednom biti prevezen. Svi su željeli prvi preći. Istovremeno, ustanici su pucali prema narodu. Čitavu noć trajao je prelaz preko Une i dolazak u Klisu. Jedan dio izbjeglih smjestio se u Klisi, a drugi dio je produžio u Kulen-Vakuf.
Ustaničke snage su 5. septembra 1941. godine iz pravca Rajnovaca, Buševića i Demirovića brda počele napad na Klisu. Jedan dio naoružanih sa glavice, na kojoj je bila džamija, počeo je pružati otpor. Prilikom odbrane Klise poginuo je Mumin Kolaković. Narod Ćukova, Orašca, Poljica, Demirovića Brda i Klise, uglavnom žene, djeca, stariji krenuli su za Kulen-Vakuf. Muškarci koji su imali oružje zauzeli su položaje prema ustanicima koji su bili nadomak Klise. U popodnevnim satima ovoj grupi civila Weber je izdao naređenja da se povuku u Kulen-Vakuf. U izvještaku se kaže: “Tako se 5. septembra 1941. godine, oko 4 sata poslije podne sve muslimansko i hrvatsko stanovništvo iz okolnih sela odjednom slilo u Kulen-Vakuf. Ionako malen i gusto naseljen, grad je postao krcat: zapregama, stokom i ljudima. Prilikom akcije zaplijenili smo 60 goveda, 5 konja, 200 ovaca i mnogo žita što je ostalo u Klisi.”
Skoro svi izvještaji ustaničkih jedinica govore o zaplijeni, međutim, ovdje se radi o pljački privatne imovine. Ni u kom slučaju imovina, koju oni nazivaju ratni plijen, ne može biti tretirana kao ratni plijen. Pljačka imovine (stoke, žita, građevinskog materijala) u ovim mjestima provedena je temeljito.

Napad ustanika na Ćukove 4 septembra 1941

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Dio knjige koji govori o početku napada na Ljutočku dolinu odnosno napadu na Ćukove.

Nakon što su ustaničke jedinice potpuno očistile prostore Gornjeg Pounja, krenulo se na zauzimanje kulenvakufskog kraja. Donesena je odluka od strane ustaničkih jedinica da se sa ličke i bosanske strane krene u opći napad. Plan je bio da se prvo napadnu Ćukovi i Orašac a onda Kulen-Vakuf. Prvi napad ustaničke jedinice su izvršile 20. augusta 1941. godine i nakon kraćih borbi sa naoružanim stanovnicima Ćukova ovaj napad je odbijen, a ustanici su se povukli prema Oraškom brdu. Drugi napad na Ćukove ustanici su izveli 26. augusta 1941. godine i to sa pravca Doljana, Oraškog brda i Dulibe. Naoružani mještani Ćukova zajedno sa nekoliko žandara, koji su prethodno pobjegli iz Martin-Broda uspjeli su da zaustave napad i spriječe ulazak u Ćukove. U napadu su zapaljene 2 kuće i nekoliko stogova sijena. Nakon toga ustaničke jedinice su se povukle.

Poslije ovih napada, ustaničke jedinice su u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1941. godine otpočele mnogo bolje pripremljen i organiziran napad. Za razliku od prvih napada sada su angažirane znatno brojnije, naoružanije ustaničke jedinice. Naoružani mještani Ćukova su svakodnevno čuvali selo od napada. Nekolicina naoružanih mještana imali su položaje na Hodžića i Pašagića glavici, te na Zukvama. Na svakom ovom položaju bio je puškomitraljez. “Selo je trebalo da brani 14 seljaka i 5 ćukovljanskih ustaša sa 16 pušaka i 3 puškomitraljeza. Međutim, po otpočinjanju borbi svih pet ustaša se odmah povuklo iz seoske kafane u Orašac, ostavljajući tako selo da ga brane nedužni i gotovo goloruki seljaci.”

Ustaničke snage su vršile koordinirani napad i sa ličke i bosanske strane. Naglašavajući napad na ustaška uporišta u Ćukovima, Orašcu, Klisi, željeli su mobilizirati što veći broj snaga, ali istovremeno dati legitimitet napadu. Svjesno proglašavajući ova mjesta ustaškim, ustanička komanda je istovremeno amnestirala zločin i zločince.

Analizom brojnih pisanih materijala i publikacija može se zaključiti da u ovim mjestima nije bilo ustaških jedinica veće brojnosti, izuzev nekoliko ustaša koji su odmah po napadu na ovaj kraj pobjegli. “Poslije zajedničke vojno-političke konferencije održane u Drvaru (25. augusta 1941.) Marko se saglasio sa predlogom da osnovni zadatak našeg štaba za Liku bude uništenje ustaško-domobranskog garnizona u K.Vakufu. Zato smo odlučili da najprije likvidiramo otpor seljaka Muslimana u selima Ćukovi i Orašac, koji nisu bili ustaše, ali su branili svoja sela vrlo hrabro i uporno, pa i K.Vakuf. Matić je lično i neposredno rukovodio uništenjem ta dva uporišta, i, nažalost, naše jedinice su bile prisiljene da uništavaju kuću po kuću, jer pored naših ponuda i uvjeravanja da ćemo ih primiti kao drugove, da znamo da među njima nije bilo ustaša, Muslimani tih dvaju sela nisu pristali na saradnju, jer ‘Ćukove i Orašac nikad niko nije silom osvojio.’ Kada smo ih vatrom i mecima, nažalost morali ubjeđivati i ubjediti da njihov otpor možemo i moramo slomiti, daljnji otpor garnizona u K.Vakufu bio je uzaludan.” Iz ovoga se potvrđuje da su ustaničke jedinice izvršile napad na nedužne civile pod izgovorom napada na ustaško mjesto.
Jedan broj preživjelih aktera događaja pamti i prenosi potpuno drugačija sjećanja u odnosu na partizanske zapise poslije Drugog svjetskog rata.

……..

Tokom noći 3/4. septembra 1941. godine ustaničke jedinice su prišle u neposrednu blizinu sela Ćukovi. Rano ujutro napad je krenuo na Pašagića glavici i Martolozu. Na Pašagića glavici branioci Ćukova su ubili jednog ustaničkog puškomitraljesca. U pokušajima da uzme puškomitraljez od poginulog ustanika, Ibrahim Selimović je poginuo. Starac Muho Bilić je uzeo puškomitraljez i kako nije znao njime rukovati, dao ga je Ibrahimu Lipovači. Zbog nadmoćnosti ustaničkih snaga branioci Ćukova su morali napustiti položaje na Pašagića glavici i Martolozu i povući se prema kućama. Borba je nastavljena u selu.

O odbrani Ćukova najbolje svjedoči primjer Rekana Dedića koji se borio dok je imao municije, a nakon toga se nije želio predati. Poginuo je na kućnom pragu, nakon čega su ustanici zapalili kuću i poginulog Rekana Dedića. Međutim, borba za Ćukove nastavljena je pojedinačnim otporima gotovo cijeli dan. Pojedinci su pružali otpor i štitili stanovništvo da se izvuče prema Kulen-Vakufu.

Braneći svoja ognjišta u Ćukovima su poginuli Meho Tutić, Rekan Dedić, Omer Selimović, Dedo Dedić, Muho Hodžić, Ale Alagić. Ubijeni su od strane ustanika Kada Dedić, Hasiba Dedić i dijete Halila Tutića, Hase Selimović, Redžo Dedić, Lipovača Ibrahim, Mustafa Lipovača, Pašan Crnkić (ubijen na Doljanima). Na Doljanima je ubijena i žena Mehe Dedića. Kod džamije u Duljcima ubijen je Meho Hodžić.

“U samom selu neki ustanici su iz grupacije koja je napadala Ćukove zarobili Muniru Dedić sa tri nejaka sina i odmah ih sviju ubili u Ćukovskoj strani, a na putu između Ćukova i Orašca, na mjestu zvano Pile, Šahu Dedić, Pašu Crnkić i Hadžeru Lipovaču sa petoro djece; prve dvije su ubili, a Lipovaču i njenu djecu uzeo je u zaštitu plemeniti Stevo Ovuka, rodom iz Kliševića.”

Suprugu Mehe Dedića, Šahu, koja se tek porodila, četnici su zapalili živu. Šahu Dedić i njeno četvero djece ustanici su spalili žive u kući, u Ćukovima. Svjedoci događaja pričali su o užasnim kricima djece i Šahe koji nisu mogli da iziđu iz zapaljene kuće.
Prilikom napada na Ćukove na strani ustanika poginuli su Rade Obradović, Stevo Orelj, iz Ličkih Doljana, Dako Karakaš iz Oraškog brda, Vid Knežević iz Cvjetnića i Marko Kerkez iz Prkosa, nekoliko ustanika je ranjeno. Postoje podaci koji govore i o većem broju poginulih i ranjenih ustanika prilikom napada na Ćukove.

Napad na Demirovića Brdo početkom avgusta 1941 od strane ustanika

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Napad na Demirovića Brdo početkom avgusta 1941 označen je kao prvi napad na Ljutočku dolinu.

Zajedno sa ustaničkim jedinicama iz Like koje su napadale na Boričevac izveden je napad na Demirovića brdo. Ovo je bio prvi napad na prostore Ljutočke doline. Sa ličke strane četa iz Buševića i Kaldrmski odred (Lička Kaldrma) preko Majdana došli su na oko 200 metara od kuća na Demirovića Brdu. Desno od ovih ustaničkih snaga djelovala je prva Pećka četa, koja je bila u rejonu spaljenog sela Kalati i nastupala prema selu Ostrovica odnosno Kulen-Vakufu. Mještani Demirovića brda napustili su svoje kuće i otišli u obližnje selo Klisu. Nakon kraćeg vremena domobrani i naoružani civili vratili su se na Demirovića brdo. Dio kuća i stoke je opljačkan od strane ustanika. O ovom napadu ustanik Vukoslav Filipović navodi: “Prva vojna akcija bila je 2. avgusta 1941. godine na Demirovića brdo (Klisa), gdje je bio ranjen naš drug Nikola Grbić iz Kestenovca. Kod neprijatelja je bilo žrtava, jer su sa Brda izbjegli u Klisu. Sa još četiri druga otišao sam na Brdo i dotjerao 282 komada sitne stoke. Drugi napad, takođe na Brdo, bio je 5. avgusta 1941. godine. U ovoj borbi bio je ranjen Pejo T. Ovuka, koji je kasnije u ratu poginuo. Treća opšta vojna akcija je bila 4-6. septembra 1941. godine. Tada smo u zajednici sa bosanskim jedinicama likvidirali: 4. septembra Ćukove, 5. Orašac i 6. septembra 1941. godine Kulen-Vakuf. U ovoj akciji nije poginuo ni jedan borac iz našeg sela. Prilikom akcije zaplijenili smo 60 goveda, 5 konja, 200 ovaca i mnogo žita koje je ostalo u Klisi.198 Iz navedenog napisa vidljivo je da su ustanici u nekoliko navrata napadali Demirovića brdo i da su zajedno sa jedinicama iz Like izvršili napad. Posebno je uočljivo pisanje o pljačci stoke. Ovdje se navodi da je kod neprijatelja bilo žrtva jer su izbjegli u Klisu. Prilikom istraživanja ovog događaja nismo mogli sa sigurnošću utvrditi da je bilo civilnih žrtva. Tako da se navedeno pisanje o žrtvama treba uzeti sa rezervom. Iseljavanje sa Demirovića brda bilo je posljedica napada na Boričevac i iseljavanja hrvatskog stanovništva. Glavni motiv za ovaj napad bila je pljačka što su ustanici i potvrdili. Ovdje se postavlja pitanje gdje su ova petorica pljačkaša otjerali opljačkanu stoku. Sigurno je završila u njihovim štalama. Pored ubijanja Bošnjaka, pljačka imovine i stoke u Ljutočkojdolini septembra 1941. godine bio je jedan od glavnih zadataka ustanika i srpskog stanovništva. U ovom izvještaju je prikazan samo dio pljačkaškog plijena od oko 500 komada goveda, konja, ovaca i koza. Međutim, u Klisi i Demirovića brdu bilo je znatno više stoke nego što je prikazano u izvještaju. Ako znamo da su pljačkaške horde dolazile i iz Like, onda je sigurno da je ostatak otjeran u Liku.

Održana promocija knjige “Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941.godine “

izvor: mojusk.ba

Promocija knjige dr. Muje Begica  (12)

U sklopu obilježavanja Dana državnosti BiH sinoć je u Muzeju AVNOJ-a u Bihaću održana promocija četvrte knjige dr. Muje Begića pod nazivom “ Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941.godine”. Riječ je o knjizi u kojoj dr. Begić prvi put obrađuje historijske činjenice o zločinima nad Bošnjacima Ljutočke doline u septembru 1941.godine a koje su počinili ustanici NOP-a i o kojima se do 1990.godine nije smjelo govoriti i pisati. Promotori knjige bili su prof. Nijazija Maslak, direktor Muzeja USK-a, Zdravko Dizadar, sa Hrvatskog instituta za povjest Zagreb i Tarik Kulenović, doktor političkih nauka i ekspert za Bliski istok. Prema riječima prof. Maslaka odnos prema žrtvama II.Svjetskog rata u postratnoj jugoslovenskoj historiografiji tretiran je usputno, bez značajnih i cjelovitih istraživanja , a zločini ustanika i  boraca NOP  sistematski su prešućivani.

“ Upravo takav diskriminirajući odnos prema nevino ubijenim žrtvama bošnjačke nacionalnosti najbolje ilustrira odnos tadašnje vlasti prema bošnjačkim žrtvama. Dr. Begić upravo novom knjigom  želi doprinijeti da se barem djelomično spozna istina o ustaničkim žrtvama u ovom kraju i tako oda pijetet prema nevinim žrtvama “-kazao je prof. Maslak.

Prisutnima se obratio i mr.sci.Emdžad Galijašević, Općinski načelnik Bihaća, kazavši da je općinska administracija pomogla izdavanje četvrte knjige dr. Muje Begića koja govori o zločinima nad Bošnjacima Ljutočke doline kako bi se od zaborava otrgla burna historijska dešavanja 1941.godine. On je istakao da građanima Bosne i Hercegovine trebaju autori kao dr. Begić kako bi buduća pokoljenja znala istinu o dešavanjima u II. Svjetskom ratu i posljednjem odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995.godine.

“ Da smo mogli govoriti i pisati istinu o zločinima nad Bošnjacima  poslije II. Svjetskog rata ne bi nam se desila 1992.godina i stravični zločini i ubistva koja su počinili naši dojučerašnji prijatelji i komšije. Zato moramo pisati i prenositi budućim generacijama istinu i na taj način nikada više Bošnjaci neće biti žrtve genocidnih politika “- kazao je načelnik Galijašević.

Promociji knjige Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941.godine prisustvovali su i preživjeli akteri zločina 1941.godine Vahida Lipovača i Muhamed Vojić , koji su od autora dr. Muje Begića i načelnika Galijaševića dobili na poklon knjigu.

18. novembar, 2013 promocija knjige „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine“

korice1

U sali muzeja I zasjedanja AVNOJa održat će se promocija knjige „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine“ autora dr. Sc. Muje Begića.

Promocija će se održati 26. novembra (utorak) u 18 sati.

Promotori su:

dr. sc. Zdravko Dizadar, Hrvatski institut za povjest Zagreb,

dr. sc. Tarik Kulenović, doktor političkih nauka i ekspert za Bliski istok, Zagreb,

prof. Nijazija Maslak, direktor Muzeja USK