10. juni 1992 Ultimatum

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Poznati scenarij za Srpske zločine koji se odigravao na cijelom prostoru BiH, nije izostavljen ni na prostoru Ljutočke doline.Taj  scenarij svoju operacionalizaciju i krajnju pripremu za realizaciju zločinačkih planova dobiva kroz predaju ultimatuma  za predaju “oružja “, prethodno opkoljenim područjima.

Kako je JNA i srpske paravojne jedinice potpomognute Srbima iz okolnih sela oko Ljutočke doline, u junskim danima počela pripremu za konačno opkoljavanje i progon nesrba, ostalo im je da po već viđenom scenariju predaju ultimatum.

Konačno su i taj zadnji čin predaju ultimatuma  za predaju naoružanja, koji je nedostajao u ukupnom scenariju, ostvarili 10. juna 1992.godine.

Ostvarili su ga tako da su preko Hodžić Muhameda –Zoginog, kojeg su prethodno zarobili, predali taj ultimatum.

Taj isti ultimatum je svojom rukom morao pisati Hodžić Muhamed, a potpisao ga je pukovnik Đuro Karailović, koji je bio i glavnokomandujući, i koji  je bio najodgovorniji za napad na dolinu.

Kako je ultimatum pripremljen i predat, prenosim djelove sjećanja aktera tog događaja Hodžić Muhameda –Hame Zoginog : 

Ja sam 08.juna. 1992. godine  oko 09 h, sa svojim” GOLF-om”potjerao jednu ženu u Bihać na porod. Sa mnom su krenuli Bilić Kemal , muž od žene koju sam potjerao i Hodžić Halil.Kada smo stigli na Dubovsko, na punktu koji je držala Srpska policija, njih dvojica su vraćena a meni i porodilji je dozvoljen prolaz. Njih dvojica su vraćena uz obrazloženje da nije potrebno da oni idu u pratnji.

Po dolasku u Ripač, morao sam navratiti u policijsku stanicu, koja se nalazila u upravnoj zgradi IMT servisa. Tu sam morao svratiti kako bih dobio dozvolu za prolazak preko Golubića. Srpski policajci su mi dali dozvolu uz napomenu da se moram vratiti do 13,30 h, jer u protivnom neću poslije moći proći. Kada sam došao na punkt u Golubiću, srpski policajci su mi pretresli vozilo i onda su me pustili dalje. Kada sam smjestio porodilju na odjelu bolnice u Bihaću, u gradu sam se zadržao do 13 h, tu sam popio par pića sa prijateljima. Pri povratku svratio sam do tvornice Krajinametal kako bi podignuo plaće za 4 ( četvoricu ) radnika koji su me zamolili, pošto niko nije mogao već od ranije doći do Bihaća.

Putujući od Bihaća prema Ćukovima, niko me nije zaustavljao, pa čak ni na punktu na Dubovskom, što mi je bilo jako sumnjivo.Moje sumnje su se i opravdale, jer  me je vojna policija JNA, čekala i zaustavila prije Idine strane ( mjesto na putu Dubovsko – Kulen Vakuf). Zaustavili su me oko 13, 30 h, bili su njih trojica, sa strane je bila parkirana ZASTAVA 101, vojni policajci su bili naoružani PM-M-72.

Kada su me pretresli i uzeli dokumenta ništa nisu našli što bi im bilo sumnjivo.

Potom su mi skinuli ručni sat SEIKO 5, uzeli sav novac koji sam imao kod sebe, a imao sam 1500 ( hiljadu i petstotina ) DM, i YU dinara u protivvrijednosti od oko 3000 ( tri hiljade ) DM. Pitali su me za nadimak, kada sam im rekao, pogledali su u neki spisak i rekli “ti nam trebaš”.Tada su mi rekli “ moraćeš sa nama poći na mali informativni razgovor, a zatim će ti biti vraćeni sat, novac i auto.

Skinuli su mi kožnu jaknu, zamotali su mi je oko glave kako ništa ne bih vidio, stavili su mi lisice na ruke, ugurali na zadnje sjedište policijskog auta. Sa mnom u autu su bila njih dvojica, dok je treći odvezao moga GOLF-a. Kada smo krenuli u sebi sam mislio, ako na raskrsnici Dubovsko krenu lijevo prema Ripču, biće dobro, jer sam ja poznavao sve Srbe  policajce, i bio sam prije u dobrim odnosima sa njima..

Međutim, mi smo skrenuli desno, ja sam u sebi mislio odvezoše me za Knin, odakle mi nema povratka, jer nakon ispitivanja i mučenja biću ubijen.

Putovali smo dugo i u toku vožnje niko mi ništa nije govorio. Kada smo stigli na odredište ( mislim da je bio Drvar ), čuo sam masu ljudi. Po izlasku iz auta prihvatila su me dvojica i povela, iz mase sam čuo povike “ daj ga ovamo “, “vidi mu leđa, ima 15 noževa šta da radi “.Uveli su me u neku prostoriju i smjestili na neku stolicu, skinuli su mi jaknu sa glave i preko očiju su mi zalijepili široku neprovidnu selotejp-traku.Selotejp- trakom su mi omotali cijelu glavu, zalijepili su traku više puta i stegnuli traku  toliko da me je odmah zabolila glava. Svezali su mi i noge, dok su lisice i dalje bile na rukama. Ja ništa nisam vidio, niti sam znao gdje se nalazim.

U jednom trenutku trojica, su mi izmaknula stolicu i počela je tuča. Tukli su me po čitavom tijelu, glavi, prsima, nogama, po licu. Udarali su me policijskim palicama, kundacima, nogama, šakama, udarali su me određeno vrijeme i zatim izišli iz prostorije i zaključali vrata. Ja sam ostao ležati na betonu. Ispred vrata četnici su dovikivali “ jeli ono tvoj GOLF, ti si budžovan, koliko si četnika ubio, koliko si dao love za zelene beretke, koliko si kupio pušaka za zelene beretke “, i još puno drugog.

Postalo mi je hladno, beton na kojem sam ležao bio je hladan kao led, ja uskoro nisam osjećao tijelo.       

Poslije određenog vremena čuo sam ključ u bravi i vrata su se otvorila, pitali su me “ jesam li gladan “ odgovorio sam da “nisam “, počeli su ponovo da me udaraju. Ja  sam ležao bespomoćno, skupljen, udarali su me po glavi, leđima, stomaku. Kada su se zamorili od udaranja izišli su van. Ja sam ostao ležati bespomoćan, razmišljao o “bože dragi “ šta će biti sa mnom, zašto sam im stao, bolje bi bilo da su me odmah ubili, jer će me i ovako ubiti poslije tuče i patnje.

Razmišljao sam i u sjećanja su mi dolazile priče koje sam slušao o četnicima, šta su radili  mom narodu u II sv.ratu. Slušao sam priče da su ljude u dolini nabijali na ražanj, i ja sam se toga najviše bojao, pogotovo jer je u narednim danima dolazio Kurban Bajram.Tako ležeći i razmišljajući, u misli su mi dolazila moja djeca, žena, familija, i prijatelji. Pitao sam se hoću li ih ikada više vidjeti.

Opet sam čuo kako se vrata otključavaju i otvaraju, isti glas me je pitao “ jes li gladan “ rekaoje“evo ima baklave za Bajram “, ja sam šutio, opet su me počeli tući, po čitavom tijelu. Ja od hladnoće i udarac kao da nisam više osjećao tijelo. Mrak, strah i neizvjesnost kao da su mi odrvenili tijelo. Lisice su mi se duboko usjekle u meso, i ja ruke nisam uopće osjećao.Poslije tuče četnici su izišli i zaključali vrata. Ja sam pokušao ustati i malo sjediti, sjedio sam vezan neznajući dali je dan ili noć. Vrijeme kao da je stalo, imao sam osjećaj da ovo traje vječno. Poslije izvjesnog vremena došla su dvojica i držeći me ispod ruku izveli van. Uveli su me u jednu prostoriju i stavili na stolicu, Pitali su treću osobu “ trebaju li i oni ostati unutra “, on im je rekao “ da ne trebaju “, da će ih zvati kada bude trebalo.

Isljednik me je pitao “dali su me tukli “, ja sam odgovorio” da nisu “, krv mi je bila po licu po čitavom tijelu,  što je i on vidio a htio je vidjeti šta ću ja reći.

Kada me je počeo ispitivati glas mi je bio poznat, ali ga nisam mogao vidjeti. Ispitivao me je o svemu i svačemu, unaprijed je znao podatke o meni, mojoj djeci, ženi i dr. Poslije ispitivanja pozvao je onu dvojicu da me vrate odakle su me i doveli.

Kada su me vratili nazad, ja sam od stojeći malo zadrijemao jer sam bio iscrpljen, pretučen, i u svoj toj muci ja sam zaspao od stojeći. Odjednom sam pao na betonski pod, kako su mi bile vezane noge i ruke dobro sam glavom udario u beton.

Neznajući koji je dan, dali je dan ili noć čuo sam kada su rekli“povedite tog Hodžića “. Sam sebi sam rekao, neka je došlo vrijeme da me ubiju, ali samo da nije Bajram, molio sam dragog Allaha da me poštedi nabijanja na kolac, metak je svetinja. Otvorili su vrata i mene stavili na neku klupu, skinuli su traku sa očiju, skinuli lisice i odvezali ruke. Vidio sam da se nalazim u nekoj tvornici, jer sam vidio neke strojeve i mašine. Poveli su me vani i naredili da gledam ispred sebe, ispod oka sam vidio nepreglednu kolonu tenkova, transportera, vojnih kamiona i velik broj četnika. Ukrcali su me u zadnji kamion sa još šestoricom četnika.

Čim smo sjeli u kamion četnik koga su zvali “vodnik “ rekao im je “da se ne zovu imenima nego nadimcima “ kako ja nebi zapamtio imena. Meni su rekli da nesmijem podizati glavu da moram gledati u pod, jer ako samo podignem glavu mogla bi biti odsječena.Kolona je krenula išli smo polako uz neku stranu a onda sve brže, ja sam mislio da me vode ubiti, odlučio sam pogledati gdje sam, pa šta bude da bude jer će me i ovako ubiti. Pogledao sam ispod oka i vidio u dolini Drvar, poslije određenog vremena, vodnik mi je rekao da podignem glavu i pitao me “ gdje se nalazimo “, ja sam rekao “da neznam”, iako sam vidio da se nalazimo na Oštrelju. Naredio mi je da opet zatvorim oči i da glavu sagnem prema podu.Poslije vožnje po asfaltnom putu skrenuli smo na makadam i uzak put. Vozili su po tom makadamu i kada smo došli do Čovke ja sam znao gdje se nalazimo.Kolona je stala i četnici su počeli da se iskrcavaju, meni su naredili da i ja iziđem a dvojica četnika su me čuvala. Dvojica četnika su me odvela na neku čistinu na kojoj je bila vojska, odveli su me u sredinu. Okolo mene je bilo oko 500( pet stotina ) četnika, koji su bili naoružani, neki pijani.

Sigurno da je bilo još četnika okolo, jer je bio velik broj vozila u koloni koja je stajala.

U jednoj kući koja je bila tu u blizu bio je četnički štab.Nakon izvjesnog vremena pozvali su me unutra i ova dvojica su me povela. Kada sam ušao u kuću, unutra sam vidio Jovu Bjelića, radnik SUP-a Bihać, bivši saobraćajni policajac i još šestoricu policajaca.Iako sam poznavao Jovu i on mene okrenuo je glavu i pretvarao se da me ne poznaje.Pored Jove Bijelića, sjedio je Cimeša Dušan, bivši načelnik SUP-a Bihać, zatim još njih petorica koje nisam poznavao.Na kraju stola sjedio je glavnokomandujući Đuro Karailović.

Naredili su mi da sjednem na stolicu, dali su mi papir i olovku i rekli da napišem ultimatum za Ljutočku dolinu.

Pukovnik Karailović mi je diktirao šta ću da pišem. U tom ultimatum između ostalog je pisalo:

DA SE SAV NAROD PREDA, I DA MU NEĆE FALITI DLAKA SA GLAVE DA SRPSKI NAROD NE ŽELI RAT, DA SE ONI MORAJU BRANITI, DA RAT NAMEĆU MUSLIMANI i HRVATI UKOLIKO PADNE i JEDNA KAP SRPSKE KRVI, LJUTOČKA DOLINA ĆE BITI  ZAPALJENA, RAZORENA, UNIŠTENA TAKO DA SE NEĆE ZNATI DA JE TU BILO IKADA ŽIVOTA DA DOĐE DELEGACIJA OVOG KRAJA KAKO BI SE DOGOVORILI DETALJI OKO PREDAJE, DA DELEGACIJA DOĐE 10.06.1992.U 17 h AKO SE OVO NE ISPOŠTUJE KRENUT ĆE NAPAD

Tada sam ispod teksta toga ultimatuma stavio KOMANDANT ĐURO KARAILOVIĆ. Poslije pisanja ultimatuma rekli su mi da idem i da odnesem ultimatum, da pošto ja imam uticaja kod naroda, da narod nagovaram na predaju jer je to najbolje rješenje za sve.Bilo je još nekih detalja ali ih se ne sjećam. Rekli su mi da se ja obavezno moram vratiti sa delegacijom koja dođe da razgovara o predaji, i ukoliko se ne vratitim stradaće mi cijela porodica. Odredio je kamion i još trojicu čuvara da me odvezu na Ćojluk, a dalje da ja pješice odem u K.Vakuf.

Na Ćojluku sam vidio transporter JNA i na njemu je sjedi Jovica Radak, policajac iz Rajnovaca. Kada je vidio ove pratioce koji su me vodili pitao je “ kuda će on “, odgovorili su da nosim ultimatum do K.Vakufa i Ćukova. Jovica Radak mi je rekao da ultimatum odnesem do prvih kuća i da dam nekome da odnese do K.Vakufa, a da se ja vratim.

Rekao sam im  “da nema problema “, a u sebi sam mislio samo da me puste nikada se više nevraćam. Taj ultimatum sam u K.Vakufu odnio u policijsku stanicu, a ja sam otišao u Ćukove kući. Jedan interesantan detalj koji bih pomenuo da su na Štrbačkom buku bili isti oni policajci koji su me i odveli u Drvar. Rekli su mi da po sat, auto i novac trebam doći kod njih da mi to vrate.

Po dolasku ultimatuma u dolinu, a znajući šta se je dešavalo sa ostalim mjestima širom Bosne i Hercegovine odlučeno je da se ne predaje ono malo oružja. Donešena je i odluka da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline ne ide na Ćojluk na pregovore o predaji.Ovakva odluka donešena je iz razloga što su četnici računali da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline zarobi na jednom mjestu i da tako riješi problem.

Kasnije se pokazalo da je ovaj potez bio ispravan. Dolaskom ultimatuma u K.Vakuf jedna grupa od četiri čovjeka je iz K.Vakufa otišla do D.Lapca kako bi obavjestila snage UN kako je stigao ultimatum.Kako je političko rukovodstvo doline i krizni štab već ranije donio odluku o evakuaciji u Orašac, postupilo se je po tome. Među stanovništvom doline vijest o stizanju ultimatuma pronijela se brzo. Zebnjom i sa strahom čekalo se šta će se dalje dešavati. Ono malo patriota predvođenih komandom štaba TO, činilo je sve kako bi zaštitili ljude, kako bi prevladali paniku među stanovništvom i kako bi što bolje organizirali evakuaciju u Orašac.

Promovirana knjiga Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. na Univerzitetu u Sarajevu

izvor: unsa.ba

IMG_3117

U srijedu 19. februara 2014. godine u Svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu upriličena je promocija izdanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

U ime Univerziteta u Sarajevu čestitke Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i autorima knjiga uputio je prorektor prof. dr. Faruk Mekić, te je istakao da naučna djela u izdanju Instituta predstavljaju značajan naučni doprinos upotpunjavanju i razvoju naučnih saznanja o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je u funkciji konstituiranja, afirmacije i razvoja predmeta i metoda nauke o genocidu i njenih određenih naučnih disciplina u okviru društvenih i humanističkih nauka.

Promovirane su knjige „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini“ i „U opsadi 1201 dan“ autora dr. Muje Begića, „Iskustva odbrane Bosne i Hercegovine“ autora mr. Muharema Krese, te „Ćosićev rat“ – zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi „Bosanski rat“ Dobrice Ćosića. Promotori knjiga bili su: akademik Muhamed Filipović, Adil Kulenović, mr. Izudin Saračević, prof. dr. Fikret Bečirović, prof. dr. Enver Imamović, mr. Vahid Karavelić, prof. dr. Safet Halilović i prof. dr. Esad Bajtal.

„Knjige koje danas promoviramo govore, pored ostalog, o historiji Bosne i Hercegovine, prije svega političkoj i vojnoj historiji, kao i o ideologiji, politici i praksi zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, o osvajačkim agresorskim ratovima protiv BiH“, naveo je prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Također, naglasio je da se u knjigama govori i o iskustvu odbrane Bosne i Hercegovine, o antifašizmu kao temeljnoj inspiraciji i univerzalnoj vrijednosti u BiH, o zločinu genocida, žrtvama genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, falsificiranju historijskih činjenica o BiH, posebno činjenica o događajima na kraju 20. stoljeća.

Dr. Mujo Begić, autor knjiga „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini“ i „U opsadi 1201 dan“, naveo je da je njegov motiv za istraživanje događaja iz 1941. godine u kulenvakufskom kraju – o čemu piše u prvoj knjizi – bilo to što su većina žrtava bile žene i djeca. Također, dr. Begić je istraživao i pisao o opsadi bihaćkog kraja, koji je bio zaštićena zona. „Ta opsada je trajala 1201 dan, te govori o zločinima i dimenziji zločina koji je počinjen u toj zaštićenoj zoni“, naveo je dr. Begić, te naglasio da ovim knjigama želi zaboravu otrgnuti određene događaje, te poslati jasnu poruku da se nikada i nikome ne dogodi ono što se dešavalo u protekla dva rata Bošnjacima bihaćkog i kulenvakufskog kraja.

Čovka 6 septembar 1941. godine – put smrti

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

najpotresniji dio knjige svakako predstavlja proboj kroz ustanički obruč i dalje prema Bihaću.

Dogovoreno je da nakon sirene rano ujutro narod i vojska (domobrani i ustaše) krenu na ovaj put. Ujutro, prije pokreta mnogi su otvorili vrata svojih štala i pustili stoku, odvezali pse. Zaprege su bile spremne. Kada je 6. septembra 1941. godine zasvirala sirena, narod i vojska su krenuli. Po planu je bilo predviđeno da na čelu kolone idu stanovnici Ćukova, za njima Oraščani, iza njih Klišani a na kraju stanovnici Kulen-Vakufa.

“Određena je bila izvidnica i pobočnica od 100 naoružanih građana pod zapovjedništvom zapovjednika postaje Kulen-Vakuf oruž. narednika Augustina Rajića, sa 4 puškomitraljeza, a ostatak od 300 pušaka obrazovao je pobočnice za zaštitu od četničkog napada. Kada je ovo bilo raspoređeno, krenulo se putem uz Čovku, gdje su četnici izvršili napad iz teških i lakih mitraljeza na pobočnice-izvidnice i mirno građanstvo koje je u koloni dugačkoj 5-6 km išlo cestom. Ostali dio vojske sa časnicima štitili su pozadinu koja je, također, napadnuta od četnika sa svih strana prije nego što je pošao iz Kulen-Vakufa.”

Prema sjećanju preživjelih, posebno je bilo teško kada je narod napuštao vlastita ognjišta. Samo sa najnužnijim stvarima, na zapregama, pješice odlazili su iz svojih kuća i ostavljali su imovinu koju su sticali oni i njihovi preci čitavog života. Odlazak na put smrti ostalo je trajno sjećanje kod svih preživjelih. “Kada je počeo napad na Kulen-Vakuf, ja sam imala 18 godina….

Kolona ljudi i zaprega, bila je velika. Prema Bihaću je krenulo 5.500-6.000 ljudi, žena, djece, staraca. Krenuli su pješice na zapregama, poneko na konju, ali većina pješice. Kolonu je trebalo obezbjeđivati 50 ustaša, 110 domobrana i nešto naoružanih civila.

“Moja majka je sa sobom ponijela samo dva ili tri mala uzla i stavila ih u kola. Nije ni mogla puno više ponijeti, jer su ta kola trebala kako Džafičinu tako i našu porodicu dovesti do Bišća. Nene i Džafičince, jednogodišnji moj brat Ale i trogodišnja sestra Hava sjele su u zadnji dio kola, a Džafica sa kandžijom u ruci na prednji sic. Mi svi ostali krenuli smo pješice držeći se kola. Idući prema velikoj ćupriji još prije nego smo došli do mosta pred nama je već bila duga kolona kola sa konjima, koja se protezala u nedogled preko Zamošća, ispred općine, Hadžialagića kuće, te kraj Vignjeva prema Bučkoj strani. Pored kola išli su i ostali članovi Džafičine porodice, još golobradi sinovi Osman i Ibronja, sa mlađom sestrom Hajrom. Od moje porodice krenuli su uz kola moja majka, strina Fatma, sestre Mimka, sedmogodišnja sestra Kada i ja. Kada smo iz avlije krenuli, moga oca, Džafe i Muše nije bilo….

Ovdje treba istaknuti da u poslijeratnoj literaturi pisanoj od strane ustanika o događajima u Ljutočkoj dolini govori se o ustašama, ustaškom uporištu, ustaškom kraju što nije tačno. Tačno je da je bilo ustaša ali i da je bilo najviše onih koji su bili protiv ustaške politike i njihovih zločina.
O prvim borbama i zločinima ustanika na Čovci može se vidjeti iz zapisa Milana Zorića koji kaže: “Gerilci nisu na vreme saznali za povlačenje, pa su se neki delovi našli u vrlo teškoj situaciji. Ustaše su išle ispred kolone i sukobile se sa gerilcima. To je za gerilce bila vrlo teška borba, došla je iznenada i za nju u tom momentu nisu bili spremni. U ovom sukobu bio je i komandant Drugog bataljona Marko Pilipović Maćuka. Gerilci su se tada počeli prebacivati ka selu Prkosima, gde je došlo do borbe. Gerilci iz Vrtoča dočekali su ustaše i domobrane kod Dulibe. Njima je u međuvremenu stiglo pojačanje od gerilaca iz Like sa kojima je došao i njihov komandant Stojan Matić. Oni su se pridružili zajedničkoj borbi gerilcima Branka Rađenovića i Nikole Karanovića. Ustaše i domobrani imali su dosta gubitaka ali su ipak uspjeli da se probiju u Ripač, gde su doveli i velik broj stanovnika Kulen-Vakufa.”250 Iz ovih navoda o događaju i prvim borbama na putu smrti Milan Zorić ne govori o zločinima nad civilima nego govori o borbama sa ustašama. S druge strane, govori se o gubicima ustaša i domobrana ali ne i civilnog stanovništva. Svakako, autoru je bila poznata činjenica da je ubijen velik broj civila ali autor to svjesno prešućuje.

O samom toku napada na izbjegličku kolonu od strane ustanika piše i Pero Pilipović. On piše: “Od 8-9 časova neprijatelj je isturio prethodnice i bočna obezbjeđenja, a zatim glavni dio snaga i stanovništvo. Borba je odmah prihvaćena sa neprijateljskom prethodnicom na Čovci i neprijatelj je bio prisiljen da ubaci sve svoje snage u borbu, sa ciljem da razbije naše snage i da obezbijedi izvlačenje stanovništva iz Vakufa. Naše su snage tukle neprijatelja sa lijevog i desnog boka, sve do Ponora. Sa čela ih je dočekala Vrtočka četa u Ešanovića gaju, gdje se razvila ogorčena borba. Neprijatelj je pod cijenu najvećih žrtava jurišao da se probije, što je i uspio sa vojskom i jednim dijelom civilnog stanovništva, a ostalo je sve odsječeno i vraćeno nazad u Kulen-Vakuf, sa stanovništvom i zaprežnim kolima. Borba je vođena do večeri, do 20 časova. Na ovom mjestu, zvanom Ponori, poginuo je Marko Pilipović-Maćuka. Gubici neprijatelja su bili veliki-preko 300 mrtvih i veći broj ranjenih. Naši gubici su bili 3 mrtva i 5 ranjenih drugova.”251

Pero Pilipović iznosi broj od oko 300 poginulih što nije tačan podatak. Osim toga on navodi gubitke neprijatelja ne govoreći da su žrtve uglavnom bili civili. Prema podacima do kojih smo došli prilikom ovog istraživanja, taj broj se kreće oko 500 ubijenih na putu smrti. Kao najodgovorniji ustanički komandant za napad na civile na Čovci je Marko Pilipović-Maćuka koji je tom prilikom ranjen, a onda se sam ubio ručnom bombom. Poslije pogibije Marka Pilipovića-Maćuke zamijenio ga je Nikola Karanović, koji je preuzeo komandu nad jedinicama iz sastava 2. bataljona Drvarske brigade, i time snosi dio odgovornosti za zločine ustanika.

Kada su domobrani i naoružani civili probili zasjedu na Čovci, nastavili su put preko Milote, Prkosa prema Dulibi i Vrtočima. Razbijene i rastjerane ustaničke snage su vidjele da vojska odlazi a da su ostali samo civili. Počeli su napade na kolonu izbjeglica sa svih strana sve do Ripča. O strašnim zločinima, koji su počinjeni od strane ustaničkih jedinica na putu prema Ripču, postoje brojna svjedočenja preživjelih. “Na lijevom rubu ceste l…..

Preživjeli svjedoci jasno su vidjeli da naoružani ustanici pucaju i ubijaju goloruk narod. “Čim je kolona krenula, počelo je pucanje Srba-četnika po ženama, djeci, pucalo se po čitavoj koloni. Na putu kod vode Milete vidio sam da je ubijena Vojić (Sulejman) Ajša, bila je pogođena u prsa. Na Mileti je ubijen i Mujaga Behrem. Išli smo prema Starom selu. Čitavo vrijeme je bio napad na narod. U Starom selu smo stali i čekali. Vidio sam da je narod zarobio 6 četnika sa Prkosa. Vojska i narod su tu stajali. Odjednom sam vidio jednog Srbina na konju a drugi su bili pješaci, bili su naoružani. Krenuli smo prema Dulbici. Narod je bio strašno iscrpljen, vladala je žeđ. Ispred neke kuće iz bunara smo izvadili vodu i pili. Na Dulbici sam vidio Talu-Gluhog i Husku Eminovića kako pucaju i brane narod. Mrtvi konji i narod je ležao zajedno. Vidio sam smrtno pogođenu majku Smaila Mešića. U rukama je držala sina Smaila i umirala.”254

Velik broj mrtvih i ranjenih nenaoružanih muškaraca, žena i djece na ovom dijelu puta posljedica je mržnje i osvete za zločine koje su prethodno počinile ustaše. Sjećajući se puta smrti, Vojić Šaban govori: “U koloni su bile žene, djeca, stariji, išlo se pješice i sa konjskim i volovskim zapregama. Ja sam bio skoro na čelu kolone. Na vodu Miletu stigli smo oko podne. Na kolonu se neprekidno pucalo iz šume. Onima koji bi bili ranjeni nije pružana nikakva pomoć. Ostajali su na putu, u grabama, tu su iskrvarili i umirali. Tu sam vidio mrtvu Vojić Ajšu. Ležala je mrtva na putu. Kada je putem naišao njen otac Sulejman, smaknuo ju je sa puta, počeo je da krši javorove grane i njima je prekrio svoju mrtvu kćerku. Također sam vidio Husu Zulića koji je bio mrtav i ležao preko jednog plota.”255
Put od Kulen-Vakufa do vode Milete bio je zakrčen neprekidnom kolonom. Do vode Milete poginuo je mali broj civila. Od Milete do Ripča ubijen je najveći broj ljudi u izbjegličkoj koloni. “Moja familija i ja smo stigli do vode Milete. Tu je ranjena moja mati. Ranjena je u leđa a metak je izišao u predjelu grudi. Nije imao ko da je previje. Otac je majku stavio na jedna kola koja su vukli volovi. Majka je pala u nesvijest, jer je puno krvarila. U nesvijesti je bila 2-3 sata. Onda je došla sebi. Oko nas su padali mrtvi i ranjeni ljudi, žene i djeca. Mrtvi i ranjeni su ležali po grabama. Niko im nije pružao nikakvu pomoć. Vidio sam da se puno djece izgubilo. Djeca su plakala tražeći roditelje.”256 “Negdje oko Buka počela je pucnjava sa druge strane Une. Tu je ubijena Ajka Salkić. Neki su ranjavani. Gužva je bila velika. Narod bježi, noseći djecu, zavežljaje. Idu zaprežna kola. Čuje se stalna pucnjava, plač, vriska. To je neopisivo. Išli smo putem kako je ko mogao. Ja sam nosila svoju tek rođenu sestru. Imala je samo 5 dana. Majka je bila još u babinama. Teško je išla. Moralo se bježati jer stalno puca po narodu. Vidjela sam malog Zuhdu, sina Šefke Hrle, kako leži mrtav. On je htio pretrčati preko ceste do mjesta gdje sam ja bila. Tu je na cesti pogođen i odmah je umro. Sklonili su ga sa puta. Još se sjećam tog trenutka, kao da je bilo danas. Kod vode Milete je bio haos. Narod je bio žedan, iscrpljen, svi su htjeli piti vodu. I dalje se puca. Mi smo nastavili prema Prkosima. Vidjela sam kako iz jedne šume izlaze četnici. Bilo ih je dosta. Opet pucnjava. Tu je ranjena Vasva Kulenović, žena Hamdije Kulenovića. Bila je ranjena u nogu. Vasva mi govori: ‘Skini mi maramu i stegni nogu.’ Malo kasnije je naišao Hamdija i pita ‘Šta ću Vasvo sa tobom.’ Naišla su neka kola i Hamdija je Vasvu stavio na kola.”
Sa sigurnošću se može tvrditi da je od Kulen-Vakufa do Čovke najmanji broj stradalih civila iz Ljutočke doline. Na ovom putu najviše su stradali oni koji su bili na začelju kolone. Na nekoliko mjesta uz put, sa desne strane ceste, ustanici su pucali na izbjegličku kolonu. jedan dio kolone sa ovog puta ustanici su vratili u Kulen-Vakuf, gdje je nastavljeno ubijanje.

Napad ustanika na Kulen-Vakuf 6. septembra 1941

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Napad na Kulen-Vakuf

Većina stanovništva koje je izbjeglo ispred ustaničkih jedinica u kasnim popodnevnim satima 5. septembra bila je u Kulen-Vakufu. Grad je bio pun izbjeglica. Hiljade ljudi, žena, djece, starijih razmjestilo se po cijelom Kulen-Vakufu. Neki su našli smještaj kod rodbine, prijatelja, poznanika, u školi, kafanama i drugim objektima. Međutim, jedan broj ljudi nije se imao gdje smjestiti pa su ostali na ulicama. Ustaničke jedinice su poslije zauzimanja Boričevca, Vrtoča i Martin-Broda, Ljutočku dolinu doveli u okruženje. “Poslije zauzeća Boričevca, ustaše smo stjerali u Kulen-Vakuf i opkolili sa svih strana. Lički odred je držao položaj od lijeve strane Une, preko Buševića, do Pištaličke drage kuda je vodila cesta za Donji Lapac. Od Vakufa, zaposjeli su Cvjetnički, Boboljusački i Osredački vodovi. Cestu sa druge strane Une, koja ide za Martin-Brod, držao je Martinbrodski vod; do njih su bili Očijevljani prema Gečetu, zatim, vod Nikole Karanovića na Čovki, i Dake Karakaša na Oraškom brdu i Ćukovima.” Nakon zauzimanja Ćukova i Orašca ustaničke jedinice krenule su prema Kulen-Vakufu.

U popodnevnim satima ustanici su poslali pismeni ultimatum za predaju i da se narod potpuno povuče iz Klise. Ustanici su u ultimatumu garantovali svim domobranima i cjelokupnom stanovništvu da može birati: ili da ostanu u Kulen-Vakufu ili da idu za Bihać. U ultimatumu je naglašeno da sa sobom mogu ponijeti sve, osim oružja i municije, ali su tražili da im se predaju ustaški zločinci. Ultimatum su potpisali Stojan Matić kao komandant i Gojko Polovina kao politički komesar. Međutim, poučeni događajima iz prethodnih dana, stanovništvo nije moglo vjerovati da će imati zaštitu. Upravo se to potvrdilo kada je nevin narod ubijan narednih dana.”Na taj tekst ultimatuma dobili smo poruku da bi oni uslove prihvatili ako bismo mi dali spisak ustaša koje smatramo zločincima, jer postoji strah da ćemo i nevine ljude proglasiti ustaškim krvnicima. Tražili su da to bude stroga tajna. Stojan mi je podnio spisak od oko dvadesetak zločinaca ustaša čije smo izručenje tražili, jer bez toga ne bismo mogli garantovati živote ostalima. Taj smo spisak potpisali i poslali istom vezom preko Demirovog Brda. Umjesto odgovora garnizon je sutradan 6. septembra pokušao da probije obruč i sa cjelokupnim stanovništvom pošao preko Čovke u pravcu Vrtoče-Bihać.”

Plan napada na Kulen-Vakuf od strane ustanika donesen je nakon zauzimanja Vrtoča. “Prema rasporedu za napad na Kulen-Vakuf, borci bataljona Sloboda, koji su uništili neprijateljski logor u Vrtočama, dobili su zadatak da napadaju od Vrtoča i Prkosa. Ustanici na lijevoj obali Une trebalo je da se primaknu što bliže rijeci i na dati znak prebace se preko rijeke. U to vrijeme u Kulen-Vakufu nalazio se i priličan broj izbjeglica iz okolnih sela.

Napad ustanika na Orasac 4 spetembra 1941

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Ovaj članak posvećen je dijelu knjige koja govori o napadu na Orasac septembra 1041 godine.

Napadajući na prostore Ćukova i Orašca ustanici su glavni pravac napada usmjerili prema Ćukovima ali je istovremeno napadan i Orašac. Prostor starog grada Orašac, Ćelije, Basača napadani su sa ličke strane. Među prvim ubijenim na starom gradu bili su Redžo Dizdarević-Redžan, Bego Šehić i Halil Hrnjica. Poslije podne, kada je većina stanovništva naselja Ćukovi, Duljci, Ćelije i starog grada Orašac pobjegla, ispred ustaničkih jedinica do škole u Orašcu, i mještani Orašca počeli su napuštati svoje kuće. Izbjegli muškarci iz Ćukova, zajedno sa naoružanim civilima iz Orašca, pokušali su formirati odbranu u Orašcu. Kada je narod Orašca vidio kolone ljudi, zaprega, stoke, kada je vidio dim iz pravca Ćukova, počeo se masovno skupljati kod škole. Noseći djecu, vozeći u zapregama starije, iznemogle, noseći najosnovnije stvari narod je krenuo na put neizvjesnosti, straha, patnji i ubijanja. Izbjegli mještani sela Ćukovi i Duljaka nosili su djecu, vodili starce, tjerali stoku i pričali šta se desilo u Ćukovima. Pričali su o ubijanjima, paljevini kuća. To je samo još više ubrzalo napuštanje Orašca.
Blizu 3.000 mještana ovih sela krenulo je prema Kulen-Vakufu. Kolona ljudi i zaprega bila je duga i kretala se pravcem Orašac–Pađeni–Lužine–Rajnovci. U međuvremenu stigla je vijest da su ustanici ušli u Rajnovce. Nekolicina naoružanih civila stala je na čelo kolone i time davala neku sigurnost. Nakon ulaska ustanika u Orašac počeli su sa paljevinom, pljačkom i ubijanjima. Oni koji nisu uspjeli pobjeći ubijani su na kućnim pragovima. Ustanici su ubili Muharema Dizdarevića, starca od 80 godina koji je pokušao spriječiti zločince da zapale džamiju. Zaklan je pred vratima džamije u Orašcu. Prema svjedočenjima preživjelih Oraščana najveći broj ubijenih u Orašcu su zaklani, a jedan broj je ubijen tupim predmetima. Prema sjećanjima preživjelih jedan broj stanovnika spaljen je živ u svojim kućama. Ustanici nisu imali nikakvu milost ni prema djeci.
U pokušajima bjekstva prema Kulen-Vakufu, Fata Dizdarević sa dvije kćerke Mejasom, Fatimom i sinom Jusufom u zaseoku Brižine su zarobljeni od strane ustanika. Jusuf Dizdarević je bio dječak, odmah su ga svezali. Ustanici su naložili vatru i pripremili sve da Jusufa ispeku na ražnju. Majka i sestre su molile da njih ubiju, a Jusufa da ostave. Međutim, one su morale sve to gledati. Kada su htjeli Jusufa da stave na ražanj, naišao je jedan ustanik, poznanik iz Rajnovaca, i kad je vidio ovu scenu, puškom je zaprijetio da će ih sve pobiti ako ne puste ovog dječaka. Poslije verbalnih prepirki ustanici su pustili Jusufa. U predvečerje prethodnica je stigla u Rajnovce. Jedan broj ljudi i zaprega prošao je prije nego su ih ustanici napali. Glavnina kolone koja je naišla između sela Lužine i Rajnovci napadnuta je od strane ustaničkih jedinica. Jedini izlaz bio je prelaz preko Une za Klisu. Kada su izbjegli stigli na lađište (mjesto za prelaz), stvorila se ogromna gužva. Ljudi, zaprege i stoka, koncentrisani na malom prostoru, stvorili su strašnu buku. Na drugu obalu vozila je mala skela i lađa. Mali broj ljudi mogao je odjednom biti prevezen. Svi su željeli prvi preći. Istovremeno, ustanici su pucali prema narodu. Čitavu noć trajao je prelaz preko Une i dolazak u Klisu. Jedan dio izbjeglih smjestio se u Klisi, a drugi dio je produžio u Kulen-Vakuf.
Ustaničke snage su 5. septembra 1941. godine iz pravca Rajnovaca, Buševića i Demirovića brda počele napad na Klisu. Jedan dio naoružanih sa glavice, na kojoj je bila džamija, počeo je pružati otpor. Prilikom odbrane Klise poginuo je Mumin Kolaković. Narod Ćukova, Orašca, Poljica, Demirovića Brda i Klise, uglavnom žene, djeca, stariji krenuli su za Kulen-Vakuf. Muškarci koji su imali oružje zauzeli su položaje prema ustanicima koji su bili nadomak Klise. U popodnevnim satima ovoj grupi civila Weber je izdao naređenja da se povuku u Kulen-Vakuf. U izvještaku se kaže: “Tako se 5. septembra 1941. godine, oko 4 sata poslije podne sve muslimansko i hrvatsko stanovništvo iz okolnih sela odjednom slilo u Kulen-Vakuf. Ionako malen i gusto naseljen, grad je postao krcat: zapregama, stokom i ljudima. Prilikom akcije zaplijenili smo 60 goveda, 5 konja, 200 ovaca i mnogo žita što je ostalo u Klisi.”
Skoro svi izvještaji ustaničkih jedinica govore o zaplijeni, međutim, ovdje se radi o pljački privatne imovine. Ni u kom slučaju imovina, koju oni nazivaju ratni plijen, ne može biti tretirana kao ratni plijen. Pljačka imovine (stoke, žita, građevinskog materijala) u ovim mjestima provedena je temeljito.

Napad ustanika na Ćukove 4 septembra 1941

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Dio knjige koji govori o početku napada na Ljutočku dolinu odnosno napadu na Ćukove.

Nakon što su ustaničke jedinice potpuno očistile prostore Gornjeg Pounja, krenulo se na zauzimanje kulenvakufskog kraja. Donesena je odluka od strane ustaničkih jedinica da se sa ličke i bosanske strane krene u opći napad. Plan je bio da se prvo napadnu Ćukovi i Orašac a onda Kulen-Vakuf. Prvi napad ustaničke jedinice su izvršile 20. augusta 1941. godine i nakon kraćih borbi sa naoružanim stanovnicima Ćukova ovaj napad je odbijen, a ustanici su se povukli prema Oraškom brdu. Drugi napad na Ćukove ustanici su izveli 26. augusta 1941. godine i to sa pravca Doljana, Oraškog brda i Dulibe. Naoružani mještani Ćukova zajedno sa nekoliko žandara, koji su prethodno pobjegli iz Martin-Broda uspjeli su da zaustave napad i spriječe ulazak u Ćukove. U napadu su zapaljene 2 kuće i nekoliko stogova sijena. Nakon toga ustaničke jedinice su se povukle.

Poslije ovih napada, ustaničke jedinice su u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1941. godine otpočele mnogo bolje pripremljen i organiziran napad. Za razliku od prvih napada sada su angažirane znatno brojnije, naoružanije ustaničke jedinice. Naoružani mještani Ćukova su svakodnevno čuvali selo od napada. Nekolicina naoružanih mještana imali su položaje na Hodžića i Pašagića glavici, te na Zukvama. Na svakom ovom položaju bio je puškomitraljez. “Selo je trebalo da brani 14 seljaka i 5 ćukovljanskih ustaša sa 16 pušaka i 3 puškomitraljeza. Međutim, po otpočinjanju borbi svih pet ustaša se odmah povuklo iz seoske kafane u Orašac, ostavljajući tako selo da ga brane nedužni i gotovo goloruki seljaci.”

Ustaničke snage su vršile koordinirani napad i sa ličke i bosanske strane. Naglašavajući napad na ustaška uporišta u Ćukovima, Orašcu, Klisi, željeli su mobilizirati što veći broj snaga, ali istovremeno dati legitimitet napadu. Svjesno proglašavajući ova mjesta ustaškim, ustanička komanda je istovremeno amnestirala zločin i zločince.

Analizom brojnih pisanih materijala i publikacija može se zaključiti da u ovim mjestima nije bilo ustaških jedinica veće brojnosti, izuzev nekoliko ustaša koji su odmah po napadu na ovaj kraj pobjegli. “Poslije zajedničke vojno-političke konferencije održane u Drvaru (25. augusta 1941.) Marko se saglasio sa predlogom da osnovni zadatak našeg štaba za Liku bude uništenje ustaško-domobranskog garnizona u K.Vakufu. Zato smo odlučili da najprije likvidiramo otpor seljaka Muslimana u selima Ćukovi i Orašac, koji nisu bili ustaše, ali su branili svoja sela vrlo hrabro i uporno, pa i K.Vakuf. Matić je lično i neposredno rukovodio uništenjem ta dva uporišta, i, nažalost, naše jedinice su bile prisiljene da uništavaju kuću po kuću, jer pored naših ponuda i uvjeravanja da ćemo ih primiti kao drugove, da znamo da među njima nije bilo ustaša, Muslimani tih dvaju sela nisu pristali na saradnju, jer ‘Ćukove i Orašac nikad niko nije silom osvojio.’ Kada smo ih vatrom i mecima, nažalost morali ubjeđivati i ubjediti da njihov otpor možemo i moramo slomiti, daljnji otpor garnizona u K.Vakufu bio je uzaludan.” Iz ovoga se potvrđuje da su ustaničke jedinice izvršile napad na nedužne civile pod izgovorom napada na ustaško mjesto.
Jedan broj preživjelih aktera događaja pamti i prenosi potpuno drugačija sjećanja u odnosu na partizanske zapise poslije Drugog svjetskog rata.

……..

Tokom noći 3/4. septembra 1941. godine ustaničke jedinice su prišle u neposrednu blizinu sela Ćukovi. Rano ujutro napad je krenuo na Pašagića glavici i Martolozu. Na Pašagića glavici branioci Ćukova su ubili jednog ustaničkog puškomitraljesca. U pokušajima da uzme puškomitraljez od poginulog ustanika, Ibrahim Selimović je poginuo. Starac Muho Bilić je uzeo puškomitraljez i kako nije znao njime rukovati, dao ga je Ibrahimu Lipovači. Zbog nadmoćnosti ustaničkih snaga branioci Ćukova su morali napustiti položaje na Pašagića glavici i Martolozu i povući se prema kućama. Borba je nastavljena u selu.

O odbrani Ćukova najbolje svjedoči primjer Rekana Dedića koji se borio dok je imao municije, a nakon toga se nije želio predati. Poginuo je na kućnom pragu, nakon čega su ustanici zapalili kuću i poginulog Rekana Dedića. Međutim, borba za Ćukove nastavljena je pojedinačnim otporima gotovo cijeli dan. Pojedinci su pružali otpor i štitili stanovništvo da se izvuče prema Kulen-Vakufu.

Braneći svoja ognjišta u Ćukovima su poginuli Meho Tutić, Rekan Dedić, Omer Selimović, Dedo Dedić, Muho Hodžić, Ale Alagić. Ubijeni su od strane ustanika Kada Dedić, Hasiba Dedić i dijete Halila Tutića, Hase Selimović, Redžo Dedić, Lipovača Ibrahim, Mustafa Lipovača, Pašan Crnkić (ubijen na Doljanima). Na Doljanima je ubijena i žena Mehe Dedića. Kod džamije u Duljcima ubijen je Meho Hodžić.

“U samom selu neki ustanici su iz grupacije koja je napadala Ćukove zarobili Muniru Dedić sa tri nejaka sina i odmah ih sviju ubili u Ćukovskoj strani, a na putu između Ćukova i Orašca, na mjestu zvano Pile, Šahu Dedić, Pašu Crnkić i Hadžeru Lipovaču sa petoro djece; prve dvije su ubili, a Lipovaču i njenu djecu uzeo je u zaštitu plemeniti Stevo Ovuka, rodom iz Kliševića.”

Suprugu Mehe Dedića, Šahu, koja se tek porodila, četnici su zapalili živu. Šahu Dedić i njeno četvero djece ustanici su spalili žive u kući, u Ćukovima. Svjedoci događaja pričali su o užasnim kricima djece i Šahe koji nisu mogli da iziđu iz zapaljene kuće.
Prilikom napada na Ćukove na strani ustanika poginuli su Rade Obradović, Stevo Orelj, iz Ličkih Doljana, Dako Karakaš iz Oraškog brda, Vid Knežević iz Cvjetnića i Marko Kerkez iz Prkosa, nekoliko ustanika je ranjeno. Postoje podaci koji govore i o većem broju poginulih i ranjenih ustanika prilikom napada na Ćukove.

Napad na Demirovića Brdo početkom avgusta 1941 od strane ustanika

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Napad na Demirovića Brdo početkom avgusta 1941 označen je kao prvi napad na Ljutočku dolinu.

Zajedno sa ustaničkim jedinicama iz Like koje su napadale na Boričevac izveden je napad na Demirovića brdo. Ovo je bio prvi napad na prostore Ljutočke doline. Sa ličke strane četa iz Buševića i Kaldrmski odred (Lička Kaldrma) preko Majdana došli su na oko 200 metara od kuća na Demirovića Brdu. Desno od ovih ustaničkih snaga djelovala je prva Pećka četa, koja je bila u rejonu spaljenog sela Kalati i nastupala prema selu Ostrovica odnosno Kulen-Vakufu. Mještani Demirovića brda napustili su svoje kuće i otišli u obližnje selo Klisu. Nakon kraćeg vremena domobrani i naoružani civili vratili su se na Demirovića brdo. Dio kuća i stoke je opljačkan od strane ustanika. O ovom napadu ustanik Vukoslav Filipović navodi: “Prva vojna akcija bila je 2. avgusta 1941. godine na Demirovića brdo (Klisa), gdje je bio ranjen naš drug Nikola Grbić iz Kestenovca. Kod neprijatelja je bilo žrtava, jer su sa Brda izbjegli u Klisu. Sa još četiri druga otišao sam na Brdo i dotjerao 282 komada sitne stoke. Drugi napad, takođe na Brdo, bio je 5. avgusta 1941. godine. U ovoj borbi bio je ranjen Pejo T. Ovuka, koji je kasnije u ratu poginuo. Treća opšta vojna akcija je bila 4-6. septembra 1941. godine. Tada smo u zajednici sa bosanskim jedinicama likvidirali: 4. septembra Ćukove, 5. Orašac i 6. septembra 1941. godine Kulen-Vakuf. U ovoj akciji nije poginuo ni jedan borac iz našeg sela. Prilikom akcije zaplijenili smo 60 goveda, 5 konja, 200 ovaca i mnogo žita koje je ostalo u Klisi.198 Iz navedenog napisa vidljivo je da su ustanici u nekoliko navrata napadali Demirovića brdo i da su zajedno sa jedinicama iz Like izvršili napad. Posebno je uočljivo pisanje o pljačci stoke. Ovdje se navodi da je kod neprijatelja bilo žrtva jer su izbjegli u Klisu. Prilikom istraživanja ovog događaja nismo mogli sa sigurnošću utvrditi da je bilo civilnih žrtva. Tako da se navedeno pisanje o žrtvama treba uzeti sa rezervom. Iseljavanje sa Demirovića brda bilo je posljedica napada na Boričevac i iseljavanja hrvatskog stanovništva. Glavni motiv za ovaj napad bila je pljačka što su ustanici i potvrdili. Ovdje se postavlja pitanje gdje su ova petorica pljačkaša otjerali opljačkanu stoku. Sigurno je završila u njihovim štalama. Pored ubijanja Bošnjaka, pljačka imovine i stoke u Ljutočkojdolini septembra 1941. godine bio je jedan od glavnih zadataka ustanika i srpskog stanovništva. U ovom izvještaju je prikazan samo dio pljačkaškog plijena od oko 500 komada goveda, konja, ovaca i koza. Međutim, u Klisi i Demirovića brdu bilo je znatno više stoke nego što je prikazano u izvještaju. Ako znamo da su pljačkaške horde dolazile i iz Like, onda je sigurno da je ostatak otjeran u Liku.