21 godina od žločina u Ljutočkoj dolini počinjenog od strane srba iz Rajnovaca

U organizaciji MZ Orašac obilježena je 21. godišnjica zločina srba iz Rajnovaca, do jučerašnjih komšija, na nevine žene i starce u Duljcima. Srbi iz Rajnovaca tačnije Zoran Tadić, Jovica Tadić, Zoran Berga, Željko Babić, Goran Mihajlovic, te još dvojica četnika za kojima se sudi u Beogradu, su 22. septembra 1992. godine ubili 22 civila, te da bi sakrili žločin spalili tijela.

Prilog FTV, od 23.09.2013:

Na današnji dan 1992. godine pripadnici vojske i policije Republike Srpske (RS) u ovom naselju ubili su 17 osoba. Riječ je o civilima Bošnjacima iz naselja Ripač i Orašac, koji su bili na radnoj obavezi.

Oni su brali šljive, jer im je tako odredilo Ratno predsjedništvo “Srpske opštine Bihać”. Ubijeni su rafalima iz automatskog oružja, a potom su njihova tijela stavljena na hrpu i zapaljena.

Uklanjanjem leševa ubijenih civila pokušao se prikriti izvršeni zločin, međutim, dio stradalih u vidu nekompletnih tijela pronađen je i ekshumiran 2000. godine na lokalitetu Dulibe.

Putem DNK analize identificirano je sedam osoba, koje su ubijene u tom događaju, dok ostala tijela još nisu pronađena.

Najmlađa žrtva bila je 13-godišnja djevojčica Aldina Vojić.

Obilježavanju su osim brojnih mještana Ljutočke doline, prisustvovali i predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti Općine Bihać i Vlade Unsko-sanskog kantona (USK).

Ističući da se zločini nad Bošnjacima nikada ne smiju zaboraviti, načelnik Općine Bihać Emdžad Galijašević kazao je da je Ljutočku dolinu zadesila velika tragedija i zločini koje su u najvećem broju učinile prijeratne komšije.

“Dobro je da su ti zločinci procesuirani za ovaj zločin u Duljcima, ali ostaje bol porodica zbog gubitka najmilijih. Kroz ovakva obilježavanja mi danas šaljemo poruku da se ovakav zločin više nikada ne smije desiti, da nas nedužne i goloruke pobiju ljudi koji su sa nama dojučer živjeli”, istakao je Galijašević.

66837_620422364677382_1701494798_n 523517_620422791344006_1785236959_n 558255_620422794677339_1257021212_n 598554_620422584677360_1816422481_n 598875_620422508010701_1300580489_n 1229876_620422384677380_17862823_n 1235338_620422534677365_952801352_n 1240626_620422944677324_502373437_n

Advertisements

Pogibija Tale od Orašca i Halila Hrnjice

Izvod iz knjige: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850, SAFVET BEG BAŠAGIC-REDŽEPAŠIC, Sarajevo 1900.

sbbasagic

Kako je poznato na granici Krajine i Hrvatske nigda nije nestajalo četovanja i manjih okršaja. Graničari poticani od karlovačkih generala provaljivali su u Krajinu, a Krajišnici opet nagovarani od svojih begova zalijetali su se u Hrvatsku. Tako je uvijek bilo trvenja i s jedne i s druge strane. U junu godine 1637. po nagovoru generala Draškovića provali u Krajinu s brojnim konjanicima Petar Janković, sin kapetana Gašpara Jankovića od Križanić-grada, pa udari na Bihać. Sva okolica pohrli Bihću u pomoć i pod vodstvom starog Hasan age razbiju Krajišnici Jankovića, koji pane u sužanjstvo. Krupljani ga otmu od bihaćkih seljaka i predadu svome Hajruddin agi, da ga dobro čuva. Kad čuju za to Bihćani zatraže Jankovića, da se njima uruči, pošto su ga zasužnjili njihovi seljaci. Sada ga Krupljani predadu za bolju sigurnost Ostrovičanima, da im ga sačuvaju, a ovi u dogovoru s agama cazinskim izruče ga kostajničkome kapetanu Omer agi. Po savjetu ostrovičkog dizdara Nusuh age odluče Krajišnici, da u zajednici čuvaju sužnja i dadu ga na otkupe.

Ta se vijest brzo raširi po svoj Bosni i Ungjurovini. Budimski vezir Posavljak Musa paša i Vučo paša pojagme se oko sužnja i to svaki na svoju ruku s velikom prijetnjom, da se njemu opremi. Krajišnici bojeći se, da im ga ne otme ko drugi predevre Jankovića po Vučinu nagovoru za osam svojih sužanja i 12.000 groša.

Na to bihaćki kapetan Idris beg za inad ostalim Krajišnicima dogje u Sarajevo, pa mitom dobije na svoju ruku defterdara Mahmut ef Zeničaka. U zajednici načine izvješće u Carigrad, da je rečeni Janković sin jednoga od ćesarevih prvaka i da su za njega Krajišnici uzeli 40.000 groša.
Sultan povjeruje tome izvješću, pa opremi na Vuču ferman, da spomenutu svotu novaca i glave Omer kapetana, Omer age, krupskog dizdara, Nusuh age, Husejin age i Muja Hmjice skupa pošalje u Carigrad. U slučaju, ako Krajišnici ne htjednu na to pristati, da digne vojsku i zatare ih sve do jednoga (katli-žra),pa novim pandurima naseli Krajinu.
Taj je ferman donio u Bosnu Mustafa beg- Davudpasić, koji srete Vuču u Mostaru, kad se vraćao iz Albanije i preda mu ga na ruke. Sada se Vučo uhvati ko zec u raži, pa u neprilici obori krivnju na svoga ćehaju Mehmed agn Oručevića, koga za kaznu otpasti iz službe. Na prolasku kroz Sarajevo uzme defterdara sa sobom i dovede u Banjuluku.
Sadržaj fermana izbije na javnost preko pašinih delija. Krajišnici se pobune i sagju pod Banjuluku, pa zatraže od Vuča, da im izruči defterdara, koji ih je kod cara ocrnio i koji im otima dirluke za svoje sluge i pristaše, da mu oni sude i kroje pravicu. Vučo paša po noći prokrade defterdara i opremi ga put Sarajeva da skupi nešto vojske i dovede u Banjuluku.

Vijest o defterdarovu bijegu razjari ustaše, pa udare na Vuča, kome sljepa sreća posluži, te razbije Krajišnike. U tome okršaju megju ostalijem poginuli su glasoviti jimaci iz narodnih pjesama Halil Hmjica i Tale Ličanin. Tu je izginulo i podušilo se u Vrbasu mnogo Krajišnika. Miivekit veli, da je bilo vidjeti poslije više dana zelenih dolama, kako plivaju po površini Vrbasa. Iza toga Vučo paša opremi Bešer efendiju, banjalučkog kadiju, da ih svjetuje, da se pokore carskome fermanu. Krajišnici izjave, da oni ne imaju ništa protiva pase, već samo protiva defterdara, koji im je pojeo dvadest i pet tovara jaspri od plaće i,koji ih je potvorio, da su uzeli za sužnja 40.000 groša, a nijesu nego 12.000 groša; i to: nešto u parama, a nešto u srebrenom posugju. K tome još Krajišnici načine na cara mahzar, u kojem zadaju tvrdu vjeru, da su pripravni dati uzetu svotu i sužnje, a ako sultan baš hoće, da će na svaki način opet uhvatiti Jankovića, pa mu ga opremiti.
Taj je mahzar odnio krupski dizdar Omer aga i ostrovički Nusuh ag'a, koji, ne našavši cara u Carigradu, odu čak pod Bagdat. Na to Vučo paša bude svrgnut s Bosne, a opremljen naš zemljak Sahin paša, da izvidi cijelu stvar. Megju tijem je defterdar opet zavadio Vuču s Krajišnicima, koji na ime u ramazanu 1048. (koncem 1638,) dogju u Sarajevo,da traže zaostalu plaću. Vučo plane na to, pa po nagovoru defterdarovu pogubi dvojicu krajiških aga, po imenu Mujagu Čauševića i Džafer agu Odobašu. Tako sam sebe stavi u pogibelj, da su ga delije morale čuvati dan i noć, što mu omrznu pašovanje u Bosni. Vučo je dobro znao, da je svemu defterdar kriv, ali šta, da mu učini, kad je defterdar imao za legjima zaštitnika u našem zemljaku Silahdar paši, koji je bio na dvoru svrha i razvrha.
U sred tih smutnja Sahin paša stigne u Sarajevo. Prvo mu je djelo bilo smrt zloglasnome defterdaru, a onda zator na hajduke,kojih je bilo na svaki kraj širom Bosne i Hercegovine. Nešto paša s delijama, a nešto narod rastjera i poubija; tako se uspostavi sigurnost u zemlji…