Putokaz za Ljutočku Dolinu – Dolinu Heroja ponovo vraćen

Nakon oštre reakcija mještana MZ Orašac, koji su se usprotivili postavljanju turističke rute od strane NP “Una”, a koja je tendenciozno ispustila naselja oko NP Una, a u prvi plan stavila naselja koja nemaju nikakve veze ni sa nacionalnim parkom, niti sa lokacijom koju bi putokaz trebao da upućuje turiste, radnici NP Una su danas vratili stari putokaz, kao i naziv “Ljutočka Dolina Dolina Heroja”.

Naime, sve se tako brzo dešavalo:

1. U subotu 27. juna poslavljena je nova turistička ruta, od strane NP Una.

tabla

2. U ponedjeljak 29. juna upućeno protesno pismo prema NP Una.

pismo_mz_orasac

3. U utorak 30. juna, radnici NP Una vraćaju stari putokaz

tabla_ljutokadolina

 

 

 

 

Advertisements

Obilježena godišnjica formiranja bataljona Ljutoč

20130629_180648

U subotu 29. juna 2013. godine u sklopu manifestacije “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi 2013”, obilježena je godišnjica formiranja bataljona Ljutoč,  pri čemu je održano niz kulturno-sportskih događaja .

Ispred bivšeg srpskog koncentracijskog logora u Ripču krenuo je start maratonaca koji su tradicionalno trčali rutu Ripač, Gorjevac, Dubovsko, Ćukovi do OŠ Orašac, gdje su ih bivši pripadnici bataljona Ljutoč i brojni gosti sa oduševljenjem dočekali. U međuvremenu je u Dulibi otvoreno turbe šehidima Ljutočke doline koje je sagrađeno donacijom gosp. Suvada Huskića iz Sanskog Mosta, općine Bihać odnosno općinskog načelnika mr. Emdžada Galijaševića te brojnih pojedinačnih priloga.

Na sportskom igralištu OS u Orašcu takodjer je u sklopu završne manifestacije Ljutočka dolino nikad ne zaboravi i godišnjice formiranja bataljona Ljutoč organiziran malonogometni turnir koji se igrao do jutarnjih sati zbog velikog interesovanja i brojnih prijavljenih ekipa. Radost i slavlje te prisjećanje na herojstvo Ljutočana potrajala je kasno u noć, prigodnim kulturno – zabavnim programom. Ovim je i završena je ovogodišnja manifestacija “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi 2013”   koja je ocjenjena vrlo uspješnom. Smjena generacija članova organizacionog odbora manifesacije evidentna je u zadnjih dvije godine, a ovaj prelazni period obećava da će manifestacija, koja je organizirana od ljudi od samog početka 1997 godine, ipak imati budućnost i nove mlade ljude koji su spremni manifestaciju učiniti boljom, uspješnijm do sada.Manifestacija ima za cilj da se kod ljudi ugradi kultura sjećanja na progone i genocid nad Bošnjacima, svake godine dobija na značaju, a kako vrijeme odmiče čini se da sve jače živu kod Ljutočana.

1016810_487854181289192_902420271_n

20130629_180817 20130629_185343 20130629_185355 20130629_185518 20130629_191112 20130629_191122 20130629_191147 20130629_191149 20130629_191151 20130629_191154 20130629_191155(0) 20130629_191155 20130629_191449 8629_487857504622193_1131345956_n 1001767_487857051288905_1618508013_n 1044974_487857057955571_1417370362_n 1044724_487856281288982_1696508026_n 943519_487856034622340_203638301_n 1000382_487855687955708_250868004_n 1017656_487855581289052_1937862442_n 1043955_487855121289098_624768298_n 1045174_487854344622509_2067425706_n 1011840_487854484622495_2012585266_n 1016810_487854181289192_902420271_n

Pogibija Tale od Orašca i Halila Hrnjice

Izvod iz knjige: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850, SAFVET BEG BAŠAGIC-REDŽEPAŠIC, Sarajevo 1900.

sbbasagic

Kako je poznato na granici Krajine i Hrvatske nigda nije nestajalo četovanja i manjih okršaja. Graničari poticani od karlovačkih generala provaljivali su u Krajinu, a Krajišnici opet nagovarani od svojih begova zalijetali su se u Hrvatsku. Tako je uvijek bilo trvenja i s jedne i s druge strane. U junu godine 1637. po nagovoru generala Draškovića provali u Krajinu s brojnim konjanicima Petar Janković, sin kapetana Gašpara Jankovića od Križanić-grada, pa udari na Bihać. Sva okolica pohrli Bihću u pomoć i pod vodstvom starog Hasan age razbiju Krajišnici Jankovića, koji pane u sužanjstvo. Krupljani ga otmu od bihaćkih seljaka i predadu svome Hajruddin agi, da ga dobro čuva. Kad čuju za to Bihćani zatraže Jankovića, da se njima uruči, pošto su ga zasužnjili njihovi seljaci. Sada ga Krupljani predadu za bolju sigurnost Ostrovičanima, da im ga sačuvaju, a ovi u dogovoru s agama cazinskim izruče ga kostajničkome kapetanu Omer agi. Po savjetu ostrovičkog dizdara Nusuh age odluče Krajišnici, da u zajednici čuvaju sužnja i dadu ga na otkupe.

Ta se vijest brzo raširi po svoj Bosni i Ungjurovini. Budimski vezir Posavljak Musa paša i Vučo paša pojagme se oko sužnja i to svaki na svoju ruku s velikom prijetnjom, da se njemu opremi. Krajišnici bojeći se, da im ga ne otme ko drugi predevre Jankovića po Vučinu nagovoru za osam svojih sužanja i 12.000 groša.

Na to bihaćki kapetan Idris beg za inad ostalim Krajišnicima dogje u Sarajevo, pa mitom dobije na svoju ruku defterdara Mahmut ef Zeničaka. U zajednici načine izvješće u Carigrad, da je rečeni Janković sin jednoga od ćesarevih prvaka i da su za njega Krajišnici uzeli 40.000 groša.
Sultan povjeruje tome izvješću, pa opremi na Vuču ferman, da spomenutu svotu novaca i glave Omer kapetana, Omer age, krupskog dizdara, Nusuh age, Husejin age i Muja Hmjice skupa pošalje u Carigrad. U slučaju, ako Krajišnici ne htjednu na to pristati, da digne vojsku i zatare ih sve do jednoga (katli-žra),pa novim pandurima naseli Krajinu.
Taj je ferman donio u Bosnu Mustafa beg- Davudpasić, koji srete Vuču u Mostaru, kad se vraćao iz Albanije i preda mu ga na ruke. Sada se Vučo uhvati ko zec u raži, pa u neprilici obori krivnju na svoga ćehaju Mehmed agn Oručevića, koga za kaznu otpasti iz službe. Na prolasku kroz Sarajevo uzme defterdara sa sobom i dovede u Banjuluku.
Sadržaj fermana izbije na javnost preko pašinih delija. Krajišnici se pobune i sagju pod Banjuluku, pa zatraže od Vuča, da im izruči defterdara, koji ih je kod cara ocrnio i koji im otima dirluke za svoje sluge i pristaše, da mu oni sude i kroje pravicu. Vučo paša po noći prokrade defterdara i opremi ga put Sarajeva da skupi nešto vojske i dovede u Banjuluku.

Vijest o defterdarovu bijegu razjari ustaše, pa udare na Vuča, kome sljepa sreća posluži, te razbije Krajišnike. U tome okršaju megju ostalijem poginuli su glasoviti jimaci iz narodnih pjesama Halil Hmjica i Tale Ličanin. Tu je izginulo i podušilo se u Vrbasu mnogo Krajišnika. Miivekit veli, da je bilo vidjeti poslije više dana zelenih dolama, kako plivaju po površini Vrbasa. Iza toga Vučo paša opremi Bešer efendiju, banjalučkog kadiju, da ih svjetuje, da se pokore carskome fermanu. Krajišnici izjave, da oni ne imaju ništa protiva pase, već samo protiva defterdara, koji im je pojeo dvadest i pet tovara jaspri od plaće i,koji ih je potvorio, da su uzeli za sužnja 40.000 groša, a nijesu nego 12.000 groša; i to: nešto u parama, a nešto u srebrenom posugju. K tome još Krajišnici načine na cara mahzar, u kojem zadaju tvrdu vjeru, da su pripravni dati uzetu svotu i sužnje, a ako sultan baš hoće, da će na svaki način opet uhvatiti Jankovića, pa mu ga opremiti.
Taj je mahzar odnio krupski dizdar Omer aga i ostrovički Nusuh ag'a, koji, ne našavši cara u Carigradu, odu čak pod Bagdat. Na to Vučo paša bude svrgnut s Bosne, a opremljen naš zemljak Sahin paša, da izvidi cijelu stvar. Megju tijem je defterdar opet zavadio Vuču s Krajišnicima, koji na ime u ramazanu 1048. (koncem 1638,) dogju u Sarajevo,da traže zaostalu plaću. Vučo plane na to, pa po nagovoru defterdarovu pogubi dvojicu krajiških aga, po imenu Mujagu Čauševića i Džafer agu Odobašu. Tako sam sebe stavi u pogibelj, da su ga delije morale čuvati dan i noć, što mu omrznu pašovanje u Bosni. Vučo je dobro znao, da je svemu defterdar kriv, ali šta, da mu učini, kad je defterdar imao za legjima zaštitnika u našem zemljaku Silahdar paši, koji je bio na dvoru svrha i razvrha.
U sred tih smutnja Sahin paša stigne u Sarajevo. Prvo mu je djelo bilo smrt zloglasnome defterdaru, a onda zator na hajduke,kojih je bilo na svaki kraj širom Bosne i Hercegovine. Nešto paša s delijama, a nešto narod rastjera i poubija; tako se uspostavi sigurnost u zemlji…

Promocija knjige “Put kroz pakao” u Bužimu

Put kroz pakao

U okviru manifestacije “Slobodarski dani Viteškod grada Bužima” u četvrtak 6. 8. 2009. godine,  održana je promocija knjige “Put kroz pakao” autora Hilme Kozlice. U amfiteatru srednje mješovite škole u Bužimu okupilo se stotinjak posjetioca koji su prisustvovali izlaganju recenzenata knjige  prof. dr. Muje Demirovića Rektora Univeriteta u Bihaću, mr. Muje Begića, te Harisa Mešića prof., te samog autora.

Osvrću ći se na stradanje i patnju logoraša u srpskim koncentracijskim logorima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kroz kjnigu je proklamovana univerzala patnja i genocid nad Bošnjacima koji su planski i na potpuno isti način mučeni, ubijani kako kroz logore o kojima je autor pisao tako i svim logorima smrti na prostoru Bosne i Hercegovine.

Put kroz pakao je četvrta knjiga koja piše i svjedoči o stradanju Bošnjaka Ljutočke doline.

Podsjećanja radi ove godine je u sklopu “Manifestacije Ljutočka dolini nikad ne zaboravi 2009”, promoviran roman velikog prijatelja ljutočana prof. Safeta Zulića “Čekamo vas kod sjevernjače“.

2004 godine takodjer u Sklopu manifestacije promovirana je knjiga mr. Muje Begića “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi“, dok je o stradanju Ljutočana pisao i prof. dr. Mujo Demirović u svojoj knjizi “Bosna i Bošnjaciu srpskoj politici” 1999 godine, koja ovih dana doživljava promociju u Zagrebu i Skoplju, a prevedena je na engleski jezik na Univerzitetu u Yaleu.

Put kroz pakao- ispovijest logoraša

PutKrozPakao_1

Ovih dana na svjetlo dana izašla je knjiga “Put kroz pakao“, autora Hilme Kozlice, bivšeg logoraša logora Kamenica, Prekaja i Kozila. Ovo autobiografsko djelo prikazuje sve strahote četničkih logora smrti i neviđenih tortura i poniženja kroz koje su prolazili logoraši Ljutočke doline, Bosanskog Petrovca Ključa i Sanskog Mosta. Knjigu su recenzirali prof. dr. Mujo Demirović, mr. Mujo Begić i Haris Mešić prof., dok je izdavač knjige Savez logoraša Bosne i Hercegovine CID -Centar za istraživanje i dokumentaciju.

Kao uvod u knjigu prenosim uvodne riječi autora:

Ova knjiga nastala je kao uspomena na najteži period u mom životu. U logorima u kojima sam proveo teške trenutke, kada sam mislio da neću više vidjeti svoje bližnje, moji prijatelji i ja smo se dogovorili i zakleli da onaj ko preživi ima obavezu da prenese istinu o svemu što nam se dogodilo u Prekaji, Kozilama i Kamenici. U trenucima samoće i dubokog sna poslije izlaska iz logora, pred oči su mi dolazili moji prijatelji logoraši koji više nisu među živima i kao kroz maglu su mi govorili: “Hilmo, piši radi istine, piši da se ne zaboravi, ti nosiš teško breme, olakšaj i sebi i nama.”

PutKrozPakao_2

Kada sam počeo pisati ovo svoje svjedočanstvo ponesen nekom nevidljivom željom, htio sam da što prije ispričam svoju potresnu sudbinu, jer su riječi i slike torture, patnje i stradanja navirale kao bujica.

Ovo moje svjedočenje ispisano je radi istine, radi onih koji su mučeni i bačeni u bezdane, jer su svi oni živi u mojoj knjizi, jer živi uspomena na njih.

Ova knjiga je i dokument o neviđenim patnjama i mučenjima od strane poremečenih i bolesnih četničkih umova na pragu 21. stoljeća. Dželati nisu birali žrtvu, bilo im je važno da ona bude Bošnjak, da ostvare želju svojih ideologa “Svi Srbi u jednoj državi” i da obnove vjekovno Dušanovo carstvo.

Rane mnogo teže zacjeljuju nego se čini onom koji ih čini.

Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi!

Da se ne ponovi.

Prvi iseljenici u Ameriku sa područja Ljutočke doline u periodu 1892-1924

americki_useljeniciTrend iseljavanja sa „starog“ kontinenta (Evrope) na „novi“ kontinent (Sjeverna i Južna Amerika) nije zaobišla ni Bošnjake. Najveći intenzitet iseljavanja na američki kontinent desio se krajem 19 i početkom 20 stoljeća. Od 1892 do 1924 godine više od 24 miliona ljudi iselilo se u Ameriku, gdje su brodske službe i luke vodile svu dokumentaciju o iseljenicima.

kipslobode Kip Slobode u Njujorku koji je napravljan kao simbol slobode i demokratije u Americi prva je slika koje su imigranti vidjeli kada su dolazili brodovima u Njujork. Odlukom Predsjednika Regana iz 1982 g. izvršena je kompletna restauracija ove monumentalne građevine te otvoren muzej o iseljenicima. Tako je i osnovana fondacija „The Statue of Liberty – Ellis Island Foundation, Inc“. Više informacija o ovoj fondaciji kao i iseljenicima možete pogledati na www.ellisisland.org.

bosanskiIseljenici

Hiljade porodica tragajući za boljim uslovima života uputilo se brodovima mediteranskih i evropskih luka u Ameriku – obećanu zemlju. Ovaj val iseljavanja nije zaobišao ni stanovnike Bosne i Hercegovine koji se poslije Austro-ugarske okupacije Bosne, što iz političkih, što iz teških uslova života odlučuju potražiti novi dom.

bosanskiIseljenici2

Vrlo je malo podataka koji govore o iseljavanju Bošnjaka na američki kontinent. Po popisu i izvorima oficijelne fondacija koje se bave ovim pitanjima, sa prostora Bosne i Hercegovine a koji su u periodu od 1892-1924 godine se iselili u Sjedinjene Američke Države evidentirano je 2795 osoba, a od toga preko 1500 bosanskih muslima, a preko 30 iseljenika sa područja Ljutočke doline. Vjerojatno ovaj broj nije konačan iz raznih razloga, što se evidencija većinom formirala na osnovu usmenih upita, kao i nepoznavanja jezika i nesporazuma prilikom evidencije.

samra_puskar_knjigaNa forumu http://focaci.org napravljan je konsolidirani spisak ranih Bošnjaka useljenika u SAD, izvori su preneseni i iz knjige Samire Puškar, Bosnian Americans of Chicagoland, Arcadia Publishing, 2007 . Dio knjige se može pregledati na Google Books. Dio teksta prenosim ovdje:

Više od 1500 Bošnjaka je također krenulo put Amerike. Preko 60% svih bošnjačkih useljenika su bili iz Hercegovine (Trebinje, Gacko, Bileća, Ljubinje, Stolac, Ljubuški, Mostar, Livno), dok je preko 30% došlo iz Krajine (Krupa, Cazin, Kladuša, Bihać, Kulen Vakuf, Petrovac, S. Most, B. Novi). Ostatak predstavlja otprilike stotinjak Bošnjaka koji su došli iz Prizrenske Župe na Kosovu. Većina dolazaka u Ameriku se je odigrala preko useljeničkog centra na otoku Ellis Island kod New Yorka, dok je bilo i nekoliko dolazaka preko luke u gradu Baltimoreu.

Oko 50% svih useljenika se je vratilo u rodni kraj (kao i slučaj Muhe Mešića iz Orašca), dok su ostali ostali u Americi, vremenom podlijegajući asimilaciji u dominantnu američko-kršćansku kulturu.
Pridošli Bošnjaci su se koncentrirali u 5 većih područja u Americi početkom 20-og stoljeća:

  1. New York i okolina – Ovu zajednicu su mahom sačinjavali Bošnjaci iz Istočne Hercegovine, dok je bilo i Krajišnika koji su uglavnom prelazili u unutrašnjost prema Pennsylvaniji. Ovaj dio bošnjačke populacije je imao nekoliko desetina članova, mada nije poznato da su uspjeli osnovati ikakvu bošnjačku organizaciju u ranom razdoblju. Možda je valjana pretpostavka da su bili okupljeni oko organizacija koje su predvodili Albanci, Turci, Arapi i poljski Tatari. Nažalost, ova rana grupacija se nije uspjela održati.
  2. Johnstown, Pennsylvania i okolina – Ova grupacija je bila gotovo isključivo sačinjena od Bošnjaka iz Krajine koji su radili u rudnicima i čeličanama. Budući da se radilo o nekoliko stotina ljudi, oni su bili prilično dobro organizirani, tako da su osnovali i ogranak bošnjačkog društva “Džemijetul Hajrije” u Wilpenu. Najveći broj ovih useljenika se je vremenom vratio u Bosnu. Četiri Bosnjaka iz Badica kod Krupe koji su tragično izgubili život na Titaniku 1912. godine su imali namjeru doći upravo u Pennsylvaniju. Članovi ove zajednice su živjeli i u West Virginiji i New Jerssey-u. Ni ova zajednica se nije uspjela održati, uglavnom zbog gubljenja najvećeg broja članova povratkom u Bosnu.
  3. Chicago i okolina – Područje Velikih jezera svakako predstavlja najznačajniju bošnjačku grupaciju u Americi početkom 20. stoljeća. Ona je bila uglavnom sačinjena od Hercegovaca, dok se je u Garyju nalazilo i nešto malo Krajišnika. Ovoj skupini su se vremenom priključili i Bošnjaci iz Prizrenske Župe koji su prvo dolazili u Cleveland i Detroit, da bi se napokon preselili u sjevernu Indianu u okolini Garyja. Upravo je u Chicagu 1906. godine osnovano prvo muslimansko društvo u Sjevernoj Americi pod imenom “Džemijetul Hajrije”. Bošnjaci u Garyju su osnovali dodatni ogranak ovog društva. Budući da je ova grupa brojala nekoliko stotina ljudi, te da su se mnogi Bošnjaci odlučili pustiti korijene u Americi, ovo je jedina zajednica koja je uspjela održati bošnjački kontinuitet u Chicagu do današnjih dana. Iako su članovi prve generacije gotovo stoprocentno asimilirani danas, priliv Bošnjaka poslije 2. Svjetskog rata i nadalje je pomogao da bošnjački duh ne umre u području Velikih jezera.
  4. Butte, Montana i okolina – Ova savezna država je na prijelazu u 20. stoljeće predstavljala jednog od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Firma “Anaconda Copper Mining Company” je bila ekonomski gigant kao i ogromni poslodavac. Mogućnost lakog dobijanja posla u rudnicima bakra i srebra je privukao veliki broj Hercegovaca koji su se prvobitno bili nastanili u Chicagu. Do nekih 50-ak Bošnjaka je živjelo u Montani, Idahu, Washingtonu i Oregonu do kraja 2. Svjetskog rata, da bi gotovi svi oni nakon toga napustili Montanu.
  5. Los Angeles i okolina – Nekoliko desetina Bošnjaka je proputovalo cijeli američki kontinent da bi se napokon nastanili na pacifičkoj obali. Osim Los Angelesa, nekih desetak Bošnjaka su živjeli u San Franciscu početkom 20. stoljeća (niko od njih nije stradao u zemljotresu 1906. godine). Zajednica u Los Angelesu je bila poprilično dobro organizirana, tako da je ovdje utemeljen i ogranak bošnjačkog društva “Džemijetul Hajrije”. Neki od ovih Bošnjaka su se iselili u Arizonu. Nažalost, kalifornijska grupa se nije uspjela održati i ugasila se je sa smrću svojih osnivača 60-ih godina 20. stoljeća.

Konačno, ovdje predočeni konsolidirani spisak ranih bošnjačkih useljenika u Sjedinjene Američke Države predstavlja detalje dolaska Bošnjaka između 1892. i 1924. godine. Informacije su sakupljene analizom podataka koje su dostupne preko useljeničkog centra Ellis Island u New Yorku, kao i arhiv luke u Baltimoreu. Dati spisak obuhvata nekih 1100 ljudi, što otprilike predstavlja oko 70% svih bošnjackih useljenika u ovom ranom razdoblju. Od datog broja, postoje precizni detalji dolaska za 950 njih, dok je za ostalih 150 poznato da su živjeli u Americi, ali nije poznato kada su tačno došli Nažalost, zbog nemogućnosti provjere podataka iz različitih izvora, ne može se garantirati potpuna tačnost informacija.

Konsolidovani spisak ranih bošnjačkih useljenika, preuzet sa http://focaci.org. Spisak.

Spisak Bošnjaka Ljutočke doline koji je izdvojen iz gornjeg spiska. Obzirom da su iseljenici iz područja Orašca dijelom evidentirani pod Bosanski Petrovac prikazan je spisak za Mjesta Kulen Vakuf i Bosanski Petrovac. Dvojica ljutočana su bila osnivači društva “Džemijetul Hajrije”, Šabić Mehmed i Kozlica Husein.  Spisak Bošnjaka Ljutočke doline ranih iseljenika u SAD.

Na kraju bi pozvali ljude koji imaju više informacija o iseljenicima sa područja Ljutočke doline da nam se jave i prenesu više informacija o ovoj temi koja bi zasigurno dijelom povezala pokidane veze naših zemljaka iz daleke Amerike.