Izašla iz štampe knjiga Genocid u Prijedoru- svjedočenja

20150410_210506

 

U saradnji dva instituta za istraživanje i dokumentovanje zločina posljednjeg rata iz Zagreba i Sarajeva, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata Zagreb i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, izišla je nova knjiga autora doc. dr. Muje Begića “Genocid u Prijedoru-svjedočenja”.

Ovo je 5 knjiga doc. dr. Muje Begića koja govori o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Knjiga ima 775 stranica i predstavlja naučnu studiju o genocidu u Prijedoru. Autor je koristio brojne relevantne izvore i arhivsku građu te presude donesene pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu kao i svoja iskustva u traženju, ekshumaciji i identifikaciji žrtava sa prostora Bosanske krajine i na jedan upečatljiv način uradio je ovu naučnu studiju. Posebnost ove knjige su i potresna svjedočenja žrtava srpskih koncentacionih logora u Prijedoru, žrtava silovanja i drugih žrtava iznesenih u 149 svjedočenja.

Izdavači (dva instituta iz Sarajeva i Zagreba) najavljuju promociju ove knjige uskoro, gdje će promocija započeti u Zagrebu, zatim u Sarajevu, a nakon toga u Bihaću, Prijedoru i drugim gradovima.

20150410_210528 20150410_210701 20150410_210806

Advertisements

Štrbački Buk iz prespektive logoraša srpskih logora smrti

Slapovi Une na Štrbačkom Buku
Slapovi Une na Štrbačkom Buku

Kada čujemo za mjesto Štrbački Buk, pomislićemo na prekrasne slapove Une, mjesto gdje se odmaraju učesnici Regate, mjesto izrazite prirodne ljepote, za koje se čulo širom svijeta. Jednog dana ne tako davno ( 11. Juna, 1992), na ovim istim splapovima desio se neviđen zločin u kojem su četnici izvršili etničko čišćenje i ratni zločin prema civilnom stanovništvu mjesnih zajednica Orašac i Kulen-Vakuf.

Naredni tekst predstavlja odlomak  iz knjige “Put kroz Pakao“, Hilme Kozlice, u kojoj autor objašnjava početak svog stradanja i stradanja  Ljutočana. U ovom odlomku radnja se odvija na Strbačkom Buku, gdje su četnici odvojili preko 210 ljudi, koji su poslije oslobođenja, većinom nadjeni u masovnim grobnicama- jamama Bezdana i Tihotina, a samo mali broj je preživio. Među malim brojem preživjelih logoraša nalazio se i autor koji je održao obećanje i otrgao od zaborava sve patnje logoraša.

Naime, jedne večeri u logoru zakleli su se logoraši da ako neko od njih preživi  napiše istinu o njima i o njihovoj patnji u logorima.

Viseći most u Štrbačkom Buku
Viseći most u Štrbačkom Buku iz 1992 godine.

Knjiga predstavlja dnevnik koji hronološkim redom prikazuje sve strahote četničkih logora i tortura. Ovaj odlomak knjige koji je ovdje prikazan predstavlja uvertiru patnje i stradanja Bošnjaka Ljutočke doline, koji autor iznosi u knjizi.

…………..

Idući pored Kule begova Kulenovića na Kliševiću i dalje prema mostu u Štrbačkom Buku, vidio sam dosta naoružanih zlikovaca u uniformama. Jedan mi je prišao i pozdavio se sa mnom. Bio mi je šef u firmi gdje smo zajedno radili. Zvao se Kovačević Miladin.

Pitao me je:

  • „Kuda ste krenuli znate li?“

Ja sam mu rekao:

  • „Ne znam, pred nama je neizvjesnost, cilj nam je doći u Bihać.“

Nasmijao se:

  • „Šta ćete dolje u Bihaću, mi ćemo u Bihać doći za dva dana. Nećete vi u Bihać, vama su pripremljeni smještaji oko Lipe i Vrtoča.“

Pomislio sam to su logori. Dugo sam o tome mislio idući putem prema mostu. Usput sam primjetio da je pored puta sve minirano, svakih 50 metara improvizirani zakloni napravljeni od kamena, na njima mitraljezi koje su držali zlikovci, koji su također imali redenike preko svojih tijela. Vidim slike iz filmova, vidim one troprste bradate nakaze, one četnike koji znaju samo ubijati i klati.

Kolona je silazila i približavala se visećem mostu. Primjetio sam masu uniformisanih vojnika koji nam pripremaju lošu dobrodošlicu. Kako sam prilazio bliže mostu prepoznao sam neke od njih:

  • Majstorović Ilija – selo Doljani
  • Blanuša Milan – Ćelije
  • Kokot Momčilo – Doljani
  • Kantar Slavko – Doljani
  • Divjak Mile – Doljani

Fotografija srpskog policajca pronadjena nakon oslobodjenja
Fotografija srpskog policajca pronadjena nakon oslobodjenja

Duga kolona napaćenog, iscpljenog i umornog naroda sustizala je na most na kojem nije bilo prolaza. Svi smo bili zaustavljeni, zbili su nas na mali prostor pred mostom i vikali:

  • „Nećete preko mosta dok ne dođe spisak, došli ste na strugu, ovdje ćemo odvajati zelene beretke, pripadnike stranke SDA i one koji su imali oružje.“

Divjak Mile je bio najgrublji prema nama. Na mostu je psovao i prijetio da će nas sve pobiti i da će leševi Unom plutati prema Bihaću. Zatim se začula pucnjava na Kliševiću i narod se uspaničio, jer smo se bojali da će zlikovci početi pucati prema nama. Četnici su vikali:

  • „Ovo pucaju vaše Zelene Beretke!“

Počeli su psovati i govoriti da ako od njihovih ljudi neko strada, u koloni neće niko ostati živ i niko neće preći preko visećeg mosta. To su bile riječi Mile Divjaka.

U tim trenitcima situacija je bila jako napeta. Dolazi UMPROFOR na drugu stranu mosta i rijeke Une iz pravca Nebljusa, zaštićene zone sa nekoliko transpotera. Oni su pratili sve šta se dešava i oni su, možda, svojim dolaskom spriječili teror koji je trebao usljediti. Primjetio sam, kao i nekolicina drugih, desno od mosta 100 metara prema slapu Une, ogroman panj i na njemu sjekira. Pomislio sam:

  • „Majko mila, zašto će ono služiti, hoće li nam tu glave odsijecati!?“

Tih trenutaka dolazi Safet Kasić Saša, kao da je čekan, sa zlikovačkim oficirima koji su ga dovezli preko Gorijevca i Doljana na Buk. Tada su doneseni spiskovi i počeli su s prozivanjima uglednih ljudi iz političkog i javnog života Orašca i Kulen-Vakufa. Najviše su prozivani ljudi iz Duljaka i Ćukova. Počela su odvajanja na stranu i odvođenje ljudi.

UMPROFOR je intervenirao kod zlikovaca prelaskom dvojice njihovih oficira. Pitali su:

  • „Šta se dešava s tim narodom, kakvu namjeru imate? Pratili smo događanje i progon stanovništva, i odmah sve da ih pustite preko mosta!“

Zlikovcima se to nije uklapalo u njihov plan i upućivali su pogrdne riječi UMPROFOR-cima, koji su bili, po našem zaključku i po oznakama po njihovim uniformama francuzi. Nakon intervencije UMPROFOR-a, počelo je puštanje naroda preko mosta, ali i prozivka ljudi sa spiskova. Prvo su tražili da se preda Hamza Kolaković i njegovi sinovi, a prozvan je i Nermin Bilić kojega je jedan četnik odveo preko mosta držeći ga za rame, a u drugoj ruci je držao pištolj škorpion. Pomislio sam:  „Odvede ga ubiti“. Ljudi sa spiskova i dalje su prozivani i odvajani, a ja sam bio sve bliže visećem mostu. Na vratu sam nosio svoju kćerkicu Amiru, koja je tada imam 3 godine. Kada sam trebao nastupiti na most, zlikovci su mi silom skinuli dijete s vrata, a supruga Enisa ga je uzela i nastavila put preko mosta. Uspio sam samo reći: „Čuvajte se!“ Pomislio sam da više nikada neću vidjeti svoju poodicu. Prozivani su ljudi i odvajani na stranu pored mosta iz političkog rukovodstva i rezervnog sastava policije, a među njima su bili Fikret Omanović, Efendija Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Muharem Kurtagić, Ja – Hilmo Kozlica, Muharem Kadić, Smail Jukić, Muharem Beganović i mnogi drugi.

Kako je ko nailazio na luk visećeg mosta četnici su ga pretresali i pitali jeli imao naoružanje, ako je imao nešto od vojne uniforme odjeću ili čizme, nije mogao proći. Nastavilo se dalje sa sporim prelaskom i prozivkama. UNPROFOR je htio da se prekine s odvajanjima ljudi i da se puste svi preko mosta, ali su četnici rekli da im trebaju ovi ljudi sa spiska za razmjenu koja će biti u Bihaću za tri dana, tako da su mnogi iz Orašca i Kulen-Vakufa odvojeni, a pogotovu oni koji su se nalazili u strukturama vlasti i u rezervnom sastavu policije. Svima nama dok smo bili odvojeni prilazi Safet Kasić Saša obučen u kožun, smješkajući nam se čudno, a Salko Behrem mu kaže:

  • „Saša, šta si ovo uradio i zašto si napravio spiskove i dao četnicima! Za ovo ćeš odgovarati, ovo je izdaja. Ako se nekom nešto desi, odgovaraćeš, vjeruj mi! Ako dođem do Bihaća, vidjećemo se!“

Saša, smijući se kaže:

  • „Prekini! Ni jedne više! Za ovo si ti, Salko kriv, Fikro i efendija Smail.“

Na mostu na Štrbačkom Buku bila je i četnička Vojna policija, koja nas je odvajala i pretresala uz drvene tarabe te su nam vezali ruke ozada konopcem i zicom, da bi nas doveli na plato u jedno dvorište u blizini mosta, gdje je bila jedna pojata u koju su zlikavci zatvorili puno ljudi, a jedna grupa je bila odvojena u ovčiji tor jednog dvorišta. Naredili su nam da kleknemo na koljena na zemlju, gdje smo morali biti pognutih glava s pogledom u zemlju. Mnoge koje su odvajali i vodili, putem su udarali kundacima. Čizmama šakama i raznim tvrdim predmetima po tijelu, leđima. Kako se već smrklo, po nas zarobljene došao je vojni transporter i kamion iz pravca Doljana. Otvorili su zadnju stranicu i strpali nas na kamion vezanih ruku. Nismo se sami mogli penjati na visok kamion. Tad su nas oni bacali kao vreće, pa su mnogi zadobili teške povrede. Naređeno nam je da sagnemo glave do koljena i tu sam dobio udarac u potiljak. Krenuo je kamion, a za njim transporeter upaljenih reflektora. Vikali su za nama:

  • „Dolje glave, balije, pobićemo vas, majku vam tursku!“

Sada se više nismo plašili bilo nam je sve jedno. Vođeni smo po makadamskom putu prema Doljanima.

Na visećem motu Štrbačkog Buka odvojeno je iz kolone 210 ljudi pred očima UMPROFOR-a- Francuskog bataljona. Odvajani su muževi od žena, očevi od djece, i djeca od roditelja. Na njemu su mnogu zadnji put zagrlili i vidjeli svoje očeve sinove i braću.

…………

Pogibija Tale od Orašca i Halila Hrnjice

Izvod iz knjige: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850, SAFVET BEG BAŠAGIC-REDŽEPAŠIC, Sarajevo 1900.

sbbasagic

Kako je poznato na granici Krajine i Hrvatske nigda nije nestajalo četovanja i manjih okršaja. Graničari poticani od karlovačkih generala provaljivali su u Krajinu, a Krajišnici opet nagovarani od svojih begova zalijetali su se u Hrvatsku. Tako je uvijek bilo trvenja i s jedne i s druge strane. U junu godine 1637. po nagovoru generala Draškovića provali u Krajinu s brojnim konjanicima Petar Janković, sin kapetana Gašpara Jankovića od Križanić-grada, pa udari na Bihać. Sva okolica pohrli Bihću u pomoć i pod vodstvom starog Hasan age razbiju Krajišnici Jankovića, koji pane u sužanjstvo. Krupljani ga otmu od bihaćkih seljaka i predadu svome Hajruddin agi, da ga dobro čuva. Kad čuju za to Bihćani zatraže Jankovića, da se njima uruči, pošto su ga zasužnjili njihovi seljaci. Sada ga Krupljani predadu za bolju sigurnost Ostrovičanima, da im ga sačuvaju, a ovi u dogovoru s agama cazinskim izruče ga kostajničkome kapetanu Omer agi. Po savjetu ostrovičkog dizdara Nusuh age odluče Krajišnici, da u zajednici čuvaju sužnja i dadu ga na otkupe.

Ta se vijest brzo raširi po svoj Bosni i Ungjurovini. Budimski vezir Posavljak Musa paša i Vučo paša pojagme se oko sužnja i to svaki na svoju ruku s velikom prijetnjom, da se njemu opremi. Krajišnici bojeći se, da im ga ne otme ko drugi predevre Jankovića po Vučinu nagovoru za osam svojih sužanja i 12.000 groša.

Na to bihaćki kapetan Idris beg za inad ostalim Krajišnicima dogje u Sarajevo, pa mitom dobije na svoju ruku defterdara Mahmut ef Zeničaka. U zajednici načine izvješće u Carigrad, da je rečeni Janković sin jednoga od ćesarevih prvaka i da su za njega Krajišnici uzeli 40.000 groša.
Sultan povjeruje tome izvješću, pa opremi na Vuču ferman, da spomenutu svotu novaca i glave Omer kapetana, Omer age, krupskog dizdara, Nusuh age, Husejin age i Muja Hmjice skupa pošalje u Carigrad. U slučaju, ako Krajišnici ne htjednu na to pristati, da digne vojsku i zatare ih sve do jednoga (katli-žra),pa novim pandurima naseli Krajinu.
Taj je ferman donio u Bosnu Mustafa beg- Davudpasić, koji srete Vuču u Mostaru, kad se vraćao iz Albanije i preda mu ga na ruke. Sada se Vučo uhvati ko zec u raži, pa u neprilici obori krivnju na svoga ćehaju Mehmed agn Oručevića, koga za kaznu otpasti iz službe. Na prolasku kroz Sarajevo uzme defterdara sa sobom i dovede u Banjuluku.
Sadržaj fermana izbije na javnost preko pašinih delija. Krajišnici se pobune i sagju pod Banjuluku, pa zatraže od Vuča, da im izruči defterdara, koji ih je kod cara ocrnio i koji im otima dirluke za svoje sluge i pristaše, da mu oni sude i kroje pravicu. Vučo paša po noći prokrade defterdara i opremi ga put Sarajeva da skupi nešto vojske i dovede u Banjuluku.

Vijest o defterdarovu bijegu razjari ustaše, pa udare na Vuča, kome sljepa sreća posluži, te razbije Krajišnike. U tome okršaju megju ostalijem poginuli su glasoviti jimaci iz narodnih pjesama Halil Hmjica i Tale Ličanin. Tu je izginulo i podušilo se u Vrbasu mnogo Krajišnika. Miivekit veli, da je bilo vidjeti poslije više dana zelenih dolama, kako plivaju po površini Vrbasa. Iza toga Vučo paša opremi Bešer efendiju, banjalučkog kadiju, da ih svjetuje, da se pokore carskome fermanu. Krajišnici izjave, da oni ne imaju ništa protiva pase, već samo protiva defterdara, koji im je pojeo dvadest i pet tovara jaspri od plaće i,koji ih je potvorio, da su uzeli za sužnja 40.000 groša, a nijesu nego 12.000 groša; i to: nešto u parama, a nešto u srebrenom posugju. K tome još Krajišnici načine na cara mahzar, u kojem zadaju tvrdu vjeru, da su pripravni dati uzetu svotu i sužnje, a ako sultan baš hoće, da će na svaki način opet uhvatiti Jankovića, pa mu ga opremiti.
Taj je mahzar odnio krupski dizdar Omer aga i ostrovički Nusuh ag'a, koji, ne našavši cara u Carigradu, odu čak pod Bagdat. Na to Vučo paša bude svrgnut s Bosne, a opremljen naš zemljak Sahin paša, da izvidi cijelu stvar. Megju tijem je defterdar opet zavadio Vuču s Krajišnicima, koji na ime u ramazanu 1048. (koncem 1638,) dogju u Sarajevo,da traže zaostalu plaću. Vučo plane na to, pa po nagovoru defterdarovu pogubi dvojicu krajiških aga, po imenu Mujagu Čauševića i Džafer agu Odobašu. Tako sam sebe stavi u pogibelj, da su ga delije morale čuvati dan i noć, što mu omrznu pašovanje u Bosni. Vučo je dobro znao, da je svemu defterdar kriv, ali šta, da mu učini, kad je defterdar imao za legjima zaštitnika u našem zemljaku Silahdar paši, koji je bio na dvoru svrha i razvrha.
U sred tih smutnja Sahin paša stigne u Sarajevo. Prvo mu je djelo bilo smrt zloglasnome defterdaru, a onda zator na hajduke,kojih je bilo na svaki kraj širom Bosne i Hercegovine. Nešto paša s delijama, a nešto narod rastjera i poubija; tako se uspostavi sigurnost u zemlji…

Promocija knjige “Put kroz pakao” u Bužimu

Put kroz pakao

U okviru manifestacije “Slobodarski dani Viteškod grada Bužima” u četvrtak 6. 8. 2009. godine,  održana je promocija knjige “Put kroz pakao” autora Hilme Kozlice. U amfiteatru srednje mješovite škole u Bužimu okupilo se stotinjak posjetioca koji su prisustvovali izlaganju recenzenata knjige  prof. dr. Muje Demirovića Rektora Univeriteta u Bihaću, mr. Muje Begića, te Harisa Mešića prof., te samog autora.

Osvrću ći se na stradanje i patnju logoraša u srpskim koncentracijskim logorima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kroz kjnigu je proklamovana univerzala patnja i genocid nad Bošnjacima koji su planski i na potpuno isti način mučeni, ubijani kako kroz logore o kojima je autor pisao tako i svim logorima smrti na prostoru Bosne i Hercegovine.

Put kroz pakao je četvrta knjiga koja piše i svjedoči o stradanju Bošnjaka Ljutočke doline.

Podsjećanja radi ove godine je u sklopu “Manifestacije Ljutočka dolini nikad ne zaboravi 2009”, promoviran roman velikog prijatelja ljutočana prof. Safeta Zulića “Čekamo vas kod sjevernjače“.

2004 godine takodjer u Sklopu manifestacije promovirana je knjiga mr. Muje Begića “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi“, dok je o stradanju Ljutočana pisao i prof. dr. Mujo Demirović u svojoj knjizi “Bosna i Bošnjaciu srpskoj politici” 1999 godine, koja ovih dana doživljava promociju u Zagrebu i Skoplju, a prevedena je na engleski jezik na Univerzitetu u Yaleu.

Put kroz pakao- ispovijest logoraša

PutKrozPakao_1

Ovih dana na svjetlo dana izašla je knjiga “Put kroz pakao“, autora Hilme Kozlice, bivšeg logoraša logora Kamenica, Prekaja i Kozila. Ovo autobiografsko djelo prikazuje sve strahote četničkih logora smrti i neviđenih tortura i poniženja kroz koje su prolazili logoraši Ljutočke doline, Bosanskog Petrovca Ključa i Sanskog Mosta. Knjigu su recenzirali prof. dr. Mujo Demirović, mr. Mujo Begić i Haris Mešić prof., dok je izdavač knjige Savez logoraša Bosne i Hercegovine CID -Centar za istraživanje i dokumentaciju.

Kao uvod u knjigu prenosim uvodne riječi autora:

Ova knjiga nastala je kao uspomena na najteži period u mom životu. U logorima u kojima sam proveo teške trenutke, kada sam mislio da neću više vidjeti svoje bližnje, moji prijatelji i ja smo se dogovorili i zakleli da onaj ko preživi ima obavezu da prenese istinu o svemu što nam se dogodilo u Prekaji, Kozilama i Kamenici. U trenucima samoće i dubokog sna poslije izlaska iz logora, pred oči su mi dolazili moji prijatelji logoraši koji više nisu među živima i kao kroz maglu su mi govorili: “Hilmo, piši radi istine, piši da se ne zaboravi, ti nosiš teško breme, olakšaj i sebi i nama.”

PutKrozPakao_2

Kada sam počeo pisati ovo svoje svjedočanstvo ponesen nekom nevidljivom željom, htio sam da što prije ispričam svoju potresnu sudbinu, jer su riječi i slike torture, patnje i stradanja navirale kao bujica.

Ovo moje svjedočenje ispisano je radi istine, radi onih koji su mučeni i bačeni u bezdane, jer su svi oni živi u mojoj knjizi, jer živi uspomena na njih.

Ova knjiga je i dokument o neviđenim patnjama i mučenjima od strane poremečenih i bolesnih četničkih umova na pragu 21. stoljeća. Dželati nisu birali žrtvu, bilo im je važno da ona bude Bošnjak, da ostvare želju svojih ideologa “Svi Srbi u jednoj državi” i da obnove vjekovno Dušanovo carstvo.

Rane mnogo teže zacjeljuju nego se čini onom koji ih čini.

Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi!

Da se ne ponovi.