10. juni 1992 – Početak napada

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi”,  Mujo Begić, Bihać 2004

Početak stradanja i neizbrisivih rana stanovništva Ljutočke doline počinje 10.juna. 1992. godine, dan uoči najvećeg Muslimanskog praznika Kurban bajrama. Bošnjaci Ljutočke doline umjesto da u svojim kućama dočekuju komšije, prijatelje, rođake moraju napustiti svoja ognjišta u K.Vakufu, Ostrovici, Klisi, Brdu Demirovića i pokušati tražiti spas u Orašcu. Bajramski dani – dani mira, radosti, sreće postaće za većinu stanovnika Ljutočke doline dani bola, patnje, poniženja, užasa i stradanja. Bošnjaci Ljutočke doline iz naselja K.Vakuf, Ostrovica, Klisa, Brdo Demirovića su znali da u slučaju napada trebaju da se povuku u Orašac, ovakvu odluku već ranije je donijelo političko rukovodstvo doline50, za takve planove stanovništvo je znalo. Za realizaciju plana evakuacije već ranije su poduzimane mjere kao što je obezbjeđenje određene količine goriva 51. Ova nafta je poslužila za punjenje rezervoara kamiona koji su prevozili stanovništvo K.Vakufa, Klise prema Orašcu.Već od marta 92. godine goriva nije bilo na benzinskoj pumpi u K. Vakufu i stoga ovaj potez je imao veliku ulogu u evakuaciji stanovništva. 

Početak realizacije planova četnika za ubijanja, mučenja i progon stanovništva počinje 10. juna 1992.godine oko 10 h kada su u reonu Dulibe pokušali izvršiti napad uz podršku transportera JNA, koji je počeo pucati prema punktu rezervnog sastava policije, koji su uzvratili vatru. Transporter se je okrenuo i vratio, ali grupa četnika sa šljemovima na glavi se rasporedio uz put lijevo i desno. Grupa sa Mehom Vojnikovićem, Fikrom Omanovićem i Mehmedom Halilagićem, Salkom Behremom je zapriječila put i na punkt poslala grupu od oko 30 naoružanih patriota. Prema sjećanju aktera dešavanja Kadić Seada početak tragedije počinje dan uoči Kurban Bajrama, prenosim dio tih sjećanja :

Dana 10.06.1992.godine došao sam u Ćukove u tvornicu Krajinametal da bi se čuo sa direktorom “Bebi trikoa” Zajkić Ibrahimom. Jedina veza koja se mogla uspostaviti sa Bihaćem bila je stanica instalirana u  tvornici u Ćukovima. Ja sam u to vrijeme mijenjao direktora i kad smo uspostvili vezu, on mi je rekao da što hitnije napravim plan i da onesposobim strojeve jer  očito da je rat tu.

Oko 10 sati dotrčali su momci koji su dežurali na krivini asfaltnog puta u blizini današnjih šehitluka. Rekli su da je prema njima krenuo transporter JNA i da je otvorio vatru, na šta su oni uzvratili.Transporter se  okrenuo i vratio nazad, ali četnici sa šljemovima na glavama su se rasporedili duž puta. Tamo sam odmah otišao sa Mehom Vojnikovićem, Fikrom Omanovićem, Medom Halilagićem i taj put je zapriječen. Tu je ostalo oko tridesetak momaka, a mi smo se vratili u tvornicu i radiovezom izvjestili TO Bihać o pokušaju napada.

Oko 13 h , ja i Kemo Štrkljević smo krenuli za K.Vakuf sa Keminim vozilom. Napomenuo bih da ujutro kada smo kretali za Orašac nije bilo nikog na cesti, ali u povratku nas je dočekao punkt na kojem su bili naoružani ljudi. Zaustavili su nas Pilipović Milan, Tadić Jovica, Tadić Zoran i izvršili pretres vozila. Nevoljko su nas pustili i rekli da se ovuda više nemože prolaziti.Postupali su prema nama kao da nas uopšte ne poznaju, a znali su nas  vrlo dobro.Oni su bili naoružani sa poluautomatskim puškama (PAP-ovke).Kod kuće Tadić Jovice sreo nas je Štrkljević Mehmed, stao je sa autom i kroz prozor nam je dodao papir na kojem je pisalo da do 15 h moramo predati sve oružje. Sa njim je u autu bio Hodžić Muhamed – Hamo Zogin koji je bio pretučen i po kome je JNA poslala ultimatum. Ultimatum je bio potpisan od strane pukovnika Đure Karailovića.Jedna delegacija  bila  je otišla na Ćojluk gdje se nalazio imenovani pukovnik, i gdje im je isto ponovljeno što je pisalo i u ultimatumu.

Oko 15 h narod se počeo grupisati i u dogovoru sa rukovodstvom krenulo se put Klise i dalje preko Une za Orašac. Hiljade ljudi je prebačeno lađom prema Orašcu.Ja sam se prebacio oko 21 h. Naši ljudi su vidjeli vojsku koja je dolazila iz pravca M.Broda, Dubovskog, Like, Prkosa. Već tada je počela pucnjava i čuo sam da je na Brdu Demirovića poginuo Demirović Mustafa. Navečer kada sam stigao u Orašac, javio sam se u školu i sa Mehom Vojnikovićem sam krenuo prema Ćukovima. Kada sam prolazio kroz Orašac vidio sam oštećenih kuća od granatiranja. Noć sam proveo u Ćukovima.

10.juna 1992.godine Hodžić Muhamed –Zogin  koji je prije nekoliko dana zarobljen od strane četnika donio je ultimatum u policijsku stanicu u K.Vakuf.

Četnici su u ultimatumu tražili predaju svog raspoloživog naoružanja do 20 h. Kako se vijest o stizanju ultimatuma brzo proširila to je izazvalo strašan strah, pometnju i paniku. Odlučeno je da se pokuša odugovlačiti sa predajom i da se oružje ne predaje ni po koju cijenu. Jedna grupa sa Memićem na čelo otišla je na Ćojluk gdje našla komandu četničkih snaga sa Đurom Karajlićem na čelu. Isto što je napisano na ultimatumu je i ponovljeno Memiću koji se vrati u K.Vakuf i onda sa narodom u Orašac.

Početak evakuacije i napuštanja svojih ognjišta je jedan od najtužnijih dana u životu stanovništva doline. Sve ono što je čovjek gradio, sticao, sve uspomene i nadanja ostajala su iza ljudi koji su napuštali svoja ognjišta. Narod je ponio iz kuća samo ono najnužnije u nekim kesama, torbama i zavežljajima. Ostajale su pune kuće, štale. Ostajale su okrečene kuće sa pripremljenim bajramskim jelima, baklavom i sa isčekivanjem Kurban bajrama. Neki su ponijeli samo ključeve nezaključanih kuća  i djecu.

U ranim popodnevnim satima narod počinje napuštati svoja ognjišta. Pravac kojim se vršila evakuacija za Orašac bio je K.Vakuf – most na Sklopu – Klisa – Kliške bare –Redžinicina lađa i prve grupe na lađište počinju stizati oko 14 sati.

Narod je stizao kamionima, traktorima, autima i pješice u neprekidnim kolonama.

Strah, nevjerica, suze, plač bilo je ono što se moglo vidjeti na licima  mnogih. Mnogo je bilo žena, djece starih iznemoglih i bolesnih. Među onima koji su bili nepokretni bili su Hamzić Alija, Demirović Fikret (koji je bio vezan za invalidska kolica).

Sjećanje na 10.juni Dedić Radmile :

Sve je mirno do 12,30 h, tada u stanicu milicije dolazi ultimatum o predaji oružja u obje MZ ( oružje je uglavnom uz dozvolu lično-pištoljii lovačke puške ). Slučajno sam imala priliku  da vidim taj famozni papir. Po meni to uopšte nije bio službeni dokument, jer niti je bio protokolisan, niti je pored potpisa potpukovnika bio ikakav pečat, a zahtjev ili to naređenje se sastojalo od jedne rečenice da se preda naoružanje do 20 h tog dana. Takva vijest je brzo prostrujala kroz mjesto. U svijet je ušla panika. Ljudi koji su imali oružje i rezervna milicija su otišli na položaje na brda više K.Vakufa ( takav je bio prvi plan). U samoj stanici je zasjedao štab  i dogovorili su se šta da se radi sa stanovništvom.

Po mahalama su bila pripremljena skloništa i svijet se u njih sakupio do 15 h. Članovi Građanskog kvoruma su odmah reagirali i išli kod vojske. Međutim tamo su im rekli isto ono  što je bilo i napisano. Oni su bili iznenađeni, a potom i ogorčeni, jer su vidjeli da su bili prevareni od prvih svojih komšija, najprije oni pa onda  svi mi. Ni sami neznamo kakav smo ishod čekali, ali je čvrsto riješeno da se oružje ne preda. Još uvijek se nije znalo da je vojska već raspoređena na Kalatima i od Martim Broda. Ponovo dvojica članova Građanskog kvoruma odlaze da  sa vojskom dogovore da se prolongira predaja oružja i dogovori evakuacija stanovnštva u pratnji naših oružanih snaga i vojske.I oni su to nekako uspjeli, ali kada su se vratili stanovništvo je već napustilo mjesto.U panici i isčekivanju njih trojica odlaze u D.Lapac da izvjeste UNPROFOR. Ali već tada, a možda i ranije ja neznam na čiju inicijativu ili stihijski stanovništvo počinje napuštati K.Vakuf. Ne idu preko Rajnovaca, jer ne dozvoljavaju nego preko Une u Klisu prevozeći se u dva čamca idu u Orašac.

Oko  20 h mjesto je bilo skoro prazno. A šta reći o ljudima koji su pošli sa svojih vjekovnih ognjišta, neznajući  zašto i kuda. To je bilo kada se kretalo za Orašac. Stajala sam i nijemo posmatrala. Nailazi traktor sa prikolicom, u prikolici oko tidesetak žena i djece, sjede na svojim zavežljajima. Samo se čuje motor traktora, a pozadi se vide lica izbezumljenh osoba, oči  suzne.Riječi nema . A zar tu i trebaju? Iz svakog tog pogleda izbija, a zašto ?Kuda ? Šta vam je naše dojučerašnje komšije?Zar nema više ni ljudskog razgovora ni dogovora samo valjda preko puščanih cijevi. A dalje malo od mene stoji dvadesetšestogodišnja mlada žena sa šestogodišnjim sinom i sedmomjesečnom kćerkicomu naručju i mnoštvom stvari oko nje. To je izbjeglica iz Sarajeva. I dalje bježi.Bježi od pušaka zlotvora da  spasi svoju djecu. Ne govori ništa, vidi joj se u očima da pita kuda ide dalje i dokle tako.Dolazi grupa građana sa Ostrovice, među njima i jedna žena sa učenikom trećeg razreda kojeg nosi na ramenima. Nezna ona za umor, samo da spasi to dijete, jer kćerka joj je u Bihaću. Mališan ćuti, gleda oko sebe ni sam neznajući šta se to sa njim zbiva. Tako redom  kamioni, traktori, osobna vozila do skoro i posljednji žitelj nije otišao. Oko 20 h mjesto je bilo skoro prazno. Ostalo nas je nekoliko. Mjesto je djelovalo sablasno za nekoliko sati I rezervna milicija i drugi naoružani ljudi su otišli u Orašac. Oko 20, 15h  vratili su se ljudi koji su otišli do UNPROFOR- a, vratili su se rekavši nam da će oni sigurno doći.Na koncu se i naša grupa odlučuje da idemo u Orašac, jer sada nevidimo svrhu ostajanja. Međutim u K.Vakufu je ostalo ipak oko 10 ljudi Muslimana i naravno Srba  koji nisu išli nikuda. Kakav je to scenarij neznam ni danas. Ali vidim da je to bilo svugdje tako, dakle isproban scenarij koji bez pogovora funkcioniše.Samo što smo se mi ovdje  iselili prije ulaska vojske, što je njima  ili dobro došlo ili ih ovaj put iznenadio.I bilo šta da srpska strana uzima za uzrok napada i osvajanja teritorija, može samo da se služi lažima i izmišljotinama da bi pred bilo kim sakrila svoje lude namjere etničkog čišćenja maltene 100% muslimanskog življa.          

Prebacivanje preko rijeke Une vršeno je lađama. U početku su to bile tri lađe porodice Šahbazović (Sulejmanova, Derviševa, Salihova ), da bi iz Klise ljudi doveslali još dvije ribarske lađe.

Ove lađe su bile drvene i bile su dužine od  šest metara i manje. U lađe se moglo ukrcati malo ljudi tako npr. u lađu Sulejmana Šahbazovića moglo je stati dvadesetak osoba dok u male ribarske lađe je stajalo svega pet – šest ljudi. Posebnu poteškoću u prebacivanju ljudi lađama prestavljao je nepogodan i mali pristupni put za ukrcavanje i postojanje samo jedne sajle pomoću koje su vučene lađe.

Prvo su prebacivani stari, iznemogli i žene i djeca, čitavo vrijeme dok su lađe prebacivale narod na drugu stranu, raznim prevoznim sredstvima ljudi su dovoženi do lađe, a isto tako i odvoženi u pravcu Orašća. Za Orašac je bilo organizirano prevoženje kamionima (Hasana Hamzića, Omanović Fikreta ), minibus ( Hamzić Zijo ), autobus (Mešić Fazlija ), i mnogi traktori i auta.

Četnici su počeli pucati oko 16 sati sa pravca Buševića i šume Dubrava i to pješadijskim naoružanjem, pucnjava je nastavljena i tokom noći.

Prebacivanje naroda preko Une trajalo je do kasno u noć sve do 22 sata.

Posebno treba istaknuti  veliku solidarnost i spremnost naroda da se pritekne u pomoć i da se pomogne starim, bolesnim, nejakim. Prilikom prevožena preko Une nije se desio niti jedan incident niti nesreća, bez obzira na uslove u kojima se ovo dešavalo.

Stanovništvo koje je evakuisano i koje je prebačeno u Orašac smještano je kod rodbine, prijatelja, a onio koji nisu imali kod koga smješteni su u zgradu osnovne škole. Nezaštićeni i izloženi čitavu noć granatiranjima narod je dočekivao najveći muslimanski praznik Bajram.                 

Sjećanje na 10.juni Hrnjica (Hamze ) Mujo

U srijedu 10.juna 1992.godine počinjalo je Evropsko prvenstvo u fudbalu  koje se igralo u Švedskoj i napad na dolinu.U jutarnjim satima 10.juna iz Ćukova su javili da se  spustio transporter niz Dulibu do velike strane nasuprot kuli Vrnograč i da vrši izviđanje.Nas nekoliko se okupilo u prostorijama rezervnog sastava policije i odlučili da idemo u Dulibu. Sa mnom je bio Fikro Omanović i još nekoliko ljudi, sjeli smo u Fikrin  kamion i krenuli prema punktu rezervnog sastava policije u Dulibi. Na punktu smo našli Muhu Zajkića, Kasima Omanovića i još neke rezervne policajce. Oni su već bili na cestu nagurali veliko kamenje i stali u zaklon iza njega.Tog dana Muhamed Hodžić -Zogin, donio je ultimatum u dolinu. Hamo –Zogin je bio zarobljen prethodnog dana na Dubovsku.Oko podne u Orašac je stigao Memić i rekao da je bio na Ćojluku u četničkoj komandi i da je tamo vidio četnike sa bradama i u maskirane i sa noževima. Rekao je da mu je četnički komandant Đuro Karailović rekao da dovede rukovodstvo MZ Orašac na pregovore o predaji oružja i da će narod pustiti za Bihać.

Memić, ja, Medo Halilagić, Fikro Omanović otišli smo do Mehe Vojnikovića u Ćukove da krene i on na pregovore.U Ćukovima smo našli Mehu i krenuli prema K.Vakufu, u putu sam razmišljao o pregovorima i shvatio da su pregovori samo zamka kako bi  četnici zarobili nas koji smo bili rukovodstvo  u MZ, stranci i u rezervnom sastavu policije.Razmišljajući o tome slika bradatih čtnika nikako mi nije izlazila iz glave. Ja sam u jednom trenutku odlučio da neću ići četnicima u ruke. U to smo stigli do Orašca, rekao sam Memiću da zaustavi auto kako bi uzeo neke papire i rokovnik iz kuće.Kada smo stali rekao sam da ja neću ići četnicima živ u ruke a da ne idu ni oni jer će nas sviju zarobiti i pobiti. Svi su to prihvatili, Memiću smo rekli da ide reći četnicima da dođu na granicu između Orašca i Rajnovaca na pregovore ali bez oružja.Memić je otišao u K.Vakuf, pokupio svoju porodicu i došao u Orašac. Nije ni on otišao reći četnicima za pregovore jer se bojao za svoj život.

Oko  17 h na Pađene je pala prva granata iz pravca Buševića ( R Hrvatska ) i time je otpočeo napad na dolinu.

Oko 17h i 30 minuta ja i Fikro Omanović krenuli smo sa njegovim kamionom do lađe, kako bi stigli do Klise.Na lađu je već počeo pristizati narod iz K.Vakufa i Klise, uz put smo sretali narod kako bježi prema Orašcu. U Poljicu kod kuće Hadžić Ćamila već je počeo dolaziti narod sa Brda Demirovića i rekao da su četnici već napali i da su zarobili jednu grupu ljudi.Među zarobljenim je bio i maloljetni Šehić (Selim) Mehmed, koji je bio kod nane Demirović Rahime. Rekli su da ima i poginulih. Vratili smo se iz Poljica i već je velik broj žena, djece, staraca bio prešao lađama na drugu stranu Une.

Fikro Omanović je sa svojim kamionom počeo voziti narod prema Orašcu i smještati  ih kod rodbine, poznanika, prijatelja. Ja sam uzeo traktor Derviša Šahbazovića zakačio prikolicu i za prikolicu konjska kola i počeli voziti narod prema Orašcu.U Orašcu traktor je preuzeo Husnija Hamzić i prevozio narod dok i posljednji nisu došli u Orašac.

U četvrtak ujutro počeo je napad sa svih strana, granate su padale po čitavoj dolini, mitraljezi, PAM-ovi PAT-ovi  pucali su sa svih strana. Granate su dolazile iz pravca Lipe i Oraškog Brda, bestrzajni topovi tukli su sa Buševića.Ja i Omer Grozdanić smo poveli jednu grupu dobrovoljaca prema Uni (Zamašten), kako bi zamjenili ljude koji su tu bili prethodnu noć i koji su pokušali braniti da četnici ne pređu sa te strane.

Kada smo se vratili u Orašac, oko podne stigao Huse Bilić i rekao da četnici ulaze u Ćukove.Tada je Fikro Omanović uzeo pušku i sa još nekoliko ljudi krenuo da pokuša zaustaviti četnike kod Donjeg Mlina kako bi narod mogao da se evakuiše prema Basači.

Granate su padale na sve strane, narod je krenuo prema Basači. Samo nekoliko trenutaka nakon što smo napustili moju kuću koja je bila puna ljudi iz Klise i K.Vakufa, vidio sam da su u kuću uletjele dvije granate koje su eksplodirale.Ja sam sa svojom porodicom uspio da dođem do Radolja gdje smo i zanoćili.

Čitavu noć narod je stizao na Radolje iz više pravaca. Kiša je padala cijelo vrijeme, bilo  je izuzetno teško, narod je bio iscrpljen, gladan, žedan, go i bos.

Advertisements

10. juni 1992 – Plan napada na Ljutočku dolinu

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

U okviru ukupnog plana napada na Bihać i njegovog zauzimanja od strane četnika potpomognutih jedinicama JNA, Ljutočka dolina imala je velik značaj.

Značaj zauzimanja Ljutočke doline za četnike je imao više razloga :

  • Ljutočka dolina bila je jedini prostor koji se nalazio van linije okruženja Bihaća  u maju 1992. Godine
  • Ljutočka dolina nastanjena je u najvećem broju Bošnjacima i kao takva bila opasnost
  • Ljutočka dolina brojala je više od hiljadu vojnosposobnih muškaraca
  • Ljutočka dolina presijecala je kompaktnost zamišljenog srpskog teritorija od Bihaća  do Knina

U okviru planova za zauzimanje teritorija i čišćenja od nesrpskog stanovništva čitavog prostora Bosanske krajine pored paravojnih snaga SDS i jedinica JNA, značajnu ulogu imale su i jedinice tkz. Vojske RSK, koje su dolazile sa prostora R Hrvatske. Već ranije po napadu i zauzimanju jednog dijela Bos. Krupe, četnici su uspostavili liniju: B.Novi – B.Otoka –B.Krupa – Radić – Grabež, i ranije sa dijela okupiranog teritorija R Hrvatske vršili su blokadu i kontrolu duž državne granice.

Sa napadom na Bosansku Krupu  četnici  zaposjedaju linije oko  Bihaća i time  zatvaraju  prostor Bihaća linijom na potezu Meljinovac –Lohovska brda -Pritoka – Tihotina- Pritočki i Zaloški  grabež sa kasarnom Grabež, te zapadne padine Grmeča prema Grmuško – srbljanskom platou.

U uslovima kada su četnici u potpunosti zaposjeli položaje oko Bihaća i kada se Bošnjačko stanovništvo iselilo iz Ripča preostalo je još čišćenje Ljutočke doline.

S obzirom da su četnici u planiranjima aktivnosti oko napada i zauzimanja prostora Bihaćke općine raspolagali sa obavještajnim podacima o postojanju oko 40.000 pripadnika zelenih beretki, zato su napadna dejstva započela relativno kasno u odnosu na ostale dijelove BiH.

Sa razmještanjem i zauzimanjem položaja oko Bihaća, počinje isto i na području Ljutočke doline. Grupisanje i izviđanje sa ciljem prikupljanja podataka o stanju, broju i opremljenosti “ zelenih beretki “ u Ljutočkoj dolini, počinje prvih dana juna 1992.godine. Međutim važno je napomenuti da su već u periodu mart – april, Srbi iz Rajnovaca, Dubovskog, Martin Broda počeli da uspostavljaju straže patrole i izviđanja.Ove straže i patrole imale su za cilj da se pored prikupljaja podataka provjeri i stepen organizacije lokalnih paravojnih formacija SDS.

U periodu od 05/06. juni u reonu Lipe ( štale na Begovcu ), vrši se grupisanje i dovoženje ljudstva i MTS, kao i uređenje vatrenih položaja. Bilo je vidljivo postavljanje minobacača, i piketa za određivanje ciljeva.

Uređenje položaja i uspostavljanje linija u reonu Ljutoča je takođe rađeno planski i smišljeno.Cilj svih ovih planova bio je da se prostor Ljutočke doline u potpunosti okruži i da se onda izvrši napad.Pripreme za napad na dolinu tekle su i na prostoru R Hrvatske, uređenje položaja i postavljanje oruđa za dejstvo počelo je 10.juna 1992. godine, prenosim dio svjedočenja Hadžić Ćamila :

10.juna. 1992.godina, ja  i Hrnjica Muhamed –Zajkin smo krenuli na Kestenovac kako bi kupili brašna, jer nigdje u dolini nije bilo kupiti  brašna, mi smo čuli da ima na Kestenovcu. Krenuli smo pješice i kod kuće Mane Glušice sreli smo vojsku, bili su uniformisani i naoružani. Vidjeli smo da kod kuće Mane Glušice postavljaju top, tu sam vidio Duška Glušicu. Vojska nas je zaustavila i rekli su nam da nemožemo dalje da oni traže zelene beretke. Ti vojnici koji su  tu bili  meni su nepoznati osim nekolicine mještana koje sam poznavao. Mi smo se  vratili nazad jer nismo mogli dalje proći.

U okviru sveukupnih priprema četnika  za napad na prostor općine Bihać urađen je  plan pod nazivom “Plan blokade i razoružavanja zelenih beretki u reonu Orašac –K.Vakuf”.Agresor je cijeneći snage koje su bile u dolini, napravio namjerno ili iz neznanja  krive procjene o broju i opremljenosti snaga koje su trebale braniti dolinu. Procjenio je da ima preko hiljadu naoružanih, da imaju sredstva podrške(minobacači ), mitraljezi. Uzimajući ove podatke i procjenu koju je prethodno napravio agresor je angažovao i adekvatne snage i MTS.

Osnovna zamisao za napad bila je potpuno okružiti dolinu sa svih strana, uz vatrenu podršku i pješadijskim snagama slomiti otpor snaga koje ga brane i prisiliti na potpunu predaju. Pored toga planirao je dolinu presjeći i razdvojiti na četiri dijela, planirao je presjecanje komunikacije Dubovsko –Martin brod u reonima :

  1.  Čovka – Sklop( kod ulaza na stari put za Čovku)
  2.  Strana – Lužine ( kod kuća Slobodana Đurića )
  3.  Strana – Donji Mlin (na mjestu odvajanja starog makadamskog puta)

Presjecajući komunikaciju razdvojio bi dolinu što bi mu olakšalo protjerivanje stanovništva i onemogućilo pružanje bilo kakvog otpora.Presijecanje je imalo za cilj da se svi vojno sposobni muškarci pohvataju, strpaju u logore a kasnije i likvidiraju.

Agresor je za izvršenje ovoga zadatka angažovao snage iz 15.lbr, djelove snaga iz 1.br Drvar, djelove snaga 3.br. Bos.Petrovac, vod vojne policije, dvije čete lokalnih Srba i to četu Kalati i četu Rajnovci, dok je sa pravca R Hrvatske angažovao snage jednog bataljona  , jedinicu MUP-a stanice milicije Bihać sa sjedištemu Ripču.

Kao sredstva podrške angažovao je jednu bateriju haubica  122 mm i minobacače 120 i 82mm, sa prostora R Hrvatske anažovao je bestrzajne topove u reonu Buševića.

Načelnik artiljerije 15.lbr.Bihać bio je Dunović Miloš on je rukovodio artiljerijskom vatrom, odabirao je ciljeve za gađanje, i zahvaljujući njemu mnogi civili Ljutočke doline su ubijeni i ranjeni.

Glavni pravac napada  je predviđen na liniji  : Dubovsko –Duliba –Orašac , Martin Brod –K.Vakuf – Rajnovci – Orašac.

Pomoćni pravac napada je : prostor  R Hrvatske – Demirovića brdo –Klisa.

Glavni pravci napada bili su predviđeni glavnom komunikacijom Dubovsko –K.Vakuf, a dejstvo artiljerije trebalo je izazvati najveći strah, pometnju, paniku40.

Zadaci za izvođenje dejstava jedinicama :

  1. 1-1/br Drvar napada pravcem Martin Brod – K.Vakuf – Orašac
  2. 1/3 br (-1) napada pravcem Vrtoče –Čovka – K.Vakuf
  3. 2-1/15 lbr  napada pravcem Dubovsko – Duliba – Ćukovi –Orašac
  4. 1-1/15 lbr  spriječava i blokira izvlačenje na potezu Dubovsko – Ljutoč – Štrbački buk
  5. TG Lika blokira prostor na potezu Bušević – Štrbački buk
  6. pč  Kalati napada pravcem Kalati – Demirovića Brdo – Klisa
  7. pč  Rajnovci napada pravcem Rajnovci – Lužine –Orašac

Gotovost za napad 11.juni. 1992. godine 10 h.

Plan napada je izradio pukovnik Đuro Karailović, a odobrio komandant pukovnik Borić Grujo.

Mnogima Bošnjacima Ljutočke doline ostaće vječno pitanje i dilema , zašto su četnici izabrali Kurban Bajram za početak napada  i jeli to bilo u sklopu onih prijetnji da će biti krvavi Bajram.

Agresor je snage za napad iz reona razmještaja počeo da dovodi na pravce napada

10. juna u prijepodnevnim satima i odmah otpočeo sa razmještajem i izviđanjem. Prvi pokušaj nasilnog  izviđanja počeo je u reonu Dulibe  10.juna oko 10 h, da bi to činio i tokom čitavog dana.

Planirajući napad četnici su koristili već oprobani recept o predaji naoružanja “zelenih beretki”, što su učinili i ovaj put , kako bi unijeli paniku i strah među stanovništvom.

Četnici nisu imali procjene da će prvo narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice, Demirovića Brda izvršiti evakuaciju u pravcu Orašca, a onda iz Orašca zajedno sa narodom Orašca, Ćukova krenuti u pravcu Radolja i dalje u susret snagama UN u reonu Štrbačkog buka.

Ovakav razvoj situacije u prvi mah je četnicima poremetilo planove.

Četnici su otpočeli sa dejstvom artiljerije već u popodnevnim satima na civilne ciljeve u Orašcu i prvi pogođeni objekt bila je kuća Mukanović Mahmuta.

Dejstvo artiljerije je nastavljeno tokom noći da bi intenzivirano tokom jutarnjih sati po ciljevima ,koji su bili isključivo civilni, na potezu od Ćukova do Lužina.

Glavnina ciljeva je bila po centru Orašca i to : zgrada škole i džamija.

Artiljerijsku vatru pratila je istovremeno i podrška sa PAT-ovima i PAM-ovima  iz pravca kule Vrnograč, i Oraškog brda ( Strane ).

Komandna mjesta snaga koje su napadale bila su u reonima : Vrtoča, desno od kule Vrnograč u reonu Dulibe, Brkića glavice na Kestenovcu, Podovi  više K.Vakufa i Ćojluk.

Kada su četnici vidjeli da se 10.juna u popodnevnim  narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice povlači i bježi prema Orašcu, izvršili su pregrupisavanje dijela snaga sa prostora R Hrvatske.

Snage koje su pregrupisali usmjerili su sada na glavni pravac napada Rajnovci – LužineOrašac, a malim djelom snaga ušli su u K.Vakuf, Ostrovicu i Klisu koje je narod potpuno napusti do večernjih sati 10. juna. 1992. godine.

Početak kombiovano oklopnomehanizovano –pješadijskog napada otpočinje istovremeno na pravcu :

Dubovsko –Duliba –Ćukovi ,

 -K.Vakuf-Rajnovci –Lužine –Orašac

 -frontalno Oraško brdo – Orašac

Napad je otpočeo po planom predviđenom vremenu u 10 h.

Planiranom napadu je prethodila snažna artiljerijska priprema iz svih predviđenih oruđa i oružja koja je trajala nekoliko sati. Ova priprema imala je za cilj  da pokaže svu silinu i da slomi otpor kod šačice naoružanih patriota, a da kod naraoda stvori paniku strah i osjećaj beznađa.

Ova artiljerijska vatra je postigla pored ubijanja nedužnih civila i puni efekat u stvaranju straha, panike, osjećaja beznađa. Kako je Orašac okružen sa svih strana, dolinom je posebno stvaran eho efekat što je pojačavalo strahovitu tutnjavu.

Oklopno mehanizovane snage u sadejstvu sa pješadijom u reonu Ćukova su naišli na improvizovanu barikadu, koju su malobrojni pripadnici rezervnog sastava policije i patriote postavile kako bi spriječili ili barem usporili četnike.Ta barikada je u stvari bila hrpa kamenja i stabala oborenog drveća i jedan kamion . Barikadu je branilo oko tridesetak slabo naoružanih momaka, bez ikakvih protivoklopnih sredstava, bez vojničkog iskustva i dr.

Četnici su bez puno problema probili barikadu i u sadejstvu sa snagam koje su napadale frontom na liniji Oraško brdo –Orašac, ušle u Ćukove.

Pri pokušaju zaustavljanja četničkih snaga u reonu Dulibe bilo je poginulih i ranjenih, gdje su ranjeni izvučeni u Ćukove i pružena im je prva pomoć.

Istovremeno sa otpočinjanjem napada na pravcu Duliba –Ćukovi –Orašac, otpočinje i napad na pravcu  K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.

Napad na ovom pravcu je takođe bio kombinovani, oklopno – mehanizovani  u sadejstvu sa pješadijom.

Glavne snage na ovom pravcu napadale su u zahvatu komunikacije : K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.

Čitavo vrijeme napada nije izostajala ni podrška artiljerijske vatre, posebnu pogodnost za dejstvo artijerije  bila je mogućnost navođenja i koordinacije vatre.

Ovo je bitno istaknuti zbog činjenice što se čitava dolina mogla pratiti vizuelno sa Oraškog brda i vršiti korekcija pogodaka.

Kako na ovom pravcu nije bilo posebnog otpora četnici su nesmetano ušli u Lužine  i bio im je otvoren put za ulazak u Orašac.

Istovremeno i u kordinaciji snage sa prostora Oraškog brda počele su spuštanje niz Stranu i počele silaziti do prvih kuća.

Četnici su oko podneva ušli u Ćukove i Lužine , da bi oko 14h bili i u centru Orašca.

Ulazak u Ćukove, Orašac, Duljke praćen je pucnjavom iz pješadijskog i protivavionskog oružja koje je bilo na oklopnim vozilima. Pucali su sa zapaljivom municijom, tako da je velik broj kuća, štala, sijena planuo i počeo gorjeti. Dolinom je ubrzo zavladao dim i miris paljevine. Prilikom ulaska četnika u dolinu bilo je poginulih, ubijenih i ranjenih.

Kada su četnici  probili barikadu u Dulibi, narod je počeo da se u zbijegu povlači prema Basači i dalje prema Radolju, tako da je do kasnih noćnih sati velik broj ljudi uspio izići na Radolje.

10. juni 1992 Ultimatum

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Poznati scenarij za Srpske zločine koji se odigravao na cijelom prostoru BiH, nije izostavljen ni na prostoru Ljutočke doline.Taj  scenarij svoju operacionalizaciju i krajnju pripremu za realizaciju zločinačkih planova dobiva kroz predaju ultimatuma  za predaju “oružja “, prethodno opkoljenim područjima.

Kako je JNA i srpske paravojne jedinice potpomognute Srbima iz okolnih sela oko Ljutočke doline, u junskim danima počela pripremu za konačno opkoljavanje i progon nesrba, ostalo im je da po već viđenom scenariju predaju ultimatum.

Konačno su i taj zadnji čin predaju ultimatuma  za predaju naoružanja, koji je nedostajao u ukupnom scenariju, ostvarili 10. juna 1992.godine.

Ostvarili su ga tako da su preko Hodžić Muhameda –Zoginog, kojeg su prethodno zarobili, predali taj ultimatum.

Taj isti ultimatum je svojom rukom morao pisati Hodžić Muhamed, a potpisao ga je pukovnik Đuro Karailović, koji je bio i glavnokomandujući, i koji  je bio najodgovorniji za napad na dolinu.

Kako je ultimatum pripremljen i predat, prenosim djelove sjećanja aktera tog događaja Hodžić Muhameda –Hame Zoginog : 

Ja sam 08.juna. 1992. godine  oko 09 h, sa svojim” GOLF-om”potjerao jednu ženu u Bihać na porod. Sa mnom su krenuli Bilić Kemal , muž od žene koju sam potjerao i Hodžić Halil.Kada smo stigli na Dubovsko, na punktu koji je držala Srpska policija, njih dvojica su vraćena a meni i porodilji je dozvoljen prolaz. Njih dvojica su vraćena uz obrazloženje da nije potrebno da oni idu u pratnji.

Po dolasku u Ripač, morao sam navratiti u policijsku stanicu, koja se nalazila u upravnoj zgradi IMT servisa. Tu sam morao svratiti kako bih dobio dozvolu za prolazak preko Golubića. Srpski policajci su mi dali dozvolu uz napomenu da se moram vratiti do 13,30 h, jer u protivnom neću poslije moći proći. Kada sam došao na punkt u Golubiću, srpski policajci su mi pretresli vozilo i onda su me pustili dalje. Kada sam smjestio porodilju na odjelu bolnice u Bihaću, u gradu sam se zadržao do 13 h, tu sam popio par pića sa prijateljima. Pri povratku svratio sam do tvornice Krajinametal kako bi podignuo plaće za 4 ( četvoricu ) radnika koji su me zamolili, pošto niko nije mogao već od ranije doći do Bihaća.

Putujući od Bihaća prema Ćukovima, niko me nije zaustavljao, pa čak ni na punktu na Dubovskom, što mi je bilo jako sumnjivo.Moje sumnje su se i opravdale, jer  me je vojna policija JNA, čekala i zaustavila prije Idine strane ( mjesto na putu Dubovsko – Kulen Vakuf). Zaustavili su me oko 13, 30 h, bili su njih trojica, sa strane je bila parkirana ZASTAVA 101, vojni policajci su bili naoružani PM-M-72.

Kada su me pretresli i uzeli dokumenta ništa nisu našli što bi im bilo sumnjivo.

Potom su mi skinuli ručni sat SEIKO 5, uzeli sav novac koji sam imao kod sebe, a imao sam 1500 ( hiljadu i petstotina ) DM, i YU dinara u protivvrijednosti od oko 3000 ( tri hiljade ) DM. Pitali su me za nadimak, kada sam im rekao, pogledali su u neki spisak i rekli “ti nam trebaš”.Tada su mi rekli “ moraćeš sa nama poći na mali informativni razgovor, a zatim će ti biti vraćeni sat, novac i auto.

Skinuli su mi kožnu jaknu, zamotali su mi je oko glave kako ništa ne bih vidio, stavili su mi lisice na ruke, ugurali na zadnje sjedište policijskog auta. Sa mnom u autu su bila njih dvojica, dok je treći odvezao moga GOLF-a. Kada smo krenuli u sebi sam mislio, ako na raskrsnici Dubovsko krenu lijevo prema Ripču, biće dobro, jer sam ja poznavao sve Srbe  policajce, i bio sam prije u dobrim odnosima sa njima..

Međutim, mi smo skrenuli desno, ja sam u sebi mislio odvezoše me za Knin, odakle mi nema povratka, jer nakon ispitivanja i mučenja biću ubijen.

Putovali smo dugo i u toku vožnje niko mi ništa nije govorio. Kada smo stigli na odredište ( mislim da je bio Drvar ), čuo sam masu ljudi. Po izlasku iz auta prihvatila su me dvojica i povela, iz mase sam čuo povike “ daj ga ovamo “, “vidi mu leđa, ima 15 noževa šta da radi “.Uveli su me u neku prostoriju i smjestili na neku stolicu, skinuli su mi jaknu sa glave i preko očiju su mi zalijepili široku neprovidnu selotejp-traku.Selotejp- trakom su mi omotali cijelu glavu, zalijepili su traku više puta i stegnuli traku  toliko da me je odmah zabolila glava. Svezali su mi i noge, dok su lisice i dalje bile na rukama. Ja ništa nisam vidio, niti sam znao gdje se nalazim.

U jednom trenutku trojica, su mi izmaknula stolicu i počela je tuča. Tukli su me po čitavom tijelu, glavi, prsima, nogama, po licu. Udarali su me policijskim palicama, kundacima, nogama, šakama, udarali su me određeno vrijeme i zatim izišli iz prostorije i zaključali vrata. Ja sam ostao ležati na betonu. Ispred vrata četnici su dovikivali “ jeli ono tvoj GOLF, ti si budžovan, koliko si četnika ubio, koliko si dao love za zelene beretke, koliko si kupio pušaka za zelene beretke “, i još puno drugog.

Postalo mi je hladno, beton na kojem sam ležao bio je hladan kao led, ja uskoro nisam osjećao tijelo.       

Poslije određenog vremena čuo sam ključ u bravi i vrata su se otvorila, pitali su me “ jesam li gladan “ odgovorio sam da “nisam “, počeli su ponovo da me udaraju. Ja  sam ležao bespomoćno, skupljen, udarali su me po glavi, leđima, stomaku. Kada su se zamorili od udaranja izišli su van. Ja sam ostao ležati bespomoćan, razmišljao o “bože dragi “ šta će biti sa mnom, zašto sam im stao, bolje bi bilo da su me odmah ubili, jer će me i ovako ubiti poslije tuče i patnje.

Razmišljao sam i u sjećanja su mi dolazile priče koje sam slušao o četnicima, šta su radili  mom narodu u II sv.ratu. Slušao sam priče da su ljude u dolini nabijali na ražanj, i ja sam se toga najviše bojao, pogotovo jer je u narednim danima dolazio Kurban Bajram.Tako ležeći i razmišljajući, u misli su mi dolazila moja djeca, žena, familija, i prijatelji. Pitao sam se hoću li ih ikada više vidjeti.

Opet sam čuo kako se vrata otključavaju i otvaraju, isti glas me je pitao “ jes li gladan “ rekaoje“evo ima baklave za Bajram “, ja sam šutio, opet su me počeli tući, po čitavom tijelu. Ja od hladnoće i udarac kao da nisam više osjećao tijelo. Mrak, strah i neizvjesnost kao da su mi odrvenili tijelo. Lisice su mi se duboko usjekle u meso, i ja ruke nisam uopće osjećao.Poslije tuče četnici su izišli i zaključali vrata. Ja sam pokušao ustati i malo sjediti, sjedio sam vezan neznajući dali je dan ili noć. Vrijeme kao da je stalo, imao sam osjećaj da ovo traje vječno. Poslije izvjesnog vremena došla su dvojica i držeći me ispod ruku izveli van. Uveli su me u jednu prostoriju i stavili na stolicu, Pitali su treću osobu “ trebaju li i oni ostati unutra “, on im je rekao “ da ne trebaju “, da će ih zvati kada bude trebalo.

Isljednik me je pitao “dali su me tukli “, ja sam odgovorio” da nisu “, krv mi je bila po licu po čitavom tijelu,  što je i on vidio a htio je vidjeti šta ću ja reći.

Kada me je počeo ispitivati glas mi je bio poznat, ali ga nisam mogao vidjeti. Ispitivao me je o svemu i svačemu, unaprijed je znao podatke o meni, mojoj djeci, ženi i dr. Poslije ispitivanja pozvao je onu dvojicu da me vrate odakle su me i doveli.

Kada su me vratili nazad, ja sam od stojeći malo zadrijemao jer sam bio iscrpljen, pretučen, i u svoj toj muci ja sam zaspao od stojeći. Odjednom sam pao na betonski pod, kako su mi bile vezane noge i ruke dobro sam glavom udario u beton.

Neznajući koji je dan, dali je dan ili noć čuo sam kada su rekli“povedite tog Hodžića “. Sam sebi sam rekao, neka je došlo vrijeme da me ubiju, ali samo da nije Bajram, molio sam dragog Allaha da me poštedi nabijanja na kolac, metak je svetinja. Otvorili su vrata i mene stavili na neku klupu, skinuli su traku sa očiju, skinuli lisice i odvezali ruke. Vidio sam da se nalazim u nekoj tvornici, jer sam vidio neke strojeve i mašine. Poveli su me vani i naredili da gledam ispred sebe, ispod oka sam vidio nepreglednu kolonu tenkova, transportera, vojnih kamiona i velik broj četnika. Ukrcali su me u zadnji kamion sa još šestoricom četnika.

Čim smo sjeli u kamion četnik koga su zvali “vodnik “ rekao im je “da se ne zovu imenima nego nadimcima “ kako ja nebi zapamtio imena. Meni su rekli da nesmijem podizati glavu da moram gledati u pod, jer ako samo podignem glavu mogla bi biti odsječena.Kolona je krenula išli smo polako uz neku stranu a onda sve brže, ja sam mislio da me vode ubiti, odlučio sam pogledati gdje sam, pa šta bude da bude jer će me i ovako ubiti. Pogledao sam ispod oka i vidio u dolini Drvar, poslije određenog vremena, vodnik mi je rekao da podignem glavu i pitao me “ gdje se nalazimo “, ja sam rekao “da neznam”, iako sam vidio da se nalazimo na Oštrelju. Naredio mi je da opet zatvorim oči i da glavu sagnem prema podu.Poslije vožnje po asfaltnom putu skrenuli smo na makadam i uzak put. Vozili su po tom makadamu i kada smo došli do Čovke ja sam znao gdje se nalazimo.Kolona je stala i četnici su počeli da se iskrcavaju, meni su naredili da i ja iziđem a dvojica četnika su me čuvala. Dvojica četnika su me odvela na neku čistinu na kojoj je bila vojska, odveli su me u sredinu. Okolo mene je bilo oko 500( pet stotina ) četnika, koji su bili naoružani, neki pijani.

Sigurno da je bilo još četnika okolo, jer je bio velik broj vozila u koloni koja je stajala.

U jednoj kući koja je bila tu u blizu bio je četnički štab.Nakon izvjesnog vremena pozvali su me unutra i ova dvojica su me povela. Kada sam ušao u kuću, unutra sam vidio Jovu Bjelića, radnik SUP-a Bihać, bivši saobraćajni policajac i još šestoricu policajaca.Iako sam poznavao Jovu i on mene okrenuo je glavu i pretvarao se da me ne poznaje.Pored Jove Bijelića, sjedio je Cimeša Dušan, bivši načelnik SUP-a Bihać, zatim još njih petorica koje nisam poznavao.Na kraju stola sjedio je glavnokomandujući Đuro Karailović.

Naredili su mi da sjednem na stolicu, dali su mi papir i olovku i rekli da napišem ultimatum za Ljutočku dolinu.

Pukovnik Karailović mi je diktirao šta ću da pišem. U tom ultimatum između ostalog je pisalo:

DA SE SAV NAROD PREDA, I DA MU NEĆE FALITI DLAKA SA GLAVE DA SRPSKI NAROD NE ŽELI RAT, DA SE ONI MORAJU BRANITI, DA RAT NAMEĆU MUSLIMANI i HRVATI UKOLIKO PADNE i JEDNA KAP SRPSKE KRVI, LJUTOČKA DOLINA ĆE BITI  ZAPALJENA, RAZORENA, UNIŠTENA TAKO DA SE NEĆE ZNATI DA JE TU BILO IKADA ŽIVOTA DA DOĐE DELEGACIJA OVOG KRAJA KAKO BI SE DOGOVORILI DETALJI OKO PREDAJE, DA DELEGACIJA DOĐE 10.06.1992.U 17 h AKO SE OVO NE ISPOŠTUJE KRENUT ĆE NAPAD

Tada sam ispod teksta toga ultimatuma stavio KOMANDANT ĐURO KARAILOVIĆ. Poslije pisanja ultimatuma rekli su mi da idem i da odnesem ultimatum, da pošto ja imam uticaja kod naroda, da narod nagovaram na predaju jer je to najbolje rješenje za sve.Bilo je još nekih detalja ali ih se ne sjećam. Rekli su mi da se ja obavezno moram vratiti sa delegacijom koja dođe da razgovara o predaji, i ukoliko se ne vratitim stradaće mi cijela porodica. Odredio je kamion i još trojicu čuvara da me odvezu na Ćojluk, a dalje da ja pješice odem u K.Vakuf.

Na Ćojluku sam vidio transporter JNA i na njemu je sjedi Jovica Radak, policajac iz Rajnovaca. Kada je vidio ove pratioce koji su me vodili pitao je “ kuda će on “, odgovorili su da nosim ultimatum do K.Vakufa i Ćukova. Jovica Radak mi je rekao da ultimatum odnesem do prvih kuća i da dam nekome da odnese do K.Vakufa, a da se ja vratim.

Rekao sam im  “da nema problema “, a u sebi sam mislio samo da me puste nikada se više nevraćam. Taj ultimatum sam u K.Vakufu odnio u policijsku stanicu, a ja sam otišao u Ćukove kući. Jedan interesantan detalj koji bih pomenuo da su na Štrbačkom buku bili isti oni policajci koji su me i odveli u Drvar. Rekli su mi da po sat, auto i novac trebam doći kod njih da mi to vrate.

Po dolasku ultimatuma u dolinu, a znajući šta se je dešavalo sa ostalim mjestima širom Bosne i Hercegovine odlučeno je da se ne predaje ono malo oružja. Donešena je i odluka da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline ne ide na Ćojluk na pregovore o predaji.Ovakva odluka donešena je iz razloga što su četnici računali da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline zarobi na jednom mjestu i da tako riješi problem.

Kasnije se pokazalo da je ovaj potez bio ispravan. Dolaskom ultimatuma u K.Vakuf jedna grupa od četiri čovjeka je iz K.Vakufa otišla do D.Lapca kako bi obavjestila snage UN kako je stigao ultimatum.Kako je političko rukovodstvo doline i krizni štab već ranije donio odluku o evakuaciji u Orašac, postupilo se je po tome. Među stanovništvom doline vijest o stizanju ultimatuma pronijela se brzo. Zebnjom i sa strahom čekalo se šta će se dalje dešavati. Ono malo patriota predvođenih komandom štaba TO, činilo je sve kako bi zaštitili ljude, kako bi prevladali paniku među stanovništvom i kako bi što bolje organizirali evakuaciju u Orašac.