Mehmed Kolaković


Mehmed Kolaković
Mehmed Kolaković

Mehmed Kolak-Kolaković 1830-1897 -najpoznatiji pripovjedač epskih narodnih pjesama Bošnjaka.

Rodio se u Orašcu oko 1830 godine, a umro početkom jeseni 1897. U njegovoj se familiji pripovijedalo, da su mu pradjedovi iz Like doselili prije 200 godina. Otac mu je bio ni aga ni spahija, već vlasnik svoje zemlje bez kmetova, koju je sam obrađivao u zadruzi živeći. Tako je i Mehmed živio sa svojom braćom, dok se nisu podijelili. Imajući svake jeseni 3-4 kuruzane pune, može se reći, da je nekoć dobro stajao. Mati mu je rođena Sinanagića, još. G. 1886. Živa starica od 90 godina i slijepa. Ona je u svoje vrijeme dio svog imutka svojoj djeci dala. Mehmed je mladost proveo u težačkom poslu i kao pastir. Kao dječak i mladić slušao je pjesme svog ujaka Mehmedage Sinanovića i Bećira Jusića iz Sokoca; ali pjevao nije, dok su njegovi učitelji pjevali. Jednom ga je ujak nagnao da pjeva, a onda je Mehmedu bilo već 30 godina. Kad su Tahir i Omerpaša udarili na buntovne krajišnike i Bihać, morao je i Mehmed za vojsku goniti tain (osnove i brašno). Vojnik nije bio, premda dobar nišandžija. Kad je bila nekakva buna u Hercegovini, tamošnji begovi (od Klise, Orašca, Kulen-Vakufa) podigli četu na ustaše, u kojoj je i Meho sudjelovao te s njom dopro do Bileka, ali do boja nije došlo. Jednoč se jedan tamošnji beg odmetnuo u hajduke, te globio i ucjenjivao okolna sela. Meho morao u nekom poslu ići kroz šumu, gdje znao, da je begova hajdučka četa. S nategnutom puškom prošao mimo nekoliko hajduka, koji su ga izdaleka i nazorice pratili do čardaka, gdje je bio beg-harambaša. Taj mah je geb čekao muktara (starješinu kneza) seoskoga, da mu donese 25 dukata, u koje bijaše selo ucjenjeno. Muktar dobio samo dukat i nešto sitniša. Beg-harambaša pijan počeo vikati i griziti se. Mehmed ga mirio i uvjeravao, da je selo siromašno. U razgovoru uvidi beg da je Meho pametna glava, pa ga pozva u svoju četu s obećanjem da će mu svaki mjesec davati 50 dukata. Mehmed će na to:

Mehmed: Ne mogu beže, i nesmim.

Beg: Jer ne smiš?

Mehmed: Imam rđava druga.

Beg: Ostavi toga druga.

Mehmed: Ne mogu ga ostaviti.

Beg: A ti ga ubij.

Mehmed: Ne more se taj drug ubiti. Ne ima ni puške ni noža za njega.

Beg: Vrazi te nosili! De reci kakav je to drug.

Mehmed: moj kašalj.

Beg: Turske mi vire. Ti nisi za moju četu. Tvoj bi kašalj izdao i tebe i mene.

Mehmed KolakovićKako je otac Mehmedov bio pouzdanik okolnih begova, tako i Mehmed, osobito od onda kad je počeo pjevati. On im je pobirao trećinu od kmetova; a koji su zakupili carsku desetinu, pobirao je za njih i ovu. Naplatu za ovo dobivao je u naravi. Ova zaslužba mu je dobro dolazila, osobito odonda kad je poslije diobe sa braćom i usljed bune i okupacije Bosne osiromašio. Za bune je neki Vučan Markanović, vođa ustaške čete, u Orašcu 17 kuća turskih zapalio, te je i Mehmedova izgorjela. Jedva spasili život i blago. Okolni begovi i turci kasnije pogradili pogorelcima kuće. Poslije okupacije mehmedov brat prodao svoj dio zemlje i kuću nekom turčinu ciganinu, pa se iselio u Aziju. Mehmed sve blago dostara paripa prodao da iskupi bratov dio, pa je najzad tako osiromašio, da po dva do tri mjeseca nije imao 4 novčića, da kupi smotak prosta duhana. On se uza sve to nije nikomu tužio, niti je svoju sudbinu proklinjao. Begovi ga opet milovali, a najvećma beg Kulenović od Klise (Klišević); ali i ovi begovi osiromašili do tri četiri njih. Kao pogorelac živio je Mehmed od 1876-78 s obitelji u Bišću. Jednom je išao s jednim begom, koji je također propao bio, po bihaćkoj krajini oko Cazina da prosječi. Na prosili puna kola i nekoliko tovara kuruza ječma i pšenice. Tako došli nekom starom begu u Cazinu, koji je onoga siromašnog bega prije dobro znao, ali se nisu davno vidjeli, pa ga sada nije prepoznao. Cazinski beg pitao,Mehmed odgovarao a siromašni beg samo slušao. Cazinski će najzad upitati i za prisutnoga bega, a Mehmed njega, bili ga poznao, da ga poslije toliko zemana vidim. Kad mu ga Mehmed otkaza, Cazinski bega od radosti i žalosti zaplakao kao dijete.

Kad bi Mehmeda u Orašcu zvali na kahvu ili čiju kuću, došao bi svaki put bez tambure. Ovo bi ga upitali, što je došao bez tambure, a on bi im odgovorio, neka pošalju po nju, ako hoće da im pjeva. Tako je postupao i sa begovima…. Mehmed je pjavao i begovskim gospojama, koje bi ga bolje darivale nego Turci, jer bi one davale gotove pare, a Turci često puta samo po koju kahvu i cigaretu. Često puta begova djevojka neće ni za pašu ni za bega , već za junaka roda siromašnoga …

Ovaj tekst preuzet je iz knjige „Usmena epika Bošnjaka“ Enesa Kujundžića.

Autor i sakupljač pjesama i biografije Mehmeda Kolakovića je dr. Luka Marjanović, Junačke pjesme (Muhamedovske), Knjiga treća, Zagreb, Maatica Hrvatska, 1898.

Slika Mehmeda Kolakovića preuzeta je sa www.bosnafolk.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s