Putokaz za Ljutočku Dolinu – Dolinu Heroja ponovo vraćen

Nakon oštre reakcija mještana MZ Orašac, koji su se usprotivili postavljanju turističke rute od strane NP “Una”, a koja je tendenciozno ispustila naselja oko NP Una, a u prvi plan stavila naselja koja nemaju nikakve veze ni sa nacionalnim parkom, niti sa lokacijom koju bi putokaz trebao da upućuje turiste, radnici NP Una su danas vratili stari putokaz, kao i naziv “Ljutočka Dolina Dolina Heroja”.

Naime, sve se tako brzo dešavalo:

1. U subotu 27. juna poslavljena je nova turistička ruta, od strane NP Una.

tabla

2. U ponedjeljak 29. juna upućeno protesno pismo prema NP Una.

pismo_mz_orasac

3. U utorak 30. juna, radnici NP Una vraćaju stari putokaz

tabla_ljutokadolina

 

 

 

 

Advertisements

PANBOŠNJAŠTVO KAO NUŽNOST OČUVANJA BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA

Panbošnjaštvo šta je to?

„Panbošnjaštvo“ je neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi.

Autor: Dr. Ferid Muhić

1. Naslov treba biti zgusnuti ekstrakt osnovne ideje teksta, tekst pak ekspanzija naslova! Šta nam kaže naslov? U prvoj, neposrednoj ravni značenja, kaže nam da je „panbošnjaštvo“ nužni uslov – conditio sine qua non – očuvanja bošnjačkog identiteta.

Nacionalni identitet na izdisaju

2. U ravni detaljnije eksplikacije pojmova, izranjaju dva momenta. Liječničkim jezikom rečeno, to najprije znači da je već u naslovu dijagnosticirana kriza bošnjačkog identiteta, i da je ta kriza, bez obzira da li je akutna ili hronična, sasvim sigurno, krajnje ozbiljna. Drugi momenat ukazuje da je „panbošnjaštvo“, već u naslovu indicirano kao nužnost, neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi. U cjelini naslov jasno sugeriše da Bošnjaci imaju ozbiljan problem sa svojim identitetom, i da je prisutna kriza njihovog nacionalnog identiteta, ne samo u jednom dijelu nacionalnog korpusa, ni u okvirima samo jedne teritorije na kojoj žive, bilo u matičnoj državi, bilo u dijaspori, nego svugdje gdje god žive Bošnjaci. Zato je nužno ojačati oslabljeno osjećanje nacionalnog identiteta Bošnjaka upravo kroz potenciranje koncepta „Panbošnjaštva“ i to, s jedne strane relativizacijom svih razlika u načinu manifestovanja njihovog identiteta i okolnostima u kojima žive Bošnjaci (nacionalno, političko, kulturno okruženje, procentualna zastupljenost, teritorija, fragmentiranost, stepen kompaktnosti, odnosno kontingentnosti, tradicionalni stereotipi lokalnog identifikovanja Bošnjaka i njihovog samoidentifikovanja i td.), s druge strane pak, snažnim i argumentiranim naglašavanjem svih ključnih elemenata zajedničkog identiteta koji formiraju nacionalni identitet Bošnjaka!

Bošnjak nije nova kovanica

3. Ovaj zadatak, koliko god inače složen i dugotrajan, u osnovi je potpuno jasan u svojim bitnim tačkama. Ove tačke se svode na slijedeće korake: najprije treba podsjetiti, dokumentima pokazati i činjenicama dokazati da ime „Bošnjak“ nije neka nova kovanica, koja je tek prije dvadesetak godina (1993) usvojena od grupe političkih aktivista da bi se forsirao nekakav separatizam ili unijela zabuna u svijest Bošnjaka koji su tokom minulih decenija bili označavani kao „neopredijeljeni“, a zatim, nakon što se nikako nisu u očekivanom broju i očekivanim tempom opredjeljivali ni kao Srbi, ni kao Hrvati, bili proglašeni za „Muslimane“ sa velikim „M“. Naprotiv, odluka o nacionalnom imenu “Bošnjaci“, samo je obnovila drevno nacionalno ime „Bošnjak“, koje je notirano u istorijskim dokumentima prije više od 800 godina (Povelja Kulina Bana, a i znatno ranije). Treba jasno ukazati na činjenicu da etnonim „Bošnjaci“ figurira kao jedina nacionalna odrednica čitavog nacionalnog korpusa kroz osam stoljeća, gdje god su se pripadnici ovog naroda nalazili (pisci sa naznakom Bosnevi sreću se od Alžira, do Samarkanda, i od Jemena do Krima) sve do najnovije istorije. U ovom kontekstu, treba istaći da se raširenost etnonima “Bošnjaci“ sve do novije istorije samorazumljivo odnosila na cijelu Bosnu i Hercegovinu i da je podrazumijevala sve njene stanovnike u cjelini, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost! T0okom cijelog XIX vijeka, Bošnjaci su bili jedinstven, homogen narod ne samo u svojim očima, nego i u očima svih svojih susjeda. Čak i najljući protivnici samostalne Bosne i Hercegovine, koji su otvoreni težili okupaciji Bosne i Hercegovine i uključivanju cijele njene teritorije u sastav sopstvene države, i sistematski radili na asimilaciji Bošnjaka u Srbe, nisu imali nikakvih dilema u pogledu nacionalne posebnosti Bošnjaka. Upravo svijest o ovoj posebnosti naglašavala je temeljitost u pripremanju uspostavljanja nacionalne hegemonije nad Bosnom i Hercegovinom i postepene asimilacije Bošnjaka. Dovoljno je ukazati na do danas potpuno prenebregnut (namjerno ili nenamjerno) podatak ostavljen bez ikakvih komentara (?) da se čak i u notorno nacionalistički inspirisanom dokumentu „Načertaniju“ Ilije Garašanina iz 1844. godine, dakle u najuticajnijem dokumentu srpskog nacionalističkog programa, stanovnici Bosne bez izuzetka nazivaju Bošnjaci! U planiranju pridobijanja susjednih naroda za prihvatanje Srbije kao zajedničke države, Ilija Garašanin smatra da je najvažnije ubijediti Bošnjake u ispravnost ovakvog rješenja. „Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…“, podvlači Garašanin ali odmah ističe da se Bošnjacima nikako ne smije dati nikakva autonomija, nego da moraju bezuslovno biti pod vlašću Srba i Srbije: “Ko god dakle ovom narodu (Srbima, F.M.) dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati… “Da Ilija Garašanin u Bosni ne vidi ne samo nikakve Srbe, ni Hrvate, nego ni Bosance, ni Hercegovce, nego samo i isključivo Bošnjake, eksplicite potvrđuje slijedeći navod: „Na istočnog veroispovedanja Bošnjake (dakle na Bošnjake pravoslavce koji su kasnije, pod uticajem jačanja srpske državne hegemonije, preimenovani u Srbe. Primjedba F.M. ) veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“ (Kao što ne spominja nikakve “Bosanske Srbe“ nego isključivo Bošnjake pravoslavce, Bošnjake istočnog veroispovedanija, tako ovdje umjesto današnjeg pojma „Bosanski Hrvati“, Garašanin direktno koristi sintagmu „katolički Bošnjaci“, Prim. F.M. ). Razumije se samo po sebi da Ilija Garašanin samo slijedi u to vrijeme ošteprihvaćenu istinu da Bošnjaci predstavljaju jedinstven, etnički homogen nacionalni korpus, podijeljen u tri vjerske zajednice: islamsku, pravoslavnu, i katoličku. U ovom kontekstu slijedi i preporuka: „Osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smjela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj vjeri prešavših Bošnjaka“. U potvrdi ovakvog Garašaninovog stava da su praktično svi stanovnici Bosne i Hercegovine etnički homogeni Bošnjaci sa tri vjere (kao što su to i danas Albanci), može poslužiti i navod iz jednog teksta u kom Musa Ćazim Ćatić, 1910. godine piše: “Pod uticajem propagande sada se naveliko spominju u Bosni i Srbi i Hrvati, iako do prije samo 15 godina (dakle, sve do 1885 godine! F.M.) u Bosni nije bilo ni pomena o nekakvim Srbima ni Hrvatima, nego se govorilo samo o Bošnjacima i to muslimanske vjere, Bošnjacima pravoslavne vjere i Bošnjacima katoličke vjere.“ Njegova pjesma Ja sam Bošnjak, ne ostavlja mjesta ni najmanjoj sumnji da je u vrijeme njenog pisanja pojam „Bošnjak“ bio jedina opšteprihvaćena i samorazumljiva oznaka za nacionalni identitet praktično svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ove činjenice nedvosmisleno afirmišu nacionalnu odrednicu Bošnjaci, kao istorijski neporecivu istinu o njihovom imenu i identitetu.

4. Iz perspektive današnje situacije, u kojoj se taj isti pojam bio gotovo sasvim izgubio, jasno je da je bila potrebna ogromna medijska i ideološka akcija podržana svim sredstvima države, da bi se ovaj isti hiljadugodišnji pojam „Bošnjak“ danas gotovo izbrisao iz kolektivnog sjećanja! Zar može biti slučajno da su svi dosadašnji srpski kao i hrvatski programi usmjereni na negiranje nacionalnog identiteta Bošnjaka, zaključno sa zloglasnim memorandumima SANU, direktno falsifikovali ovaj tekst na kom su se inače inspirisali, da su izbrisali upravo ključni pojam Bošnjaci, kod autora koji eksplicite priznaje i afirmiše taj isti identitet označavajući ga isključivo upravo pojmom Bošnjaci, i primjenjujući ga doslovno na sve stanovnike Bosne i Hercegovine!?

Retuširanje povijesti

5. Brisanje oznake nacionalnog identiteta nije bilo inspirisano nominalističkim motivima. Brisanje imena, ravno je brisanju imenovanog. Ukidanje oznake ukida označeno! Tako je uslijedilo i brisanje pojma „Bosanski jezik“ – hiljadu godina dugog naziva nacionalnog jezika Bošnjaka – što je, kroz zabranu sintagme „Bosanski jezik“, zapravo bilo usmjereno na brisanje više nego hiljadugodišnje tradicije njegovog postojanja pod ovim imenom. (Prvi Rječnik bosanskog jezika štampan je 1627. godine, blizu 200 godina prijeRječnika srpskog jezika Vuka Karadžića i 200 godina prije Rječnika hrvatskog jezika, Ljudevita Gaja, dok je posljednji rječnik bosanskog jezika štampan 1898, svega 9 godina prije oficijalne zabrane upotrebe ovog naziva. Tek u posljednjih stotinjak godina počinje i sve do danas traje aktivna i intenzivna akcija inspirisana otvorenom namjerom da se retušira povijest Bosne i da se iz njene istorije potpuno uklone svi tragovi postojanja Bošnjaka, da se morem falsifikata ugasi vatra njihove državnosti, da se preoru svi zasadi njihove kulture, da se velom zaborava prekriju svi biljezi bošnjačkog etničkog korpusa, da se zauvijek zatomi ime bosanskog jezika i da se ono preinači u srpski, hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski… Debošnjakizacija Bosne, planirana i sistematski realizirana kao delegitimiranje Bošnjaka od njihove državnosti, deislamizacija Bošnjaka od njihove duhovnosti, denominacija njihovog jezika, promovisane u centralni ideološki cilj nacionalističkih strategija susjeda, pokazali su se kao veoma efikasno i gotovo letalno oružje za identitet Bošnjaka, pa čak i za njihov fizički opstanak! Cilj je bio jasan: kompletna anihiliacija Bošnjaka svim sredstvima! U mirnim vremenima taj cilj izvršavan je sistematskom denacionalizacijom falsifikatima i propagandom u koju su bili uključeni svi kadrovi, od seoskog učitelja do akademika, i od žandara do ambasadora, a u burnim ili ratnim vremenima, fizičkom eksterminacijom i genocidom!

6. Toliko je bila efikasna ova akcija debošnjakizacije Bošnjaka da je nanijela mnoge kobne rane, koje do danas ne zacjeljuju. I stvorila traume zbog kojih se mnogi Bošnjaci i danas libe svog nacionalnog imena, krzmaju od njegove upotrebe i pribjegavaju teritorijalnim odrednicama kakve su floskule „Bosanci“, „Hercegovci“, ili što je osobito groteskno, karikaturalnoj sintagmi surogata njihovog nacionalnog identiteta u formi „Bosanci i Hercegovci“ koja se koristi čak i za singular, dakle za pojedinca, (Rahmetli Akademik Nijaz Duraković, Bošnjak, od članova svoje nekadašnje partije čiji je bio osnivač i Predsjednik, ispraćen je riječima “Bio si pravi Bosanac i Hercegovac“ (??) a ne samo za nekakvu nebuloznu aluziju koja bi trebala ukazivati na nekakav kolektivno dualistički rascijepljen nacionalni identitet! Očito da su Bošnjaci dovedeni u situaciju da se osjećaju neprijatno pri samom pomenu svog nacionalnog identiteta i da, iz nekih apsolutno neprihvatljivih i neopravdanih razloga, pribjegavaju nacionalnoj mimikriji skrivajući se iza odrednice svoje građanske pripadnosti („citizenship“). Činjenica da ni bosanski Srbi, ni bosanski Hrvati, nikada i niukakvim okolnostima ne pribjegavaju ovakvoj kameleonskoj taktici, dovoljno govori o izuzetno niskom stepenu nacionalne emancipacije Bošnjaka i ozbiljnosti krize njihovog nacionalnog identiteta.

Opstanak Bosne i očuvanje nacije

7. Tri konstitutivne nacije u BiH jesu Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

8. Ipak, Bošnjaci su još uvijek odrednica koja se rijetko koristi i teško prihvaća! Čak i u Bosni i Hercegovini, čak i od samih Bošnjaka! Šta je dovelo do takve uzdržanosti u pogledu sagledanja sopstvenog identiteta i njegovog prihvatanja? Duga je i gorka povijest Bošnjačkih stradanja, stradanja kojima su bili izloženi samo zato što su Bošnjaci! Uz žestoku medijsku propagandu, inspirisanu ideološkim strateškim ciljem da se odgodi, a po mogućnosti i da se trajno spriječi puno nacionalno samo-ostvarenje Bošnjaka i dovrši institucionalno konstituisanje bošnjačke nacije, značajan faktor je i strah Bošnjaka da isticanjem svoje posebnosti ne ugroze svoj opstanak i opstanak Bosne i Hercegovine. Sasvim neopravdan strah, mora se odmah istaći!

9. Jer, upravo suprotno je istina! Opstanak Bosne i Hercegovine kao države, može se garantovati jedino energičnom afirmacijom nacionalnog identiteta Bošnjaka! To je aksiom, to je alfa i omega, to je postulat i conditio sine qua non svake konstruktivne politike, to je temelj svake zdrave strategije, na kom se jedino može izgraditi čvrsta demokratska država i jasna građanska svijest na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine!

10. Prvi korak koji se mora preduzeti, jeste definitivno razgraničavanje kompozita “Bosna“ i “Hercegovina“ koji sačinjavaju ime države i koji se, iako su po svom karakteru isključivo teritorijalno i lokalno konotirani, potpuno neopravdano transponiraju kao navodne oznake etničke i nacionalne pripadnosti u rogobatnoj formi “Bosanci“ i “Hercegovci“ – od jedine korektne forme nacionalne odrednice koja glasi “Bošnjaci“. To znači da je nužno definitivno, sistematsko i potpuno brisanje pojmova “Bosanci“, “Hercegovci“, kao i “Bosanci i Hercegovci“ iz spiska referenci koje upućuju na nacionalni identitet Bošnjaka! Kao što Hrvati nikada neće reći da su Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, Istrani itd. kada govore o svojoj nacionalnoj pripadnosti; i kao što Srbi nikada neće reći da su po nacionalnosti Šumadinci, Piroćanci, Vranjanc (još manje da su Gedže, Čokalije, Čarapani); tako i Bošnjaci moraju najzad prestati sebe ponižavati izbjegavanjem sopstvenog nacionalnog imena i skrivanjem iza etnički i nacionalno apsolutno praznih odrednica. Oznake „Bosanci“, „Hercegovci“, „Krajišnici“, a pogotovo „Bosanci i Hercegovci“ namijenjena valjda za dvoglava čudovišta a ne za ljude, jesu ekskluzivno geografski konotirani leksemi koji ne sadrže apsolutno nikakvo etničko značenje i ne impliciraju ni jednu nacionalnu pripadnost! To se mora imati uvijek na umu! I upravo zato, ovi pojmovi se moraju definitivno izbrisati iz svake oficijalne, pa i kolokvijalne upotrebe, ukoliko je intencija takve upotrebe da se notira nacionalna, etnička i kulturna pripadnost Bošnjaka i svih drugih građana države Bosne i Hercegovine! Bosna i Hercegovina je multinacionalna država u kojoj su konstitutivna tri naroda: Bošnjaci, Srbi, i Hrvati! Na tom spisku nema nikakvih ni Bosanaca, ni Hercegovaca, pa ni Bosanaca i Hercegovaca! Ne postoji nikakva legalna, pravna, zakonska osnova da se oni spominju ni u oficijalnoj ni u svakodnevnoj upotrebi, osim kada se aludira na sve građane države Bosne i Hercegovine. U tom smislu, i samo u tom smislu, i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i svi drugi građani ove države jesu Bosanci i Hercegovci! Vrijedi se upitati, kako to da se upravo te dvije odrednice, koje kao takve ne postoje čak ni u ustavu države Bosne i Hercegovine, uporno koriste kao surogati za nacionalnu pripadnost upravo Bošnjaka i praktično isključivo samo od Bošnjaka i samo za Bošnjake, dok je za identifikovanje svoje nacionalne pripadnosti, kao što smo već istakli, ne koriste ni Srbi ni Hrvati koji takođe žive u Bosni i Hercegovini!? Tako su Bošnjaci pristali da se čak i njihovi sunarodnici, žrtve genocida u Srebrenici, izvršenog nad Bošnjacima, u medijskim komentarima i oficijalnim izvještajima, najčešće imenuju kao Bosanci i Hercegovci!?? Mora se jasno reći: svi oni koji govore da je u Srebrenici pobijeno 8.400 Bosanaca i Hercegovaca, čine krivično djelo poricanja genocida! Jer, budući da genocid znači ubijanje, istrebljenje gensa, roda, na-roda, ispuštanje nacionalne odrednice, odnosno imena Bošnjaka kao naroda i zamjena njihovog imena sa pojmom državljanstva, u suštini predstavlja postupak denominacije žrtava, te utoliko ima efekat direktnog poricanja bilo kakvog genocida. Takva formulacija zapravo sugeriše da u Srebrenici nisu ubijani Bošnjaci, pa ni Muslimani sa velikim M, nego tek slučajno sabrani i zatečeni građani BiH, pri čemu njihova nacionalna pripadnost nije igrala nikakvu ulogu!? Uporedite to sa genocidom/holocaustom. Ko bi se usudio reći da u koncentracione logore nisu odvođeni i ubijani nikakvi Jevreji, nego Nijemci, Poljaci, Jugosloveni, Grci, Bugari, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Rumuni, jer su u Aušvicu, Osvjenćimu, Dahauu svi dovedeni bili državljani svih ovih i još nekih država!? Iako je poznato državljanstvo svih Jevreja žrtava holokausta, isticanjem zajedničkog imenitelja Jevreji, poentira se njihova etnička, nacionalna, vjerske pripadnost, na čemu se i temelji činjenica da je riječ o genocidu i holokaustu!

Bitno je biti Bošnjak!

Ali, reći će neko – u Srebrenici nisu jedine žrtve bili Bošnjaci! Moglo je biti i vjerovatno je bilo i pripadnika neke druge nacionalnosti! Sasvim nebitno. I u konclogorima su kosti ostavili pripadnici mnogih drugih naroda a ne samo Jevreji, ali osnovni cilj zločinaca bio je tamo sakupiti i likvidirati Jevreje. Što je i učinjeno. Osnovni cilj zločinaca u Srebrenici bio je masovna likvidacija upravo Bošnjaka, a ne građana BiH, i upravo zbog toga se taj zločin i kvalifikuje kao genocid!! Mnogi Bošnjaci se, mora se to otvoreno reći, uporno distanciraju od svog nacionalnog imena, pa čak i od cijele svoje nacionalne kauze. Tako je nedavno, gost TV emisije mladi pjesnik Bošnjak čitao stihove posvećene Bošnjacima ubijenim u zločinima tokom agresije na BiH prekinuo ga je drugi gost, takođe Bošnjak, riječima:“Nisu ubijani samo Bošnjaci, ubijani su i Srbi i Hrvati!“ Pogledajte vi samo taj nadobudni poriv! Pod plaštom objektivnosti, ova upadica skriva strah da se bude autentično svoj i da se punim integritetom slobodno i jasno brani sopstvena istina! Možete li zamisliti Jevreja koji bi, u ime objektivnosti, prekinuo svog sunarodnika usred TV emisije, da bi ga podsjetio kako nisu samo Jevreji bili ubijani u Drugom svjetskom ratu, nego da su ubijani i Nijemci!? Ko je ikada pokrenuo postupak protiv saveznika za civilne žrtve Nijemce, kojih je u tom istom Drugom svjetskom ratu bilo nekoliko miliona!? Ni jedno ni drugo se nije desilo i neće se desiti, jer je poštovan princip podjele na agresora i žrtvu, na osvajački i odbrambeni rat. Samo u Bosni i Hercegovini se taj princip ne poštuje, iako Bošnjaci u ratu protiv agresora 1992-95. nisu ispalili ni jedan jedini metak izvan granica svoje države! I uprkos toga, upravo sami Bošnjaci u ime nekakve „objektivnosti“ uzimaju na sebe dio krivice što su bili šrtve!? Tako jedan eminentni pisac i naučnik Bošnjak predlaže projekat u kom će se istraživati negativni stereotipi koje Bošnjaci imaju prema Srbima i Hrvatima, da bi se bolje razumjela mržnja agresora kao jedan od razloga koji ih je naveo da počine zločine i genocid nad Bošnjacima!?? I opet, pokušajte zamisliti Jevreja, istaknutog pisca i naučnika, koji bi predložio projekt za istraživanje negativnih stereotipa koje Jevreji imaju o Nijemcima, da bi se bolje razumjeli razlozi zbog kojih su ih nacisti Nijemci izložili genocidu i holokaustu!? Ako podsjetimo da je ove godine manifestacija u Ajvatovici, na najgledanijoj BiH TV, predstavljena kao „mjesto sakupljanja muslimana BiH“ (??) biće sasvim jasno koliko je i danas duboka kriza nacionalne samoidentifikacije Bošnjaka u BiH!
I pri tome je svima jasno da ni jedan jedini ubijeni Bošnjak nije bio ubijen zato što je bio građanin BiH, dakle apstraktni Bosanac ili Hercegovac, pa ni zato što je sebe deklarisao kao Bosanac i Hercegovac, nego upravo zato i samo zato što je bio Bošnjak! Zebnja da bi insistiranje na sopstvenom autentičnom nacionalnom identitetu Bošnjaka, njih ponovo dovela u poziciju da iritiraju nacionalna osjećanja sopstvenih dojučerašnjih dželata, predstavlja psihološki ključ za razumijevanje priklanjanja defanzivnoj praksi tipa kraju lađu, odnosno svih onih Bošnjaka koji se opredjeljuju za prećutkivanje svog pravog nacionalnog identiteta i koji insistiraju na etnički i nacionalno praznoj odrednici Bosanci i Hercegovci, kao navodno neutralnoj i integrativnoj formi zajedničkog identiteta svih građana BiH pa tako i samih Bošnjaka! Samo je duga povijest nacionalnog progona i stradanja, mogla dovesti do duboko tragične činjenice da jedan narod izbjegava javno prihvatiti svoje tradicionalno, istorijsko ime kao samorazumljivu oznaku svog nacionalnog identiteta! Ali, koliko god to bilo tragično za Bošnjake i koliko god optuživalo one koji su nad Bošnjacima vršili pritiske s ciljem njihove de-nacionalizacije, takva inferiornost mora prestati a strah mora biti savladan. Jer svaki strah samo perpetuira strah, i svako skrivanje obnavlja psihološke razloge koji su naveli na skrivanje! Konačno, i zato što život počinje tamo gdje prestaje strah!

Time što, kao pripadnici najbrojnije nacije u BiH i dalje s rezervom gledaju na svoje nacionalno ime, i kriju se iza navodno integrišućih odrednica državne pripadnosti, Bošnjaci samo slabe i svoje pozicije i snagu sopstvene države. Naime, u takvim okolnostima cijela država postaje krajnje nesigurna i neurotična, jer nesigurnost jednih stimuliše druge da pojačaju svoju agresivnost, dok povećan strah onih protiv kojih je ta agresivnost usmjerena, vodi u duboko nepovjerenje, pa čak i otvoren animozitet potencijalnog agresora prema potencijalnoj žrtvi! Umjesto da postane istinska multinacionalna zajednica snažno integrisana na poštovanju i punom priznanju razlika u nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu, takva država generira sve snažnije frustracije kod predstavnika sve tri konstitutivne nacije, zbog čega je uspostavljanje zajedničkih interesa cijele države praktično onemogućeno! A još kada je najbrojnija nacija dovedena u poziciju permanentne društvene marginalizacije, inferiornosti u djelovanju, i defanzivnosti čak i u jednoj tako samorazumljivoj građanskoj sferi kakav je slobodna afirmacija sopstvenog identiteta, kao što je to slučaj sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, problemi na koje je ukazano dodatno se komplikuju, dok šanse za uspješno zajedničko harmonično i koordinirano funkcionisanje ne postaju ni malo veće.
Stoga, i zato: Narod koji se plaši javno deklarisati svoju nacionalnu pripadnost nije ni slobodan ni emancipiran narod! Govorimo o tome u svakoj prilici i svuda zato da bismo shvatili koliko je duboka trauma koju su Bošnjaci pretrpili u minulih stotinu godinu, samo zbog javnog naglašavanja svog nacionalnog identiteta! Tolika da se još i danas mnogi Bošnjaci pa čak mnogi istaknuti intelektualci, dovoljno smjeli da kritikuju nepravdu bez obzira ko je počini i moćnike, koji god oni bili, drže podalje od njega- zapravo, drže se podalje od sebe samih i od svoje frustriranosti što jesu oni koji jesu – libe se da ga prihvate, i izabiru liniju manjeg otpora, da o sebi govore samo kao o ljudima sa teritorije na kojoj žive a ne kao o narodu, ne kao o posebnoj naciji. Govorimo zato da bi smo razumjeli kako je moguće da se taj strah od javnog i eksplicitnog nacionalnog identifikovanja, kod Bošnjaka do danas zadržao! Strah koji obuzima mnoge i danas. Kao da ovaj tekst nije pisan 20 godina nakon obnovljenog (inače, hiljadu godina starog nacionalnog imena), kao da Bošnjaka više nema i kao da ih nikada nije ni bilo! Da ne bismo iritirali Srbe i Hrvate, sebe ćemo zvati Bosanci ili Hercegovci, ili Bosanci i Hercegovci, dok će Srbi sasvim rahat u po Bosne i to praktično na pola njene cijele teritorije, osnovati svoju administrativnu jedinicu i nazvati je Republika Srpska!? Ne samo ne obazirući se da li to nekoga iritira, nego upravo svjesni da to iritira! To što Bošnjaci mahom još zaziru da prihvate svoj nacionalni identitet (?) kako za druge, tako i za sebe same, ukazuje koliko je veliko bilo njihovo stradanje dok su se tog svog imena držali, ali pokazuje i koliko nam je velik i uzvišen zadatak ostao! Vratiti jednog čovjeka iz amnezije njemu samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu ličnu prošlost, na to ko je i kako se zove, znači ponovo uspostaviti njegov identitet, znači prosto, spasiti ga zaborava i vratiti ga ponovo među ljude. Vratiti jedan narod sebi samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu kolektivnu povijest, podsjetiti ga na njegovo ime, znači spasiti taj narod od zaborava i anonimnosti, znači vratiti taj narod među druge narode, uklopiti ga u neposrednu istorijsku realnost.

Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaci budite Bošnjaci! I opet, neka odjekuje: Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaštvo brani Bosnu u BiH! Panbošnjaštvo brani BiH u cijelom svijetu! Naći smisao života znači: Naći nešto za šta vrijedi umrijeti i onda živjeti za to! Do sada su Bošnjaci umirali za svoj identitet, došao je dan da za svoj nacionalni identitet Bošnjaci počnu živjeti!

Izvorišta u Ljutočkoj dolini

Potkraj 2005 godine, Savjet mjesne zajednice Orašac pokenuo je projekat dokumentarnog filma da prikaže izvorišta pitke vode na širem području mjesne zajednice, sa aspekta grmečkog sliva i majdana Lipa. Naime, u to vrijeme potkraj septembra 2005 godine, desio se ekološki incident kada je u rejonu majdana Lipa, kopajući pijesak, bager otkopao vodenu žilu koja je u trenutku probijanja napravila vodoskok oko 20 metara. Tada je nekoliko izvorišta u MZ Orašac privremeno presušilo, da bi se nakon nekog vremena hidrostatički pritisak izjednačio i izvorišta ponovo potekla.

Ovim incidentom, uvidjelo se da izvorišta na cjelokupnoj mjesnoj zajednici, od Ćukova do Lužina kao i izvorišta na Starom gradu Orašaca: Basači, Radolju i Ćelijama direktno su povezana sa Grmečkim slivom i majdanom Lipa. Kako bi podigli svijest o ovom problemu kao i ekološkom problemima uopće pokrenut je ovaj projekat.

Pogledajte ovaj edukativni film:

Juni-Septembar 1992 – Ubijanja i pljačka poslije etničkog čišćenja

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autora Muje Begića, Bihać 2004

Po ulasku četnika u Orašac, dio snaga je došao u centar Orašca i u zgradi škole je smjestio komandu snaga koje su napadale na dolinu.Pored komande u školi je uspostavio i logor u koji su dovođeni muškarci. Škola je ujedno bilo i mjesto gdje su ispitivali zarobljene muškarce. Zarobljene muškarce su zatvarali u učionice, bez ikakvih uvjeta za boravak.

Među četnicima koji su vršili ispitivanja i koji su učestvovali u napadu i deportaciji zarobljenih u druge logore  bili su između ostalih :

  • Jovanović Boban – major iz kninskog korpusa i glvno- komandujući  
  • Šipovac- oficir Kninskog korpusa
  • Tijanović – oficir Kninskog korpusa 
  • Ivančević Milan 
  • Majstorović Ilija
  • Latinović Slobodan – Bobo
  • Majstorović Stevo-profesor
  • Mandić Svetko
  • Kužet Jovica
  • Došenović Milorad – Mićo
  • Smrzlić Rajko
  • Radak Jovica
  • Uroš Jojić

Pored navedenih lica aktivni sudionici zločina i etničkog čisćenja bili su i pripadnici rezerevnog sastava policije srpske nacionalnosti i vojnici koji su učestvovali u napadu na dolinu. Po ulasku četnika u Orašac počinje istjerivanje preostalog naroda iz kuća i njihovo odvođenje i grupisanje kod škole u Orašcu.Četnici su poslije par dana pustili žene i djecu da mogu ići svojim kućama ali da im je kretanje ograničeno.Čitava dolina je do večernjih sati 11.juna bila preplavljena četnicima.Četnici su počeli sa pretraživanjima i pljačkom kuća.Išli su od kuće do kuće i sve muškarce odvodili do škole.Odvodili su muškarce bez obzira na godine.Pucnjava pijanih četnika, ulasci u kuće, razbijanje i devastacija unosilo je strah i nesigurnost. Pijani četnici sa kokardama i bradama dodatno su pojačavali dozu straha. Jedan broj četnika pored pušaka nosio je noževe, što je posebno imalo zastrašujući efekat. To je kod nekih starijih ljudi budilo sjećanje na klanja Bošnjaka Ljutočke doline iz septembra 1941. godine.

 U školi je na očigled velikog broja ljudi ubijen Omer Kasić, starac koji je imao oko 80 godina.Prema izjavama svjedoka iz škole Uroš Jojić srpski komandant  je rekao “ubijte jednoga ostali će biti mirni pokorni “, tako da je ubijen Kasić Omer, dosljedno shvaćajući i izvršavajući naređenje četnici su izvršili zločin nad nedužnim starcem. Muškarce su zatvorili u učionice na spratu. Ljudi su sjedili i ležali na podovima. Strah, neizvjesnost i isčekivanje bilo je prisutno kod sviju. Četnici su imali nekakve spiskove i čitali i odvodili prozvane. Prozvani bi odvođeni u prizemlje na ispitivanje i vraćani bi pretučeni sa vidljivim tragovima krvi po čitavom tijelu. Iz škole četnici su izvodili zarobljenike kako bi išli da pokopaju ubijene. Takav  slučaj se desio kada su ubijene Omerdić Husu, Kulaš Mujesiru i njenu maloljetnu kćerku Sunitu morali ići  pokopati zarobljenici iz škole.Staricu Zulić Almazu četnici su ubili na putu, sa metkom u leđa, ubijenu staricu su pokopali Begić Fikret, Mešić Šabo, Alivuk Ramiz i Mešić Derviše, ukopali su je u blizini kuće pod orah.   Zarobljeni muškarci su u Orašcu zadržani do 14.juna kada su prebacivani jedni u Ripač, a drugi u Kamenicu. Preostale žene i djeca koja su puštena kućama ili su se krili po šumama, vojnici UN su prebacili 15.juna 1992.godine za D.Lapac i dalje za Bihać.Kakav je tretman bio sa zarobljenim Bošnjacima do prebacivanja u logore najbolje govori svjedočenje Dubravka Handžića preživjelog svjedoka dešavanja u Orašcu, prenosim djelove sjećanja Dubravka na ta dešavanja :

Poslije stizanja ultimatuma u K.Vakuf o predaji naoružanja i donošenja odluke o evakuaciji stanovnika K.Vakufa, Klise, Ostrovice u Orašac i ja sam se zajedno sa narodom našao u Orašcu. Smješten sam u zgradu škole u Orašcu. U Orašac sam stigao u toku noći 10.juna. 1992. Godine. Tokom noći dolinom su odjekivale granate i čula se  sporadična pucnjava. U ranim jutarnjim satima počelo je strašno granatiranje i pješadijska pucnjava, četnici su pucali sa svih strana.Granate su padale po cijeloj dolini od Ćukova do Lužina. Granate su pogađale kuće i padale su svuda. U zgradi škole u trenutku granatiranja bio je smješten narod, škola je bila puna žena, djece, staraca. Nekoliko granata je pogodilo samu školu. Krhotine stakla i geleri letjeli su svuda.Najači intenzitet granatiranja je bilo oko podne.

Oko podne narod je počeo da napušta školu jer se više nije moglo biti. Imao sam osjećaj da su imali za cilj pogoditi samu školu. Četnici su ušli u Orašac i počelo je zarobljavanje. Mene su zarobili nedaleko od škole. Zarobili su me tako da je naišla PRAGA, na kojoj  su bili naoružani četnici i ja nisam imao kuda. Kada su me zarobili četnici su  PRAGOM nastavili dejstvovati po džamiji u Orašcu kako bi je zapalili. Četnici su me zarobljenog odveli u školu i tu je počelo sakupljanje i ostalih zarobljenih. Nas koji smo bili zarobljeni, stavljali su u školske učionice. Zarobljavali su sve redom , žene, djecu, starce, bez obzira na godine i spol.U donjem spratu u dvije učionice su bili žene i djeca u jednoj muškarci, na spratu   samo muškarci. U učionicama je bilo oko 80 muškaraca bez obzira na godine. Učionice su bile pune krhotina stakla, staklo je bilo svuda po podu. U popodnevnim satima skoro da je bila puna škola zarobljenih civila. Kako su na prozorima bili ostaci stakla, jedan stari čovjek koji se zvao Kasić Omer  pokušao je da skine jedan komadić koji je bio razbijen, da nebi nekoga povrijedio. Kada se nagnuo da ga skine jedan pijani četnik je pucao kroz prozor  i smrtno pogodio Omera. Pijani četnik ga je ubio prvim hicem.Mi koji smo bili zarobljeni boravili smo na drvenim klupama, bez ikakvi ćebadi ili bilo čega. Prenoćili smo tu noći i ujutro 12. juna, četnici su počeli sa selekcijom. Izdvojili su mlađe i sposobnije muškarce, a starce, žene i djecu su počeli da puštaju kućama. Ja sam stajao u jednoj učionici kada su ušli četnici i prstom pokazali na nas četvoricu, pokazali su na mene, moga brata, Nihada iz Klise i jednog momka iz Orašca, rekli su nam da iziđemo. Pred školom nas je čekao jedan kamion i mi smo ušli  u njega. Dali su nam krapove i lopate i kamion je krenuo. Poslije vožnje otprilike oko 500metara, naređeno nam je da iziđemo Kada smo izišli vidjeli smo tijela ubijenih Huse Omerdića iz Klise i Kulaš Mujesire i njenog djeteta od dvije –tri godine. Tijela su bila raskomadana. Četnici su nam dali ćebe kakao bi pokupili raskomadana tijela. Zamotali smo ih u ćebad i odnijeli u najbliže mezarje koje je bilo pored asfaltnog puta.

Tu smo nas četvorica iskopali zajednički mezar i položili sva tri tijela. Dobro se sjećam da smo mezar iskopali ispod jednog oraha. Četnici su cijelo vrijeme bili oko nas sa puškama u rukama.

Kada smo zakopali ubijene, vraćaju nas nazad u školu. Iz kamiona smo mogli vidjeti da je već počela pljačka. Četnici su hodali po Orašcu, bili su pijani, bradati. Uz put smo mogli vidjet da peku janjce. Četnici su bili ili u policijskim uniformama milicije SAO Krajina ili u uniformama JNA. Praga je bila u centru Orašca.

Kada su nas vratili nazad opet smo bili smješteni u učionice. Četnici su pred veče počeli praviti nekakve spiskove i odvajati nas.

Ujutro 13.juna. 1992. godine nas izvode iz škole i trpaju u autobuse. Mi nismo znali ni kuda ćemo ni ti šta će biti sa nama. Čitavo vrijeme dok smo boravili u školi četnici bi nekoga od nas  odvodili na ispitivanja. Poslije ispitivanja vraćani bi pretučeni, krvavi. Među zarobljenima posebno su tražili rezervne policajce, rukovodioce i funkcionere SDA i viđenije ljude. Jedan autobus sa tim ljudima su odvezli i ja neznam gdje.

Kada su nas 13.juna ukrcali u autobuse, krenuli smo prema Ćukovima i dalje prema Gorjevcu. Na Gorjevcu su nas zaustavili i major bivše JNA  koji je predvodio kolonu  dovezao nas je kod stare škole. Tu  je sa vozilom Pincgauer došao jedan pukovnik i u njegovoj pratnji je bio moj profesor iz srednje škole Đuro Zmijanac. Đuro je bio obučen u maskirnu policijsku uniformu i bio je vojvoda, nosio je  bradu toga se dobro sjećam.Pored svog bivšeg profesora prepoznao sam još neke ljude iz grada.Mi nismo znali ni kuda idemo ni gdje ćemo završiti.

Pukovnik je tada izdao naređenje da nas vode u Ripač.

Jedan dio starijih i bolesnih kao i oni koji nisu ni po koju cijenu htjeli napustiti ognjišta ostao je u svojim kućama.Ovi preostali stanovnici doline bili su svjedoci dešavanja koja će slijediti.

Poslije deportacije muškaraca u logore počinje pljačka i uništavanje imovine Bošnjaka Ljutočke doline.

Preostali Bošnjaci koji su se nalazili u svojim kućama svakodnevno su maltretirani i tučeni od strane pripadnika rezervnog sastava policije. Narod koji je ostao u dolini svakodnevno je vođen na prisilni rad. Morali su ići po čitavoj dolini brati luk, grah,iostalo povrće. Sabranu ljetinu su morali stavljati na mjesta uz cestu koja su bila  za to predviđena. Četnici su  kamionima odvozili tu ubranu ljetinu dalje.Tako  je prostor čitave Ljutočke doline postao jedan veliki logor. Preostalo stanovništvo nije moglo da se kreće, nisu smjeli da se udaljavaju od svojih kuća, nisu se smjeli sastajati međusobno. Četnici su često upadali u njihove kuće i vršili fizička zlostavljanja i zastrašivanja.

Predvodnici ovih dešavanja bile su dojučerašnje komšije i ljudi koji su poznavali svakog od preostalih stanovnika Ljutočke doline. Najbrutalniji i najviše zapamćeni po zlu bili su : Đurić Slobodan sa sinovima Zoranom, Gojkom, Zdravkom, unukom Mišom, Berga Resan, Berga Zoran, Tadić Toma i Zoran, Radak Jovica  i dr.

Život preostalih stanovnika doline svakodnevno je visio o koncu. Pijani četnici su svakodnevno vršili maltretiranja i pljačku imovine Bošnjaka.

Narod koji je ostao u dolini morao je svakodnevno utovarati kamione sa opljačkanom imovinom Bošnjaka. Neki su morali i iz svojih kuća iznositi i tovariti stvari četnicima. Kada je “pljačkaški val “prošao kroz dolinu i kada su poslije višemjesečne pljačke nije imalo šta pljačkati, počinje uništavanje i devastacija privrednih i stambenih objekata.

Poslije pogibije velikog broja četnika iz rajnovačke čete na Grabežu, počinje masova osveta i ubijanje preostalih Bošnjaka.

Duljci i 23. septembar ostaće upamćen mnogim Bošnjacima Ljutočke doline i Ripča  jer taj dan četnici su izvršili stravičan zločin nad nedužnim starcima, ženama i djecom.Ubijali su Bošnjake koji su bili na prisilnom radu i koji su brali šljive. U pokušaju skrivanja tragova zločina četnici su tijela ubijenih izmjestili sa mjesta zločina. i danas se traga za posmrtnim ostacima ubijenih. Najvjerovatnije da su tijela spalili, jer na to ukazuju svjedočenja pojedinih ljudi koji su preživjeli masakr.

Kao prilog ovim dešavanjima prenosim u cjelini izjave sudionika i preživjelih iz Duljaka. Prenosi zapažanja Vojić Izeta i Mešić Mirsada.

Svjedočenje preživjelog VOJIĆ (HASAN ) IZET

Od samog početka okupatorska vojska je na arogantan način istjerala oko 6000 građana iz dvije MZ Orašac i K.Vakuf. Jedan od njih sam bio i ja koji sam pretrpio vrlo teške trenutke od  samog početka 11.06.1992 – do 23.09.1992. godine.

A to su:prisilni rad ( čupanje graha , od Ćukova do Rajnovaca, kopanje krompira, tresenje i kupljenje šljiva, branje kukuruza, masirača, jabuka, krušaka, šljiva ), to je sve išlo za Kupres, jedino krompir je išao na drugu stranu. U grupi sa mnom su bili zarobljeni civili iz Ripča, Orašca, K.Vakufa, Ostrovice. Na ovom mukotrpnom radu bilo nas je od 70 – 100 ljudi, žena, djece i staraca.

Nas je nadgledala grupa četnika  i to :

  • Berga Resan
  • Sin Miće Kecmana
  • Tadić ( Tome ) Zoran
  • Berga (Ljubiše ) Zoran
  • Stupar (Jove ) Mile
  • Berga ( Duje )
  • Đurić (Dušan ) Slobodan
  • Đurić (Slobodan ) Zoran
  • Đurić (slobodan ) Gojko
  • Đurić (Slobodan ) Zdravko
  • Đurić  Mišo
  • Babić Mirko
  • Blanuša Mile

Bilo ih je još oko 20 i ja im neznam imena. Berga Resan jedan od najvećih ekstremista učestvovao je u ubijanju  23.septembra. 1992.godine  u Duljcima, zarobljeni koji su radili na ubiranju ljetine. Maltretirao je sve i jednog koji su radili. Mene je odvodio od kuće 500 metara i tukao me kundakom od puške, nogama, šakama, krvnički se ponašao. Govorio je j…. vam muslimansku majku, gdje vam je Alija, gdje je Salko Behrem, Ahmet Topčić – Peki, Fikro Omanović, Džafica Smail – Hodža, spominjao je moju kuću jer je na njoj bilo najviše plakata SDA.

Odvodio je Šaćira Mešića na tuču, Šahinović Rešida –Rešu je ubio, to je vidjela njegova supruga Fate. U samom toku rada kada smo skupljali ljetinu maltretirao je i tukao nas, posebno je tukao Ripčane.

Tog kobnoga dana 23.09.1992. godine došli su maskirani  četnici, bili su sa  najlon čarapama na glavama, samo su im oči virile. Došlo ih je osam, a poslije još četvorica, otišli su prema tvornici u Ćukovima, a to je primjetio Uzeir Rakić. Sa bijelim mercedesom je prošao Đumić koji je bio jedno vrijeme šef voznog parka u UNATRANS-u, a poslije se bavio trgovinom i imao pilanu.

Na jednom mjestu kod prodavnice 27.juli pred Begovom kućom ( nastavnik Muhamed Vojić –Beg ), pobili su šesnaest ljudi iz Ripča i  ljude iz Orašca –Duljci: Iz Ripča su pobili ljude koje ja znam :

  • Šarić Meho
  • Šarić Zejna
  • Mujić Sadeta
  • Nasufović Hase
  • Šehić Hasnija medicinska sestra
  • Džaferagić Ismeta

Iz Duljaka  su pobili :

  • Sabiru Kolaković
  • Senku Vojić
  • Vojić Aldinu
  • Vojić Fatimu
  • Šehić Safiju
  • Vojić Vahidu
  • Vojić Begu
  • Kolaković Ibru
  • Vojić Hamzu

Tada smo uspjeli pobjeći ja, moja žena  Mejase, Rakić Meho, Rakić Uzeir, Nijemi  neznam mu ime, Ismet –Barba šeba na jednu nogu, Bego Dupanović koji se vratio u Ripač, njegov sin kojem neznam ime. Tada sam pobjegao sa dvoje djece Vojić Muhameda – Bega  sinom Asim koji je imao 5 godina i kćerka Šeherzada koja je imala 17 godina, njima su bili ubijeni i otac i mati. Pobjegli smo u Štrbce kod Ice Raiča trgovca. Rekao sam da sam pobjegao, da tražim spas. Primio nas je i dao nam ručak, kafu, djeci je dao da se obuču jer su bila gola i bosa.

Raič nam je rekao da nas mora prijaviti njihovim vlastima i odveo nas je u stanicu milicije u D.Lapac.

Tu nas nisu puno maltretirali. Vidio sam kad je komandir Mrkalo rekao Ici Raiču zašto ih toliko sakupljaš j…. ti svetu neđelju. Ico Raič  je rekao “red je  pomoći svakom čovjeku”.Poslije toga su nas predali UNPROFOR-u Sveti Rok.Tu smo se zadržali oko mjesec dana, bili smo dobro obezbjeđeni, sa hranom, voćem i svakom njegom.

Svaki drugi dan smo se kupali jer smo bili dobili vaške, svakodnevno smo dobijali po kutiju cigara. U Svetom Roku kada sam ja došao bilo je oko trideset žena, djece, staraca iz Bos.Petrovca, K.Vakufa, Orašca, Ripča. Jedni su iz UNPROFOR-a odlazili  a jedni dolazili, znam da je porodica Kartal Aziz i Kartal Osme i njihova majka Ajša otišli za Šibenik. Djeca od Vojić Muhameda, Asim i Šeherzada otišli su u Fužine kod Rijeke jer su tamo imali strica

Ja i moja supruga Mejase, Kozlica Bego, njegova supruga Katka, Vojić Huse, njegova supruga Melva, Mešić Mirsad, Mešić Adem, Vojić Jusuf,Vojić Zlate, Šahinović Fate, Hrnjica Ibrahim sa ženom i djecom, Rakić Meho, Rakić Šero, Hrnjica Šero, smo sa UNPROFOR-om došli u Bihać dana 25.10.1992. godine.

U maltretiranju stanovništva koje je bilo u Orašcu ovo vrijeme stalno su maltretirali i tukli : sin Miće Kecmana, Tadić Kajo, Tadić Zoran, Berga Ljubiše sin, sin Berga Duje. Oni su tukli narod pljačkali  kuće, odvozili i odnosili iz kuća. Psovali su muslimansku majku.

Stupar Jove Mile iz Bosanskih Doljana je bio jedan od najgorih i  pravio se inspektor, tukao je Mešić Mirsada , Adema Mešića, Grozdanić Sitnu –staricu . Grozdanić Sitnu je jednom uzeo za bradu i tražio marke , vrijeđao je na sve načine i psovao različitim psovkama.

Đurić Slobodan i negovi sinovi Zoran, Gojko i Zdravko i unuk Mišo, Berga Resan, Stupar , Tadići, Jovica Radak   pljačkali su, pali li i ubijali su.

Ubili su Mešić Mehu, Mešić Ibrahima, Mešić Havu, Mešić Safu, Šaćira Mešića, Ibrahima Mešića –Banju, Mešić Fatu, Šahinović Rešu, Muhić Hanku, Redžić Hanku –Šućurovu , Omera Zulića, Zajku Kozlicu, Aliju Hamzića.

Pored pljački palili su kuće, štale i sijena znam da su zapalili kuće : Bilić Zuhdije, Tutić Atifa, Tutić Smaje, Dedić Ibrahima, Dedić Muhe, Hodžić Nazifa, Hrnjica Lutfe, Vojić Ibrahima, Vojić  Hase, Vojić Huse, Vojić Fatime –Pime, Vojić Munira, štala Vojić Halila, kuće Vojić Izeta, Kolaković Zulfe, Hrnjica Muje, Hrnjica Muharema, Kolaković Hamze, Vojić Džafera, Vojić Husnije, Zulić Sulejmana, Alivuk Hasana, Alivuk Rame, Džafica Selima, Džafica Juse, Alivuk Mahmuta, Hrnjica Muje, Sulejmana Vojića, Mešić Smaila, Omanović Fikreta, Begović Mehe, Zulić Šabana, Alivuk Alije, Alivuk Mumina i Selima, Kasić Nazifa, Kulenović Šefke, Šehić Hasana, Hrnjica Derviša, kuće porodice Hamzić Bege, Hrnjica Bege, Stupac Jusufa, Mehmeda i Dede, Husak Alije, Šahbazović Huske i dr.

Svjedočenje preživjelog   MEŠIĆ (ADEM) MIRSADA

Sa grupom od trideset dobrovoljca koja je formirana u Bihaću sa ciljem da se pomogne u izvlačenju naroda pokušao sam se probiti u Orašac. Poslije nekoliko dana  u tome sam i uspio, sa mnom je bilo još nekoliko ljudi. Međutim u toku pokušaja proboja grupa je naletjela na zasjedu, tako da je razbijena i dio ljudstva se vratio u Bihać, a dio poginuo ili zarobljen. Ja sam po dolasku u Orašac ostao kod svoje kuće, jer nisam mogao hodati zbog plikova koje sam imao na nogama.

Radi svoje bezbijednosti ja sam u potkrovlju napravio sebi od dasaka smještaj iz kojeg nisam izlazio pet dana, a familija je i dalje bila u donjem spratu, dok se vojska nije povukla iz sela. Za sigurno znam da je vojska bila iz Kninskog korpusa, bili su još iz Lipe, Vrtoča, Bosanskog Petrovca, Drvara, dok su Rajnovčani bili u donjem dijelu Orašca oko škole. Po danu sam gore spavao, a navečer silazio dole.Prvi put sam izišao kada je prošlo vozilo UNPROFOR-a, a već su taj dan vozili u Bihać mještane ko je htjeo ići, što mi još nismo znali zašto je došao UNPROFOR. Taj isti dan su Rajnovčani tjerali stoku prema K.Vakufu. i tada sam prvi put vidio Boru Kecmana, Branu Kecmana  i još ostale koji su dolazili minibusom, bilo ih je oko tridesetak.Pozdravio sam se sa Borom Kecmanom i rekao mi je “šta je ovo bilo,  nije trebalo doći do ovoga”.Uglavnom nastupila je velika pljačka, mi se nismo smjeli kretati nikud od kuće, jer su četnici bili većinom u pijanom stanju, pucali su. Dvije naše kuće su opljačkali, samo je ova ostala gdje smo mi bili. Što treba napomenuti za Zulić Rasima negdje oko mjesec dana se krio od četnika u kući  Huse Vojića  ispod šume. Maskiran je bio u dimijama, marama na glavi, u torbi je bio automat, ispričao mi je svoj doživljaj a ja njemu svoj.Inače on je profesor matematike i fizike i rekao mi je, da je na kraju Ćukova vidio kako dovode žene u tamiću i kako ih siluju, ali ih nije mogao prepoznati.Nije mogao više izdržati, već je bio poprilično rastrešen, tako da je došao u situaciju da se preda. Ja sam ga savjetovao da se ne predaje. Oko 09 h ujutro tražio je od mene biciklo, fino se obrijao, skockao da se ide predati u K.Vakuf.Uzeo je biciklo od Šere Hrnjice i otišao u K.Vakuf. Od tada su nastale komplikacije za mještane koji su bili dole.Od tada je počeo Berga Resan provocirati. Nas nije tukao samo nas je provocirao, a Izeta Vojića je tukao dva-tri puta. Nas je tukao, tj mene i moga oca Mile Stupar iz Bosanski Doljana. Tražio je od mene nož i Kuran da mu nađem, našao je u mojoj kući glasačke listiće i to mu je bio povod što me počeo tući.Udarao me po tijelu šakama, a oca je tukao oko pola sahata šakama i balčakom od noža sa automatske puške. Izbio mu je dva zuba, razbio arkadu i dva puta ga bacao u nesvijest, jer ga je udarao balčakom u sljepoočnicu. Dizao mu je glavu i na vratu  crtao krst i četiri S. Govorio je “ovako mi četnici koljemo.” Mene je istjerao van a oca nastavio tući.Bilo ih je sedam-osama to su : Resan, Mile Stupar, od Laze sin, ne mogu se sjetiti ostalih imena ali ih poznajem iz viđenja. Sjećam se da je jednom bilo ime Goran, rekao mi je za Titovu sliku da je bacim da je ne držim tu. Našli su mi vojnu uniformu koju sam dužio kad sam bio u bivšoj JNA, jer sam bio na obezbjeđenju piste, i on me je maltretirao. Tad smo već počeli ići na prisilni rad, brali smo grah, krompir, luk, šljive. Grah smo stavljali uz asfalt gdje su ga oni poslije odvozili prema Dubovskom.

01.jula. 1992. godine srušena je džamija u Orašcu i Klisi. U rušenju džamije učestvovali su Kužet Jovica, Resan, i ostali koje znam iz viđenja. Patrolnim kolima su otišli kod džamije, poslije samo što su sišli niže škole već se čula detonacija i do temelja je srušena. Poslije sahat vremena čula se detonacija i u Klisi i tamo je srušena džamija. Još jedan detalj koji je interesantan jeste taj da je Cija sin Vlade burekdžije iz Bihaća i njih četiri – pet i jedna ženska, sa dva kamiona su došli i repetirali puške na nas i natjerali nas da idemo tovariti ciglu, cjement, kreč, blokove, montu, većinom građevinski materijal. Poznao sam Romić Danu iz Bihaća koji je bio električar u Izgradnji i koji je učestvovao u pljački.Od komšija je odvezao kosačicu,motokultivator, i ostale stvari, to su vukli sa konjima. Cija sin Bikin sa svojom ekipom je dolazio oko osam puta i samo ga je najviše interesovao građevinski materijal.

Najviše su tukli Ripčane, Kasić Huseina su tukli kocem.Resan se od njih najviše isticao, provocirao je najviše.

Kada su četnici nastradali na Grabežu, došlo je pet leševa sa kamionom. Trojica su bili Rajnovčani a dvojica izbjeglice iz Zlopoljca. Rajnovčani su bili dvojica Berga i Toma Tadić.

To je bilo 22.septembra. 1992. godine i nakon sahrane poginulih četnika počinje ubijanje po Orašcu. Prvi je ubijen Mešić Meho, kojeg je ubio Slobodan Ćirić, zatim su krenuli prema Šeri nadimkom Bager ubili su mu oca Deliju, a ranili majku Minu. Šero se spasio bježeći kroz prozor.Zatim su došli kod moje kuće, bilo ih je otprilike sedam – osam.Došli su oko 20 h, rasporedili su se ispod prozora i repetirali puške. Dvojica su provalili vrata i ušli unutra. Po glasovima smatram da su to bili :Slobodan, sin mu Gojko, Resan, Tomin sin Zoran , brat Kajo, Ljubišin sin. -Mi smo se sakrili iza paravana, ja sam bio na jednom kraju a otac na drugom, tako kad je Slobodan razgrnuo paravan nije nas primjetio jer je bio pijan, tako da smo imali ludu sreću, da nas nisu primjetili.Ostali dio kuće su pretresli čak i one dvije kuće pored  ceste. Tu smo se zadržali izvjesno vrijeme i kada smo primjetili da gore dvije –tri kuće, kod Šaćira Mešića odlučili smo da bježimo van, jer smo se plašili da će doći da  zapale kuće.Prenoćili smo iznad kuće u živici, ujutro kada smo prišli kućama bila je sva izrešetana, razbijeni prozori, razbacane stvari. Poslije sam otišao kod didove kuće, njega sam našao ubijenog na pragu, a nanu sam našao ubijenu na sred kuhinje i dvije čahure od automatske puške. Ponovo sam izišao van, pored dida je  bila  velika lokva krvi, mislio sam da je zaklan, ali sam vidio da nije, tek tad sam vidio da su mu odsječene uši. Vratio sam se ponovo kući i uzeo čaršaf i prekrio ga.Zatim sam prešao u kuću u kojoj je bio Safet Zulić, Zulić Ćamka. Zvao sam ih i oni se nisu smjeli  javiti, provalio sam vrata i našao ih žive. Tada sam im rekao da bježe sa nama. Pošto su bili stari, rekli su da ne mogu ići. Otišli smo do Rame Alivuka i njegove žene, našli smo ih žive i oni su nam rekli da nemogu bježati, ako je sudbina poginuti mi ćemo ostati. Ja i otac smo pokušali da sahranimo dida i nanu, ali nismo uspjeli jer su nas primjetili i zapucali za nama. Pobjegli smo prema Basači prema Vojićima, tada sam otišao javiti Husinom ocu Husi i rekao sam šta se desilo, da ide javiti narodu u Vojićima da bježe. U kući kod Ibrahima Mešića ubijeni su. Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Šaćir Mešić, Mešić Safa, Šerina mati Mine. Doli je ubijen Rešo Šahinović.

Taj isti dan 23. septembra oko16 sati na rad su došli Ripčani. U tom masakru došla su tri auta puna četnika. Jedan auto je bio bijeli stojadin, crveni jugo i mercedes od Đumića, metalik boje. Tad su bili maskirani, imali su najlon čarape, jedino nije bio maskiran Gojko, njega je prepoznala Safeta iz Ripča. Ubijeno je petnaest Ripčana, a naših Begova žena, kćerka od 12 godina, Safija Šehić, Vahida Vojić, Fate Vojić, Kolaković Sabira, Kolaković Ibro, Hamza Vojić, Vojić Bego. Zaklani su Hrnjica Muharem, Hrnjica Bećir, Hamza Vojić i Ibro Kolaković. Još su ubijeni Bilić Salih i Šaban Crnkić –zvani Mirišljivi. Bježali smo preko mosta u Kestenovcu i išli prema Nebljusima. Tu nam je pomogao Mile iz Kestenovca koji ima trgovinu.Prvo nam je dao kruha, slanine, cigareta, rakije, kafu smo popili i uputio nas je do milicionera koji nas je sproveo do Nebljusa u stanicu milicije. Tu su nas maltretirali, jedan je ugasio dvije cigarete Šeri Bageru na sljepoočnici. Tu nas je preuzeo UNPROFOR, bili smo mjesec dana u Svetom Roku i onda smo prebačeni u Bihać.


13. juni 1992 – UN spasilac ili nešto drugo

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Po dolasku snaga UN po osnovu Sarajevskog sporazuma i njihovo raspoređivanje u UNPA zone u Republici Hrvatskoj, jedan kontigent pripadnika francuskog bataljona je raspoređen u Donji Lapac. Snage  francuskog bataljona su uspostavile i punkt na Sklopu i povremeno su patrolirale duž Granice. Mandatom koji je dobio od Vijeća sigurnosti UN i rezolucijom 740, ove snage  morale su razoružati sve paravojne snage u tkz. SAO Krajini i snage JNA su se morale povući iz R Hrvatske. Međutim oni nisu ispunile svoju zadaću, pored snaga UN pored njihovih punktova nesmetano su prolazile snage srbizirane JNA i paravojne snage iz SAO Krajine. Takav primjer imamo kada su snage JNA i paravojne snage SAO Krajine sa prostora R Hrvatske  pored snaga UN pokušale preko K. Vakufa da idu u napad na Bosansku Krupu. Snage francuskog bataljona nisu ih spriječavale u toj nakani, nego rezervni sastav policije iz K.Vakufa.

Na nekoliko dana prije početka napada na Ljutočku dolinu, tačnije 08. Juna 1992. godine sa punkta na Sklopu povukli su se francuski mirovnjaci. Dali je ovo bio dio zajedničkog plana sa četnicima ili ne to ostaje kao jedna od mnogobrojnih tajni. Ostaće i dalje pitanje zašto su to učinili, koji im je bio cilj, dali su četnici od njih tražili da nebudu posmatači” dešavanja”i dr.

Kada je većina stanovništva napustila K.Vakuf, Ostrovicu, Klisu, jedan transporter snaga UN je u noćnim satima došao na Ostrovicu, ostaće  nerazjašnjeno  zbog čega i za koga.

Među mnogima postoje oprečna mišljenja o ulozi snaga UN u stradanju i golgoti Bošnjaka Ljutočke doline u junskim danima 92. Godine. Jedni smatraju da su snage UN spasilac a drugi da su krivac za dešavanja Bošnjacima Ljutočke doline. Međutim ako znamo koju su misiju i mandat ove snage imale i da su se ovi događaji odvijali pred njihovim očima onda je jasno kakvu su ulogu imali.

Postavljaju se mnoga pitanja, a na koja je teško doći do odgovora jedno od pitanja je zašto su na Štrbačkom buku dozvolili odvajanje muškaraca?

Zašto nisu popisali imena odvojenih i obavjestili MKCK ?

Zašto su dozvolili snagama iz UNPA područja da napadaju prostore Bosne i Hercegovine ?

Zašto su četnicima dozvolili pristup stanovništvu u selu Štrbci i D.Lapcu kada je narod bio pod njihovom zaštitom ?

Zašto su dozvolili da Hrnjica Smaje Muhamed bude odveden u grada i do danas se za njegovu sudbinu nezna ?

Da li su poštivali i provodili mandat koji su imali ?

Dali su se postupili po Ženevskim konvencijama i po drugim međunarodnopravnim aktima kojih su se dužni pridržavati?

Međutim da bi se u punom obimu sagledala stvarna uloga snaga francuskog bataljona treba je gledati iz svih uglova. Ako se krene hronologijom onda moramo posmatrati  snage UN od Štrbačkog Buka do prevoženja naroda u Bihać.

Dolaskom naroda na Štrbački Buk oko 16 h pojavili su se i vojnici UN. Pred vojnicima snaga UN i pred njihovim očima počinje odvajanje muškaraca i izostaje njihova reakcija, oni nisu zabranili odvajanje, međutim u jednom trenutku četnici su počeli pucati iz obližnje šume, na šta je reagirao komandant snaga UN major Gegan i brzo je obustavljena  pucnjava. Bilo je pojedinačnih slučajeva kad su pojedini pripadnici snaga UN prevodili preko mosta neke ljude, kao što je slušaj sa sinom Šahbazović Sulejmana, djelove izjave Šahbazović Sulejmana u potpunosti prenosim :

Ja sam preko mosta prešao u grupi među prvima, jer mi je supruga bila bolesna i ja sam je preveo preko mosta. Kako je sa druge strane mosta ostao moj sin Šahbazović Sefedin ja sam prišao komandantu UNPROFORA i pitao ga dali govori njemački jezik. Ja sam znao nešto njemačkog, pošto sam duži niz godina radio u inostranstvu, Komandant UNPROFOR-a je rekao” da nezna ali da ima jedan vojnik koji zna”. Ja sam toga vojnika na njemačkom zamolio da mi prevede dijete sa druge strane i dao sam mu ime svoga sina, taj vojnik je otišao na drugu stranu i doveo mi sina.

Uporedo sa prelaskom mosta koje je trajalo do iza ponoći pripadnici snaga UN počinju evakuisati stanovništvo sa Štrbačkog buka  do sela Štrbci, to prevoženje je trajalo čitavu noć. Po dolasku u selo Štrbci, UN smješta narod na  jednu livadu i počinje im dijeliti nešto pokrivača i hrane. Od hrane su dijelili gotove vojničke konzervirane obroke. Narod je noć proveo pod vedrim nebom. Ovdje je interesantno napomenuti da pripadnici snaga francuskog bataljona nisu spriječavali Srbima koji su izvršili ovaj progon da dolaze i da prilaze izbjeglom stanovništvu da ga maltretira, ponižava, vrijeđa. U jutarnjim satima sa kamionim UN počinje prebacivanje u Donji Lapac. U Donjem Lapcu smještaju narod objekat nekadašnje betonare građevinskog preduzeća Visočica. Taj objekat ni u jednom segmentu nije zadovoljavao niti minimun uvjeta za boravak. Polovina objekta je prokišnjavala, unutra je bio beton, nered, smeće.Narod je bio prisiljen da improvizuje mjesta kako bi mogao sjesti ili leći.Donošene su daske i drugi materijal da bi se moglo sjesti ili leći.

San i odmor su bili najpotrebniji, s obzirom da danima niko nije spavao, niti se odmarao. Kiša, strah, neizvjesnost su potpuno iscrpili narod kako fizički tako i psihički. Mnogi su u betonari spavali gdje su stigli, na betonu bez ikakvih podmetača ili pokrivača.

Snage UN nisu odmah preduzele mjere zaštite stanovništva jer narodu su mogli da se približavaju četnici. U Donjem Lapcu pripadnici UN dijelili su hranu i ćebad kao i sredstva za ličnu higijenu.

Jedan događaj iz kojeg se vidi “dosljednost” provođenja mandata koji je povjeren sa rezolucijom 740 jeste svakako evakuacija preostalog stanovništva iz doline u danima 14i15.juna 1992. godine.

U potpunosti prenosim izjave sudionika ovih dešavanja Dizdarević Huske :

Ja sam u Bihać iz D.Lapca stigao sa prvim konvojem u jutarnjim satima 14.juna i to pred sportsku dvoranu Luke. Ispred dvorane nas je dočekalo dosta ljudi, puno ljudi je tražilo svoju familiju, svi su tražili da im kažemo šta znamo o nihovoj familiji.

Međutim većina nas koji smo pristigli sa konvojem nismo mogli dati puno podataka, s obzirom na sve ono što se je dešavalo, s obzirom na stanje u kojem smo se i mi nalazili. Mi smo mogli reći samo da smo vidjeli u zbjegu i u D.Lapcu nekoga koga smo znali i za one ljude koje su odvajali na mostu a čuli smo da čitaju njihova imena.

Ispred dvorane sam otišao u grad i tu sam se zadržao do poslijepodne.

Odlučio sam se vratiti pred dvoranu Luke kako bi vidio da nije stiglo još ljudi i moja porodica. Pred dvoranom nisam nikoga našao, jer je narod već počeo da se smješta po gradu.

Oko 15 h  stiglo je jedno auto i iz njega su izišli vojnici UNPROFOR-a i jedan prevodioc “pitali su me ko je stigao iz Orašca “. Ja sam odgovorio da sam stigao jutros sa prvim konvojem. Oni su mi rekli da trebam sa njima ići u Orašac kupiti narod, ja sam na to pristao.Ispred dvorane Luke otišli smo pred zgradu općine Bihać i tamo sam zatekao Tutić Mustafu, koji mi je rekao da trebam sa UNPROFOR-om ići kupiti narod iz Orašca. Sa UNPROFOR-om sam sjeo u auto i krenuli smo prema Golubiću, pošto su tamo već bile linije zaustavili su nas četnici i nisu nam dali proći.Govorili su da nam ne garantuju živote, i da idemo na Orljane, da se u Ripču javimo Stevi Beslaću. Mi smo krenuli preko Orljana i stigli do benzinske pumpe Maxima, a odatle preko  mosta za D.Lapac.U tunelu više Lohova naišli smo na barikade i prošli bez nekih većih problema. U Ripču se nismo javljali Stevi Beslaću niti bilo kome drugom.

Predveče sa UNPROFOR-om sam stigao u D.Lapac i otišli smo na sastanak u stanicu policije. U policiji pored vojnika UN i prevodioca bili su srpski policajci i neki vojnici. Pripadnici UNPROFOR-a su tražili da mi idemo kupiti zaostali narod iz Orašca, K.Vakufa, Klise. Pošto se bližila noć odlučili su da se ide sutra. Mene su odvezli među narod u betonaru gdje sam i noćio.

Ujutro je UNPROFOR došao po mene i sa nama je krenuo i Sedić Nihad –Nito, išla su dva džipa i auto UNPROFOR-a.

U K.Vakuf smo stigli oko 10 h 15.juna 1992.godine, stali su pred stanicom policije, i rekli su da idemo kupiti preostali narod.

Jednan džip je krenuo na Brdo Demirovića, drugi u Klisu, meni su vojnici UN rekli da sa policijskim stojadinom iz K.Vakufa krenem u Orašac i da mi se neće ništa dogoditi. Meni su vojnici UN rekli “ da obavjestim one koje nađem da budu oko14 h kod škole da će po njih doći kamioni “.

U policijskom stojadinu sa mnom su krenuli Tadić Zoran i Berga Zoran i cjelim putem su provocirali. Kada smo stigli u Orašac, zaustavili smo se pred školom u kojoj nije bilo nikoga, bila je potpuno prazna. Od Lužina do Orašca cjelim putem vidio sam kako se dime ostaci kuća, sjena, pojata, vidio sam i stoku koja je lutala. Duž asfaltnog puta od škole prema Pađenima  bile su poredane školske klupe i na njima ostaci kostiju i mesa. Svuda su bili vidljivi ostaci vatri na kojima su četnici pekli janjce, telad, bilo je dosta koža i ražnjeva na kojima su pekli stoku.Okolo su bile razbacane flaše, prodavnice u centru Orašca su bile provaljene, izlozi porazbijani, okolne kuće su bile otvorene, vrata i prozori porazbijani.Duž ceste su se vidjele stvari iz kuća koje su bile iznešene pa bačene.Smeće i  staklo se moglo vidjeti svugdje, miris paljevine se je osjećao u zraku. Duž ceste su se vidjeli drobovi zaklane stoke na kojima su bili rojevi muha.

Od škole iz Orašca krenuo sam prema Mešićima i uz put sam sreo Mešić Ramiza i grupu ljudi koja se je krila po šumama “ rekao sam im da se skupe pred školu i da obavjeste i ostale za koga znaju  i da oko 14 h dolaze kamioni UN pred školu po njih “, mnogi nisu vjerovali da je to istina.

Iz Mešića sam otišao na Grad, tu sam našao Hrnjica Đemku i Šušnjar Fatu i isto im rekao za polazak u 14 h.Po povratku sa Grada pre školom oko 13 h došlo je vozilo UN sa kojim sam krenuo prema Ćukovima, uz put se i dalje vidjelo da gore pojedine kuće. Sa vozilom UN sam prošao i zadnje kuće i nedaleko od sela vidio sam kolonu četničkih kamiona, traktora i vozila koja je krenula u pljačku.Tu je najmanje bilo desetak kamiona i oni su uglavnom bili civilni.

Mi smo se okrenuli na cesti i krenuli nazad u Ćukove, tu smo sreli  Dervišević Ismetu suprugu Dervišević Ahmeta – Ahmića  sa maloljetnim djetetom koja nam je rekla da se u šumi nalazi Ahmić i Ikan i da se hoće predati.

Moram još reći da je u Ćukove stigao i Radak Jovica , koji je rekao da garantuje “bezbjednost da se samo predaju”. Oficir UN je “ rekao da se Ikan i Ahmić trebaju predati do 20 h “ a ako se ne predaju neka se pokupe samo žene i djeca.

Iz Ćukova smo se vratili u Orašac i već je narod počeo da se skuplja kod škole, tu se je skupilo oko 100 žena, djece, staraca. Iz pravca K.Vakufa je stiglo pet kamiona UN  i počelo je ukrcavanje. Iz Orašca se krenulo oko 15h. Kada smo bili kod kafane Sedrica javljeno je da su se predali Ahmić i Ikan i džip sa vojnicima UN se vratio u Ćukove po njih. Ikan i Ahmić su sa transporterom prebačeni do K.Vakufa. Četnici nisu dali da prođemo prema D.Lapcu, dok ne ispitaju Ahmića i Ikana, tu sam vidio da je Ahmić bio ranjen u nogu.Jovica Radak i Lazo policajac su tražili dva sata za ispitivanje kako bi pao mrak. Oficir UNPROFOR- a im je rekao da za to imaju jedan sat. Ispitivanje su vršili u policijskoj stanici i prvi je odveden Ikan, Ahmić je ostao u transporteru. Već prije narod je otišao sa kamionima za D.Lapac, a ja sam sa UNPROFOR-om čekao da se završi ispitivanje.

Poslije ispitivanja, pušteni su sa nama Ikan i Ahmić i krenuli smo za D.Lapac. Na mostu  četnici nam nisu dali da prođemo dok ne dođe njihov šef, po dolasku šefa mi smo pušteni i krenuli smo za D.Lapac. U D.Lapac smo stigli u noćnim satima i ja više nisam išao kupiti narod nego Mešić Fazlija. Čitavo vrijeme dok sam bio u D.Lapcu tokom dana sam bio sa narodom a noću su me vojnici UN vodili da spavam u njihove kancelarije.

Kao zaključak gore iznesenom možemo reći da je uloga snaga UN u tragičnim dešavanjima na prostoru Ljutočke doline vrlo diskutabilna. Snage UN sigurno nisu postupile u skladu sa rezolucijama UN kojima se definiše njihov mandat, u prvom redu u skladu sa rezolucijom 740. Ove snage nisu izvršile razoružavanje paravojnih snaga tkz.SAO Krajine, dozvolile su prelazak vojnicima tkz.Vojske RSK sa područja UNPA zona na teritoriju BiH, međunarodno priznate države i njihovo oružano djelovanje.

Ove snage nisu djelovale u skladu sa pravima i običajima rata.

Snage iz kontigenta francuskog bataljona na čelu sa majorom Geganom, dozvolile su pred njihovim očima odvođenje civila. Pred očima snaga UN na Štrbačkom buku odvajani su i odvođeni ljudi. Vojnicima UN je rečeno da među ljudima koji su odvajani ima ranjenih i maloljetnih civila a oni nisu reagirali da spriječe njihovo odvođenje. Pred očima vojnika UN u D.Lapcu u objektu Betonare koji je bio pod jurisdikcijom snaga UN, četnici su dolazili i pokušavali odvoditi ljude, a neke su i odveli.

Snage francuskog bataljona, nisu obavjestile MKCK kako bi odvojene muškarce popisao i evidentirao i time spriječio ubijanja koja su slijedila kasnije, a ni sami se nisu “sjetili”da to treba uraditi.

Snage UN umjesto da su zaštitile civile u dolini koji su ostali, oni su ih prevezli u Bihać i time pomogli samom procesu etničkog čišćenja.

Po zauzimanju i protjerivanju stanovništva iz doline, jedan dio stanovništva  koji je ostao u Orašcu i K.Vakufu , bio je izložen strašnim torturama, zlostavljanjima, vojnici UN koji su znali da je ostao jedan broj starijih osoba ništa nisu poduzeli.

Nisu ništa poduzeli kako bi spriječili pljačku i uništavanje kulturno historijskih spomenika,  vjerskih, privrednih i stambenih objekata objekata.

Pored njihovog punkta u Boričevcu prolazili su kamioni sa opljačkanom imovinom Bošnjaka Ljutočke doline.

Uz sve rečeno bilo je pojedinačnih slučajeva da su pomagali, u prvom redu dajući nešto hrane, vode, ćebadi i pomažući u pojedinim slučajevima u prevoženju ranjenih.

Po mom sudu vojnici UN nisu  generalno izvršili svoju misiju i pokazalo se na slučaju Ljutočke doline, ali i u ostalim slučajevima  da snage UN nisu bile na visini svoga mandata.

12. juni 1992 – Štrbački Buk – Most rastanka

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Most na Štrbačkom Buku koji je spajao obale dviju susjednih država, mnogim Bošnjacima ostaće u najtužnijim sjećanjima do kraja života. Ovaj viseći most kojim su nekada dolazili mnogi da se dive ljepotama Štrbačkog buka, za Bošnjake ljutočke doline je postao most rastanka, suza, bola, patnje. Na mostu i pored mosta mnogi su zadnji put zagrlili svoju djecu, očeve, sinove, muževe. Most rastanka je postao i simbolički i  faktički. Na mostu su sudbine mnogih izmjenjene u trenutcima. Prelazak preko mosta i prihvat od snaga UN bio je spas, a ostanak sa druge strane značio je patnja, logori, mučenja, ubijanja. Na mostu su odvajani muškarci i odvojeno je 210 ljudi. Odvajanje su vršili u nekoliko grupa. Jednu grupu ljudi koji su bili u političkom rukovodstvu i rezervnom sastavu policije odmah su odvajali i vezali na livadi. U toj grupi je bilo 48 Bošnjaka, među njima su bili Fikret Omanović, Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Kurtagić Muharem, Kozlica Hilmo i dr.

Drugu grupu koju su odvajali zatvarali su u štalu koja se nalazila u neposrednoj blizini mosta. Most na Štrbačkom buku u nekoliko sati je mnoge porodice rastavio, jedni su prešli na drugu stranu i spašeni a drugi su ostali i odvedeni u logore ili  ubijeni

Most rastanka  je u pravom smislu riječi to i bio, na njemu su mnogi zadnji put zagrlili svoje očeve, sinove, braću. Selekciju i odvajanje muškaraca četnici su vršili po unaprijed pripremljenim spiskovima, ali i po vlastitom nahođenju. Prelazak preko mosta i spas, često je ovisio dali četnici koji su vršili odvajanje lično poznaju nekoga. Četnici koji su odvajali ljude, ako su znali da se je neki Bošnjak nekada zamjerio nekom Srbinu ili bilo šta drugo uradio, odvajili  bi ga i odveli u logor. Prelazak preko mosta isključivo je ovisio o volji onih koji su prelazak kontrolisali. Jedan od onih od kojih je ovisio prelazak preko mosta bio je Lakić Mihajlo –Bato, komandir policije u policijskoj stanici Ripač i koji je rukovodio policijom prilikom napada na Orašac. Odvajao je ljude na mostu, tukao ih i ispitivao. Prilikom odvajanja i prelaska sa mosta četnici su tražili novac, zlato dragocjenosti. Na silu su čupali ženama zlato, lančiće prstenje. Skidali su ljudima satove sa ruku. Stupar Mile se nalazio  na putu kada je narod protjeran i skidao je zlato i dr. 

Sjećajući se mosta  Bećiragić Ismet prenosi svoje impresije :

 

Kada smo poslije mnogo muke i tortura stigli u reon Štrbačkog buka počelo je odvajanje ljudi. Preći most muškarcima bio je jedan od najtežih trenutaka u životu. Ja koji sam radio u školi, znao sam skoro sve ljude iz doline gledao sam kako na mostu odvajaju moje učenike. Među izdvojenim bilo je i tek svršenih osnovaca, golobradih dječaraca. Odvajanje na mostu podsjećalo me je na nekadašnje pijace robova gdje su birani po želji oni koji su odvođeni. Nažalost iako je vrijeme robovlasništva davno prošlo na Štrbačkom buku u režiji četnika  opet se ponavljalo. Četnici su preko mosta propuštali samo onoga koga su oni htjeli. U blizini mosta od icrpljenosti i malakasalosti u jednom trenutku pao je Ibrahim Hamzić, u pomoć sam priskočio ja i njegov sin Samir. Pokušali smo ga nas dvojica prebaciti preko mosta. Na  samom mostu četnici su nas zaustavili i rekli da ja mogu prevesti Ibrahima, a da Samir se mora vratiti. Meni su naredili da po prenošenju Ibrahima moram da se vratim u pritivnom nekoga će streljati ako se ja ne vratim. Prelazeći most mojom glavom prolazile su svakojake misli. Pitao sam sam sebe dali da se vratim ili  ne, šta ako je istina da će ubiti nekoga ako se ja ne vratim, dali ću ja biti taj koji ću čitav život nositi nekoga na duši. Odlučio sam da se vratim. Po povratku izdvojili su me među ostale izdvojene muškace, sjedili smo u nekoj njivi u kojoj je grah bio već velik. U tom grahu bio je odvojen velik broj mojih komšija, prijatelja, rođaka, mojih nekadašnjih učenika. Iz ove grupe svakoga trenutka su odvodili nekoga, onoga koga su iz te grupe odvojili i odveli ili je ubijen ili se nezna za njegovu sudbinu. Odvajanje i odvođenje najviše je vršio Mile Stupar. Narod  koji je bio udaljen nekoliko metara od nas gledao je kako četnici odvode njihove očeve,sinove, braću, muževe. Jedan starac koji je bio prešao most vrati se govoreći “pustite moga sina ja ću ostati umjesto njega “, četnici su i toga starca zadržali. Oko nas su hodali pijani  četnici, psovkama i uvredama  provocirali su nas kako bi iko išta rekao kako bi imali razloga za udaranja. Zveket oružja, razdrljene košulje, noževi koji su bili zataknuti za pojaseve u meni je budio sjećanja na filmove u kojima sam gledao četnike. Sjedeći do mene Kadija je gledao kako odvode ljude i govori sigurno ih vode na slap da ih kolju.Pitao sam ga “da li je ovo kraj Kadija, odgovorio mi je “jeste Brko”. Četnici koji su bili u uniformama milicije SAO Krajine udarali su pojedine ljude kundacima, nogama, gazili su po nama ne gledajući gdje staju.Cijelo vrijeme čitali su nekakave spiskove i odvodili ljude. Na tim spiskovima su u glavnom bili viđeniji ljudi. Pročitali su i moje prezime ali pogrešno ime i ja se nisam javljao. Pročitali su Bećiragić Mirzet , a ne moje pravo ime Ismet. Pošto sam imao ličnu kartu sa imenom Ismet poslije dugo vremena  prešao sam most. Po prelasku mosta mislio sam da sam spašem. Po dolasku u D.Lapac četnici su insistirali da se iz mase ljudi izdvoje Memić, Ale Handžić, Kemo Štrkljević, Ahmet Mehadžić i ja. Međutim zahvaljujući Zuhri Vojniković koja je pravila spiskove za evakuaciju zajedno sa vojnicima UN, Zuhra je nama stavila sasvim druga imena, a naših na spiskovima  nije bilo. Četnici su u D.Lapcu opet kontrolirali spiskove onih  koji su trebali biti evakuirani, UN je to dozvolio bez obzira što smo bili pod njihovom zaštitom.   

Sjećanje na prelazak mosta Hrnjica Muje:

Kada smo došli do visećeg mosta  koji je vodio za Štrbce i prema D.Lapcu u R Hrvatskoj mislio sam samo da ne dođu četnici koji su već bili u Orašcu i ne vrate nas tamo. Vidio sam da se steže obruč oko naroda i da nas opkoljavaju naoružani četnici.

Čuo sam da narod govori da je na drugu stranu stigao UNPROFOR i da će nas oni dalje prevoziti.Bila je velika vrućina , moglo je biti oko 16 h popodne , petak 12.06.1992.godine, odjednom sam čuo da su četnici počeli čitati imena ljudi koje traže da se predaju.Počeli su čitati redom ljude po spiskovima. Kod mene u blizini su bili Fikro Omanović, Džafica Smail, Behrem Salko. Fikro Omanović je tada rekao da će se predati da drugi ne ispaštaju, jer se više ništa nije moglo učiniti.Nedugo zatim Fikro se digao a za njim Džafica Smail –Hodža i Salko Behrem.Ja sam bio sa grupom koja je bila u putu  blizu mosta nekih 30 m udaljen od mosta.Uzeo sam od sestre malo dijete Ibro Mešin, da joj pomognem kad smo došli blizu mosta vidio sam Kasić Safeta , kako stoji sa četnicima  koji su prozivali po spiskovima i koji su odvajali ljude.Četnici nisu dozvoljavali prelazak muškima od 16 –60 godina, samo žene, djeca, starci.Nas koji smo došli do mosta držali su desno od mosta, ja sam našao jedno skrovito mjestou žbunju i žari( koprivi), malog Ibru dao sam ženi  Husnije Bilića a ja sam se sakrio. Ispred mene je stajao kao štit Kozlica Sakib –Saja i Demirović Sead –Sedo Brkin.

Na tom mjestu sam se zadržao oko 2-3h u sjedećem položaju, a kako sam bio blizu mosta mogao sam sve pratiti.Odvajali su ljude koji su na sebi imali išta od opreme bivše JNA. Oni su odmah zarobljavani poput :Halilagić Husnije  koji je imao vojnu bundu

Šehić Hasan, vojničke čizme i mnogi drugi.

Detalj koji bi posebno izdvojio bio je kada četnik proziva Glumac Ramiza, Safet Kasić kaže” eno mu oca Rame, njega zarobite i zovite Ramiza on će doći”, tako je i bilo  Ramiz je već bio prešao most i vratio se nazad četnicima u ruke da mu puste oca.

Jedan četnik pita Vojić Šabana –Šajana , dali poznaje Vojić Šabana  zvanog Šajan, a Šajan kaže da zna i je Šajan naoružan krenuo za Bihać. Ta Šajanova snalažljivost i sreća spasili su ga logora ili smrti.

Kada je supruga Vojić Avde, Mubina sa dvoje male djece odvajala se od muža plačući pokušala je preći most noseći djecu u naramku. U jednom trenutku pala je u nesvijsta i ispala su joj djeca iz naručja, najlon vrećice koje je nosila. Četnik koji je to gledao psujući je rekao da se pomogne toj ženi i djeci, a sve je to nijemo posmatrao jedan pripadnik UNPROFOR-a. Avdo je iz gomile priskočio pokupio ženu i djecu sa kesama i preko mosta, četnici su tada povikali i zapsovali uteče nam ovaj.Odvojili su otprilike oko 200 ljudi i odveli u pravcu Doljana.

Poslije su došla dva mlađa četnika i rekli ko se ne nalazi na spiskovima a ima ličnu kartu da će moći preći preko mosta.Ljudi su počeli prelaziti, pogledao sam u džep i našao ličnu kartu, počeo sam razmišljati da li i ja da krenem.Donio sam odluku da krenem.Vidio sam Mirsu Vojića i pitao ga da li ima i on ličnu kartu i da li ide.Krenuli smo zajedno na most.Mirso je išao prvi ja za njim. Kada sam došao na most dao sam ličnu kartu , provjeravao je po nekakvim spiskovima, gledao je mene, drugi četnik je pitao “jeli na spisku “, nije rekao je četnik koji je imao moju ličnu kartu.”Šta čekaš” reče četnik i udari me nogom u leđa. Krenuli smo u koloni po jedan  prema mostu.Kada sam došao na red da pređem most, jedan čovjek prije mene je posrnuo, ja sam krenuo tada me je četnik udario nogom u prsa i rekao “ođe ja komandujem”.

Bio sam toliko iscrpljen da sam jedva stajao na nogama, skoro sam spavao.Četnik me je ponovo udario ali po leđima. Kada sam krenuo preko mosta vidio sam da na mostu leži žena Mehmeda Kozlice i njena snaha sa malim djetetom. Uzeo sam ženu za ruke i stavio je sebi na leđa da je prenesem. Ja sam bio toliko iscrpljenda sam jedva vukao sebe i tu ženu. Kako se viseći most ljuljao snaha Mehmeda Kozlice nije smjela ići, strašno se  bojala. Ja sam je glavom gurao da ide naprijed govoreći “idi preko mosta pobiće nas”.Kada smo prešli most ja sam bio toliko iscrpljen da mi je žena koju sam nosio ispala iz ruku, ja sam se sa njom zajedno srušio. Onesvjestio sam se i ležao sam tu 10-15 minuta. Podigao sam se i krenuo prema pruzi gdje je bio transporter UN, a malo dalje od njega kamioni UN. Kamioni su prevozili jedan dio naroda, a jedan dio je išao pješke prema Štrbcima. Ja sam pješke stigao u Štrbce oko ponoći.Tu na jednoj livadi bio je organizovan logor gdje je narod boravio pod vedrim nebom. Narod je ložio vatre, i tu smo prenoćili.Ujutro 13.juna kamionima UNPROFOR-a prebačeni smo za D.Lapac. Ja sam iz D.Lapca otišao zadnji i u zadnjem kamionu. U Bihać sam stigao u petak 19.06.1992.godine u večernjim satima.

Premijera filma “U dolini heroja” u subotu u 17 sati u Domu Armije

udoliniheroja

U petak 10 oktobra održana je press konferencija i najavljena premijera filma “U Dolini Heroja”, a kroz koji je prikazano svjedočanostvo o srpskim zločinima nad Bošnjacima Ljutočke doline. Film uz poruku da se više ne ponovi već jednom ponovljeni zločin ovjekovječuje istinitu priču kroz koju su prošli Bošnjaci Ljutočke doline. Sudbina Ljutočana slična je sudbinama hiljada Bošnjaka u Bosni i Hercegovini koju su za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu počinili srpski zločinci.

“Moje želje i očekivanja su velika za večeras. S nestrpljenjem očekujem projekciju filma. Trenutno kao autor filma imam određenu vrstu pozitivne treme u iščekivanju same projekcije filma, ali nadam se da će publika prepoznati bitnost ovog projekta i svojim prisustvom podržati mene i tim ljudi koji je radio na filmu. Svakako svima želimo dobrodošlicu.”, rekao je Sabahet Džafica za naš portal prije premijere filma. Film koji trebate doći i pogledati. “U dolini heroja”, film Sabaheta Džafice.

Premijerno u Bihaću, večeras u 17 sati, sala Doma armije.

izvor:biscani.net