12. juni 1992 – Štrbački Buk – Most rastanka

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Most na Štrbačkom Buku koji je spajao obale dviju susjednih država, mnogim Bošnjacima ostaće u najtužnijim sjećanjima do kraja života. Ovaj viseći most kojim su nekada dolazili mnogi da se dive ljepotama Štrbačkog buka, za Bošnjake ljutočke doline je postao most rastanka, suza, bola, patnje. Na mostu i pored mosta mnogi su zadnji put zagrlili svoju djecu, očeve, sinove, muževe. Most rastanka je postao i simbolički i  faktički. Na mostu su sudbine mnogih izmjenjene u trenutcima. Prelazak preko mosta i prihvat od snaga UN bio je spas, a ostanak sa druge strane značio je patnja, logori, mučenja, ubijanja. Na mostu su odvajani muškarci i odvojeno je 210 ljudi. Odvajanje su vršili u nekoliko grupa. Jednu grupu ljudi koji su bili u političkom rukovodstvu i rezervnom sastavu policije odmah su odvajali i vezali na livadi. U toj grupi je bilo 48 Bošnjaka, među njima su bili Fikret Omanović, Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Kurtagić Muharem, Kozlica Hilmo i dr.

Drugu grupu koju su odvajali zatvarali su u štalu koja se nalazila u neposrednoj blizini mosta. Most na Štrbačkom buku u nekoliko sati je mnoge porodice rastavio, jedni su prešli na drugu stranu i spašeni a drugi su ostali i odvedeni u logore ili  ubijeni

Most rastanka  je u pravom smislu riječi to i bio, na njemu su mnogi zadnji put zagrlili svoje očeve, sinove, braću. Selekciju i odvajanje muškaraca četnici su vršili po unaprijed pripremljenim spiskovima, ali i po vlastitom nahođenju. Prelazak preko mosta i spas, često je ovisio dali četnici koji su vršili odvajanje lično poznaju nekoga. Četnici koji su odvajali ljude, ako su znali da se je neki Bošnjak nekada zamjerio nekom Srbinu ili bilo šta drugo uradio, odvajili  bi ga i odveli u logor. Prelazak preko mosta isključivo je ovisio o volji onih koji su prelazak kontrolisali. Jedan od onih od kojih je ovisio prelazak preko mosta bio je Lakić Mihajlo –Bato, komandir policije u policijskoj stanici Ripač i koji je rukovodio policijom prilikom napada na Orašac. Odvajao je ljude na mostu, tukao ih i ispitivao. Prilikom odvajanja i prelaska sa mosta četnici su tražili novac, zlato dragocjenosti. Na silu su čupali ženama zlato, lančiće prstenje. Skidali su ljudima satove sa ruku. Stupar Mile se nalazio  na putu kada je narod protjeran i skidao je zlato i dr. 

Sjećajući se mosta  Bećiragić Ismet prenosi svoje impresije :

 

Kada smo poslije mnogo muke i tortura stigli u reon Štrbačkog buka počelo je odvajanje ljudi. Preći most muškarcima bio je jedan od najtežih trenutaka u životu. Ja koji sam radio u školi, znao sam skoro sve ljude iz doline gledao sam kako na mostu odvajaju moje učenike. Među izdvojenim bilo je i tek svršenih osnovaca, golobradih dječaraca. Odvajanje na mostu podsjećalo me je na nekadašnje pijace robova gdje su birani po želji oni koji su odvođeni. Nažalost iako je vrijeme robovlasništva davno prošlo na Štrbačkom buku u režiji četnika  opet se ponavljalo. Četnici su preko mosta propuštali samo onoga koga su oni htjeli. U blizini mosta od icrpljenosti i malakasalosti u jednom trenutku pao je Ibrahim Hamzić, u pomoć sam priskočio ja i njegov sin Samir. Pokušali smo ga nas dvojica prebaciti preko mosta. Na  samom mostu četnici su nas zaustavili i rekli da ja mogu prevesti Ibrahima, a da Samir se mora vratiti. Meni su naredili da po prenošenju Ibrahima moram da se vratim u pritivnom nekoga će streljati ako se ja ne vratim. Prelazeći most mojom glavom prolazile su svakojake misli. Pitao sam sam sebe dali da se vratim ili  ne, šta ako je istina da će ubiti nekoga ako se ja ne vratim, dali ću ja biti taj koji ću čitav život nositi nekoga na duši. Odlučio sam da se vratim. Po povratku izdvojili su me među ostale izdvojene muškace, sjedili smo u nekoj njivi u kojoj je grah bio već velik. U tom grahu bio je odvojen velik broj mojih komšija, prijatelja, rođaka, mojih nekadašnjih učenika. Iz ove grupe svakoga trenutka su odvodili nekoga, onoga koga su iz te grupe odvojili i odveli ili je ubijen ili se nezna za njegovu sudbinu. Odvajanje i odvođenje najviše je vršio Mile Stupar. Narod  koji je bio udaljen nekoliko metara od nas gledao je kako četnici odvode njihove očeve,sinove, braću, muževe. Jedan starac koji je bio prešao most vrati se govoreći “pustite moga sina ja ću ostati umjesto njega “, četnici su i toga starca zadržali. Oko nas su hodali pijani  četnici, psovkama i uvredama  provocirali su nas kako bi iko išta rekao kako bi imali razloga za udaranja. Zveket oružja, razdrljene košulje, noževi koji su bili zataknuti za pojaseve u meni je budio sjećanja na filmove u kojima sam gledao četnike. Sjedeći do mene Kadija je gledao kako odvode ljude i govori sigurno ih vode na slap da ih kolju.Pitao sam ga “da li je ovo kraj Kadija, odgovorio mi je “jeste Brko”. Četnici koji su bili u uniformama milicije SAO Krajine udarali su pojedine ljude kundacima, nogama, gazili su po nama ne gledajući gdje staju.Cijelo vrijeme čitali su nekakave spiskove i odvodili ljude. Na tim spiskovima su u glavnom bili viđeniji ljudi. Pročitali su i moje prezime ali pogrešno ime i ja se nisam javljao. Pročitali su Bećiragić Mirzet , a ne moje pravo ime Ismet. Pošto sam imao ličnu kartu sa imenom Ismet poslije dugo vremena  prešao sam most. Po prelasku mosta mislio sam da sam spašem. Po dolasku u D.Lapac četnici su insistirali da se iz mase ljudi izdvoje Memić, Ale Handžić, Kemo Štrkljević, Ahmet Mehadžić i ja. Međutim zahvaljujući Zuhri Vojniković koja je pravila spiskove za evakuaciju zajedno sa vojnicima UN, Zuhra je nama stavila sasvim druga imena, a naših na spiskovima  nije bilo. Četnici su u D.Lapcu opet kontrolirali spiskove onih  koji su trebali biti evakuirani, UN je to dozvolio bez obzira što smo bili pod njihovom zaštitom.   

Sjećanje na prelazak mosta Hrnjica Muje:

Kada smo došli do visećeg mosta  koji je vodio za Štrbce i prema D.Lapcu u R Hrvatskoj mislio sam samo da ne dođu četnici koji su već bili u Orašcu i ne vrate nas tamo. Vidio sam da se steže obruč oko naroda i da nas opkoljavaju naoružani četnici.

Čuo sam da narod govori da je na drugu stranu stigao UNPROFOR i da će nas oni dalje prevoziti.Bila je velika vrućina , moglo je biti oko 16 h popodne , petak 12.06.1992.godine, odjednom sam čuo da su četnici počeli čitati imena ljudi koje traže da se predaju.Počeli su čitati redom ljude po spiskovima. Kod mene u blizini su bili Fikro Omanović, Džafica Smail, Behrem Salko. Fikro Omanović je tada rekao da će se predati da drugi ne ispaštaju, jer se više ništa nije moglo učiniti.Nedugo zatim Fikro se digao a za njim Džafica Smail –Hodža i Salko Behrem.Ja sam bio sa grupom koja je bila u putu  blizu mosta nekih 30 m udaljen od mosta.Uzeo sam od sestre malo dijete Ibro Mešin, da joj pomognem kad smo došli blizu mosta vidio sam Kasić Safeta , kako stoji sa četnicima  koji su prozivali po spiskovima i koji su odvajali ljude.Četnici nisu dozvoljavali prelazak muškima od 16 –60 godina, samo žene, djeca, starci.Nas koji smo došli do mosta držali su desno od mosta, ja sam našao jedno skrovito mjestou žbunju i žari( koprivi), malog Ibru dao sam ženi  Husnije Bilića a ja sam se sakrio. Ispred mene je stajao kao štit Kozlica Sakib –Saja i Demirović Sead –Sedo Brkin.

Na tom mjestu sam se zadržao oko 2-3h u sjedećem položaju, a kako sam bio blizu mosta mogao sam sve pratiti.Odvajali su ljude koji su na sebi imali išta od opreme bivše JNA. Oni su odmah zarobljavani poput :Halilagić Husnije  koji je imao vojnu bundu

Šehić Hasan, vojničke čizme i mnogi drugi.

Detalj koji bi posebno izdvojio bio je kada četnik proziva Glumac Ramiza, Safet Kasić kaže” eno mu oca Rame, njega zarobite i zovite Ramiza on će doći”, tako je i bilo  Ramiz je već bio prešao most i vratio se nazad četnicima u ruke da mu puste oca.

Jedan četnik pita Vojić Šabana –Šajana , dali poznaje Vojić Šabana  zvanog Šajan, a Šajan kaže da zna i je Šajan naoružan krenuo za Bihać. Ta Šajanova snalažljivost i sreća spasili su ga logora ili smrti.

Kada je supruga Vojić Avde, Mubina sa dvoje male djece odvajala se od muža plačući pokušala je preći most noseći djecu u naramku. U jednom trenutku pala je u nesvijsta i ispala su joj djeca iz naručja, najlon vrećice koje je nosila. Četnik koji je to gledao psujući je rekao da se pomogne toj ženi i djeci, a sve je to nijemo posmatrao jedan pripadnik UNPROFOR-a. Avdo je iz gomile priskočio pokupio ženu i djecu sa kesama i preko mosta, četnici su tada povikali i zapsovali uteče nam ovaj.Odvojili su otprilike oko 200 ljudi i odveli u pravcu Doljana.

Poslije su došla dva mlađa četnika i rekli ko se ne nalazi na spiskovima a ima ličnu kartu da će moći preći preko mosta.Ljudi su počeli prelaziti, pogledao sam u džep i našao ličnu kartu, počeo sam razmišljati da li i ja da krenem.Donio sam odluku da krenem.Vidio sam Mirsu Vojića i pitao ga da li ima i on ličnu kartu i da li ide.Krenuli smo zajedno na most.Mirso je išao prvi ja za njim. Kada sam došao na most dao sam ličnu kartu , provjeravao je po nekakvim spiskovima, gledao je mene, drugi četnik je pitao “jeli na spisku “, nije rekao je četnik koji je imao moju ličnu kartu.”Šta čekaš” reče četnik i udari me nogom u leđa. Krenuli smo u koloni po jedan  prema mostu.Kada sam došao na red da pređem most, jedan čovjek prije mene je posrnuo, ja sam krenuo tada me je četnik udario nogom u prsa i rekao “ođe ja komandujem”.

Bio sam toliko iscrpljen da sam jedva stajao na nogama, skoro sam spavao.Četnik me je ponovo udario ali po leđima. Kada sam krenuo preko mosta vidio sam da na mostu leži žena Mehmeda Kozlice i njena snaha sa malim djetetom. Uzeo sam ženu za ruke i stavio je sebi na leđa da je prenesem. Ja sam bio toliko iscrpljenda sam jedva vukao sebe i tu ženu. Kako se viseći most ljuljao snaha Mehmeda Kozlice nije smjela ići, strašno se  bojala. Ja sam je glavom gurao da ide naprijed govoreći “idi preko mosta pobiće nas”.Kada smo prešli most ja sam bio toliko iscrpljen da mi je žena koju sam nosio ispala iz ruku, ja sam se sa njom zajedno srušio. Onesvjestio sam se i ležao sam tu 10-15 minuta. Podigao sam se i krenuo prema pruzi gdje je bio transporter UN, a malo dalje od njega kamioni UN. Kamioni su prevozili jedan dio naroda, a jedan dio je išao pješke prema Štrbcima. Ja sam pješke stigao u Štrbce oko ponoći.Tu na jednoj livadi bio je organizovan logor gdje je narod boravio pod vedrim nebom. Narod je ložio vatre, i tu smo prenoćili.Ujutro 13.juna kamionima UNPROFOR-a prebačeni smo za D.Lapac. Ja sam iz D.Lapca otišao zadnji i u zadnjem kamionu. U Bihać sam stigao u petak 19.06.1992.godine u večernjim satima.

Premijera filma “U dolini heroja” u subotu u 17 sati u Domu Armije

udoliniheroja

U petak 10 oktobra održana je press konferencija i najavljena premijera filma “U Dolini Heroja”, a kroz koji je prikazano svjedočanostvo o srpskim zločinima nad Bošnjacima Ljutočke doline. Film uz poruku da se više ne ponovi već jednom ponovljeni zločin ovjekovječuje istinitu priču kroz koju su prošli Bošnjaci Ljutočke doline. Sudbina Ljutočana slična je sudbinama hiljada Bošnjaka u Bosni i Hercegovini koju su za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu počinili srpski zločinci.

“Moje želje i očekivanja su velika za večeras. S nestrpljenjem očekujem projekciju filma. Trenutno kao autor filma imam određenu vrstu pozitivne treme u iščekivanju same projekcije filma, ali nadam se da će publika prepoznati bitnost ovog projekta i svojim prisustvom podržati mene i tim ljudi koji je radio na filmu. Svakako svima želimo dobrodošlicu.”, rekao je Sabahet Džafica za naš portal prije premijere filma. Film koji trebate doći i pogledati. “U dolini heroja”, film Sabaheta Džafice.

Premijerno u Bihaću, večeras u 17 sati, sala Doma armije.

izvor:biscani.net

12. juni 1992 – Put spasa

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Tokom prethodne noći padala je kiša i bilo je strašno hladno. Narod u zbijegu je čitavu noć probdio na otvorenom, narod je stajao uz jedine zaklone, drveće, sjedio i ležao je na zemlji ili tražio bilo kakav zaklon. Tokom čitave noći na Radolje je pristizao narod koji izbjegao iz kuća. Tokom noći mnoge porodice su izgubile svoje najbliže jer je bio mrak, bez svjetla. Kada je počelo svanjivati narod je počeo da se raspituje i da traži svoje najbliže. Traženje i spajanje porodica, roditelja i djece, žena i muškaraca trajalo je sve do dolaska u D.Lapac.

Jutro na Radolju je osvanulo sunčano i toplo. I dalje je vladala opšta neizvjesnost, nevjerica i strah. Umor i iscrpljenost bila je prisutna kod sviju. Narod iz K.Vakufa, Klise, Ostrovice  koji je krenuo 10.juna nije spavao više dana i noći. Na licima se vidjela strašna iscrpljenost. Četnici  u ranim jutarnjim satima nisu bili još opkolili zbijeg. Ali su se čuli pucnji i znali su se položaji. U ranim jutarnjim satima pokušalo se nagovoriti narod da se vrati u Orašac koji su već zaposjeli četnici.

Glavno pitanje koje je preovladavalo bilo je” šta će biti sa nama “, “ kuda dalje “.

Rukovodstvo i komanda rezervnog sastava policije i TO je donijela odluku da se stupi u kontakt sa četnicima kako bi se pokušao spasiti narod.

Grupu koja je određena da na Kliševicu stupi u kontakt sa četnicima sačinjavali su :

  • Hrnjica (Hamze ) Mujo- predsjednik skupštine MZ Orašac
  • Hrnjica (Smaje ) Muharem –Hare
  • Šehić ( Turse ) Husnija 

Grupa je krenula oko 12h prema Kliševiću, grupu je predvodio Hare jer je on znao put. U cjelosti prenosim izjavu Hrnjica Muje o dešavanjima po stupanju u kontakt sa četnicima.

Kada je  poslije ubjeđivanja ko treba da ide na pregovore, došlo do svađe i prepirki  među pojedinim ljudima ja sam odlučio da ću ja ići pa šta bude da bude.Ja sam pitao hoće li još ko ići sa mnom, Šušnjar Zahid mi je rekao da će ići Ćibo Šehić.Rekao sam im da ga nađu a ja sam se počeo spremati da krenem. Odlučio sam da sa sobom ne nosim lična dokumenta, tako da sam lična dokumenta i nešto para dao bratu Seadu i počeo sam razmišljati o pregovorima.

Odjednom u meni je nestalo straha koji je u početku bio, u meni se odjednom počela javljati nada da će se pronaći neko rješenje.Sa mnom je krenuo Hućo Šehić a ne Ćibo, Hare Hrnjica –Hašimović se javio da će nas odvesti, da zna put i gdje se nalaze četnici.

Oko 12 h nas trojica smo krenuli prema Kliševiću.Kada smo ugledali kulu Kliševićku Hare nam je rekao da su tamo četnici.Dalje smo ja i Hućo krenuli prema četnicima. Kako smo sve više prilazili kuli Kliševićkoj bilo mi je jasnije u kakvoj smo opasnosti.Bili smo na čistini, četnici su nas već vidjeli i svakog trenutka mogli su pucati. Ti trenutci  ostati će mi  u sjećanju cjeli život. To su bili možda najduži trenutci u mom životu.Kada smo došli do kolskog puta ugledali smo čovjeka u bijeloj košulji, u prvi trenutak smo mislili da je Srbin. Ovaj čovjek je bio uplašeni kad smo ga upitali ko je, rekao je da se zove Ibrahim Hamzić i da je iz K.Vakufa i da radi na željeznici.Rekli smo mu da idemo na pregovore sa četnicima, a da on tu sačeka.

Kada smo došli do kule dozivali smo ima li koga, pošto se niko nije javljao, krenuli smo okolo. Odjednom smo čuli”Stoj, ruke uvis”.Vidjeli smo četnike na 20 metara ispred nas, ležali su ispod međe.Naredili su nam da priđemo bliže da ležemo na stomak i da ruke stavimo na potiljak.Tu su nas pretresli i odveli do njihovog komandanta.

Silazili smo niz put  kad su nas zaustavili i rekli da sjedemo, okružili su nas dvojicu sa svih strana. Bilo je oko 10 četnika.Komandant se zvao Rade Vignjević iz Donjeg Lapca –električar  koji je radio u Visočici.Među njima je bio i jedan sa nadimkom Piksi  i imao je masku na licu.

Prvo pitanje koje nam je Vignjević postavio bilo je “ gdje ste vi do sada, mi vas čekamo od 6 h”.Pitanje mi je bilo čudno i o njemu sam dugo razmišljao. Počelo je unakrsno ispitivanje, psovali su nas, prijetili, optuživali. Bajonete koje su im bili na puškama gurali su nam pod vrat. Prvo su ispitivali Huću, optuživali su ga da je on spremao diverzije  na Srbe iz Ćelija i Kestenovca.

Ja sam odlučio da im ne kažem svoje pravo ime, nego da se zovem Šušnjar Murat. To sam odlučio iz razloga što sam bio predsjednik Savjeta MZ i što sam računao da bi me odmah ubili.

Pitali su me koliko ima pušaka, boraca, naroda i gdje se nalaze.Ponovo su ispitivali Huću.Četnik koji mi je bio iza leđa i kojeg nisam vidio pitao me je jesam li ja sin Hamze Poreznika, ja sam rekao da jesam.Rekao mi je da se ne bojim da nam neće biti ništa.Ponovo su počeli da ispituju mene.Pitali su me gdje se nalazi narod, rekao sam u šumi. Četnik iza mene  rekao je sigurno u Basači, što sam i ja potvrdio.Pitali su koliko ima ljudi i pušaka, rekao sam da neznam tačno, rekao sam da sam čuo da je dosta ljudi sa oružjem poginulo kada su naletjeli na zasjedu u Dulibi. To sam rekao iz razloga što sam htio prikriti ljude koji su krenuli sa oružjem put Bihaća.

Među četnicima ova moja laž je izazvala veliko veselje, vrisku. U toku ispitivanja maltretirali su nas, tukli, vređali. Huću su više tukli jer je bio obučen u željezničku uniformu i mislili su da je on glavni.

Rekli su Hući da ide po narod, a da ću ja ostati kao taoc.Tog trenutka sam se dosta uplašio. Kasnije su rekli da će Hućo ostati a da ja idem po narod.

Rekli su da dođemo na livadu, da će nas tu čekati i da tu predamo oružje i da ćemo odatle dalje kamionima za Bihać.Ja sam krenuo prema Radolju i prema narodu.Četnici su mi rekli da za sahat i po moram doći sa narodom.Kada sam krenuo uz brdo noge su me boljele od iscrpljenosti tako da sam jednog trenutka pao i nisam mogao dalje.Počeo sam dozivati pomoć, srećom naišli su neki momci iz Ćukova  koji su mi pomogli.

Kada sam stigao među ljude, nestrpljivo su pitali šta ima. Ja sam pozvao određenu grupu ljudi na usamljeno mjestoda se dogovorimo o uvjetima koje smo dobili od četnika U toj grupi su bili Fikro Omanović Medo Halilagić,Kemo Štrkljević, Memić,Sead Kadić i još nekoliko ljudi.Kazao sam im uslove:

  • da se moramo skinuti goli do pojasa
  • ko ima oružje nositi ga u desnoj ruci za vrh cijevi, robu u lijevoj ruci.

Predložio sam da se ide dolje, rekao sam da imam predosjećaj da ćemo ići dalje, da su tamo ljudi iz D.Lapca  koji su vjerovatno imali zadatak da nas sprovedu za Bihać.

Prihvaćen je ovaj moj prijedlog, i narod je obavješten da se ide prema Kliševiću.

Prvi su išli muškarci, a za njima žene i djeca.

Prema Kliševiću se krenulo tačno u 13 h i 45 minuta 12.juna 1992.godine.

Na čelu kolone 10 m ispred sviju išao sam ja a za mnom čitav zbijeg.Kada smo stigli na pola puta ljudi su vikali da stanem da je došao Safet Kasić i da vraća ljude za Orašac i da hoće sa mnom da razgovara.Ja sam se vratio nazad oko 50 m uz brdo i došao blizu Safeta, on je stajao više mene u bijeloj majici, plavoj trenerci i bijelim pumama.

Kazao mi je da vraćam narod za Orašac i da ću za sve biti kriv, da četnici neće narodu ništa, rekao je da na čelu naroda bude Šušnjar Muharem. Šušnjar Muharem koji je bio blizu rekao je da živ neće četnicima u ruke. Ja sam jednog trenutka Safeta oborio na zemlju i kleknuo mu koljenima na stomak i počeo mu prijetiti, rekao sam mu da ide sa nama. On je rekao da su ga oni poslali i da se mora vratiti, familija mu je ostala dolje. Pustio sam ga i rekao da kaže da nezuna gdje je narod i da je narod već otišao dok je on došao na Radolje.Ja sam pozvao ljude da krenu sa mnom jer Orašac već gori, a ovako još postoji šansa da se nešto spasi.

Nažalost Safet i Enes Anadolac su se vratili i sa njima   200-300 ljudi, koji su došli u školu gdje su muškarci odvajani i odvođeni u logore.

Kada smo stigli na livadu četnici su poslali Huću Šehića da kaže gdje ćemo stati.

Na toj livadi je predano nešto oružja i krenuli smo putem za Štrbački Buk. Na Kliševiću zbjeg su četnici okružili sa svih strana, tu smo mogli vidjeti poznata lica naših komšija iz Ćelija i Doljana. Neki od njih su bili Blanuša Milan –Bijeli, Kovačević Miladin ( radnik Krajinaputeva iz Bihaća ), Kantar Slavko ( vozač Unatransa ), Brajtner sa Gorjevca i drugi.

Mene su četnici poslali da odem do kule Klišević, jer je tamo bila zarobljena jedna grupa i trebalo da ih dovedem do zbijega.Među tim ljudima bili su Šehić Sulejman, Demirović Derviš –Deda i dr.

Zbijeg je krenuo prema Štrbačkom Buku, vidio sa ogromnu kolonu ljudi žena, djece, staraca. IZ kolone sam čuo plač djece, žena, neke starije i iznemogle ljudi su nosili. Vidio sam dosta trudnih žena. Duž puta kojin je narod išao prema Štrbačkom Buku bili su naoružani četnici koji su vikali, vrijeđali, psovali i prijetili.

Kada se vratila grupa koja je otišla na Klišević doneseni su uvjet predaje i odvajanja muškaraca. Grupa patriota na čelu sa komandantom odreda TO Orašac Vojniković Mehom, odlučila je da se ne predaje nego da se pokuša probiti kroz Ljutoč do Bihaća. Tu grupu sačinjavali su :

–     Vojniković Meho

–     Vojniković Sulejman-Sulja 

–     Vojniković Nasuf

–     Zulić Muhmed -Hamdo

–     Zulić Mustafa –Muća

–     Zulić Đemal – Đemo

–     Kolaković Hamza

–     Kolaković Irfan-Ikan

–     Kolaković Safet-Sajo

–     Dervišević Ahmet – Ahmić

–     Dedić Juso

–     Vojić Asmir

–     Topić Tofik

–     Šušnjar Behrudin

Scene koje su se urezale u sjećanje i koje će ostati zauvjek u sjećanjima ljudi bio je rastanak porodica sa ljudima koji nisu htjeli da se predaju. Prenosim dijelove izjava aktera tih dešavanja :

Sjećanje Dervišević Ahmeta na najteže trenutke  :

Kada smo izbjegli na Radolje našao sam oca koji mi je rekao da nezna ništa za familiju. Ja se nisam htio živ predati četnicima u ruke i odlučio sam da se sa ostalima pokušam probiti do Bihaća. U reonu Bukovca sam se oprostio od oca i tu sam ga zadnji put vidio. Otac mi je rekao “hajde sine, nemoj uludo glavu izgubiti i nemoj da nam se sjeme zatre”.To su bile zadnje riječi moga oca i tu smo se zadnji put zagrlili i oprostili.

I do danas se za njegovu sudbinu ne zna.

U trenutku kada je Meho Vojniković krenuo sa svojom grupom put Ljutoča tada  je počela i predaja oružja i ljudi.

Četnici su preko grupe koja je išla  na Klišević odredili uvjete i to :

  • da se odvoje muškarci
  • da se skinu goli do pojasa i onaj ko ima ikakvo naoružanje da ga drži u desnoj ruci, a odjeću u lijevoj                      
  • da se formira kolona i da se na jednu hrpu odvaja oružje

Žene i djeca su nijemo gledala kako se skidaju njihovi očevi sinovi, muževi i u koloni kreću put kule Kliševićke. Četnici su bili duž kolone, bili su maskirani sa kapuljačama na glavi. Koliko god pokušavali da se skriju iza kapuljača, narod je prepoznavao četnike. Bilo je lako prepoznati komšije jer mnogi su zajedno odrasli, družili se, kumovali i drugovali. Među onima koje je narod prepoznao bili su  Piksi, Cija Bikin, Milan Blanuša –bivši fudbaler “FK Ljutoč”i mnogi drugi, oni koji su bili prepoznavani skidali su kapuljače i nisu se ni krili.

Duž puta kojim je prolazila kolona mogli su se vidjeti mitraljeska gnijezda  i naoružani četnici. Već pri prvom prilasku četnika zbijegu počinju maltretiranja i zastrašivanja. Četnici su psovali, vrijeđali i udarali ljude. Pojedine ljude koje su poznavali pitali su gdje je njihovo oružje iako su znali da ti ljudi nikada nisu imali nikakvo oružje. Kolona koja je išla formirana je tako da su na čelu išli muškarci, a za njima, žene djeca, starci. U koloni je bilo dosta bolesnih, ranjenih, iznemoglih. Kolona koja se  kretala išla je putem koji je bio uzak i sa njim se vrlo teško kretalo. Kako su muškarci išli napred bolesne, iznemogle su nosili, vukli žene, djeca, starci. Mnogim muškarcima ostaće u sjećanju trenutak kada su se skidali do pojasa i poniženje kojem su bili podvrgnuti.Pored svega čemu su bili izloženi stanovnici Ljutočke doline najteže je bilo rastajanje i razdvajanje porodica.

Sjećanje na rastajane i odvajanje porodica, a nekih i zauvijek je bilo puno. U Ljutočkoj dolini ima dosta primjera da je iz jedne porodice nestalo ili ubijeno više članova. Ima primjera da su po tri sina nestala ili ubijena iz porodica Vojniković, Zulić, Alivuk, Seferović, Ramulić. 

Sjećajući se rastanaka sa svojom trojicom braće na Radolju Zulić Džafer govori :

Kada su četnici ušli u Orašac ja sam bio ostao u Strani, pokušao sam oko 13,30 minuta da pređem iz Strane u Basaču, međutim u reonu Duljaka ( kod Donjeg Mlina ) već su bili četnici sa transporterom. Primjetili su me i pokušali me privesti, ja sam uspio da pobjegnem i da se vratim u Stranu. Ponovo sam pokušao preći u Basaču ali sada u Orašcu ( na Šelištima ), i u tome sam i uspio. Cijelo vrijeme ništa nisam znao za svoju familiju. Već su tada počele da gore kuće, sijena, dim se je vukao kroz čitavu dolinu.

Mogao sam jasno vidjeti i čuti četnike koji su već bili u Orašcu i koji su počeli pljačkati kuće, iznositi stvari iz njih.Pijani i pomahnitali četnici vrištali su, pjevali i pucali.

Već je bilo oko 16 h, kada sam bio u Basači, tu sam sustizao narod koji je bio u zbijegu. Raspitivao sam one koje sam poznavao dali su vidjeli moju porodicu. Pitao sam Nermu Bilića dali je vidio moju porodicu jer smo se poznavali i on mi je rekao da nije. Tako idući sa narodom i uz zbijeg stigao sam na Radolje. Već je počeo padati suton, na Radolju je već bilo izišlo dosta naroda, i ja sam tu našao svoju porodicu. Našao sam majku, ženu, djecu. Najmlađi sin mi je imao godinu i po.Kiša je padala, noć je dolazila, ja sam sa svojom porodicom pokušao pronaći zaklon ispod jedne bukve. Skinuo sam bundu koju sam imao na sebi i napravio pod bukvom nastrešnicu kako kiša nebi direktno padala na djecu. Pod tu nastrešnicu od bunde žena je zavuka djecu koju je držala na krilu. Ostali narod je činio isto, bilo je dosta onih koji nisu imali nigdje ni glavu skloniti, ležali su u blatu, mokri goli, neko sa kesom na glavi da bi imao ikakvu zaštitu od kiše. Bilo je dosta djece. Tokom noći nisam uspio pronaći svoja tri brata Hamdu,  Muću, Džemu. Tek ujutro kada je svanulo pronašao sam Muću i Džemu, Hamdo se javio tek oko 11 h. Sva četvorica smo bili sa majkom i sa mojom djecom i ženom. Kada je došla vjest da se muškarci skidaju do pojasa i da se predajemo, moja braća su odlučila da se neće predati u ruke četnicima i da će u šumu. Muća mi je rekao da ja i Džemo vodimo našu majku i moju djecu, a da će on i Hamdo u šumu.Muća mi je rekao ako četnici počnu odvajati muškarce od žena i djece da će nas pobiti, rekao je da pokušamo bježati, rekao mi je da skinem vojne čizme koje sam imao na nogama i da ih bacim. Adem Vojniković koji je bio u blizini dao mi je neke druge čizme, jer je imao dvoje. Tu smo se nas četvorica zadnji put zagrlili, oprostio sam se svojom braćom, kada su polazili jedva smo se razdvojili iz zagrljaja. Majka koja je bila sa nama i koja je bila srčani bolesnik skoro je pala u  nesvijest, gušila se od suza, lomila je ruke. Suze su nam sve četvorici bile u očima. Hamdo je hrabrio majku govoreći da će oni stići prije nas u Bihać, da dobro zna put. Kada su odlazili zadnji put su mahnuli rukom. Kada su moja braća odlazila majka ih je još jednom izljubila i jedva pustila, držeći za ruke Hamdu i Muću suze su joj tekle niz lice. Hamdo je imao dugu plavu kosu,odlazeći vidio sam tu njegovu kosu, ta duga kosa će mi ostati u sjećanju cijeli život. Taj rastanak sa mojom braćom je najteži trenutak u mom životu. I danas se sjećam svih detalja, pokreta, izraza lica. Do kraja života rastanak sa mojom braćom će ostati u mom sjećanju. Ja i Džemo smo poveli majku i familiju prema Kliševiću.

Kada smo bili na Kliševiću  Vignjević je naredio da se počnu muškarci odvajati postrojavati. U tim trenucima u misli su mi došle Mućine riječi. Pokušao sam da nađem brata Džemu, kako bi  bili zajedno. Tada sam vidio Džemu i Sulju Vojnikovića kako zamiču u šumu. Mahnuo sam im zadnji put. Ljudi koji su bili tu rekli su mi da se njih dvojica ne žele predati i da neće živi četnicima u ruke. Tu sam zadnji put vidi brata Džemu, nisam se uspio sa njim ni oprostiti, zagrliti. Koliko god bilo teško što ga nema toliko mi je teško što ga nisam uspio zadnji put zagrliti. Ja sam uspio sa svojom porodicom i majkom da pređem most. Na mostu na Štrbačkom buku htio me je vratiti među ljude koje su zarobljavali Stupar Mile, koji me je poznavao i koji je prije rata bio konobar kod Mutea. Insistirao je da me vrate, vrijeđao me je, psovao  i rekao mi je za dva dana se vidimo pred Bondenom. Mislio je valjda da će četnici ući u Bihać za dva dana. To je moje sjećanje na zadnji rastanak sa mojom trojicom braće kojih ni danas nema. Taj rastanak nešto je najteže što se dešava čovjeku u životu, ne samo meni nego i ostalima. Rastanak sa najbližima je sigurno nešto najtežeu životu.

11. juni 1992 – Formiranje zbijega i put stradanja

 –izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Prvi dan Kurban Bajram za Bošnjake Ljutočke doline započeo je sa granatiranjem od ranih jutarnjih sati. Granatiranje je trajalo i prethodnu noć ali je intenzivirano od ranih jutarnjih sati. Granatiranje je praćeno  sa jakom pješadijskom pucnjavom. Granate su padale duž cijele doline, ali intenzitet i glavni ciljevi su bili prostor oko škole i džamije u centru Orašca, kao i komunikacija Ćukovi -Orašac.Granatiranje je vršeno sa svih strana iz pravca R Hrvatske, sa Prkosa, Lipe, Rajnovaca, Dulibe. Kako je izbjeglo stanovništvo K.Vakufa, Klise, Ostrovice bilo smješteno u zgradi škole koja je bila stalna meta granatiranja, prijetila je opasnost pogibije velikog broja stanovnika. Glavni ciljevi napada su bili civilni objekti jer vojnih i nije ni bilo.

Prve kuće pogođene granatama bile su u Pađenima i to kuća Mukanović Muharema.

U ranim jutarnjim satima  oko 05 i30, četnici počinju pješadijski napad sa pravca Ljutoč-Klišević.

Snage koje su pokušale pješadijski napad bile su jačine  jedne pješadijske čete. Ovim snagama koje su napadale iz reona Kliševića komandovao je major Vignjević Jovo, a ove snage su bile popunjene sa četnicima sa prostora Ćelija, Bosanskih Doljana, Gorjevca, i okolnih mjesta. Kako je jedan dio rezervnog sastava policije i patriota iz TO  bio raspoređen u tom reonu spriječili su proboj četnicima.

Položaji za četničke minobacače bili su u reonu kule Kliševićke.

Uporedo sa napadima iz reona Kliševića kordinirano i u sadejstvu četnici vrše napade i iz prostora R Hrvatske sa teritorija tkz. Republike Srpske Krajine, sa prostora SAO Krajine vrši se intenzivno granatiranje bez pokušaja pješadijskih napada. Uporedo sa granatiranjem artiljeriskim oruđima svih kalibara, četnici intenzivno pucaju iz protivavionskih oruđa (PAM i PAT –ova ), naročitu paniku i strah kog stanovništva su stvarala je upotreba zabranjene  rasprskavajuće municijom, jer narod nije ni znao da ona i postoji. Upotreba rasprskavajuće municije stvarala je dojam da se puca sa svih strana i da se nemoguće  sakriti.

Istovremeno četnici počinju sa napadima na  pravcu Dubovsko – Ćukovi. Sa kule Vrnograč i prostora Oraškog brda čitava dolina se drži pod vatrom iz mitraljeze, PAM –ova i PAT-ova. Rukovodstvo TO i rezervnog sastav policije pokušava učiniti sve da se spasi civilno stanovništvo.Veza koja je postojala sa policijom i TO Bihać svakoga trenutka je bila prekidana i u frekvencije su se ubacivali četnici. U tom propagandnom ratu služili su se dezinformacijam o stizanju pomoći iz Bihaća.

Četnici su sa oklopnim vozilima, transporterima i pragama krenuli u napada iz dva pravca i to : Dubovsko – Ćukovi-Orašac  i pravcem Rajnovci- Lužine –Orašac.

Kako su već 10.juna četnici pokušali proboj sa oklopnim transporterom  na pravcu Dubovsko – Duliba Ćukovi – Orašac u čemu su spriječeni, rezervni sastav policije i TO su taj pravac zapriječili rušenjem drveća i dovlačenjem kamenja, kao i postavljanjem kamiona.

Taj zapriječeni pravac su pokušali braniti pripadnici rezervnog sastava policije i TO, njih tridesetak naoružani lovačim naoružanjem i sa nekoliko automatskih pušaka nije u tome uspjela. Prostor oko barikade na putu je tučen sa svim oruđima i orujima, a naročito je bila izloženo vatri iz mitraljeza i PAM-ova. U toj pucnjavi i napadu četnika u reonu Dulibe ranjeni su  Hrnjica Adem i Osman, a poginuo je Zajkić Muho.

Oko 13 h četnici su sa BOV-om(borbeno oklopno vozilo) i u sadejstvu sa pješadijom probili barikadu i krenuli prema Ćukovima. Branioci su bili prisiljeni da se povuku u pravcu Ćukova i dalje prema Orašcu.

Cijelo vrijeme dok se je vršio napad u reonu Dulibe, Četnici su vršili granatiranje čitave doline i posebno komunikaciju kako se nebi moglo pomoći. Uporedo sa napadom iz pravca Dubovsko- Duliba – Ćukovi – Orašac, počinje i napad  pravcem Rajnovci – Lužine- Orašac. Na ovom pravcu četnici napadaju sa nekoliko oklopnih transportera i PRAG-om, u sadejstvu sa pješadijom. Granatirajući i pucajući sa svim raspoloživim sredstvima četnioci oko13 h ulaze u Lužine. Pucajući iz PRAG-e, zapaljivom municijom pale kuće.

Istovremeno i u koordinaciji sa snagama koje su napadale iz ova dva pravca četnici sa pješadijom napadaju iz pravca Oraškog Brda i polako se spuštaju u Dolinu.Četnici su imali procjenu da se u Ljutočkoj dolini nalazi preko hiljadu naoružanih “zelenih beretki”, sa minobacačima, protivoklopnim sredstvima idr oružjem. Kako su vidjeli da im je procjena bila kriva i da nema skoro nikakvog oružja niti nekog posebnog otpora, snage koje su bile raspoređene na prostoru R Hrvatske u reonu Bušević –Kestenovac prebacuje da blokira zbijeg i u Orašac.

Već od ranije rukovodstvo TO i rezervni sastav policije donio je odluku da se u slučaju napada narod evakuiše u pravcu Radolja kako bi se tu spasio. Kako je bilo vidljivo da se nemože braniti dolina komandant TO Meho Vojniković je donio odluku da se narod evakuiše u pravcu Radolja.

Plan je bio da se stanovništvo Ćukova evakuiše pravcem Ćukovi – Duljci – Basača – Radolje  i pravcem Ćukovi – Bukovac – Radolje, a stanovništvo Orašca pravcem Jazmak – Grad – Basača – Radolje.Kako je narod znao za ovaj postojanje ovog plana odlučeno je oko 13 h da se krene na taj put neizvjesnosti.. Velik broj žena, djece, starih, bolesnih i iznemoglih stanovnika K.Vakufa, Klise, Ostrovice koji je bio smješten u školi u Orašcu počinje da se evakuiše prema Jazmaku i dalje prema Radolju. Čitavo vrijeme narod je bio pod vatrom granata i pucnjima mitraljeza i PAM-ova i PAT-ova.

U ovom opštem napadu i od posljedica granatiranja i pješadijske vatre dolazi do pogibije Vojić Pašage, Kulaš Mujesire, Kulaš Sunite, Omerdić Huse,Avdagić Avdage,Dedić Sefira, Tutić Šerifa, Dedić Saliha, Tutić Šabana, Kozlica Zajke, ranjavanje Derviša Selimovića, Behrem Behrudina, Lipovača Rifet –Gane,Hodžić Fikret, Kasić Suada, Hamzić Mine, maloljetni sin Ćehić Ahmeta Almin, Hadžić Muharem –Harić, Vajzović Sebihe, Ibro Kurtagić, Topić Tofik, Hafizović Asima, djeteta Kosović Safeta.

Jedan od događaja koji će ostati u sjećanju mnogim stanovnicima Ljutočke doline bio je prolazak kroz Jazmak. Jazmak je jedna velika vododerina koja je išla sa Grada i dolazila do Orašca. Bila je  obrasla lozama, kupinama, trnjem i u njoj je bilo puno smeća i raznog otpada, tako da se jedva provlačilo kroz nju. Ova jaruga je bila toliko uska da se jedva jedan čovjek kretao kroz nju. Kupine,trnje,loze, kopriva nanosile su velike bolove, ko je izišao kroz Jazmak ostao je u poderanoj odjeći sa krvavim rukama i nogama.

Starci, žene, djeca, bolesni jedva su se kretali. Tu je pokazana neviđena solidarnost i spremnost da se pomogne. O spremnosti da se pomogne i da se narod evakuiše govori i primjer pomoći Demirović Fikretu i drugim.

U cjelosti prenosim sjećanje na Jazmak Hrnjica Smaila :

 

Kada sam sa svojom familijom krenuo od kuće prema Basači u Jazmaku je bilo puno naroda, bilo je puno žena,djece,starijih. Kiša koja je padala prethodnu noć i voda koja je išla niz Jazmak otežavala je kretanje. Kupine,grane,loze udarale su nas po licu. Čitavo vrijeme dok smo prolazili granate su padale okolo Jazmaka, ali nijedna nije direktno pala u Jazmak, da je pala bio bi masakar, jer tu se nalazilo više stotina ljudi. Kada sam išao kroz Jazmak vidio sam scenu koja će mi ostati u sjećanju čitav život. Vidio sam četvoricu momaka kako nose u invalidskim kolicima Demirović Fikreta. Kako se teško prolazilo pojedinačno nije mi bilo jasno kako se ovi momci iznijeli Fikreta u invalidskim kolicima.

Koliko je bio naporan prolazak govori i činjenica da narod koji je sa sobom ponio

torbe, kese, ćebad, zavežljaje to isto je bacao  jer nije mogao to nositi. Vidio sam majke i očeve kako bacaju sve stvari a nose samo djecu. Kako je moja sestra imala malo dijete od dvije godine i bilo mu  je hladno ja sam skinuo svoju bundu sa sebe i dao da omotaju dijete.

 

Pored grupe koja je išla kroz Jazmak jedna velika grupa išla je i kroz  šumicu zvanu Kukurik a koja je vodila prema Gradu.Skoro svo stanovništvo koje se 11.juna našlo u Orašcu krenulo je u pravcu Radolja, tražeći spas. U pokušaju da se stupi u kontakt sa štabom TO i rukovodstvom općine Bihać uspostavljena je veza sa radio uređajem, koji se nalazio u kući Huseina Šehića. Radio stanica bila je instalirana još od ranije i bila je u službi osmatranja i javljanja 11.06.1992. godine oko 14 sati uspostavljena je veza i Memić se javio iz Orašca i opisao situaciju u kojoj se stanovništvo nalazilo. Pripadnici centra za obavještavanje i osmatranje mogli su putem radio stanice čuti granate.

Stanovništvo se izvlačilo čitav dan  i grupisalo u reonu Radolja. Iscrpljenost, glad,hladnoća, kiša  sve je ovo pratilo zbijeg tokom čitavog dana. Ranjenici kojima je pružena pomoć su nošeni ili vođeni. Previjanje je izvršeno sa običnim zavojima. Tokom čitavog zbijega narod nije znao za svoje najbliže. Roditelji su tražili djecu, žene  muževe. Vladao je jedan opšti haos pojačan sa ubijanjima, paljevinom strahom. Mnogi članovi familija danima se nisu sastajali, a neki su se zadnji put u zbijegu i vidjeli. Po dolasku glavnine zbijega  na Radolje već je padala noć. Kiša je neprekidno padala. Narod je bio na otvorenom, pod bukvama, bez ikakve zaštite. Vrlo teško se je mogla zapaliti vatra jer je sve bilo mokro. Rijetki su imali sreće da su imali komad najlona kako bi mogli napraviti malo nastrešnice kako bi spasili djecu. Najlon  vrećice su bile najbolja i jedina zaštita. Posebno je na Radolju bio izražen nedostak vode za piće. Jedina voda koja je bila na Radolju jeste jedna lokva koju je tokom ljetnih dana pila stoka. U lokvi je bila stajaća voda, puna žabokrečine,mutna, prljava. Međutim narod nije imao drugog nego piti tu lokvu. Tokom noći skoro sva lokva je popijena. Ova lokva je bila 5-6 metara prečnika a dubine oko 1 metar. Vidjevši šta narod pije, a posebno djeca Kurtagić Esma koja je bila ljekar stomatolog u K.Vakufu,djeci je davala antibiotik penbritin kako bi donekle spriječila infekcije. Tokom bijega na Radolje dosta ljudi bilo povrijeđeno. Jedna od njih je bila i Husak Hava koja je slomila nogu na dva mjesta, uz pomoć ljeskovih štapova i zavoja Ahmet Hrnjić i Esma Kurtagić,Hrnjica Omer  su imobilizirali nogu Husak Havi i takvu su je donijeli na Štrbački buk, Vajzović Sebiha je bila ranjena u ruku i ona je previjena i pružena joj pomoć. Među ranjenicima su se nalazili i teže ranjeni i to Hamzić Mine,maloljetni  Ćehić Almin,Kasić Suad, Behrem Behrudin i dr. Medicinska pomoć ranjenima i oboljelim pružana je cijelim putem kojim je išao zbijeg pružali su dr. Esma Kurtagić i medicinari Hrnjica Omer-Tomo i Ramić Mahmut–Caran i dr.medicinari iz doline. Bez adekvatnih lijekova i sa vrlo malo zavojnog materijala oni su uspijevali donekle pomoći ovom narodu. Nije zabilježen niti jedan slučaj da je netko umro od posljedica iskrvarenja usljed nepružanja pomoći. Ovim herojima u bijelom bilo je vrlo teško pomagati narodu u zbijegu jer se zbijeg nalazio rasut na širem reonu. Bilo je slučajeva da su bukvalno trčali od jednog do drugog oboljelog i ranjenog. Velik broj  žena je nosio malu djecu, a  bilo i dosta trudnica. Žene sa malom djecom nisu imale hranu za bebe, a one koje su dojile  djecu većinom su ostale bez mlijeka usljed gladi i straha. Glad, nespavanje, strah kod mnogih ljudi doveo do potpunog kolapsa

Uporedo sa bježanjem naroda prema Radolju četnici ulaze u Ćukove, Lužine, Duljke, Orašac.

Po proboju barikade u Dulibi četnici podržani sa oklopnim vozilima ulaze u Ćukove, pucajući zapaljivom municijom počinju goriti prve kuće i prva ubijanja civila, u Ćukovima počinju goriti kuće Tutić Hrustana, pale se mnoga sjena, dim je vidljiv sa svih strana. Sa ulaskom prvih grupa četnika u Ćukove, četnici koji su napadali sa Oraškog brda silaze prema Donjem Mlinu i time Orašac razdvajaju na dva dijela. Zbog toga jedan dio civila se nije mogao prebaciti prema Radolju. Sa ulascima četnika u popodnevnim satima počinju ubijanje civila55.

Oko 15 h četnici su u potpunosti ušli u djelimično napušteni Orašac, većina stanovništva je već bila na putu prema Radolju, a samo jedan manji dio je ostao kod svojih kuća što će se pokazati kobno po njih. Velik broj civila koji je ostao kod svojih kuća prošao je stravične torture i jedan broj je ubijen. Narod koji je bježao prema Radolju mogao je vidjeti kako gore kuće, kako počinje pljačka. Mogli su se čuti neprekidni pucnji koji su se razlijegali dolinom. Tokom čitave noći Orašac, Ćukovi, Duljci bili su obasjani od vatri kuća, štala, sijena koja su gorila. Miris paljevine se širio čitavom dolinom i do Radolja  se širio.

Četnici koji su došli u Orašac u školi uspostavljaju komandu i logor. Počinju sa pljačkom prodavnica, odvoženjem auta, klanjem stoke. Bradati i prljavi sa noževima u rukama mogli su se vidjeti uz cestu kako piju i slave “pobjedu”.

Sa ulaskom u Orašac, četnici počinju sa maltretiranjima preostalih stanovnika ali istovremeno i sa zarobljavanjima i zatvaranjima muškaraca u školu. U školu su zatvarali sve muškarce bez obzira na godine. Tako su zatvorili i ubili Kasić Omera  koji je bio rođen 1920. godine.Tokom dana i naredne noći počinje sakupljanje i dovođenje civila u školu.

Kasić Safet je došao na Radolje i nagovarao narod da se vraća kućama, da im četnici neće ništa i da im se garantuje sigurnost. Naivni koji su se vratili i vjerovali u sigurnost završili su u logorima ili pobijeni.

O teškoći u kojem se narod Ljutočke doline našao i pomoći koja je pružana svoja sjećanja na te dane govori Hrnjica Omer – Tomo :

U kriznom štabu obavljao sam dužnost komandira CZ, koja je imala zadatak da pomogne narodu . Formirao sam grupu ljudi koji su mi pomagali u tom poslu. Sjedište te grupe bilo je u školi. Glavni zadatak nam je bio da pomognemo prilikom evakuacije i da zbrinjavamo povrijeđene i oboljele. Naša pomoć je otpočela već 10. juna kada je narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice počeo da bježi prema Orašcu. Među onim koji su bježali bilo je bolesnih iznemoglih, starih.

Među njim je bio i paraplegičara ( Alija Hamzić ), kojima smo pružali pomoć i zbrinjavali ih.U školi u Orašcu su nam se pridružili dr. Mustafa, dr. Esma i ostali medicinari iz K.Vakufa.

Mi koji smo pružali pomoć nismo imali  lijekova, zavojnog materijala vrlo malo, bez esmarhovih poveza, udlaga, ili lijekova protiv bolova. Kada je narod dolazio cijelu noć smo pomagali, ja i Esma Đulkić obišli smo cijelu dolinu kako bi pomogli onim kojima je bila potrebna pomoć.U jutarnjim satima četnici su počeli svom silinom granatirati i pucati sa svih strana. Tada je došlo i do prvih ranjavanja i pogibija. Tačno u 15 h i 05 minuta obavjestili su me da ima poginulih na cesti kod kuće Mukanovića. Kada sam otišao tamo vidio sam strašan prizor, ljudi su bili bukvalno raskomadani, tu su poginuli Kulaš Mujesira i kćerka Sunita i Huse Omerdić. Kada su četnici počeli ulaziti u Orašac, naređeno je da počne evakuacija stanovištva u pravcu Basače i Radolja. Kada sam bio na Gradu počeli smo previjati i ukazivati prvu pomoć ranjenima. Previo sam Harića, Asima Hafizovića. Tu su pomagali svi a u prvom redu medicinari, Omanović Asima, Hadžić Merima, dr.Esma, Caran. Među ranjenima bilo je i teških ranjenika kao, Hamzić Mine, djete Ćehić Ahmeta Ibro Kurtagić, Topić Tofik. Mi koji smo pomagali nikada se nismo susretali sa ovakvim vrstama rana, bez adekvatnih sredstava i lijekova. Posebno bi istaknuo slučaj Husak Have koja je slomila nogu na dva dijela i mi smo joj napravili improvizovanu imobilizaciju i dali narko – analgetik. Havu smo uspjeli evakuirati sa ostalim narodom. Tokom čitavog puta prema Radaolju bilo je povređenih usljed detonacija, padova i svima se nastojalo pomoći. Na Radolju posebnu teškoću prestavljao je nedostatak pitke vode, ljudi su pili lokve, kišnicu. Dizenterija među narodom poprimila je oblike epidemije. Među stanovništvom je bilo dosta male djece koja su imala povišenu temperaturu, a mi nismo imali lijekova. Posebno je bilo dosta slučajeva da su ljudi padali u nesvijest od posljedica iscrpljenosti, umora, straha.

Do dolaska u D.Lapac narod, ranjeni, oboljeli bili su samo naša briga, UN je pomogao samo najtežim slučajevima na Štrbačkom buku.

Posebno bi naglasio da su četnici na Štrbačkom buku odvajali sve one koji su ranjeni i da je mali broj odvojenih danas živ i za sudbinu mnogih se i danas ne zna.

 

Sjećanje na prve pogibije i ranjavanja u dolini prenosim od Hadžić Muharema –Harića :

Od ranih jutarnjih sati prvog dana Kurban Bajrama počelo je strašno granatiranje i pucnjava sa okolnih brda po čitavoj dolini. Ja sam bio kod škole, u kojoj su bili smješteni ljudi koji su prethodnog dana izbjegli iz K.Vakufa, Klise, Ostrovice. Škola je bila puna žena djece, staraca. Kada su četnici počeli direktno pogađati školu, naređeno je da se počne sa evakuacijom prema Basači i dalje prema Radolju.Ja sam stajao na cesti ispred škole i vidio sam da je iz jednog razreda kroz prozor iskočila Bika ( Kulaš Mujesira ). Prilikom iskakanja uganula je nogu i nije mogla ići.

Ja sam je poveo, a njenu malu djevojčicu je uzeo Omerdić Huse. Krenuli smo ispred škole da bježimo. Bika nije mogla da nosi cipelu na nozi koja je počela oticati pa  je bacila jednu cipelu, tako da je išla bosa. Kada smo došli do kuća Mukanovića, ja sam rekao da idem tražiti svoju porodicu za koju nisam ništa znao. U tim trenutcima sustigli smo  Bikinog brata, Jusufa. Ja sam odmakao od njih nekoliko metara kada je odjeknula snažna eksplozija. Detonacija me je bacila na zemlju, osjetio sam strašnu bol u predjelu butine i noge. Kada sam pogledao vidio sam da svi leže okolo. Pokušao sam dozivati Biku, nije se odazivala. Puzajući sam prišao bliže i vidio Biku da je sva raskomadana, jer joj je je granata pala pred noge. Njena maloljetna kćerkica koju je nosio Huse Omerdić takođe je bila mrtva. Husu je geler pogodio u leđa i izišao na prsa i taj isti geler ubio je i malu Sunitu. Jusuf Bikin brat je rekao da su svi mrtvi. Krvi komadi mesa ostali su po asfaltu. Ja nisam mogao ići, nego sam puzao, pužući sam se uspio izvući do kuća Huske Šahbazovića. Cijelo vrijeme granate su padale, pucali su i meci su zviždali na sve strane. Pužući i oslanjajući se na nogu uspio sam doći do svoje kuće. Tu sam zatekao svoju porodicu , četnici su već ulazili u selo. Vidio sam četnike da su došli do kuće Ene Anadolca. Uzeo sam svoje dijete u naručje i sa ostatakom porodice krenuo prema Gradu. Bolovi su bili jaki, rana je krvarila. Na Gradu mi je prvi pomoć pružio Hrnjica Omer – Tomo, koji me je previo. Pucnjava, granatiranje je i dalje nastavljeno predamnom je ranjena Hamzić Mine, supruga Juse Hamzića, ranjena je teško u predvelu kuka. U takvom stanju smo se preko Basače izvukli do Radolja. Kada smo stigli na  Radolje, noć je već počela padati. Tu su me još jednom previli Tomo i dr. Esma Kurtagić. Ujutro kada su počeli odvajati ljude na Kliševiću, tražili su da se jave ranjeni. Govorili su da će ranjenima pomoći. Međutim ranjene muškarce  koji su se javili odveli su u logore, a neke ubili za koje se i danas ne zna. Na Štrbačkom buku su tražili i dalje ranjene, kada sam htio da se javim, Caran me je vratio i rekao ako mislim ostati živ da se ne javljam. Prilikom izdvajanja ljudi Mile Stupar me je izdvojio, ja sam se nekoliko puta vraćao među narod, a oni su me iznova  izdvajali. Odjednom su donijeli neki komadić papira i pročitali moje ime. Stupar me je odveo do nekog majora. Taj major me je pitao gdje sam i kada ranjen, kako sam ranjen, dali sam imao pušku. U društvu toga majora bio je i Kasić Safet, ja sam odgovorio da me ranila granata, i da su još troje ljudi poginuli,da nisam imao pušku. Taj major je počeo da viče, govorio je da niko nije poginuo, da nije bilo granatiranja i da ništa ne govorim. Ja sam mu rekao da me puste jer imam malu djecu, poslije sašaptavanja sa Safetom, rekao je da me vode i prebace preko mosta. Kada sam odlazio major mi je rekao da stanem i  da kada dođem u Bihać prenesem Nenadu Ibrahimpašiću da će sa Bihaćem biti isto što i sa Orašcom. Kada sam prelazio preko mosta jedan četnik  me je udario u predjelu rane. Bol je bila tolika da sam skoro pao u nesvijest i rana je ponovo počela krvariti. Po prelasku mosta iodlasku u D.Lapac vojnici UN su mi pružili pomoć. i tako sam došao u Bihać.  

10. juni 1992 – Početak napada

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi”,  Mujo Begić, Bihać 2004

Početak stradanja i neizbrisivih rana stanovništva Ljutočke doline počinje 10.juna. 1992. godine, dan uoči najvećeg Muslimanskog praznika Kurban bajrama. Bošnjaci Ljutočke doline umjesto da u svojim kućama dočekuju komšije, prijatelje, rođake moraju napustiti svoja ognjišta u K.Vakufu, Ostrovici, Klisi, Brdu Demirovića i pokušati tražiti spas u Orašcu. Bajramski dani – dani mira, radosti, sreće postaće za većinu stanovnika Ljutočke doline dani bola, patnje, poniženja, užasa i stradanja. Bošnjaci Ljutočke doline iz naselja K.Vakuf, Ostrovica, Klisa, Brdo Demirovića su znali da u slučaju napada trebaju da se povuku u Orašac, ovakvu odluku već ranije je donijelo političko rukovodstvo doline50, za takve planove stanovništvo je znalo. Za realizaciju plana evakuacije već ranije su poduzimane mjere kao što je obezbjeđenje određene količine goriva 51. Ova nafta je poslužila za punjenje rezervoara kamiona koji su prevozili stanovništvo K.Vakufa, Klise prema Orašcu.Već od marta 92. godine goriva nije bilo na benzinskoj pumpi u K. Vakufu i stoga ovaj potez je imao veliku ulogu u evakuaciji stanovništva. 

Početak realizacije planova četnika za ubijanja, mučenja i progon stanovništva počinje 10. juna 1992.godine oko 10 h kada su u reonu Dulibe pokušali izvršiti napad uz podršku transportera JNA, koji je počeo pucati prema punktu rezervnog sastava policije, koji su uzvratili vatru. Transporter se je okrenuo i vratio, ali grupa četnika sa šljemovima na glavi se rasporedio uz put lijevo i desno. Grupa sa Mehom Vojnikovićem, Fikrom Omanovićem i Mehmedom Halilagićem, Salkom Behremom je zapriječila put i na punkt poslala grupu od oko 30 naoružanih patriota. Prema sjećanju aktera dešavanja Kadić Seada početak tragedije počinje dan uoči Kurban Bajrama, prenosim dio tih sjećanja :

Dana 10.06.1992.godine došao sam u Ćukove u tvornicu Krajinametal da bi se čuo sa direktorom “Bebi trikoa” Zajkić Ibrahimom. Jedina veza koja se mogla uspostaviti sa Bihaćem bila je stanica instalirana u  tvornici u Ćukovima. Ja sam u to vrijeme mijenjao direktora i kad smo uspostvili vezu, on mi je rekao da što hitnije napravim plan i da onesposobim strojeve jer  očito da je rat tu.

Oko 10 sati dotrčali su momci koji su dežurali na krivini asfaltnog puta u blizini današnjih šehitluka. Rekli su da je prema njima krenuo transporter JNA i da je otvorio vatru, na šta su oni uzvratili.Transporter se  okrenuo i vratio nazad, ali četnici sa šljemovima na glavama su se rasporedili duž puta. Tamo sam odmah otišao sa Mehom Vojnikovićem, Fikrom Omanovićem, Medom Halilagićem i taj put je zapriječen. Tu je ostalo oko tridesetak momaka, a mi smo se vratili u tvornicu i radiovezom izvjestili TO Bihać o pokušaju napada.

Oko 13 h , ja i Kemo Štrkljević smo krenuli za K.Vakuf sa Keminim vozilom. Napomenuo bih da ujutro kada smo kretali za Orašac nije bilo nikog na cesti, ali u povratku nas je dočekao punkt na kojem su bili naoružani ljudi. Zaustavili su nas Pilipović Milan, Tadić Jovica, Tadić Zoran i izvršili pretres vozila. Nevoljko su nas pustili i rekli da se ovuda više nemože prolaziti.Postupali su prema nama kao da nas uopšte ne poznaju, a znali su nas  vrlo dobro.Oni su bili naoružani sa poluautomatskim puškama (PAP-ovke).Kod kuće Tadić Jovice sreo nas je Štrkljević Mehmed, stao je sa autom i kroz prozor nam je dodao papir na kojem je pisalo da do 15 h moramo predati sve oružje. Sa njim je u autu bio Hodžić Muhamed – Hamo Zogin koji je bio pretučen i po kome je JNA poslala ultimatum. Ultimatum je bio potpisan od strane pukovnika Đure Karailovića.Jedna delegacija  bila  je otišla na Ćojluk gdje se nalazio imenovani pukovnik, i gdje im je isto ponovljeno što je pisalo i u ultimatumu.

Oko 15 h narod se počeo grupisati i u dogovoru sa rukovodstvom krenulo se put Klise i dalje preko Une za Orašac. Hiljade ljudi je prebačeno lađom prema Orašcu.Ja sam se prebacio oko 21 h. Naši ljudi su vidjeli vojsku koja je dolazila iz pravca M.Broda, Dubovskog, Like, Prkosa. Već tada je počela pucnjava i čuo sam da je na Brdu Demirovića poginuo Demirović Mustafa. Navečer kada sam stigao u Orašac, javio sam se u školu i sa Mehom Vojnikovićem sam krenuo prema Ćukovima. Kada sam prolazio kroz Orašac vidio sam oštećenih kuća od granatiranja. Noć sam proveo u Ćukovima.

10.juna 1992.godine Hodžić Muhamed –Zogin  koji je prije nekoliko dana zarobljen od strane četnika donio je ultimatum u policijsku stanicu u K.Vakuf.

Četnici su u ultimatumu tražili predaju svog raspoloživog naoružanja do 20 h. Kako se vijest o stizanju ultimatuma brzo proširila to je izazvalo strašan strah, pometnju i paniku. Odlučeno je da se pokuša odugovlačiti sa predajom i da se oružje ne predaje ni po koju cijenu. Jedna grupa sa Memićem na čelo otišla je na Ćojluk gdje našla komandu četničkih snaga sa Đurom Karajlićem na čelu. Isto što je napisano na ultimatumu je i ponovljeno Memiću koji se vrati u K.Vakuf i onda sa narodom u Orašac.

Početak evakuacije i napuštanja svojih ognjišta je jedan od najtužnijih dana u životu stanovništva doline. Sve ono što je čovjek gradio, sticao, sve uspomene i nadanja ostajala su iza ljudi koji su napuštali svoja ognjišta. Narod je ponio iz kuća samo ono najnužnije u nekim kesama, torbama i zavežljajima. Ostajale su pune kuće, štale. Ostajale su okrečene kuće sa pripremljenim bajramskim jelima, baklavom i sa isčekivanjem Kurban bajrama. Neki su ponijeli samo ključeve nezaključanih kuća  i djecu.

U ranim popodnevnim satima narod počinje napuštati svoja ognjišta. Pravac kojim se vršila evakuacija za Orašac bio je K.Vakuf – most na Sklopu – Klisa – Kliške bare –Redžinicina lađa i prve grupe na lađište počinju stizati oko 14 sati.

Narod je stizao kamionima, traktorima, autima i pješice u neprekidnim kolonama.

Strah, nevjerica, suze, plač bilo je ono što se moglo vidjeti na licima  mnogih. Mnogo je bilo žena, djece starih iznemoglih i bolesnih. Među onima koji su bili nepokretni bili su Hamzić Alija, Demirović Fikret (koji je bio vezan za invalidska kolica).

Sjećanje na 10.juni Dedić Radmile :

Sve je mirno do 12,30 h, tada u stanicu milicije dolazi ultimatum o predaji oružja u obje MZ ( oružje je uglavnom uz dozvolu lično-pištoljii lovačke puške ). Slučajno sam imala priliku  da vidim taj famozni papir. Po meni to uopšte nije bio službeni dokument, jer niti je bio protokolisan, niti je pored potpisa potpukovnika bio ikakav pečat, a zahtjev ili to naređenje se sastojalo od jedne rečenice da se preda naoružanje do 20 h tog dana. Takva vijest je brzo prostrujala kroz mjesto. U svijet je ušla panika. Ljudi koji su imali oružje i rezervna milicija su otišli na položaje na brda više K.Vakufa ( takav je bio prvi plan). U samoj stanici je zasjedao štab  i dogovorili su se šta da se radi sa stanovništvom.

Po mahalama su bila pripremljena skloništa i svijet se u njih sakupio do 15 h. Članovi Građanskog kvoruma su odmah reagirali i išli kod vojske. Međutim tamo su im rekli isto ono  što je bilo i napisano. Oni su bili iznenađeni, a potom i ogorčeni, jer su vidjeli da su bili prevareni od prvih svojih komšija, najprije oni pa onda  svi mi. Ni sami neznamo kakav smo ishod čekali, ali je čvrsto riješeno da se oružje ne preda. Još uvijek se nije znalo da je vojska već raspoređena na Kalatima i od Martim Broda. Ponovo dvojica članova Građanskog kvoruma odlaze da  sa vojskom dogovore da se prolongira predaja oružja i dogovori evakuacija stanovnštva u pratnji naših oružanih snaga i vojske.I oni su to nekako uspjeli, ali kada su se vratili stanovništvo je već napustilo mjesto.U panici i isčekivanju njih trojica odlaze u D.Lapac da izvjeste UNPROFOR. Ali već tada, a možda i ranije ja neznam na čiju inicijativu ili stihijski stanovništvo počinje napuštati K.Vakuf. Ne idu preko Rajnovaca, jer ne dozvoljavaju nego preko Une u Klisu prevozeći se u dva čamca idu u Orašac.

Oko  20 h mjesto je bilo skoro prazno. A šta reći o ljudima koji su pošli sa svojih vjekovnih ognjišta, neznajući  zašto i kuda. To je bilo kada se kretalo za Orašac. Stajala sam i nijemo posmatrala. Nailazi traktor sa prikolicom, u prikolici oko tidesetak žena i djece, sjede na svojim zavežljajima. Samo se čuje motor traktora, a pozadi se vide lica izbezumljenh osoba, oči  suzne.Riječi nema . A zar tu i trebaju? Iz svakog tog pogleda izbija, a zašto ?Kuda ? Šta vam je naše dojučerašnje komšije?Zar nema više ni ljudskog razgovora ni dogovora samo valjda preko puščanih cijevi. A dalje malo od mene stoji dvadesetšestogodišnja mlada žena sa šestogodišnjim sinom i sedmomjesečnom kćerkicomu naručju i mnoštvom stvari oko nje. To je izbjeglica iz Sarajeva. I dalje bježi.Bježi od pušaka zlotvora da  spasi svoju djecu. Ne govori ništa, vidi joj se u očima da pita kuda ide dalje i dokle tako.Dolazi grupa građana sa Ostrovice, među njima i jedna žena sa učenikom trećeg razreda kojeg nosi na ramenima. Nezna ona za umor, samo da spasi to dijete, jer kćerka joj je u Bihaću. Mališan ćuti, gleda oko sebe ni sam neznajući šta se to sa njim zbiva. Tako redom  kamioni, traktori, osobna vozila do skoro i posljednji žitelj nije otišao. Oko 20 h mjesto je bilo skoro prazno. Ostalo nas je nekoliko. Mjesto je djelovalo sablasno za nekoliko sati I rezervna milicija i drugi naoružani ljudi su otišli u Orašac. Oko 20, 15h  vratili su se ljudi koji su otišli do UNPROFOR- a, vratili su se rekavši nam da će oni sigurno doći.Na koncu se i naša grupa odlučuje da idemo u Orašac, jer sada nevidimo svrhu ostajanja. Međutim u K.Vakufu je ostalo ipak oko 10 ljudi Muslimana i naravno Srba  koji nisu išli nikuda. Kakav je to scenarij neznam ni danas. Ali vidim da je to bilo svugdje tako, dakle isproban scenarij koji bez pogovora funkcioniše.Samo što smo se mi ovdje  iselili prije ulaska vojske, što je njima  ili dobro došlo ili ih ovaj put iznenadio.I bilo šta da srpska strana uzima za uzrok napada i osvajanja teritorija, može samo da se služi lažima i izmišljotinama da bi pred bilo kim sakrila svoje lude namjere etničkog čišćenja maltene 100% muslimanskog življa.          

Prebacivanje preko rijeke Une vršeno je lađama. U početku su to bile tri lađe porodice Šahbazović (Sulejmanova, Derviševa, Salihova ), da bi iz Klise ljudi doveslali još dvije ribarske lađe.

Ove lađe su bile drvene i bile su dužine od  šest metara i manje. U lađe se moglo ukrcati malo ljudi tako npr. u lađu Sulejmana Šahbazovića moglo je stati dvadesetak osoba dok u male ribarske lađe je stajalo svega pet – šest ljudi. Posebnu poteškoću u prebacivanju ljudi lađama prestavljao je nepogodan i mali pristupni put za ukrcavanje i postojanje samo jedne sajle pomoću koje su vučene lađe.

Prvo su prebacivani stari, iznemogli i žene i djeca, čitavo vrijeme dok su lađe prebacivale narod na drugu stranu, raznim prevoznim sredstvima ljudi su dovoženi do lađe, a isto tako i odvoženi u pravcu Orašća. Za Orašac je bilo organizirano prevoženje kamionima (Hasana Hamzića, Omanović Fikreta ), minibus ( Hamzić Zijo ), autobus (Mešić Fazlija ), i mnogi traktori i auta.

Četnici su počeli pucati oko 16 sati sa pravca Buševića i šume Dubrava i to pješadijskim naoružanjem, pucnjava je nastavljena i tokom noći.

Prebacivanje naroda preko Une trajalo je do kasno u noć sve do 22 sata.

Posebno treba istaknuti  veliku solidarnost i spremnost naroda da se pritekne u pomoć i da se pomogne starim, bolesnim, nejakim. Prilikom prevožena preko Une nije se desio niti jedan incident niti nesreća, bez obzira na uslove u kojima se ovo dešavalo.

Stanovništvo koje je evakuisano i koje je prebačeno u Orašac smještano je kod rodbine, prijatelja, a onio koji nisu imali kod koga smješteni su u zgradu osnovne škole. Nezaštićeni i izloženi čitavu noć granatiranjima narod je dočekivao najveći muslimanski praznik Bajram.                 

Sjećanje na 10.juni Hrnjica (Hamze ) Mujo

U srijedu 10.juna 1992.godine počinjalo je Evropsko prvenstvo u fudbalu  koje se igralo u Švedskoj i napad na dolinu.U jutarnjim satima 10.juna iz Ćukova su javili da se  spustio transporter niz Dulibu do velike strane nasuprot kuli Vrnograč i da vrši izviđanje.Nas nekoliko se okupilo u prostorijama rezervnog sastava policije i odlučili da idemo u Dulibu. Sa mnom je bio Fikro Omanović i još nekoliko ljudi, sjeli smo u Fikrin  kamion i krenuli prema punktu rezervnog sastava policije u Dulibi. Na punktu smo našli Muhu Zajkića, Kasima Omanovića i još neke rezervne policajce. Oni su već bili na cestu nagurali veliko kamenje i stali u zaklon iza njega.Tog dana Muhamed Hodžić -Zogin, donio je ultimatum u dolinu. Hamo –Zogin je bio zarobljen prethodnog dana na Dubovsku.Oko podne u Orašac je stigao Memić i rekao da je bio na Ćojluku u četničkoj komandi i da je tamo vidio četnike sa bradama i u maskirane i sa noževima. Rekao je da mu je četnički komandant Đuro Karailović rekao da dovede rukovodstvo MZ Orašac na pregovore o predaji oružja i da će narod pustiti za Bihać.

Memić, ja, Medo Halilagić, Fikro Omanović otišli smo do Mehe Vojnikovića u Ćukove da krene i on na pregovore.U Ćukovima smo našli Mehu i krenuli prema K.Vakufu, u putu sam razmišljao o pregovorima i shvatio da su pregovori samo zamka kako bi  četnici zarobili nas koji smo bili rukovodstvo  u MZ, stranci i u rezervnom sastavu policije.Razmišljajući o tome slika bradatih čtnika nikako mi nije izlazila iz glave. Ja sam u jednom trenutku odlučio da neću ići četnicima u ruke. U to smo stigli do Orašca, rekao sam Memiću da zaustavi auto kako bi uzeo neke papire i rokovnik iz kuće.Kada smo stali rekao sam da ja neću ići četnicima živ u ruke a da ne idu ni oni jer će nas sviju zarobiti i pobiti. Svi su to prihvatili, Memiću smo rekli da ide reći četnicima da dođu na granicu između Orašca i Rajnovaca na pregovore ali bez oružja.Memić je otišao u K.Vakuf, pokupio svoju porodicu i došao u Orašac. Nije ni on otišao reći četnicima za pregovore jer se bojao za svoj život.

Oko  17 h na Pađene je pala prva granata iz pravca Buševića ( R Hrvatska ) i time je otpočeo napad na dolinu.

Oko 17h i 30 minuta ja i Fikro Omanović krenuli smo sa njegovim kamionom do lađe, kako bi stigli do Klise.Na lađu je već počeo pristizati narod iz K.Vakufa i Klise, uz put smo sretali narod kako bježi prema Orašcu. U Poljicu kod kuće Hadžić Ćamila već je počeo dolaziti narod sa Brda Demirovića i rekao da su četnici već napali i da su zarobili jednu grupu ljudi.Među zarobljenim je bio i maloljetni Šehić (Selim) Mehmed, koji je bio kod nane Demirović Rahime. Rekli su da ima i poginulih. Vratili smo se iz Poljica i već je velik broj žena, djece, staraca bio prešao lađama na drugu stranu Une.

Fikro Omanović je sa svojim kamionom počeo voziti narod prema Orašcu i smještati  ih kod rodbine, poznanika, prijatelja. Ja sam uzeo traktor Derviša Šahbazovića zakačio prikolicu i za prikolicu konjska kola i počeli voziti narod prema Orašcu.U Orašcu traktor je preuzeo Husnija Hamzić i prevozio narod dok i posljednji nisu došli u Orašac.

U četvrtak ujutro počeo je napad sa svih strana, granate su padale po čitavoj dolini, mitraljezi, PAM-ovi PAT-ovi  pucali su sa svih strana. Granate su dolazile iz pravca Lipe i Oraškog Brda, bestrzajni topovi tukli su sa Buševića.Ja i Omer Grozdanić smo poveli jednu grupu dobrovoljaca prema Uni (Zamašten), kako bi zamjenili ljude koji su tu bili prethodnu noć i koji su pokušali braniti da četnici ne pređu sa te strane.

Kada smo se vratili u Orašac, oko podne stigao Huse Bilić i rekao da četnici ulaze u Ćukove.Tada je Fikro Omanović uzeo pušku i sa još nekoliko ljudi krenuo da pokuša zaustaviti četnike kod Donjeg Mlina kako bi narod mogao da se evakuiše prema Basači.

Granate su padale na sve strane, narod je krenuo prema Basači. Samo nekoliko trenutaka nakon što smo napustili moju kuću koja je bila puna ljudi iz Klise i K.Vakufa, vidio sam da su u kuću uletjele dvije granate koje su eksplodirale.Ja sam sa svojom porodicom uspio da dođem do Radolja gdje smo i zanoćili.

Čitavu noć narod je stizao na Radolje iz više pravaca. Kiša je padala cijelo vrijeme, bilo  je izuzetno teško, narod je bio iscrpljen, gladan, žedan, go i bos.

10. juni 1992 – Plan napada na Ljutočku dolinu

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

U okviru ukupnog plana napada na Bihać i njegovog zauzimanja od strane četnika potpomognutih jedinicama JNA, Ljutočka dolina imala je velik značaj.

Značaj zauzimanja Ljutočke doline za četnike je imao više razloga :

  • Ljutočka dolina bila je jedini prostor koji se nalazio van linije okruženja Bihaća  u maju 1992. Godine
  • Ljutočka dolina nastanjena je u najvećem broju Bošnjacima i kao takva bila opasnost
  • Ljutočka dolina brojala je više od hiljadu vojnosposobnih muškaraca
  • Ljutočka dolina presijecala je kompaktnost zamišljenog srpskog teritorija od Bihaća  do Knina

U okviru planova za zauzimanje teritorija i čišćenja od nesrpskog stanovništva čitavog prostora Bosanske krajine pored paravojnih snaga SDS i jedinica JNA, značajnu ulogu imale su i jedinice tkz. Vojske RSK, koje su dolazile sa prostora R Hrvatske. Već ranije po napadu i zauzimanju jednog dijela Bos. Krupe, četnici su uspostavili liniju: B.Novi – B.Otoka –B.Krupa – Radić – Grabež, i ranije sa dijela okupiranog teritorija R Hrvatske vršili su blokadu i kontrolu duž državne granice.

Sa napadom na Bosansku Krupu  četnici  zaposjedaju linije oko  Bihaća i time  zatvaraju  prostor Bihaća linijom na potezu Meljinovac –Lohovska brda -Pritoka – Tihotina- Pritočki i Zaloški  grabež sa kasarnom Grabež, te zapadne padine Grmeča prema Grmuško – srbljanskom platou.

U uslovima kada su četnici u potpunosti zaposjeli položaje oko Bihaća i kada se Bošnjačko stanovništvo iselilo iz Ripča preostalo je još čišćenje Ljutočke doline.

S obzirom da su četnici u planiranjima aktivnosti oko napada i zauzimanja prostora Bihaćke općine raspolagali sa obavještajnim podacima o postojanju oko 40.000 pripadnika zelenih beretki, zato su napadna dejstva započela relativno kasno u odnosu na ostale dijelove BiH.

Sa razmještanjem i zauzimanjem položaja oko Bihaća, počinje isto i na području Ljutočke doline. Grupisanje i izviđanje sa ciljem prikupljanja podataka o stanju, broju i opremljenosti “ zelenih beretki “ u Ljutočkoj dolini, počinje prvih dana juna 1992.godine. Međutim važno je napomenuti da su već u periodu mart – april, Srbi iz Rajnovaca, Dubovskog, Martin Broda počeli da uspostavljaju straže patrole i izviđanja.Ove straže i patrole imale su za cilj da se pored prikupljaja podataka provjeri i stepen organizacije lokalnih paravojnih formacija SDS.

U periodu od 05/06. juni u reonu Lipe ( štale na Begovcu ), vrši se grupisanje i dovoženje ljudstva i MTS, kao i uređenje vatrenih položaja. Bilo je vidljivo postavljanje minobacača, i piketa za određivanje ciljeva.

Uređenje položaja i uspostavljanje linija u reonu Ljutoča je takođe rađeno planski i smišljeno.Cilj svih ovih planova bio je da se prostor Ljutočke doline u potpunosti okruži i da se onda izvrši napad.Pripreme za napad na dolinu tekle su i na prostoru R Hrvatske, uređenje položaja i postavljanje oruđa za dejstvo počelo je 10.juna 1992. godine, prenosim dio svjedočenja Hadžić Ćamila :

10.juna. 1992.godina, ja  i Hrnjica Muhamed –Zajkin smo krenuli na Kestenovac kako bi kupili brašna, jer nigdje u dolini nije bilo kupiti  brašna, mi smo čuli da ima na Kestenovcu. Krenuli smo pješice i kod kuće Mane Glušice sreli smo vojsku, bili su uniformisani i naoružani. Vidjeli smo da kod kuće Mane Glušice postavljaju top, tu sam vidio Duška Glušicu. Vojska nas je zaustavila i rekli su nam da nemožemo dalje da oni traže zelene beretke. Ti vojnici koji su  tu bili  meni su nepoznati osim nekolicine mještana koje sam poznavao. Mi smo se  vratili nazad jer nismo mogli dalje proći.

U okviru sveukupnih priprema četnika  za napad na prostor općine Bihać urađen je  plan pod nazivom “Plan blokade i razoružavanja zelenih beretki u reonu Orašac –K.Vakuf”.Agresor je cijeneći snage koje su bile u dolini, napravio namjerno ili iz neznanja  krive procjene o broju i opremljenosti snaga koje su trebale braniti dolinu. Procjenio je da ima preko hiljadu naoružanih, da imaju sredstva podrške(minobacači ), mitraljezi. Uzimajući ove podatke i procjenu koju je prethodno napravio agresor je angažovao i adekvatne snage i MTS.

Osnovna zamisao za napad bila je potpuno okružiti dolinu sa svih strana, uz vatrenu podršku i pješadijskim snagama slomiti otpor snaga koje ga brane i prisiliti na potpunu predaju. Pored toga planirao je dolinu presjeći i razdvojiti na četiri dijela, planirao je presjecanje komunikacije Dubovsko –Martin brod u reonima :

  1.  Čovka – Sklop( kod ulaza na stari put za Čovku)
  2.  Strana – Lužine ( kod kuća Slobodana Đurića )
  3.  Strana – Donji Mlin (na mjestu odvajanja starog makadamskog puta)

Presjecajući komunikaciju razdvojio bi dolinu što bi mu olakšalo protjerivanje stanovništva i onemogućilo pružanje bilo kakvog otpora.Presijecanje je imalo za cilj da se svi vojno sposobni muškarci pohvataju, strpaju u logore a kasnije i likvidiraju.

Agresor je za izvršenje ovoga zadatka angažovao snage iz 15.lbr, djelove snaga iz 1.br Drvar, djelove snaga 3.br. Bos.Petrovac, vod vojne policije, dvije čete lokalnih Srba i to četu Kalati i četu Rajnovci, dok je sa pravca R Hrvatske angažovao snage jednog bataljona  , jedinicu MUP-a stanice milicije Bihać sa sjedištemu Ripču.

Kao sredstva podrške angažovao je jednu bateriju haubica  122 mm i minobacače 120 i 82mm, sa prostora R Hrvatske anažovao je bestrzajne topove u reonu Buševića.

Načelnik artiljerije 15.lbr.Bihać bio je Dunović Miloš on je rukovodio artiljerijskom vatrom, odabirao je ciljeve za gađanje, i zahvaljujući njemu mnogi civili Ljutočke doline su ubijeni i ranjeni.

Glavni pravac napada  je predviđen na liniji  : Dubovsko –Duliba –Orašac , Martin Brod –K.Vakuf – Rajnovci – Orašac.

Pomoćni pravac napada je : prostor  R Hrvatske – Demirovića brdo –Klisa.

Glavni pravci napada bili su predviđeni glavnom komunikacijom Dubovsko –K.Vakuf, a dejstvo artiljerije trebalo je izazvati najveći strah, pometnju, paniku40.

Zadaci za izvođenje dejstava jedinicama :

  1. 1-1/br Drvar napada pravcem Martin Brod – K.Vakuf – Orašac
  2. 1/3 br (-1) napada pravcem Vrtoče –Čovka – K.Vakuf
  3. 2-1/15 lbr  napada pravcem Dubovsko – Duliba – Ćukovi –Orašac
  4. 1-1/15 lbr  spriječava i blokira izvlačenje na potezu Dubovsko – Ljutoč – Štrbački buk
  5. TG Lika blokira prostor na potezu Bušević – Štrbački buk
  6. pč  Kalati napada pravcem Kalati – Demirovića Brdo – Klisa
  7. pč  Rajnovci napada pravcem Rajnovci – Lužine –Orašac

Gotovost za napad 11.juni. 1992. godine 10 h.

Plan napada je izradio pukovnik Đuro Karailović, a odobrio komandant pukovnik Borić Grujo.

Mnogima Bošnjacima Ljutočke doline ostaće vječno pitanje i dilema , zašto su četnici izabrali Kurban Bajram za početak napada  i jeli to bilo u sklopu onih prijetnji da će biti krvavi Bajram.

Agresor je snage za napad iz reona razmještaja počeo da dovodi na pravce napada

10. juna u prijepodnevnim satima i odmah otpočeo sa razmještajem i izviđanjem. Prvi pokušaj nasilnog  izviđanja počeo je u reonu Dulibe  10.juna oko 10 h, da bi to činio i tokom čitavog dana.

Planirajući napad četnici su koristili već oprobani recept o predaji naoružanja “zelenih beretki”, što su učinili i ovaj put , kako bi unijeli paniku i strah među stanovništvom.

Četnici nisu imali procjene da će prvo narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice, Demirovića Brda izvršiti evakuaciju u pravcu Orašca, a onda iz Orašca zajedno sa narodom Orašca, Ćukova krenuti u pravcu Radolja i dalje u susret snagama UN u reonu Štrbačkog buka.

Ovakav razvoj situacije u prvi mah je četnicima poremetilo planove.

Četnici su otpočeli sa dejstvom artiljerije već u popodnevnim satima na civilne ciljeve u Orašcu i prvi pogođeni objekt bila je kuća Mukanović Mahmuta.

Dejstvo artiljerije je nastavljeno tokom noći da bi intenzivirano tokom jutarnjih sati po ciljevima ,koji su bili isključivo civilni, na potezu od Ćukova do Lužina.

Glavnina ciljeva je bila po centru Orašca i to : zgrada škole i džamija.

Artiljerijsku vatru pratila je istovremeno i podrška sa PAT-ovima i PAM-ovima  iz pravca kule Vrnograč, i Oraškog brda ( Strane ).

Komandna mjesta snaga koje su napadale bila su u reonima : Vrtoča, desno od kule Vrnograč u reonu Dulibe, Brkića glavice na Kestenovcu, Podovi  više K.Vakufa i Ćojluk.

Kada su četnici vidjeli da se 10.juna u popodnevnim  narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice povlači i bježi prema Orašcu, izvršili su pregrupisavanje dijela snaga sa prostora R Hrvatske.

Snage koje su pregrupisali usmjerili su sada na glavni pravac napada Rajnovci – LužineOrašac, a malim djelom snaga ušli su u K.Vakuf, Ostrovicu i Klisu koje je narod potpuno napusti do večernjih sati 10. juna. 1992. godine.

Početak kombiovano oklopnomehanizovano –pješadijskog napada otpočinje istovremeno na pravcu :

Dubovsko –Duliba –Ćukovi ,

 -K.Vakuf-Rajnovci –Lužine –Orašac

 -frontalno Oraško brdo – Orašac

Napad je otpočeo po planom predviđenom vremenu u 10 h.

Planiranom napadu je prethodila snažna artiljerijska priprema iz svih predviđenih oruđa i oružja koja je trajala nekoliko sati. Ova priprema imala je za cilj  da pokaže svu silinu i da slomi otpor kod šačice naoružanih patriota, a da kod naraoda stvori paniku strah i osjećaj beznađa.

Ova artiljerijska vatra je postigla pored ubijanja nedužnih civila i puni efekat u stvaranju straha, panike, osjećaja beznađa. Kako je Orašac okružen sa svih strana, dolinom je posebno stvaran eho efekat što je pojačavalo strahovitu tutnjavu.

Oklopno mehanizovane snage u sadejstvu sa pješadijom u reonu Ćukova su naišli na improvizovanu barikadu, koju su malobrojni pripadnici rezervnog sastava policije i patriote postavile kako bi spriječili ili barem usporili četnike.Ta barikada je u stvari bila hrpa kamenja i stabala oborenog drveća i jedan kamion . Barikadu je branilo oko tridesetak slabo naoružanih momaka, bez ikakvih protivoklopnih sredstava, bez vojničkog iskustva i dr.

Četnici su bez puno problema probili barikadu i u sadejstvu sa snagam koje su napadale frontom na liniji Oraško brdo –Orašac, ušle u Ćukove.

Pri pokušaju zaustavljanja četničkih snaga u reonu Dulibe bilo je poginulih i ranjenih, gdje su ranjeni izvučeni u Ćukove i pružena im je prva pomoć.

Istovremeno sa otpočinjanjem napada na pravcu Duliba –Ćukovi –Orašac, otpočinje i napad na pravcu  K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.

Napad na ovom pravcu je takođe bio kombinovani, oklopno – mehanizovani  u sadejstvu sa pješadijom.

Glavne snage na ovom pravcu napadale su u zahvatu komunikacije : K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.

Čitavo vrijeme napada nije izostajala ni podrška artiljerijske vatre, posebnu pogodnost za dejstvo artijerije  bila je mogućnost navođenja i koordinacije vatre.

Ovo je bitno istaknuti zbog činjenice što se čitava dolina mogla pratiti vizuelno sa Oraškog brda i vršiti korekcija pogodaka.

Kako na ovom pravcu nije bilo posebnog otpora četnici su nesmetano ušli u Lužine  i bio im je otvoren put za ulazak u Orašac.

Istovremeno i u kordinaciji snage sa prostora Oraškog brda počele su spuštanje niz Stranu i počele silaziti do prvih kuća.

Četnici su oko podneva ušli u Ćukove i Lužine , da bi oko 14h bili i u centru Orašca.

Ulazak u Ćukove, Orašac, Duljke praćen je pucnjavom iz pješadijskog i protivavionskog oružja koje je bilo na oklopnim vozilima. Pucali su sa zapaljivom municijom, tako da je velik broj kuća, štala, sijena planuo i počeo gorjeti. Dolinom je ubrzo zavladao dim i miris paljevine. Prilikom ulaska četnika u dolinu bilo je poginulih, ubijenih i ranjenih.

Kada su četnici  probili barikadu u Dulibi, narod je počeo da se u zbijegu povlači prema Basači i dalje prema Radolju, tako da je do kasnih noćnih sati velik broj ljudi uspio izići na Radolje.

10. juni 1992 Ultimatum

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Poznati scenarij za Srpske zločine koji se odigravao na cijelom prostoru BiH, nije izostavljen ni na prostoru Ljutočke doline.Taj  scenarij svoju operacionalizaciju i krajnju pripremu za realizaciju zločinačkih planova dobiva kroz predaju ultimatuma  za predaju “oružja “, prethodno opkoljenim područjima.

Kako je JNA i srpske paravojne jedinice potpomognute Srbima iz okolnih sela oko Ljutočke doline, u junskim danima počela pripremu za konačno opkoljavanje i progon nesrba, ostalo im je da po već viđenom scenariju predaju ultimatum.

Konačno su i taj zadnji čin predaju ultimatuma  za predaju naoružanja, koji je nedostajao u ukupnom scenariju, ostvarili 10. juna 1992.godine.

Ostvarili su ga tako da su preko Hodžić Muhameda –Zoginog, kojeg su prethodno zarobili, predali taj ultimatum.

Taj isti ultimatum je svojom rukom morao pisati Hodžić Muhamed, a potpisao ga je pukovnik Đuro Karailović, koji je bio i glavnokomandujući, i koji  je bio najodgovorniji za napad na dolinu.

Kako je ultimatum pripremljen i predat, prenosim djelove sjećanja aktera tog događaja Hodžić Muhameda –Hame Zoginog : 

Ja sam 08.juna. 1992. godine  oko 09 h, sa svojim” GOLF-om”potjerao jednu ženu u Bihać na porod. Sa mnom su krenuli Bilić Kemal , muž od žene koju sam potjerao i Hodžić Halil.Kada smo stigli na Dubovsko, na punktu koji je držala Srpska policija, njih dvojica su vraćena a meni i porodilji je dozvoljen prolaz. Njih dvojica su vraćena uz obrazloženje da nije potrebno da oni idu u pratnji.

Po dolasku u Ripač, morao sam navratiti u policijsku stanicu, koja se nalazila u upravnoj zgradi IMT servisa. Tu sam morao svratiti kako bih dobio dozvolu za prolazak preko Golubića. Srpski policajci su mi dali dozvolu uz napomenu da se moram vratiti do 13,30 h, jer u protivnom neću poslije moći proći. Kada sam došao na punkt u Golubiću, srpski policajci su mi pretresli vozilo i onda su me pustili dalje. Kada sam smjestio porodilju na odjelu bolnice u Bihaću, u gradu sam se zadržao do 13 h, tu sam popio par pića sa prijateljima. Pri povratku svratio sam do tvornice Krajinametal kako bi podignuo plaće za 4 ( četvoricu ) radnika koji su me zamolili, pošto niko nije mogao već od ranije doći do Bihaća.

Putujući od Bihaća prema Ćukovima, niko me nije zaustavljao, pa čak ni na punktu na Dubovskom, što mi je bilo jako sumnjivo.Moje sumnje su se i opravdale, jer  me je vojna policija JNA, čekala i zaustavila prije Idine strane ( mjesto na putu Dubovsko – Kulen Vakuf). Zaustavili su me oko 13, 30 h, bili su njih trojica, sa strane je bila parkirana ZASTAVA 101, vojni policajci su bili naoružani PM-M-72.

Kada su me pretresli i uzeli dokumenta ništa nisu našli što bi im bilo sumnjivo.

Potom su mi skinuli ručni sat SEIKO 5, uzeli sav novac koji sam imao kod sebe, a imao sam 1500 ( hiljadu i petstotina ) DM, i YU dinara u protivvrijednosti od oko 3000 ( tri hiljade ) DM. Pitali su me za nadimak, kada sam im rekao, pogledali su u neki spisak i rekli “ti nam trebaš”.Tada su mi rekli “ moraćeš sa nama poći na mali informativni razgovor, a zatim će ti biti vraćeni sat, novac i auto.

Skinuli su mi kožnu jaknu, zamotali su mi je oko glave kako ništa ne bih vidio, stavili su mi lisice na ruke, ugurali na zadnje sjedište policijskog auta. Sa mnom u autu su bila njih dvojica, dok je treći odvezao moga GOLF-a. Kada smo krenuli u sebi sam mislio, ako na raskrsnici Dubovsko krenu lijevo prema Ripču, biće dobro, jer sam ja poznavao sve Srbe  policajce, i bio sam prije u dobrim odnosima sa njima..

Međutim, mi smo skrenuli desno, ja sam u sebi mislio odvezoše me za Knin, odakle mi nema povratka, jer nakon ispitivanja i mučenja biću ubijen.

Putovali smo dugo i u toku vožnje niko mi ništa nije govorio. Kada smo stigli na odredište ( mislim da je bio Drvar ), čuo sam masu ljudi. Po izlasku iz auta prihvatila su me dvojica i povela, iz mase sam čuo povike “ daj ga ovamo “, “vidi mu leđa, ima 15 noževa šta da radi “.Uveli su me u neku prostoriju i smjestili na neku stolicu, skinuli su mi jaknu sa glave i preko očiju su mi zalijepili široku neprovidnu selotejp-traku.Selotejp- trakom su mi omotali cijelu glavu, zalijepili su traku više puta i stegnuli traku  toliko da me je odmah zabolila glava. Svezali su mi i noge, dok su lisice i dalje bile na rukama. Ja ništa nisam vidio, niti sam znao gdje se nalazim.

U jednom trenutku trojica, su mi izmaknula stolicu i počela je tuča. Tukli su me po čitavom tijelu, glavi, prsima, nogama, po licu. Udarali su me policijskim palicama, kundacima, nogama, šakama, udarali su me određeno vrijeme i zatim izišli iz prostorije i zaključali vrata. Ja sam ostao ležati na betonu. Ispred vrata četnici su dovikivali “ jeli ono tvoj GOLF, ti si budžovan, koliko si četnika ubio, koliko si dao love za zelene beretke, koliko si kupio pušaka za zelene beretke “, i još puno drugog.

Postalo mi je hladno, beton na kojem sam ležao bio je hladan kao led, ja uskoro nisam osjećao tijelo.       

Poslije određenog vremena čuo sam ključ u bravi i vrata su se otvorila, pitali su me “ jesam li gladan “ odgovorio sam da “nisam “, počeli su ponovo da me udaraju. Ja  sam ležao bespomoćno, skupljen, udarali su me po glavi, leđima, stomaku. Kada su se zamorili od udaranja izišli su van. Ja sam ostao ležati bespomoćan, razmišljao o “bože dragi “ šta će biti sa mnom, zašto sam im stao, bolje bi bilo da su me odmah ubili, jer će me i ovako ubiti poslije tuče i patnje.

Razmišljao sam i u sjećanja su mi dolazile priče koje sam slušao o četnicima, šta su radili  mom narodu u II sv.ratu. Slušao sam priče da su ljude u dolini nabijali na ražanj, i ja sam se toga najviše bojao, pogotovo jer je u narednim danima dolazio Kurban Bajram.Tako ležeći i razmišljajući, u misli su mi dolazila moja djeca, žena, familija, i prijatelji. Pitao sam se hoću li ih ikada više vidjeti.

Opet sam čuo kako se vrata otključavaju i otvaraju, isti glas me je pitao “ jes li gladan “ rekaoje“evo ima baklave za Bajram “, ja sam šutio, opet su me počeli tući, po čitavom tijelu. Ja od hladnoće i udarac kao da nisam više osjećao tijelo. Mrak, strah i neizvjesnost kao da su mi odrvenili tijelo. Lisice su mi se duboko usjekle u meso, i ja ruke nisam uopće osjećao.Poslije tuče četnici su izišli i zaključali vrata. Ja sam pokušao ustati i malo sjediti, sjedio sam vezan neznajući dali je dan ili noć. Vrijeme kao da je stalo, imao sam osjećaj da ovo traje vječno. Poslije izvjesnog vremena došla su dvojica i držeći me ispod ruku izveli van. Uveli su me u jednu prostoriju i stavili na stolicu, Pitali su treću osobu “ trebaju li i oni ostati unutra “, on im je rekao “ da ne trebaju “, da će ih zvati kada bude trebalo.

Isljednik me je pitao “dali su me tukli “, ja sam odgovorio” da nisu “, krv mi je bila po licu po čitavom tijelu,  što je i on vidio a htio je vidjeti šta ću ja reći.

Kada me je počeo ispitivati glas mi je bio poznat, ali ga nisam mogao vidjeti. Ispitivao me je o svemu i svačemu, unaprijed je znao podatke o meni, mojoj djeci, ženi i dr. Poslije ispitivanja pozvao je onu dvojicu da me vrate odakle su me i doveli.

Kada su me vratili nazad, ja sam od stojeći malo zadrijemao jer sam bio iscrpljen, pretučen, i u svoj toj muci ja sam zaspao od stojeći. Odjednom sam pao na betonski pod, kako su mi bile vezane noge i ruke dobro sam glavom udario u beton.

Neznajući koji je dan, dali je dan ili noć čuo sam kada su rekli“povedite tog Hodžića “. Sam sebi sam rekao, neka je došlo vrijeme da me ubiju, ali samo da nije Bajram, molio sam dragog Allaha da me poštedi nabijanja na kolac, metak je svetinja. Otvorili su vrata i mene stavili na neku klupu, skinuli su traku sa očiju, skinuli lisice i odvezali ruke. Vidio sam da se nalazim u nekoj tvornici, jer sam vidio neke strojeve i mašine. Poveli su me vani i naredili da gledam ispred sebe, ispod oka sam vidio nepreglednu kolonu tenkova, transportera, vojnih kamiona i velik broj četnika. Ukrcali su me u zadnji kamion sa još šestoricom četnika.

Čim smo sjeli u kamion četnik koga su zvali “vodnik “ rekao im je “da se ne zovu imenima nego nadimcima “ kako ja nebi zapamtio imena. Meni su rekli da nesmijem podizati glavu da moram gledati u pod, jer ako samo podignem glavu mogla bi biti odsječena.Kolona je krenula išli smo polako uz neku stranu a onda sve brže, ja sam mislio da me vode ubiti, odlučio sam pogledati gdje sam, pa šta bude da bude jer će me i ovako ubiti. Pogledao sam ispod oka i vidio u dolini Drvar, poslije određenog vremena, vodnik mi je rekao da podignem glavu i pitao me “ gdje se nalazimo “, ja sam rekao “da neznam”, iako sam vidio da se nalazimo na Oštrelju. Naredio mi je da opet zatvorim oči i da glavu sagnem prema podu.Poslije vožnje po asfaltnom putu skrenuli smo na makadam i uzak put. Vozili su po tom makadamu i kada smo došli do Čovke ja sam znao gdje se nalazimo.Kolona je stala i četnici su počeli da se iskrcavaju, meni su naredili da i ja iziđem a dvojica četnika su me čuvala. Dvojica četnika su me odvela na neku čistinu na kojoj je bila vojska, odveli su me u sredinu. Okolo mene je bilo oko 500( pet stotina ) četnika, koji su bili naoružani, neki pijani.

Sigurno da je bilo još četnika okolo, jer je bio velik broj vozila u koloni koja je stajala.

U jednoj kući koja je bila tu u blizu bio je četnički štab.Nakon izvjesnog vremena pozvali su me unutra i ova dvojica su me povela. Kada sam ušao u kuću, unutra sam vidio Jovu Bjelića, radnik SUP-a Bihać, bivši saobraćajni policajac i još šestoricu policajaca.Iako sam poznavao Jovu i on mene okrenuo je glavu i pretvarao se da me ne poznaje.Pored Jove Bijelića, sjedio je Cimeša Dušan, bivši načelnik SUP-a Bihać, zatim još njih petorica koje nisam poznavao.Na kraju stola sjedio je glavnokomandujući Đuro Karailović.

Naredili su mi da sjednem na stolicu, dali su mi papir i olovku i rekli da napišem ultimatum za Ljutočku dolinu.

Pukovnik Karailović mi je diktirao šta ću da pišem. U tom ultimatum između ostalog je pisalo:

DA SE SAV NAROD PREDA, I DA MU NEĆE FALITI DLAKA SA GLAVE DA SRPSKI NAROD NE ŽELI RAT, DA SE ONI MORAJU BRANITI, DA RAT NAMEĆU MUSLIMANI i HRVATI UKOLIKO PADNE i JEDNA KAP SRPSKE KRVI, LJUTOČKA DOLINA ĆE BITI  ZAPALJENA, RAZORENA, UNIŠTENA TAKO DA SE NEĆE ZNATI DA JE TU BILO IKADA ŽIVOTA DA DOĐE DELEGACIJA OVOG KRAJA KAKO BI SE DOGOVORILI DETALJI OKO PREDAJE, DA DELEGACIJA DOĐE 10.06.1992.U 17 h AKO SE OVO NE ISPOŠTUJE KRENUT ĆE NAPAD

Tada sam ispod teksta toga ultimatuma stavio KOMANDANT ĐURO KARAILOVIĆ. Poslije pisanja ultimatuma rekli su mi da idem i da odnesem ultimatum, da pošto ja imam uticaja kod naroda, da narod nagovaram na predaju jer je to najbolje rješenje za sve.Bilo je još nekih detalja ali ih se ne sjećam. Rekli su mi da se ja obavezno moram vratiti sa delegacijom koja dođe da razgovara o predaji, i ukoliko se ne vratitim stradaće mi cijela porodica. Odredio je kamion i još trojicu čuvara da me odvezu na Ćojluk, a dalje da ja pješice odem u K.Vakuf.

Na Ćojluku sam vidio transporter JNA i na njemu je sjedi Jovica Radak, policajac iz Rajnovaca. Kada je vidio ove pratioce koji su me vodili pitao je “ kuda će on “, odgovorili su da nosim ultimatum do K.Vakufa i Ćukova. Jovica Radak mi je rekao da ultimatum odnesem do prvih kuća i da dam nekome da odnese do K.Vakufa, a da se ja vratim.

Rekao sam im  “da nema problema “, a u sebi sam mislio samo da me puste nikada se više nevraćam. Taj ultimatum sam u K.Vakufu odnio u policijsku stanicu, a ja sam otišao u Ćukove kući. Jedan interesantan detalj koji bih pomenuo da su na Štrbačkom buku bili isti oni policajci koji su me i odveli u Drvar. Rekli su mi da po sat, auto i novac trebam doći kod njih da mi to vrate.

Po dolasku ultimatuma u dolinu, a znajući šta se je dešavalo sa ostalim mjestima širom Bosne i Hercegovine odlučeno je da se ne predaje ono malo oružja. Donešena je i odluka da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline ne ide na Ćojluk na pregovore o predaji.Ovakva odluka donešena je iz razloga što su četnici računali da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline zarobi na jednom mjestu i da tako riješi problem.

Kasnije se pokazalo da je ovaj potez bio ispravan. Dolaskom ultimatuma u K.Vakuf jedna grupa od četiri čovjeka je iz K.Vakufa otišla do D.Lapca kako bi obavjestila snage UN kako je stigao ultimatum.Kako je političko rukovodstvo doline i krizni štab već ranije donio odluku o evakuaciji u Orašac, postupilo se je po tome. Među stanovništvom doline vijest o stizanju ultimatuma pronijela se brzo. Zebnjom i sa strahom čekalo se šta će se dalje dešavati. Ono malo patriota predvođenih komandom štaba TO, činilo je sve kako bi zaštitili ljude, kako bi prevladali paniku među stanovništvom i kako bi što bolje organizirali evakuaciju u Orašac.

Film”U dolini heroja” ugledao svjetlo

udoliniheroja_film2

Prije nekoliko mjeseci mala ekipa entuzijasta na čelu sa Sabahetom i Senadom Džaficom odlučila se na nesvakidašnji i vrlo hrabri potez. Naime, uz skromna sredstva i opremu krenuli su u produkciju igranog filma čija je radnja inspirisana srpskim ratnim žločinima nad Bošnjacima Ljutočke doline. Ovih dana na svjetlo dana je izašao prvi trailer koji je moguće pogledati na youtube kanalu.

udoliniheroja_film

Kako u samom opisu trailera kažu:
Igrani film koji svjedoči zločinima, stradanjima, torturama i patnjama kroz koje su prošli Bošnjaci Ljutočke doline, srpskim koncentracijskim logorima u kojima su bili Ljutočani te o masovnim grobnicama Bezdana i Tihotina u kojima su Ljutočani ubijani. Detalji, surove činjenice i zanemarene istine o tome šta su preživjeli mještani Ljutočke doline na upečatljiv način ovaj fim prenosi. Dok s druge strane filom se želi poslati poruka mladim generacijama o njihovoj historiji, o prijateljskoj ljubavi u najtežim trenicima patnje i smrti kao i o ljubavi prema jedinoj domovini.

Scenario i režija: Sabahet Džafica
Producent: Senad Džafica
Glavne uloge: Ajdin Dizdarević Ćamil Medanović
Direktor fotografije: Sead Okić
Muziku odabrao: Ademir Felić i Sead Okić
Sporedne uloge: Emrah Hamzić, Adnan Anadolac, Adnan Arnautović, Mirzet Mešić, Sabahet Džafica, Senad Džafica, Hilmo Kozlica
Produkcija: Lookman

2. jula Iftar u Orašcu u organizaciji fondacije “Nova Budućnost”

Fondacija_logo2

U sklopu ramaznskih aktivnosti koje ova fondacija organizira, u srijedu 2. jula 2014. godine priredit će se iftar u krugu džematske džamije u Orašcu.

Fondacija “Nova Budućnost” ima veliku čast da pozove sve mještane ove mjesne zajednice da uveličaju ovaj događaj i pridruže ovom događaju. Iftar će se održati u krugu džematske džamije.

Svi zainteresiranih za prisustvo na iftaru se mole da se obrate džematskom efendiji u Orašcu da bi se mogao količinski pripremiti dovljoljan broj iftara.

Fondacija “Nova Budućnost” je neprofitabilna i nevladina fondacija čija je misija promocija i unapređenje znanja kao jednog od osnovnih principa na kojem se temelji modern društvo. Pored osnovne djelatnosti stipendiranja nadarenih učenika i studenata, djelokrug fondacije predstavlja i humanitarni rad pomoć ugroženoj populaciji prvenstveno u područjima koja su stradala u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a odnedavno i područjima zahvaćenim posljednjim poplavama. Pripremanje i organizacija iftara, kao i podjela kurbana fondaciji predstavlja posebnu aktivnost i raduje ih svaki novi događaj.
Također, u koliko postoji zainteresirost za podršku aktivnosti u pripremanju iftara u drugim mjestima, to mogu uraditi tako što mogu kontaktirati ljude iz fondacije ili se obratiti mjesnoj zajednici u Orašcu.

Update:

Sinoć je oko stotinu džematlija iftarilo ispred dzamije u MZ Orašac:

20140702_211144 20140702_211234 20140702_211228 20140702_211222 20140702_211216 20140702_211159 20140702_211153