12. juni 1992 – Štrbački Buk – Most rastanka


–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Most na Štrbačkom Buku koji je spajao obale dviju susjednih država, mnogim Bošnjacima ostaće u najtužnijim sjećanjima do kraja života. Ovaj viseći most kojim su nekada dolazili mnogi da se dive ljepotama Štrbačkog buka, za Bošnjake ljutočke doline je postao most rastanka, suza, bola, patnje. Na mostu i pored mosta mnogi su zadnji put zagrlili svoju djecu, očeve, sinove, muževe. Most rastanka je postao i simbolički i  faktički. Na mostu su sudbine mnogih izmjenjene u trenutcima. Prelazak preko mosta i prihvat od snaga UN bio je spas, a ostanak sa druge strane značio je patnja, logori, mučenja, ubijanja. Na mostu su odvajani muškarci i odvojeno je 210 ljudi. Odvajanje su vršili u nekoliko grupa. Jednu grupu ljudi koji su bili u političkom rukovodstvu i rezervnom sastavu policije odmah su odvajali i vezali na livadi. U toj grupi je bilo 48 Bošnjaka, među njima su bili Fikret Omanović, Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Kurtagić Muharem, Kozlica Hilmo i dr.

Drugu grupu koju su odvajali zatvarali su u štalu koja se nalazila u neposrednoj blizini mosta. Most na Štrbačkom buku u nekoliko sati je mnoge porodice rastavio, jedni su prešli na drugu stranu i spašeni a drugi su ostali i odvedeni u logore ili  ubijeni

Most rastanka  je u pravom smislu riječi to i bio, na njemu su mnogi zadnji put zagrlili svoje očeve, sinove, braću. Selekciju i odvajanje muškaraca četnici su vršili po unaprijed pripremljenim spiskovima, ali i po vlastitom nahođenju. Prelazak preko mosta i spas, često je ovisio dali četnici koji su vršili odvajanje lično poznaju nekoga. Četnici koji su odvajali ljude, ako su znali da se je neki Bošnjak nekada zamjerio nekom Srbinu ili bilo šta drugo uradio, odvajili  bi ga i odveli u logor. Prelazak preko mosta isključivo je ovisio o volji onih koji su prelazak kontrolisali. Jedan od onih od kojih je ovisio prelazak preko mosta bio je Lakić Mihajlo –Bato, komandir policije u policijskoj stanici Ripač i koji je rukovodio policijom prilikom napada na Orašac. Odvajao je ljude na mostu, tukao ih i ispitivao. Prilikom odvajanja i prelaska sa mosta četnici su tražili novac, zlato dragocjenosti. Na silu su čupali ženama zlato, lančiće prstenje. Skidali su ljudima satove sa ruku. Stupar Mile se nalazio  na putu kada je narod protjeran i skidao je zlato i dr. 

Sjećajući se mosta  Bećiragić Ismet prenosi svoje impresije :

 

Kada smo poslije mnogo muke i tortura stigli u reon Štrbačkog buka počelo je odvajanje ljudi. Preći most muškarcima bio je jedan od najtežih trenutaka u životu. Ja koji sam radio u školi, znao sam skoro sve ljude iz doline gledao sam kako na mostu odvajaju moje učenike. Među izdvojenim bilo je i tek svršenih osnovaca, golobradih dječaraca. Odvajanje na mostu podsjećalo me je na nekadašnje pijace robova gdje su birani po želji oni koji su odvođeni. Nažalost iako je vrijeme robovlasništva davno prošlo na Štrbačkom buku u režiji četnika  opet se ponavljalo. Četnici su preko mosta propuštali samo onoga koga su oni htjeli. U blizini mosta od icrpljenosti i malakasalosti u jednom trenutku pao je Ibrahim Hamzić, u pomoć sam priskočio ja i njegov sin Samir. Pokušali smo ga nas dvojica prebaciti preko mosta. Na  samom mostu četnici su nas zaustavili i rekli da ja mogu prevesti Ibrahima, a da Samir se mora vratiti. Meni su naredili da po prenošenju Ibrahima moram da se vratim u pritivnom nekoga će streljati ako se ja ne vratim. Prelazeći most mojom glavom prolazile su svakojake misli. Pitao sam sam sebe dali da se vratim ili  ne, šta ako je istina da će ubiti nekoga ako se ja ne vratim, dali ću ja biti taj koji ću čitav život nositi nekoga na duši. Odlučio sam da se vratim. Po povratku izdvojili su me među ostale izdvojene muškace, sjedili smo u nekoj njivi u kojoj je grah bio već velik. U tom grahu bio je odvojen velik broj mojih komšija, prijatelja, rođaka, mojih nekadašnjih učenika. Iz ove grupe svakoga trenutka su odvodili nekoga, onoga koga su iz te grupe odvojili i odveli ili je ubijen ili se nezna za njegovu sudbinu. Odvajanje i odvođenje najviše je vršio Mile Stupar. Narod  koji je bio udaljen nekoliko metara od nas gledao je kako četnici odvode njihove očeve,sinove, braću, muževe. Jedan starac koji je bio prešao most vrati se govoreći “pustite moga sina ja ću ostati umjesto njega “, četnici su i toga starca zadržali. Oko nas su hodali pijani  četnici, psovkama i uvredama  provocirali su nas kako bi iko išta rekao kako bi imali razloga za udaranja. Zveket oružja, razdrljene košulje, noževi koji su bili zataknuti za pojaseve u meni je budio sjećanja na filmove u kojima sam gledao četnike. Sjedeći do mene Kadija je gledao kako odvode ljude i govori sigurno ih vode na slap da ih kolju.Pitao sam ga “da li je ovo kraj Kadija, odgovorio mi je “jeste Brko”. Četnici koji su bili u uniformama milicije SAO Krajine udarali su pojedine ljude kundacima, nogama, gazili su po nama ne gledajući gdje staju.Cijelo vrijeme čitali su nekakave spiskove i odvodili ljude. Na tim spiskovima su u glavnom bili viđeniji ljudi. Pročitali su i moje prezime ali pogrešno ime i ja se nisam javljao. Pročitali su Bećiragić Mirzet , a ne moje pravo ime Ismet. Pošto sam imao ličnu kartu sa imenom Ismet poslije dugo vremena  prešao sam most. Po prelasku mosta mislio sam da sam spašem. Po dolasku u D.Lapac četnici su insistirali da se iz mase ljudi izdvoje Memić, Ale Handžić, Kemo Štrkljević, Ahmet Mehadžić i ja. Međutim zahvaljujući Zuhri Vojniković koja je pravila spiskove za evakuaciju zajedno sa vojnicima UN, Zuhra je nama stavila sasvim druga imena, a naših na spiskovima  nije bilo. Četnici su u D.Lapcu opet kontrolirali spiskove onih  koji su trebali biti evakuirani, UN je to dozvolio bez obzira što smo bili pod njihovom zaštitom.   

Sjećanje na prelazak mosta Hrnjica Muje:

Kada smo došli do visećeg mosta  koji je vodio za Štrbce i prema D.Lapcu u R Hrvatskoj mislio sam samo da ne dođu četnici koji su već bili u Orašcu i ne vrate nas tamo. Vidio sam da se steže obruč oko naroda i da nas opkoljavaju naoružani četnici.

Čuo sam da narod govori da je na drugu stranu stigao UNPROFOR i da će nas oni dalje prevoziti.Bila je velika vrućina , moglo je biti oko 16 h popodne , petak 12.06.1992.godine, odjednom sam čuo da su četnici počeli čitati imena ljudi koje traže da se predaju.Počeli su čitati redom ljude po spiskovima. Kod mene u blizini su bili Fikro Omanović, Džafica Smail, Behrem Salko. Fikro Omanović je tada rekao da će se predati da drugi ne ispaštaju, jer se više ništa nije moglo učiniti.Nedugo zatim Fikro se digao a za njim Džafica Smail –Hodža i Salko Behrem.Ja sam bio sa grupom koja je bila u putu  blizu mosta nekih 30 m udaljen od mosta.Uzeo sam od sestre malo dijete Ibro Mešin, da joj pomognem kad smo došli blizu mosta vidio sam Kasić Safeta , kako stoji sa četnicima  koji su prozivali po spiskovima i koji su odvajali ljude.Četnici nisu dozvoljavali prelazak muškima od 16 –60 godina, samo žene, djeca, starci.Nas koji smo došli do mosta držali su desno od mosta, ja sam našao jedno skrovito mjestou žbunju i žari( koprivi), malog Ibru dao sam ženi  Husnije Bilića a ja sam se sakrio. Ispred mene je stajao kao štit Kozlica Sakib –Saja i Demirović Sead –Sedo Brkin.

Na tom mjestu sam se zadržao oko 2-3h u sjedećem položaju, a kako sam bio blizu mosta mogao sam sve pratiti.Odvajali su ljude koji su na sebi imali išta od opreme bivše JNA. Oni su odmah zarobljavani poput :Halilagić Husnije  koji je imao vojnu bundu

Šehić Hasan, vojničke čizme i mnogi drugi.

Detalj koji bi posebno izdvojio bio je kada četnik proziva Glumac Ramiza, Safet Kasić kaže” eno mu oca Rame, njega zarobite i zovite Ramiza on će doći”, tako je i bilo  Ramiz je već bio prešao most i vratio se nazad četnicima u ruke da mu puste oca.

Jedan četnik pita Vojić Šabana –Šajana , dali poznaje Vojić Šabana  zvanog Šajan, a Šajan kaže da zna i je Šajan naoružan krenuo za Bihać. Ta Šajanova snalažljivost i sreća spasili su ga logora ili smrti.

Kada je supruga Vojić Avde, Mubina sa dvoje male djece odvajala se od muža plačući pokušala je preći most noseći djecu u naramku. U jednom trenutku pala je u nesvijsta i ispala su joj djeca iz naručja, najlon vrećice koje je nosila. Četnik koji je to gledao psujući je rekao da se pomogne toj ženi i djeci, a sve je to nijemo posmatrao jedan pripadnik UNPROFOR-a. Avdo je iz gomile priskočio pokupio ženu i djecu sa kesama i preko mosta, četnici su tada povikali i zapsovali uteče nam ovaj.Odvojili su otprilike oko 200 ljudi i odveli u pravcu Doljana.

Poslije su došla dva mlađa četnika i rekli ko se ne nalazi na spiskovima a ima ličnu kartu da će moći preći preko mosta.Ljudi su počeli prelaziti, pogledao sam u džep i našao ličnu kartu, počeo sam razmišljati da li i ja da krenem.Donio sam odluku da krenem.Vidio sam Mirsu Vojića i pitao ga da li ima i on ličnu kartu i da li ide.Krenuli smo zajedno na most.Mirso je išao prvi ja za njim. Kada sam došao na most dao sam ličnu kartu , provjeravao je po nekakvim spiskovima, gledao je mene, drugi četnik je pitao “jeli na spisku “, nije rekao je četnik koji je imao moju ličnu kartu.”Šta čekaš” reče četnik i udari me nogom u leđa. Krenuli smo u koloni po jedan  prema mostu.Kada sam došao na red da pređem most, jedan čovjek prije mene je posrnuo, ja sam krenuo tada me je četnik udario nogom u prsa i rekao “ođe ja komandujem”.

Bio sam toliko iscrpljen da sam jedva stajao na nogama, skoro sam spavao.Četnik me je ponovo udario ali po leđima. Kada sam krenuo preko mosta vidio sam da na mostu leži žena Mehmeda Kozlice i njena snaha sa malim djetetom. Uzeo sam ženu za ruke i stavio je sebi na leđa da je prenesem. Ja sam bio toliko iscrpljenda sam jedva vukao sebe i tu ženu. Kako se viseći most ljuljao snaha Mehmeda Kozlice nije smjela ići, strašno se  bojala. Ja sam je glavom gurao da ide naprijed govoreći “idi preko mosta pobiće nas”.Kada smo prešli most ja sam bio toliko iscrpljen da mi je žena koju sam nosio ispala iz ruku, ja sam se sa njom zajedno srušio. Onesvjestio sam se i ležao sam tu 10-15 minuta. Podigao sam se i krenuo prema pruzi gdje je bio transporter UN, a malo dalje od njega kamioni UN. Kamioni su prevozili jedan dio naroda, a jedan dio je išao pješke prema Štrbcima. Ja sam pješke stigao u Štrbce oko ponoći.Tu na jednoj livadi bio je organizovan logor gdje je narod boravio pod vedrim nebom. Narod je ložio vatre, i tu smo prenoćili.Ujutro 13.juna kamionima UNPROFOR-a prebačeni smo za D.Lapac. Ja sam iz D.Lapca otišao zadnji i u zadnjem kamionu. U Bihać sam stigao u petak 19.06.1992.godine u večernjim satima.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s