12. juni 1992 – Put spasa


–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Tokom prethodne noći padala je kiša i bilo je strašno hladno. Narod u zbijegu je čitavu noć probdio na otvorenom, narod je stajao uz jedine zaklone, drveće, sjedio i ležao je na zemlji ili tražio bilo kakav zaklon. Tokom čitave noći na Radolje je pristizao narod koji izbjegao iz kuća. Tokom noći mnoge porodice su izgubile svoje najbliže jer je bio mrak, bez svjetla. Kada je počelo svanjivati narod je počeo da se raspituje i da traži svoje najbliže. Traženje i spajanje porodica, roditelja i djece, žena i muškaraca trajalo je sve do dolaska u D.Lapac.

Jutro na Radolju je osvanulo sunčano i toplo. I dalje je vladala opšta neizvjesnost, nevjerica i strah. Umor i iscrpljenost bila je prisutna kod sviju. Narod iz K.Vakufa, Klise, Ostrovice  koji je krenuo 10.juna nije spavao više dana i noći. Na licima se vidjela strašna iscrpljenost. Četnici  u ranim jutarnjim satima nisu bili još opkolili zbijeg. Ali su se čuli pucnji i znali su se položaji. U ranim jutarnjim satima pokušalo se nagovoriti narod da se vrati u Orašac koji su već zaposjeli četnici.

Glavno pitanje koje je preovladavalo bilo je” šta će biti sa nama “, “ kuda dalje “.

Rukovodstvo i komanda rezervnog sastava policije i TO je donijela odluku da se stupi u kontakt sa četnicima kako bi se pokušao spasiti narod.

Grupu koja je određena da na Kliševicu stupi u kontakt sa četnicima sačinjavali su :

  • Hrnjica (Hamze ) Mujo- predsjednik skupštine MZ Orašac
  • Hrnjica (Smaje ) Muharem –Hare
  • Šehić ( Turse ) Husnija 

Grupa je krenula oko 12h prema Kliševiću, grupu je predvodio Hare jer je on znao put. U cjelosti prenosim izjavu Hrnjica Muje o dešavanjima po stupanju u kontakt sa četnicima.

Kada je  poslije ubjeđivanja ko treba da ide na pregovore, došlo do svađe i prepirki  među pojedinim ljudima ja sam odlučio da ću ja ići pa šta bude da bude.Ja sam pitao hoće li još ko ići sa mnom, Šušnjar Zahid mi je rekao da će ići Ćibo Šehić.Rekao sam im da ga nađu a ja sam se počeo spremati da krenem. Odlučio sam da sa sobom ne nosim lična dokumenta, tako da sam lična dokumenta i nešto para dao bratu Seadu i počeo sam razmišljati o pregovorima.

Odjednom u meni je nestalo straha koji je u početku bio, u meni se odjednom počela javljati nada da će se pronaći neko rješenje.Sa mnom je krenuo Hućo Šehić a ne Ćibo, Hare Hrnjica –Hašimović se javio da će nas odvesti, da zna put i gdje se nalaze četnici.

Oko 12 h nas trojica smo krenuli prema Kliševiću.Kada smo ugledali kulu Kliševićku Hare nam je rekao da su tamo četnici.Dalje smo ja i Hućo krenuli prema četnicima. Kako smo sve više prilazili kuli Kliševićkoj bilo mi je jasnije u kakvoj smo opasnosti.Bili smo na čistini, četnici su nas već vidjeli i svakog trenutka mogli su pucati. Ti trenutci  ostati će mi  u sjećanju cjeli život. To su bili možda najduži trenutci u mom životu.Kada smo došli do kolskog puta ugledali smo čovjeka u bijeloj košulji, u prvi trenutak smo mislili da je Srbin. Ovaj čovjek je bio uplašeni kad smo ga upitali ko je, rekao je da se zove Ibrahim Hamzić i da je iz K.Vakufa i da radi na željeznici.Rekli smo mu da idemo na pregovore sa četnicima, a da on tu sačeka.

Kada smo došli do kule dozivali smo ima li koga, pošto se niko nije javljao, krenuli smo okolo. Odjednom smo čuli”Stoj, ruke uvis”.Vidjeli smo četnike na 20 metara ispred nas, ležali su ispod međe.Naredili su nam da priđemo bliže da ležemo na stomak i da ruke stavimo na potiljak.Tu su nas pretresli i odveli do njihovog komandanta.

Silazili smo niz put  kad su nas zaustavili i rekli da sjedemo, okružili su nas dvojicu sa svih strana. Bilo je oko 10 četnika.Komandant se zvao Rade Vignjević iz Donjeg Lapca –električar  koji je radio u Visočici.Među njima je bio i jedan sa nadimkom Piksi  i imao je masku na licu.

Prvo pitanje koje nam je Vignjević postavio bilo je “ gdje ste vi do sada, mi vas čekamo od 6 h”.Pitanje mi je bilo čudno i o njemu sam dugo razmišljao. Počelo je unakrsno ispitivanje, psovali su nas, prijetili, optuživali. Bajonete koje su im bili na puškama gurali su nam pod vrat. Prvo su ispitivali Huću, optuživali su ga da je on spremao diverzije  na Srbe iz Ćelija i Kestenovca.

Ja sam odlučio da im ne kažem svoje pravo ime, nego da se zovem Šušnjar Murat. To sam odlučio iz razloga što sam bio predsjednik Savjeta MZ i što sam računao da bi me odmah ubili.

Pitali su me koliko ima pušaka, boraca, naroda i gdje se nalaze.Ponovo su ispitivali Huću.Četnik koji mi je bio iza leđa i kojeg nisam vidio pitao me je jesam li ja sin Hamze Poreznika, ja sam rekao da jesam.Rekao mi je da se ne bojim da nam neće biti ništa.Ponovo su počeli da ispituju mene.Pitali su me gdje se nalazi narod, rekao sam u šumi. Četnik iza mene  rekao je sigurno u Basači, što sam i ja potvrdio.Pitali su koliko ima ljudi i pušaka, rekao sam da neznam tačno, rekao sam da sam čuo da je dosta ljudi sa oružjem poginulo kada su naletjeli na zasjedu u Dulibi. To sam rekao iz razloga što sam htio prikriti ljude koji su krenuli sa oružjem put Bihaća.

Među četnicima ova moja laž je izazvala veliko veselje, vrisku. U toku ispitivanja maltretirali su nas, tukli, vređali. Huću su više tukli jer je bio obučen u željezničku uniformu i mislili su da je on glavni.

Rekli su Hući da ide po narod, a da ću ja ostati kao taoc.Tog trenutka sam se dosta uplašio. Kasnije su rekli da će Hućo ostati a da ja idem po narod.

Rekli su da dođemo na livadu, da će nas tu čekati i da tu predamo oružje i da ćemo odatle dalje kamionima za Bihać.Ja sam krenuo prema Radolju i prema narodu.Četnici su mi rekli da za sahat i po moram doći sa narodom.Kada sam krenuo uz brdo noge su me boljele od iscrpljenosti tako da sam jednog trenutka pao i nisam mogao dalje.Počeo sam dozivati pomoć, srećom naišli su neki momci iz Ćukova  koji su mi pomogli.

Kada sam stigao među ljude, nestrpljivo su pitali šta ima. Ja sam pozvao određenu grupu ljudi na usamljeno mjestoda se dogovorimo o uvjetima koje smo dobili od četnika U toj grupi su bili Fikro Omanović Medo Halilagić,Kemo Štrkljević, Memić,Sead Kadić i još nekoliko ljudi.Kazao sam im uslove:

  • da se moramo skinuti goli do pojasa
  • ko ima oružje nositi ga u desnoj ruci za vrh cijevi, robu u lijevoj ruci.

Predložio sam da se ide dolje, rekao sam da imam predosjećaj da ćemo ići dalje, da su tamo ljudi iz D.Lapca  koji su vjerovatno imali zadatak da nas sprovedu za Bihać.

Prihvaćen je ovaj moj prijedlog, i narod je obavješten da se ide prema Kliševiću.

Prvi su išli muškarci, a za njima žene i djeca.

Prema Kliševiću se krenulo tačno u 13 h i 45 minuta 12.juna 1992.godine.

Na čelu kolone 10 m ispred sviju išao sam ja a za mnom čitav zbijeg.Kada smo stigli na pola puta ljudi su vikali da stanem da je došao Safet Kasić i da vraća ljude za Orašac i da hoće sa mnom da razgovara.Ja sam se vratio nazad oko 50 m uz brdo i došao blizu Safeta, on je stajao više mene u bijeloj majici, plavoj trenerci i bijelim pumama.

Kazao mi je da vraćam narod za Orašac i da ću za sve biti kriv, da četnici neće narodu ništa, rekao je da na čelu naroda bude Šušnjar Muharem. Šušnjar Muharem koji je bio blizu rekao je da živ neće četnicima u ruke. Ja sam jednog trenutka Safeta oborio na zemlju i kleknuo mu koljenima na stomak i počeo mu prijetiti, rekao sam mu da ide sa nama. On je rekao da su ga oni poslali i da se mora vratiti, familija mu je ostala dolje. Pustio sam ga i rekao da kaže da nezuna gdje je narod i da je narod već otišao dok je on došao na Radolje.Ja sam pozvao ljude da krenu sa mnom jer Orašac već gori, a ovako još postoji šansa da se nešto spasi.

Nažalost Safet i Enes Anadolac su se vratili i sa njima   200-300 ljudi, koji su došli u školu gdje su muškarci odvajani i odvođeni u logore.

Kada smo stigli na livadu četnici su poslali Huću Šehića da kaže gdje ćemo stati.

Na toj livadi je predano nešto oružja i krenuli smo putem za Štrbački Buk. Na Kliševiću zbjeg su četnici okružili sa svih strana, tu smo mogli vidjeti poznata lica naših komšija iz Ćelija i Doljana. Neki od njih su bili Blanuša Milan –Bijeli, Kovačević Miladin ( radnik Krajinaputeva iz Bihaća ), Kantar Slavko ( vozač Unatransa ), Brajtner sa Gorjevca i drugi.

Mene su četnici poslali da odem do kule Klišević, jer je tamo bila zarobljena jedna grupa i trebalo da ih dovedem do zbijega.Među tim ljudima bili su Šehić Sulejman, Demirović Derviš –Deda i dr.

Zbijeg je krenuo prema Štrbačkom Buku, vidio sa ogromnu kolonu ljudi žena, djece, staraca. IZ kolone sam čuo plač djece, žena, neke starije i iznemogle ljudi su nosili. Vidio sam dosta trudnih žena. Duž puta kojin je narod išao prema Štrbačkom Buku bili su naoružani četnici koji su vikali, vrijeđali, psovali i prijetili.

Kada se vratila grupa koja je otišla na Klišević doneseni su uvjet predaje i odvajanja muškaraca. Grupa patriota na čelu sa komandantom odreda TO Orašac Vojniković Mehom, odlučila je da se ne predaje nego da se pokuša probiti kroz Ljutoč do Bihaća. Tu grupu sačinjavali su :

–     Vojniković Meho

–     Vojniković Sulejman-Sulja 

–     Vojniković Nasuf

–     Zulić Muhmed -Hamdo

–     Zulić Mustafa –Muća

–     Zulić Đemal – Đemo

–     Kolaković Hamza

–     Kolaković Irfan-Ikan

–     Kolaković Safet-Sajo

–     Dervišević Ahmet – Ahmić

–     Dedić Juso

–     Vojić Asmir

–     Topić Tofik

–     Šušnjar Behrudin

Scene koje su se urezale u sjećanje i koje će ostati zauvjek u sjećanjima ljudi bio je rastanak porodica sa ljudima koji nisu htjeli da se predaju. Prenosim dijelove izjava aktera tih dešavanja :

Sjećanje Dervišević Ahmeta na najteže trenutke  :

Kada smo izbjegli na Radolje našao sam oca koji mi je rekao da nezna ništa za familiju. Ja se nisam htio živ predati četnicima u ruke i odlučio sam da se sa ostalima pokušam probiti do Bihaća. U reonu Bukovca sam se oprostio od oca i tu sam ga zadnji put vidio. Otac mi je rekao “hajde sine, nemoj uludo glavu izgubiti i nemoj da nam se sjeme zatre”.To su bile zadnje riječi moga oca i tu smo se zadnji put zagrlili i oprostili.

I do danas se za njegovu sudbinu ne zna.

U trenutku kada je Meho Vojniković krenuo sa svojom grupom put Ljutoča tada  je počela i predaja oružja i ljudi.

Četnici su preko grupe koja je išla  na Klišević odredili uvjete i to :

  • da se odvoje muškarci
  • da se skinu goli do pojasa i onaj ko ima ikakvo naoružanje da ga drži u desnoj ruci, a odjeću u lijevoj                      
  • da se formira kolona i da se na jednu hrpu odvaja oružje

Žene i djeca su nijemo gledala kako se skidaju njihovi očevi sinovi, muževi i u koloni kreću put kule Kliševićke. Četnici su bili duž kolone, bili su maskirani sa kapuljačama na glavi. Koliko god pokušavali da se skriju iza kapuljača, narod je prepoznavao četnike. Bilo je lako prepoznati komšije jer mnogi su zajedno odrasli, družili se, kumovali i drugovali. Među onima koje je narod prepoznao bili su  Piksi, Cija Bikin, Milan Blanuša –bivši fudbaler “FK Ljutoč”i mnogi drugi, oni koji su bili prepoznavani skidali su kapuljače i nisu se ni krili.

Duž puta kojim je prolazila kolona mogli su se vidjeti mitraljeska gnijezda  i naoružani četnici. Već pri prvom prilasku četnika zbijegu počinju maltretiranja i zastrašivanja. Četnici su psovali, vrijeđali i udarali ljude. Pojedine ljude koje su poznavali pitali su gdje je njihovo oružje iako su znali da ti ljudi nikada nisu imali nikakvo oružje. Kolona koja je išla formirana je tako da su na čelu išli muškarci, a za njima, žene djeca, starci. U koloni je bilo dosta bolesnih, ranjenih, iznemoglih. Kolona koja se  kretala išla je putem koji je bio uzak i sa njim se vrlo teško kretalo. Kako su muškarci išli napred bolesne, iznemogle su nosili, vukli žene, djeca, starci. Mnogim muškarcima ostaće u sjećanju trenutak kada su se skidali do pojasa i poniženje kojem su bili podvrgnuti.Pored svega čemu su bili izloženi stanovnici Ljutočke doline najteže je bilo rastajanje i razdvajanje porodica.

Sjećanje na rastajane i odvajanje porodica, a nekih i zauvijek je bilo puno. U Ljutočkoj dolini ima dosta primjera da je iz jedne porodice nestalo ili ubijeno više članova. Ima primjera da su po tri sina nestala ili ubijena iz porodica Vojniković, Zulić, Alivuk, Seferović, Ramulić. 

Sjećajući se rastanaka sa svojom trojicom braće na Radolju Zulić Džafer govori :

Kada su četnici ušli u Orašac ja sam bio ostao u Strani, pokušao sam oko 13,30 minuta da pređem iz Strane u Basaču, međutim u reonu Duljaka ( kod Donjeg Mlina ) već su bili četnici sa transporterom. Primjetili su me i pokušali me privesti, ja sam uspio da pobjegnem i da se vratim u Stranu. Ponovo sam pokušao preći u Basaču ali sada u Orašcu ( na Šelištima ), i u tome sam i uspio. Cijelo vrijeme ništa nisam znao za svoju familiju. Već su tada počele da gore kuće, sijena, dim se je vukao kroz čitavu dolinu.

Mogao sam jasno vidjeti i čuti četnike koji su već bili u Orašcu i koji su počeli pljačkati kuće, iznositi stvari iz njih.Pijani i pomahnitali četnici vrištali su, pjevali i pucali.

Već je bilo oko 16 h, kada sam bio u Basači, tu sam sustizao narod koji je bio u zbijegu. Raspitivao sam one koje sam poznavao dali su vidjeli moju porodicu. Pitao sam Nermu Bilića dali je vidio moju porodicu jer smo se poznavali i on mi je rekao da nije. Tako idući sa narodom i uz zbijeg stigao sam na Radolje. Već je počeo padati suton, na Radolju je već bilo izišlo dosta naroda, i ja sam tu našao svoju porodicu. Našao sam majku, ženu, djecu. Najmlađi sin mi je imao godinu i po.Kiša je padala, noć je dolazila, ja sam sa svojom porodicom pokušao pronaći zaklon ispod jedne bukve. Skinuo sam bundu koju sam imao na sebi i napravio pod bukvom nastrešnicu kako kiša nebi direktno padala na djecu. Pod tu nastrešnicu od bunde žena je zavuka djecu koju je držala na krilu. Ostali narod je činio isto, bilo je dosta onih koji nisu imali nigdje ni glavu skloniti, ležali su u blatu, mokri goli, neko sa kesom na glavi da bi imao ikakvu zaštitu od kiše. Bilo je dosta djece. Tokom noći nisam uspio pronaći svoja tri brata Hamdu,  Muću, Džemu. Tek ujutro kada je svanulo pronašao sam Muću i Džemu, Hamdo se javio tek oko 11 h. Sva četvorica smo bili sa majkom i sa mojom djecom i ženom. Kada je došla vjest da se muškarci skidaju do pojasa i da se predajemo, moja braća su odlučila da se neće predati u ruke četnicima i da će u šumu. Muća mi je rekao da ja i Džemo vodimo našu majku i moju djecu, a da će on i Hamdo u šumu.Muća mi je rekao ako četnici počnu odvajati muškarce od žena i djece da će nas pobiti, rekao je da pokušamo bježati, rekao mi je da skinem vojne čizme koje sam imao na nogama i da ih bacim. Adem Vojniković koji je bio u blizini dao mi je neke druge čizme, jer je imao dvoje. Tu smo se nas četvorica zadnji put zagrlili, oprostio sam se svojom braćom, kada su polazili jedva smo se razdvojili iz zagrljaja. Majka koja je bila sa nama i koja je bila srčani bolesnik skoro je pala u  nesvijest, gušila se od suza, lomila je ruke. Suze su nam sve četvorici bile u očima. Hamdo je hrabrio majku govoreći da će oni stići prije nas u Bihać, da dobro zna put. Kada su odlazili zadnji put su mahnuli rukom. Kada su moja braća odlazila majka ih je još jednom izljubila i jedva pustila, držeći za ruke Hamdu i Muću suze su joj tekle niz lice. Hamdo je imao dugu plavu kosu,odlazeći vidio sam tu njegovu kosu, ta duga kosa će mi ostati u sjećanju cijeli život. Taj rastanak sa mojom braćom je najteži trenutak u mom životu. I danas se sjećam svih detalja, pokreta, izraza lica. Do kraja života rastanak sa mojom braćom će ostati u mom sjećanju. Ja i Džemo smo poveli majku i familiju prema Kliševiću.

Kada smo bili na Kliševiću  Vignjević je naredio da se počnu muškarci odvajati postrojavati. U tim trenucima u misli su mi došle Mućine riječi. Pokušao sam da nađem brata Džemu, kako bi  bili zajedno. Tada sam vidio Džemu i Sulju Vojnikovića kako zamiču u šumu. Mahnuo sam im zadnji put. Ljudi koji su bili tu rekli su mi da se njih dvojica ne žele predati i da neće živi četnicima u ruke. Tu sam zadnji put vidi brata Džemu, nisam se uspio sa njim ni oprostiti, zagrliti. Koliko god bilo teško što ga nema toliko mi je teško što ga nisam uspio zadnji put zagrliti. Ja sam uspio sa svojom porodicom i majkom da pređem most. Na mostu na Štrbačkom buku htio me je vratiti među ljude koje su zarobljavali Stupar Mile, koji me je poznavao i koji je prije rata bio konobar kod Mutea. Insistirao je da me vrate, vrijeđao me je, psovao  i rekao mi je za dva dana se vidimo pred Bondenom. Mislio je valjda da će četnici ući u Bihać za dva dana. To je moje sjećanje na zadnji rastanak sa mojom trojicom braće kojih ni danas nema. Taj rastanak nešto je najteže što se dešava čovjeku u životu, ne samo meni nego i ostalima. Rastanak sa najbližima je sigurno nešto najtežeu životu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s