11. juni 1992 – Formiranje zbijega i put stradanja


 –izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Prvi dan Kurban Bajram za Bošnjake Ljutočke doline započeo je sa granatiranjem od ranih jutarnjih sati. Granatiranje je trajalo i prethodnu noć ali je intenzivirano od ranih jutarnjih sati. Granatiranje je praćeno  sa jakom pješadijskom pucnjavom. Granate su padale duž cijele doline, ali intenzitet i glavni ciljevi su bili prostor oko škole i džamije u centru Orašca, kao i komunikacija Ćukovi -Orašac.Granatiranje je vršeno sa svih strana iz pravca R Hrvatske, sa Prkosa, Lipe, Rajnovaca, Dulibe. Kako je izbjeglo stanovništvo K.Vakufa, Klise, Ostrovice bilo smješteno u zgradi škole koja je bila stalna meta granatiranja, prijetila je opasnost pogibije velikog broja stanovnika. Glavni ciljevi napada su bili civilni objekti jer vojnih i nije ni bilo.

Prve kuće pogođene granatama bile su u Pađenima i to kuća Mukanović Muharema.

U ranim jutarnjim satima  oko 05 i30, četnici počinju pješadijski napad sa pravca Ljutoč-Klišević.

Snage koje su pokušale pješadijski napad bile su jačine  jedne pješadijske čete. Ovim snagama koje su napadale iz reona Kliševića komandovao je major Vignjević Jovo, a ove snage su bile popunjene sa četnicima sa prostora Ćelija, Bosanskih Doljana, Gorjevca, i okolnih mjesta. Kako je jedan dio rezervnog sastava policije i patriota iz TO  bio raspoređen u tom reonu spriječili su proboj četnicima.

Položaji za četničke minobacače bili su u reonu kule Kliševićke.

Uporedo sa napadima iz reona Kliševića kordinirano i u sadejstvu četnici vrše napade i iz prostora R Hrvatske sa teritorija tkz. Republike Srpske Krajine, sa prostora SAO Krajine vrši se intenzivno granatiranje bez pokušaja pješadijskih napada. Uporedo sa granatiranjem artiljeriskim oruđima svih kalibara, četnici intenzivno pucaju iz protivavionskih oruđa (PAM i PAT –ova ), naročitu paniku i strah kog stanovništva su stvarala je upotreba zabranjene  rasprskavajuće municijom, jer narod nije ni znao da ona i postoji. Upotreba rasprskavajuće municije stvarala je dojam da se puca sa svih strana i da se nemoguće  sakriti.

Istovremeno četnici počinju sa napadima na  pravcu Dubovsko – Ćukovi. Sa kule Vrnograč i prostora Oraškog brda čitava dolina se drži pod vatrom iz mitraljeze, PAM –ova i PAT-ova. Rukovodstvo TO i rezervnog sastav policije pokušava učiniti sve da se spasi civilno stanovništvo.Veza koja je postojala sa policijom i TO Bihać svakoga trenutka je bila prekidana i u frekvencije su se ubacivali četnici. U tom propagandnom ratu služili su se dezinformacijam o stizanju pomoći iz Bihaća.

Četnici su sa oklopnim vozilima, transporterima i pragama krenuli u napada iz dva pravca i to : Dubovsko – Ćukovi-Orašac  i pravcem Rajnovci- Lužine –Orašac.

Kako su već 10.juna četnici pokušali proboj sa oklopnim transporterom  na pravcu Dubovsko – Duliba Ćukovi – Orašac u čemu su spriječeni, rezervni sastav policije i TO su taj pravac zapriječili rušenjem drveća i dovlačenjem kamenja, kao i postavljanjem kamiona.

Taj zapriječeni pravac su pokušali braniti pripadnici rezervnog sastava policije i TO, njih tridesetak naoružani lovačim naoružanjem i sa nekoliko automatskih pušaka nije u tome uspjela. Prostor oko barikade na putu je tučen sa svim oruđima i orujima, a naročito je bila izloženo vatri iz mitraljeza i PAM-ova. U toj pucnjavi i napadu četnika u reonu Dulibe ranjeni su  Hrnjica Adem i Osman, a poginuo je Zajkić Muho.

Oko 13 h četnici su sa BOV-om(borbeno oklopno vozilo) i u sadejstvu sa pješadijom probili barikadu i krenuli prema Ćukovima. Branioci su bili prisiljeni da se povuku u pravcu Ćukova i dalje prema Orašcu.

Cijelo vrijeme dok se je vršio napad u reonu Dulibe, Četnici su vršili granatiranje čitave doline i posebno komunikaciju kako se nebi moglo pomoći. Uporedo sa napadom iz pravca Dubovsko- Duliba – Ćukovi – Orašac, počinje i napad  pravcem Rajnovci – Lužine- Orašac. Na ovom pravcu četnici napadaju sa nekoliko oklopnih transportera i PRAG-om, u sadejstvu sa pješadijom. Granatirajući i pucajući sa svim raspoloživim sredstvima četnioci oko13 h ulaze u Lužine. Pucajući iz PRAG-e, zapaljivom municijom pale kuće.

Istovremeno i u koordinaciji sa snagama koje su napadale iz ova dva pravca četnici sa pješadijom napadaju iz pravca Oraškog Brda i polako se spuštaju u Dolinu.Četnici su imali procjenu da se u Ljutočkoj dolini nalazi preko hiljadu naoružanih “zelenih beretki”, sa minobacačima, protivoklopnim sredstvima idr oružjem. Kako su vidjeli da im je procjena bila kriva i da nema skoro nikakvog oružja niti nekog posebnog otpora, snage koje su bile raspoređene na prostoru R Hrvatske u reonu Bušević –Kestenovac prebacuje da blokira zbijeg i u Orašac.

Već od ranije rukovodstvo TO i rezervni sastav policije donio je odluku da se u slučaju napada narod evakuiše u pravcu Radolja kako bi se tu spasio. Kako je bilo vidljivo da se nemože braniti dolina komandant TO Meho Vojniković je donio odluku da se narod evakuiše u pravcu Radolja.

Plan je bio da se stanovništvo Ćukova evakuiše pravcem Ćukovi – Duljci – Basača – Radolje  i pravcem Ćukovi – Bukovac – Radolje, a stanovništvo Orašca pravcem Jazmak – Grad – Basača – Radolje.Kako je narod znao za ovaj postojanje ovog plana odlučeno je oko 13 h da se krene na taj put neizvjesnosti.. Velik broj žena, djece, starih, bolesnih i iznemoglih stanovnika K.Vakufa, Klise, Ostrovice koji je bio smješten u školi u Orašcu počinje da se evakuiše prema Jazmaku i dalje prema Radolju. Čitavo vrijeme narod je bio pod vatrom granata i pucnjima mitraljeza i PAM-ova i PAT-ova.

U ovom opštem napadu i od posljedica granatiranja i pješadijske vatre dolazi do pogibije Vojić Pašage, Kulaš Mujesire, Kulaš Sunite, Omerdić Huse,Avdagić Avdage,Dedić Sefira, Tutić Šerifa, Dedić Saliha, Tutić Šabana, Kozlica Zajke, ranjavanje Derviša Selimovića, Behrem Behrudina, Lipovača Rifet –Gane,Hodžić Fikret, Kasić Suada, Hamzić Mine, maloljetni sin Ćehić Ahmeta Almin, Hadžić Muharem –Harić, Vajzović Sebihe, Ibro Kurtagić, Topić Tofik, Hafizović Asima, djeteta Kosović Safeta.

Jedan od događaja koji će ostati u sjećanju mnogim stanovnicima Ljutočke doline bio je prolazak kroz Jazmak. Jazmak je jedna velika vododerina koja je išla sa Grada i dolazila do Orašca. Bila je  obrasla lozama, kupinama, trnjem i u njoj je bilo puno smeća i raznog otpada, tako da se jedva provlačilo kroz nju. Ova jaruga je bila toliko uska da se jedva jedan čovjek kretao kroz nju. Kupine,trnje,loze, kopriva nanosile su velike bolove, ko je izišao kroz Jazmak ostao je u poderanoj odjeći sa krvavim rukama i nogama.

Starci, žene, djeca, bolesni jedva su se kretali. Tu je pokazana neviđena solidarnost i spremnost da se pomogne. O spremnosti da se pomogne i da se narod evakuiše govori i primjer pomoći Demirović Fikretu i drugim.

U cjelosti prenosim sjećanje na Jazmak Hrnjica Smaila :

 

Kada sam sa svojom familijom krenuo od kuće prema Basači u Jazmaku je bilo puno naroda, bilo je puno žena,djece,starijih. Kiša koja je padala prethodnu noć i voda koja je išla niz Jazmak otežavala je kretanje. Kupine,grane,loze udarale su nas po licu. Čitavo vrijeme dok smo prolazili granate su padale okolo Jazmaka, ali nijedna nije direktno pala u Jazmak, da je pala bio bi masakar, jer tu se nalazilo više stotina ljudi. Kada sam išao kroz Jazmak vidio sam scenu koja će mi ostati u sjećanju čitav život. Vidio sam četvoricu momaka kako nose u invalidskim kolicima Demirović Fikreta. Kako se teško prolazilo pojedinačno nije mi bilo jasno kako se ovi momci iznijeli Fikreta u invalidskim kolicima.

Koliko je bio naporan prolazak govori i činjenica da narod koji je sa sobom ponio

torbe, kese, ćebad, zavežljaje to isto je bacao  jer nije mogao to nositi. Vidio sam majke i očeve kako bacaju sve stvari a nose samo djecu. Kako je moja sestra imala malo dijete od dvije godine i bilo mu  je hladno ja sam skinuo svoju bundu sa sebe i dao da omotaju dijete.

 

Pored grupe koja je išla kroz Jazmak jedna velika grupa išla je i kroz  šumicu zvanu Kukurik a koja je vodila prema Gradu.Skoro svo stanovništvo koje se 11.juna našlo u Orašcu krenulo je u pravcu Radolja, tražeći spas. U pokušaju da se stupi u kontakt sa štabom TO i rukovodstvom općine Bihać uspostavljena je veza sa radio uređajem, koji se nalazio u kući Huseina Šehića. Radio stanica bila je instalirana još od ranije i bila je u službi osmatranja i javljanja 11.06.1992. godine oko 14 sati uspostavljena je veza i Memić se javio iz Orašca i opisao situaciju u kojoj se stanovništvo nalazilo. Pripadnici centra za obavještavanje i osmatranje mogli su putem radio stanice čuti granate.

Stanovništvo se izvlačilo čitav dan  i grupisalo u reonu Radolja. Iscrpljenost, glad,hladnoća, kiša  sve je ovo pratilo zbijeg tokom čitavog dana. Ranjenici kojima je pružena pomoć su nošeni ili vođeni. Previjanje je izvršeno sa običnim zavojima. Tokom čitavog zbijega narod nije znao za svoje najbliže. Roditelji su tražili djecu, žene  muževe. Vladao je jedan opšti haos pojačan sa ubijanjima, paljevinom strahom. Mnogi članovi familija danima se nisu sastajali, a neki su se zadnji put u zbijegu i vidjeli. Po dolasku glavnine zbijega  na Radolje već je padala noć. Kiša je neprekidno padala. Narod je bio na otvorenom, pod bukvama, bez ikakve zaštite. Vrlo teško se je mogla zapaliti vatra jer je sve bilo mokro. Rijetki su imali sreće da su imali komad najlona kako bi mogli napraviti malo nastrešnice kako bi spasili djecu. Najlon  vrećice su bile najbolja i jedina zaštita. Posebno je na Radolju bio izražen nedostak vode za piće. Jedina voda koja je bila na Radolju jeste jedna lokva koju je tokom ljetnih dana pila stoka. U lokvi je bila stajaća voda, puna žabokrečine,mutna, prljava. Međutim narod nije imao drugog nego piti tu lokvu. Tokom noći skoro sva lokva je popijena. Ova lokva je bila 5-6 metara prečnika a dubine oko 1 metar. Vidjevši šta narod pije, a posebno djeca Kurtagić Esma koja je bila ljekar stomatolog u K.Vakufu,djeci je davala antibiotik penbritin kako bi donekle spriječila infekcije. Tokom bijega na Radolje dosta ljudi bilo povrijeđeno. Jedna od njih je bila i Husak Hava koja je slomila nogu na dva mjesta, uz pomoć ljeskovih štapova i zavoja Ahmet Hrnjić i Esma Kurtagić,Hrnjica Omer  su imobilizirali nogu Husak Havi i takvu su je donijeli na Štrbački buk, Vajzović Sebiha je bila ranjena u ruku i ona je previjena i pružena joj pomoć. Među ranjenicima su se nalazili i teže ranjeni i to Hamzić Mine,maloljetni  Ćehić Almin,Kasić Suad, Behrem Behrudin i dr. Medicinska pomoć ranjenima i oboljelim pružana je cijelim putem kojim je išao zbijeg pružali su dr. Esma Kurtagić i medicinari Hrnjica Omer-Tomo i Ramić Mahmut–Caran i dr.medicinari iz doline. Bez adekvatnih lijekova i sa vrlo malo zavojnog materijala oni su uspijevali donekle pomoći ovom narodu. Nije zabilježen niti jedan slučaj da je netko umro od posljedica iskrvarenja usljed nepružanja pomoći. Ovim herojima u bijelom bilo je vrlo teško pomagati narodu u zbijegu jer se zbijeg nalazio rasut na širem reonu. Bilo je slučajeva da su bukvalno trčali od jednog do drugog oboljelog i ranjenog. Velik broj  žena je nosio malu djecu, a  bilo i dosta trudnica. Žene sa malom djecom nisu imale hranu za bebe, a one koje su dojile  djecu većinom su ostale bez mlijeka usljed gladi i straha. Glad, nespavanje, strah kod mnogih ljudi doveo do potpunog kolapsa

Uporedo sa bježanjem naroda prema Radolju četnici ulaze u Ćukove, Lužine, Duljke, Orašac.

Po proboju barikade u Dulibi četnici podržani sa oklopnim vozilima ulaze u Ćukove, pucajući zapaljivom municijom počinju goriti prve kuće i prva ubijanja civila, u Ćukovima počinju goriti kuće Tutić Hrustana, pale se mnoga sjena, dim je vidljiv sa svih strana. Sa ulaskom prvih grupa četnika u Ćukove, četnici koji su napadali sa Oraškog brda silaze prema Donjem Mlinu i time Orašac razdvajaju na dva dijela. Zbog toga jedan dio civila se nije mogao prebaciti prema Radolju. Sa ulascima četnika u popodnevnim satima počinju ubijanje civila55.

Oko 15 h četnici su u potpunosti ušli u djelimično napušteni Orašac, većina stanovništva je već bila na putu prema Radolju, a samo jedan manji dio je ostao kod svojih kuća što će se pokazati kobno po njih. Velik broj civila koji je ostao kod svojih kuća prošao je stravične torture i jedan broj je ubijen. Narod koji je bježao prema Radolju mogao je vidjeti kako gore kuće, kako počinje pljačka. Mogli su se čuti neprekidni pucnji koji su se razlijegali dolinom. Tokom čitave noći Orašac, Ćukovi, Duljci bili su obasjani od vatri kuća, štala, sijena koja su gorila. Miris paljevine se širio čitavom dolinom i do Radolja  se širio.

Četnici koji su došli u Orašac u školi uspostavljaju komandu i logor. Počinju sa pljačkom prodavnica, odvoženjem auta, klanjem stoke. Bradati i prljavi sa noževima u rukama mogli su se vidjeti uz cestu kako piju i slave “pobjedu”.

Sa ulaskom u Orašac, četnici počinju sa maltretiranjima preostalih stanovnika ali istovremeno i sa zarobljavanjima i zatvaranjima muškaraca u školu. U školu su zatvarali sve muškarce bez obzira na godine. Tako su zatvorili i ubili Kasić Omera  koji je bio rođen 1920. godine.Tokom dana i naredne noći počinje sakupljanje i dovođenje civila u školu.

Kasić Safet je došao na Radolje i nagovarao narod da se vraća kućama, da im četnici neće ništa i da im se garantuje sigurnost. Naivni koji su se vratili i vjerovali u sigurnost završili su u logorima ili pobijeni.

O teškoći u kojem se narod Ljutočke doline našao i pomoći koja je pružana svoja sjećanja na te dane govori Hrnjica Omer – Tomo :

U kriznom štabu obavljao sam dužnost komandira CZ, koja je imala zadatak da pomogne narodu . Formirao sam grupu ljudi koji su mi pomagali u tom poslu. Sjedište te grupe bilo je u školi. Glavni zadatak nam je bio da pomognemo prilikom evakuacije i da zbrinjavamo povrijeđene i oboljele. Naša pomoć je otpočela već 10. juna kada je narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice počeo da bježi prema Orašcu. Među onim koji su bježali bilo je bolesnih iznemoglih, starih.

Među njim je bio i paraplegičara ( Alija Hamzić ), kojima smo pružali pomoć i zbrinjavali ih.U školi u Orašcu su nam se pridružili dr. Mustafa, dr. Esma i ostali medicinari iz K.Vakufa.

Mi koji smo pružali pomoć nismo imali  lijekova, zavojnog materijala vrlo malo, bez esmarhovih poveza, udlaga, ili lijekova protiv bolova. Kada je narod dolazio cijelu noć smo pomagali, ja i Esma Đulkić obišli smo cijelu dolinu kako bi pomogli onim kojima je bila potrebna pomoć.U jutarnjim satima četnici su počeli svom silinom granatirati i pucati sa svih strana. Tada je došlo i do prvih ranjavanja i pogibija. Tačno u 15 h i 05 minuta obavjestili su me da ima poginulih na cesti kod kuće Mukanovića. Kada sam otišao tamo vidio sam strašan prizor, ljudi su bili bukvalno raskomadani, tu su poginuli Kulaš Mujesira i kćerka Sunita i Huse Omerdić. Kada su četnici počeli ulaziti u Orašac, naređeno je da počne evakuacija stanovištva u pravcu Basače i Radolja. Kada sam bio na Gradu počeli smo previjati i ukazivati prvu pomoć ranjenima. Previo sam Harića, Asima Hafizovića. Tu su pomagali svi a u prvom redu medicinari, Omanović Asima, Hadžić Merima, dr.Esma, Caran. Među ranjenima bilo je i teških ranjenika kao, Hamzić Mine, djete Ćehić Ahmeta Ibro Kurtagić, Topić Tofik. Mi koji smo pomagali nikada se nismo susretali sa ovakvim vrstama rana, bez adekvatnih sredstava i lijekova. Posebno bi istaknuo slučaj Husak Have koja je slomila nogu na dva dijela i mi smo joj napravili improvizovanu imobilizaciju i dali narko – analgetik. Havu smo uspjeli evakuirati sa ostalim narodom. Tokom čitavog puta prema Radaolju bilo je povređenih usljed detonacija, padova i svima se nastojalo pomoći. Na Radolju posebnu teškoću prestavljao je nedostatak pitke vode, ljudi su pili lokve, kišnicu. Dizenterija među narodom poprimila je oblike epidemije. Među stanovništvom je bilo dosta male djece koja su imala povišenu temperaturu, a mi nismo imali lijekova. Posebno je bilo dosta slučajeva da su ljudi padali u nesvijest od posljedica iscrpljenosti, umora, straha.

Do dolaska u D.Lapac narod, ranjeni, oboljeli bili su samo naša briga, UN je pomogao samo najtežim slučajevima na Štrbačkom buku.

Posebno bi naglasio da su četnici na Štrbačkom buku odvajali sve one koji su ranjeni i da je mali broj odvojenih danas živ i za sudbinu mnogih se i danas ne zna.

 

Sjećanje na prve pogibije i ranjavanja u dolini prenosim od Hadžić Muharema –Harića :

Od ranih jutarnjih sati prvog dana Kurban Bajrama počelo je strašno granatiranje i pucnjava sa okolnih brda po čitavoj dolini. Ja sam bio kod škole, u kojoj su bili smješteni ljudi koji su prethodnog dana izbjegli iz K.Vakufa, Klise, Ostrovice. Škola je bila puna žena djece, staraca. Kada su četnici počeli direktno pogađati školu, naređeno je da se počne sa evakuacijom prema Basači i dalje prema Radolju.Ja sam stajao na cesti ispred škole i vidio sam da je iz jednog razreda kroz prozor iskočila Bika ( Kulaš Mujesira ). Prilikom iskakanja uganula je nogu i nije mogla ići.

Ja sam je poveo, a njenu malu djevojčicu je uzeo Omerdić Huse. Krenuli smo ispred škole da bježimo. Bika nije mogla da nosi cipelu na nozi koja je počela oticati pa  je bacila jednu cipelu, tako da je išla bosa. Kada smo došli do kuća Mukanovića, ja sam rekao da idem tražiti svoju porodicu za koju nisam ništa znao. U tim trenutcima sustigli smo  Bikinog brata, Jusufa. Ja sam odmakao od njih nekoliko metara kada je odjeknula snažna eksplozija. Detonacija me je bacila na zemlju, osjetio sam strašnu bol u predjelu butine i noge. Kada sam pogledao vidio sam da svi leže okolo. Pokušao sam dozivati Biku, nije se odazivala. Puzajući sam prišao bliže i vidio Biku da je sva raskomadana, jer joj je je granata pala pred noge. Njena maloljetna kćerkica koju je nosio Huse Omerdić takođe je bila mrtva. Husu je geler pogodio u leđa i izišao na prsa i taj isti geler ubio je i malu Sunitu. Jusuf Bikin brat je rekao da su svi mrtvi. Krvi komadi mesa ostali su po asfaltu. Ja nisam mogao ići, nego sam puzao, pužući sam se uspio izvući do kuća Huske Šahbazovića. Cijelo vrijeme granate su padale, pucali su i meci su zviždali na sve strane. Pužući i oslanjajući se na nogu uspio sam doći do svoje kuće. Tu sam zatekao svoju porodicu , četnici su već ulazili u selo. Vidio sam četnike da su došli do kuće Ene Anadolca. Uzeo sam svoje dijete u naručje i sa ostatakom porodice krenuo prema Gradu. Bolovi su bili jaki, rana je krvarila. Na Gradu mi je prvi pomoć pružio Hrnjica Omer – Tomo, koji me je previo. Pucnjava, granatiranje je i dalje nastavljeno predamnom je ranjena Hamzić Mine, supruga Juse Hamzića, ranjena je teško u predvelu kuka. U takvom stanju smo se preko Basače izvukli do Radolja. Kada smo stigli na  Radolje, noć je već počela padati. Tu su me još jednom previli Tomo i dr. Esma Kurtagić. Ujutro kada su počeli odvajati ljude na Kliševiću, tražili su da se jave ranjeni. Govorili su da će ranjenima pomoći. Međutim ranjene muškarce  koji su se javili odveli su u logore, a neke ubili za koje se i danas ne zna. Na Štrbačkom buku su tražili i dalje ranjene, kada sam htio da se javim, Caran me je vratio i rekao ako mislim ostati živ da se ne javljam. Prilikom izdvajanja ljudi Mile Stupar me je izdvojio, ja sam se nekoliko puta vraćao među narod, a oni su me iznova  izdvajali. Odjednom su donijeli neki komadić papira i pročitali moje ime. Stupar me je odveo do nekog majora. Taj major me je pitao gdje sam i kada ranjen, kako sam ranjen, dali sam imao pušku. U društvu toga majora bio je i Kasić Safet, ja sam odgovorio da me ranila granata, i da su još troje ljudi poginuli,da nisam imao pušku. Taj major je počeo da viče, govorio je da niko nije poginuo, da nije bilo granatiranja i da ništa ne govorim. Ja sam mu rekao da me puste jer imam malu djecu, poslije sašaptavanja sa Safetom, rekao je da me vode i prebace preko mosta. Kada sam odlazio major mi je rekao da stanem i  da kada dođem u Bihać prenesem Nenadu Ibrahimpašiću da će sa Bihaćem biti isto što i sa Orašcom. Kada sam prelazio preko mosta jedan četnik  me je udario u predjelu rane. Bol je bila tolika da sam skoro pao u nesvijest i rana je ponovo počela krvariti. Po prelasku mosta iodlasku u D.Lapac vojnici UN su mi pružili pomoć. i tako sam došao u Bihać.  

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s