10. juni 1992 – Početak napada


–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi”,  Mujo Begić, Bihać 2004

Početak stradanja i neizbrisivih rana stanovništva Ljutočke doline počinje 10.juna. 1992. godine, dan uoči najvećeg Muslimanskog praznika Kurban bajrama. Bošnjaci Ljutočke doline umjesto da u svojim kućama dočekuju komšije, prijatelje, rođake moraju napustiti svoja ognjišta u K.Vakufu, Ostrovici, Klisi, Brdu Demirovića i pokušati tražiti spas u Orašcu. Bajramski dani – dani mira, radosti, sreće postaće za većinu stanovnika Ljutočke doline dani bola, patnje, poniženja, užasa i stradanja. Bošnjaci Ljutočke doline iz naselja K.Vakuf, Ostrovica, Klisa, Brdo Demirovića su znali da u slučaju napada trebaju da se povuku u Orašac, ovakvu odluku već ranije je donijelo političko rukovodstvo doline50, za takve planove stanovništvo je znalo. Za realizaciju plana evakuacije već ranije su poduzimane mjere kao što je obezbjeđenje određene količine goriva 51. Ova nafta je poslužila za punjenje rezervoara kamiona koji su prevozili stanovništvo K.Vakufa, Klise prema Orašcu.Već od marta 92. godine goriva nije bilo na benzinskoj pumpi u K. Vakufu i stoga ovaj potez je imao veliku ulogu u evakuaciji stanovništva. 

Početak realizacije planova četnika za ubijanja, mučenja i progon stanovništva počinje 10. juna 1992.godine oko 10 h kada su u reonu Dulibe pokušali izvršiti napad uz podršku transportera JNA, koji je počeo pucati prema punktu rezervnog sastava policije, koji su uzvratili vatru. Transporter se je okrenuo i vratio, ali grupa četnika sa šljemovima na glavi se rasporedio uz put lijevo i desno. Grupa sa Mehom Vojnikovićem, Fikrom Omanovićem i Mehmedom Halilagićem, Salkom Behremom je zapriječila put i na punkt poslala grupu od oko 30 naoružanih patriota. Prema sjećanju aktera dešavanja Kadić Seada početak tragedije počinje dan uoči Kurban Bajrama, prenosim dio tih sjećanja :

Dana 10.06.1992.godine došao sam u Ćukove u tvornicu Krajinametal da bi se čuo sa direktorom “Bebi trikoa” Zajkić Ibrahimom. Jedina veza koja se mogla uspostaviti sa Bihaćem bila je stanica instalirana u  tvornici u Ćukovima. Ja sam u to vrijeme mijenjao direktora i kad smo uspostvili vezu, on mi je rekao da što hitnije napravim plan i da onesposobim strojeve jer  očito da je rat tu.

Oko 10 sati dotrčali su momci koji su dežurali na krivini asfaltnog puta u blizini današnjih šehitluka. Rekli su da je prema njima krenuo transporter JNA i da je otvorio vatru, na šta su oni uzvratili.Transporter se  okrenuo i vratio nazad, ali četnici sa šljemovima na glavama su se rasporedili duž puta. Tamo sam odmah otišao sa Mehom Vojnikovićem, Fikrom Omanovićem, Medom Halilagićem i taj put je zapriječen. Tu je ostalo oko tridesetak momaka, a mi smo se vratili u tvornicu i radiovezom izvjestili TO Bihać o pokušaju napada.

Oko 13 h , ja i Kemo Štrkljević smo krenuli za K.Vakuf sa Keminim vozilom. Napomenuo bih da ujutro kada smo kretali za Orašac nije bilo nikog na cesti, ali u povratku nas je dočekao punkt na kojem su bili naoružani ljudi. Zaustavili su nas Pilipović Milan, Tadić Jovica, Tadić Zoran i izvršili pretres vozila. Nevoljko su nas pustili i rekli da se ovuda više nemože prolaziti.Postupali su prema nama kao da nas uopšte ne poznaju, a znali su nas  vrlo dobro.Oni su bili naoružani sa poluautomatskim puškama (PAP-ovke).Kod kuće Tadić Jovice sreo nas je Štrkljević Mehmed, stao je sa autom i kroz prozor nam je dodao papir na kojem je pisalo da do 15 h moramo predati sve oružje. Sa njim je u autu bio Hodžić Muhamed – Hamo Zogin koji je bio pretučen i po kome je JNA poslala ultimatum. Ultimatum je bio potpisan od strane pukovnika Đure Karailovića.Jedna delegacija  bila  je otišla na Ćojluk gdje se nalazio imenovani pukovnik, i gdje im je isto ponovljeno što je pisalo i u ultimatumu.

Oko 15 h narod se počeo grupisati i u dogovoru sa rukovodstvom krenulo se put Klise i dalje preko Une za Orašac. Hiljade ljudi je prebačeno lađom prema Orašcu.Ja sam se prebacio oko 21 h. Naši ljudi su vidjeli vojsku koja je dolazila iz pravca M.Broda, Dubovskog, Like, Prkosa. Već tada je počela pucnjava i čuo sam da je na Brdu Demirovića poginuo Demirović Mustafa. Navečer kada sam stigao u Orašac, javio sam se u školu i sa Mehom Vojnikovićem sam krenuo prema Ćukovima. Kada sam prolazio kroz Orašac vidio sam oštećenih kuća od granatiranja. Noć sam proveo u Ćukovima.

10.juna 1992.godine Hodžić Muhamed –Zogin  koji je prije nekoliko dana zarobljen od strane četnika donio je ultimatum u policijsku stanicu u K.Vakuf.

Četnici su u ultimatumu tražili predaju svog raspoloživog naoružanja do 20 h. Kako se vijest o stizanju ultimatuma brzo proširila to je izazvalo strašan strah, pometnju i paniku. Odlučeno je da se pokuša odugovlačiti sa predajom i da se oružje ne predaje ni po koju cijenu. Jedna grupa sa Memićem na čelo otišla je na Ćojluk gdje našla komandu četničkih snaga sa Đurom Karajlićem na čelu. Isto što je napisano na ultimatumu je i ponovljeno Memiću koji se vrati u K.Vakuf i onda sa narodom u Orašac.

Početak evakuacije i napuštanja svojih ognjišta je jedan od najtužnijih dana u životu stanovništva doline. Sve ono što je čovjek gradio, sticao, sve uspomene i nadanja ostajala su iza ljudi koji su napuštali svoja ognjišta. Narod je ponio iz kuća samo ono najnužnije u nekim kesama, torbama i zavežljajima. Ostajale su pune kuće, štale. Ostajale su okrečene kuće sa pripremljenim bajramskim jelima, baklavom i sa isčekivanjem Kurban bajrama. Neki su ponijeli samo ključeve nezaključanih kuća  i djecu.

U ranim popodnevnim satima narod počinje napuštati svoja ognjišta. Pravac kojim se vršila evakuacija za Orašac bio je K.Vakuf – most na Sklopu – Klisa – Kliške bare –Redžinicina lađa i prve grupe na lađište počinju stizati oko 14 sati.

Narod je stizao kamionima, traktorima, autima i pješice u neprekidnim kolonama.

Strah, nevjerica, suze, plač bilo je ono što se moglo vidjeti na licima  mnogih. Mnogo je bilo žena, djece starih iznemoglih i bolesnih. Među onima koji su bili nepokretni bili su Hamzić Alija, Demirović Fikret (koji je bio vezan za invalidska kolica).

Sjećanje na 10.juni Dedić Radmile :

Sve je mirno do 12,30 h, tada u stanicu milicije dolazi ultimatum o predaji oružja u obje MZ ( oružje je uglavnom uz dozvolu lično-pištoljii lovačke puške ). Slučajno sam imala priliku  da vidim taj famozni papir. Po meni to uopšte nije bio službeni dokument, jer niti je bio protokolisan, niti je pored potpisa potpukovnika bio ikakav pečat, a zahtjev ili to naređenje se sastojalo od jedne rečenice da se preda naoružanje do 20 h tog dana. Takva vijest je brzo prostrujala kroz mjesto. U svijet je ušla panika. Ljudi koji su imali oružje i rezervna milicija su otišli na položaje na brda više K.Vakufa ( takav je bio prvi plan). U samoj stanici je zasjedao štab  i dogovorili su se šta da se radi sa stanovništvom.

Po mahalama su bila pripremljena skloništa i svijet se u njih sakupio do 15 h. Članovi Građanskog kvoruma su odmah reagirali i išli kod vojske. Međutim tamo su im rekli isto ono  što je bilo i napisano. Oni su bili iznenađeni, a potom i ogorčeni, jer su vidjeli da su bili prevareni od prvih svojih komšija, najprije oni pa onda  svi mi. Ni sami neznamo kakav smo ishod čekali, ali je čvrsto riješeno da se oružje ne preda. Još uvijek se nije znalo da je vojska već raspoređena na Kalatima i od Martim Broda. Ponovo dvojica članova Građanskog kvoruma odlaze da  sa vojskom dogovore da se prolongira predaja oružja i dogovori evakuacija stanovnštva u pratnji naših oružanih snaga i vojske.I oni su to nekako uspjeli, ali kada su se vratili stanovništvo je već napustilo mjesto.U panici i isčekivanju njih trojica odlaze u D.Lapac da izvjeste UNPROFOR. Ali već tada, a možda i ranije ja neznam na čiju inicijativu ili stihijski stanovništvo počinje napuštati K.Vakuf. Ne idu preko Rajnovaca, jer ne dozvoljavaju nego preko Une u Klisu prevozeći se u dva čamca idu u Orašac.

Oko  20 h mjesto je bilo skoro prazno. A šta reći o ljudima koji su pošli sa svojih vjekovnih ognjišta, neznajući  zašto i kuda. To je bilo kada se kretalo za Orašac. Stajala sam i nijemo posmatrala. Nailazi traktor sa prikolicom, u prikolici oko tidesetak žena i djece, sjede na svojim zavežljajima. Samo se čuje motor traktora, a pozadi se vide lica izbezumljenh osoba, oči  suzne.Riječi nema . A zar tu i trebaju? Iz svakog tog pogleda izbija, a zašto ?Kuda ? Šta vam je naše dojučerašnje komšije?Zar nema više ni ljudskog razgovora ni dogovora samo valjda preko puščanih cijevi. A dalje malo od mene stoji dvadesetšestogodišnja mlada žena sa šestogodišnjim sinom i sedmomjesečnom kćerkicomu naručju i mnoštvom stvari oko nje. To je izbjeglica iz Sarajeva. I dalje bježi.Bježi od pušaka zlotvora da  spasi svoju djecu. Ne govori ništa, vidi joj se u očima da pita kuda ide dalje i dokle tako.Dolazi grupa građana sa Ostrovice, među njima i jedna žena sa učenikom trećeg razreda kojeg nosi na ramenima. Nezna ona za umor, samo da spasi to dijete, jer kćerka joj je u Bihaću. Mališan ćuti, gleda oko sebe ni sam neznajući šta se to sa njim zbiva. Tako redom  kamioni, traktori, osobna vozila do skoro i posljednji žitelj nije otišao. Oko 20 h mjesto je bilo skoro prazno. Ostalo nas je nekoliko. Mjesto je djelovalo sablasno za nekoliko sati I rezervna milicija i drugi naoružani ljudi su otišli u Orašac. Oko 20, 15h  vratili su se ljudi koji su otišli do UNPROFOR- a, vratili su se rekavši nam da će oni sigurno doći.Na koncu se i naša grupa odlučuje da idemo u Orašac, jer sada nevidimo svrhu ostajanja. Međutim u K.Vakufu je ostalo ipak oko 10 ljudi Muslimana i naravno Srba  koji nisu išli nikuda. Kakav je to scenarij neznam ni danas. Ali vidim da je to bilo svugdje tako, dakle isproban scenarij koji bez pogovora funkcioniše.Samo što smo se mi ovdje  iselili prije ulaska vojske, što je njima  ili dobro došlo ili ih ovaj put iznenadio.I bilo šta da srpska strana uzima za uzrok napada i osvajanja teritorija, može samo da se služi lažima i izmišljotinama da bi pred bilo kim sakrila svoje lude namjere etničkog čišćenja maltene 100% muslimanskog življa.          

Prebacivanje preko rijeke Une vršeno je lađama. U početku su to bile tri lađe porodice Šahbazović (Sulejmanova, Derviševa, Salihova ), da bi iz Klise ljudi doveslali još dvije ribarske lađe.

Ove lađe su bile drvene i bile su dužine od  šest metara i manje. U lađe se moglo ukrcati malo ljudi tako npr. u lađu Sulejmana Šahbazovića moglo je stati dvadesetak osoba dok u male ribarske lađe je stajalo svega pet – šest ljudi. Posebnu poteškoću u prebacivanju ljudi lađama prestavljao je nepogodan i mali pristupni put za ukrcavanje i postojanje samo jedne sajle pomoću koje su vučene lađe.

Prvo su prebacivani stari, iznemogli i žene i djeca, čitavo vrijeme dok su lađe prebacivale narod na drugu stranu, raznim prevoznim sredstvima ljudi su dovoženi do lađe, a isto tako i odvoženi u pravcu Orašća. Za Orašac je bilo organizirano prevoženje kamionima (Hasana Hamzića, Omanović Fikreta ), minibus ( Hamzić Zijo ), autobus (Mešić Fazlija ), i mnogi traktori i auta.

Četnici su počeli pucati oko 16 sati sa pravca Buševića i šume Dubrava i to pješadijskim naoružanjem, pucnjava je nastavljena i tokom noći.

Prebacivanje naroda preko Une trajalo je do kasno u noć sve do 22 sata.

Posebno treba istaknuti  veliku solidarnost i spremnost naroda da se pritekne u pomoć i da se pomogne starim, bolesnim, nejakim. Prilikom prevožena preko Une nije se desio niti jedan incident niti nesreća, bez obzira na uslove u kojima se ovo dešavalo.

Stanovništvo koje je evakuisano i koje je prebačeno u Orašac smještano je kod rodbine, prijatelja, a onio koji nisu imali kod koga smješteni su u zgradu osnovne škole. Nezaštićeni i izloženi čitavu noć granatiranjima narod je dočekivao najveći muslimanski praznik Bajram.                 

Sjećanje na 10.juni Hrnjica (Hamze ) Mujo

U srijedu 10.juna 1992.godine počinjalo je Evropsko prvenstvo u fudbalu  koje se igralo u Švedskoj i napad na dolinu.U jutarnjim satima 10.juna iz Ćukova su javili da se  spustio transporter niz Dulibu do velike strane nasuprot kuli Vrnograč i da vrši izviđanje.Nas nekoliko se okupilo u prostorijama rezervnog sastava policije i odlučili da idemo u Dulibu. Sa mnom je bio Fikro Omanović i još nekoliko ljudi, sjeli smo u Fikrin  kamion i krenuli prema punktu rezervnog sastava policije u Dulibi. Na punktu smo našli Muhu Zajkića, Kasima Omanovića i još neke rezervne policajce. Oni su već bili na cestu nagurali veliko kamenje i stali u zaklon iza njega.Tog dana Muhamed Hodžić -Zogin, donio je ultimatum u dolinu. Hamo –Zogin je bio zarobljen prethodnog dana na Dubovsku.Oko podne u Orašac je stigao Memić i rekao da je bio na Ćojluku u četničkoj komandi i da je tamo vidio četnike sa bradama i u maskirane i sa noževima. Rekao je da mu je četnički komandant Đuro Karailović rekao da dovede rukovodstvo MZ Orašac na pregovore o predaji oružja i da će narod pustiti za Bihać.

Memić, ja, Medo Halilagić, Fikro Omanović otišli smo do Mehe Vojnikovića u Ćukove da krene i on na pregovore.U Ćukovima smo našli Mehu i krenuli prema K.Vakufu, u putu sam razmišljao o pregovorima i shvatio da su pregovori samo zamka kako bi  četnici zarobili nas koji smo bili rukovodstvo  u MZ, stranci i u rezervnom sastavu policije.Razmišljajući o tome slika bradatih čtnika nikako mi nije izlazila iz glave. Ja sam u jednom trenutku odlučio da neću ići četnicima u ruke. U to smo stigli do Orašca, rekao sam Memiću da zaustavi auto kako bi uzeo neke papire i rokovnik iz kuće.Kada smo stali rekao sam da ja neću ići četnicima živ u ruke a da ne idu ni oni jer će nas sviju zarobiti i pobiti. Svi su to prihvatili, Memiću smo rekli da ide reći četnicima da dođu na granicu između Orašca i Rajnovaca na pregovore ali bez oružja.Memić je otišao u K.Vakuf, pokupio svoju porodicu i došao u Orašac. Nije ni on otišao reći četnicima za pregovore jer se bojao za svoj život.

Oko  17 h na Pađene je pala prva granata iz pravca Buševića ( R Hrvatska ) i time je otpočeo napad na dolinu.

Oko 17h i 30 minuta ja i Fikro Omanović krenuli smo sa njegovim kamionom do lađe, kako bi stigli do Klise.Na lađu je već počeo pristizati narod iz K.Vakufa i Klise, uz put smo sretali narod kako bježi prema Orašcu. U Poljicu kod kuće Hadžić Ćamila već je počeo dolaziti narod sa Brda Demirovića i rekao da su četnici već napali i da su zarobili jednu grupu ljudi.Među zarobljenim je bio i maloljetni Šehić (Selim) Mehmed, koji je bio kod nane Demirović Rahime. Rekli su da ima i poginulih. Vratili smo se iz Poljica i već je velik broj žena, djece, staraca bio prešao lađama na drugu stranu Une.

Fikro Omanović je sa svojim kamionom počeo voziti narod prema Orašcu i smještati  ih kod rodbine, poznanika, prijatelja. Ja sam uzeo traktor Derviša Šahbazovića zakačio prikolicu i za prikolicu konjska kola i počeli voziti narod prema Orašcu.U Orašcu traktor je preuzeo Husnija Hamzić i prevozio narod dok i posljednji nisu došli u Orašac.

U četvrtak ujutro počeo je napad sa svih strana, granate su padale po čitavoj dolini, mitraljezi, PAM-ovi PAT-ovi  pucali su sa svih strana. Granate su dolazile iz pravca Lipe i Oraškog Brda, bestrzajni topovi tukli su sa Buševića.Ja i Omer Grozdanić smo poveli jednu grupu dobrovoljaca prema Uni (Zamašten), kako bi zamjenili ljude koji su tu bili prethodnu noć i koji su pokušali braniti da četnici ne pređu sa te strane.

Kada smo se vratili u Orašac, oko podne stigao Huse Bilić i rekao da četnici ulaze u Ćukove.Tada je Fikro Omanović uzeo pušku i sa još nekoliko ljudi krenuo da pokuša zaustaviti četnike kod Donjeg Mlina kako bi narod mogao da se evakuiše prema Basači.

Granate su padale na sve strane, narod je krenuo prema Basači. Samo nekoliko trenutaka nakon što smo napustili moju kuću koja je bila puna ljudi iz Klise i K.Vakufa, vidio sam da su u kuću uletjele dvije granate koje su eksplodirale.Ja sam sa svojom porodicom uspio da dođem do Radolja gdje smo i zanoćili.

Čitavu noć narod je stizao na Radolje iz više pravaca. Kiša je padala cijelo vrijeme, bilo  je izuzetno teško, narod je bio iscrpljen, gladan, žedan, go i bos.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s