10. juni 1992 – Plan napada na Ljutočku dolinu

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

U okviru ukupnog plana napada na Bihać i njegovog zauzimanja od strane četnika potpomognutih jedinicama JNA, Ljutočka dolina imala je velik značaj.

Značaj zauzimanja Ljutočke doline za četnike je imao više razloga :

  • Ljutočka dolina bila je jedini prostor koji se nalazio van linije okruženja Bihaća  u maju 1992. Godine
  • Ljutočka dolina nastanjena je u najvećem broju Bošnjacima i kao takva bila opasnost
  • Ljutočka dolina brojala je više od hiljadu vojnosposobnih muškaraca
  • Ljutočka dolina presijecala je kompaktnost zamišljenog srpskog teritorija od Bihaća  do Knina

U okviru planova za zauzimanje teritorija i čišćenja od nesrpskog stanovništva čitavog prostora Bosanske krajine pored paravojnih snaga SDS i jedinica JNA, značajnu ulogu imale su i jedinice tkz. Vojske RSK, koje su dolazile sa prostora R Hrvatske. Već ranije po napadu i zauzimanju jednog dijela Bos. Krupe, četnici su uspostavili liniju: B.Novi – B.Otoka –B.Krupa – Radić – Grabež, i ranije sa dijela okupiranog teritorija R Hrvatske vršili su blokadu i kontrolu duž državne granice.

Sa napadom na Bosansku Krupu  četnici  zaposjedaju linije oko  Bihaća i time  zatvaraju  prostor Bihaća linijom na potezu Meljinovac –Lohovska brda -Pritoka – Tihotina- Pritočki i Zaloški  grabež sa kasarnom Grabež, te zapadne padine Grmeča prema Grmuško – srbljanskom platou.

U uslovima kada su četnici u potpunosti zaposjeli položaje oko Bihaća i kada se Bošnjačko stanovništvo iselilo iz Ripča preostalo je još čišćenje Ljutočke doline.

S obzirom da su četnici u planiranjima aktivnosti oko napada i zauzimanja prostora Bihaćke općine raspolagali sa obavještajnim podacima o postojanju oko 40.000 pripadnika zelenih beretki, zato su napadna dejstva započela relativno kasno u odnosu na ostale dijelove BiH.

Sa razmještanjem i zauzimanjem položaja oko Bihaća, počinje isto i na području Ljutočke doline. Grupisanje i izviđanje sa ciljem prikupljanja podataka o stanju, broju i opremljenosti “ zelenih beretki “ u Ljutočkoj dolini, počinje prvih dana juna 1992.godine. Međutim važno je napomenuti da su već u periodu mart – april, Srbi iz Rajnovaca, Dubovskog, Martin Broda počeli da uspostavljaju straže patrole i izviđanja.Ove straže i patrole imale su za cilj da se pored prikupljaja podataka provjeri i stepen organizacije lokalnih paravojnih formacija SDS.

U periodu od 05/06. juni u reonu Lipe ( štale na Begovcu ), vrši se grupisanje i dovoženje ljudstva i MTS, kao i uređenje vatrenih položaja. Bilo je vidljivo postavljanje minobacača, i piketa za određivanje ciljeva.

Uređenje položaja i uspostavljanje linija u reonu Ljutoča je takođe rađeno planski i smišljeno.Cilj svih ovih planova bio je da se prostor Ljutočke doline u potpunosti okruži i da se onda izvrši napad.Pripreme za napad na dolinu tekle su i na prostoru R Hrvatske, uređenje položaja i postavljanje oruđa za dejstvo počelo je 10.juna 1992. godine, prenosim dio svjedočenja Hadžić Ćamila :

10.juna. 1992.godina, ja  i Hrnjica Muhamed –Zajkin smo krenuli na Kestenovac kako bi kupili brašna, jer nigdje u dolini nije bilo kupiti  brašna, mi smo čuli da ima na Kestenovcu. Krenuli smo pješice i kod kuće Mane Glušice sreli smo vojsku, bili su uniformisani i naoružani. Vidjeli smo da kod kuće Mane Glušice postavljaju top, tu sam vidio Duška Glušicu. Vojska nas je zaustavila i rekli su nam da nemožemo dalje da oni traže zelene beretke. Ti vojnici koji su  tu bili  meni su nepoznati osim nekolicine mještana koje sam poznavao. Mi smo se  vratili nazad jer nismo mogli dalje proći.

U okviru sveukupnih priprema četnika  za napad na prostor općine Bihać urađen je  plan pod nazivom “Plan blokade i razoružavanja zelenih beretki u reonu Orašac –K.Vakuf”.Agresor je cijeneći snage koje su bile u dolini, napravio namjerno ili iz neznanja  krive procjene o broju i opremljenosti snaga koje su trebale braniti dolinu. Procjenio je da ima preko hiljadu naoružanih, da imaju sredstva podrške(minobacači ), mitraljezi. Uzimajući ove podatke i procjenu koju je prethodno napravio agresor je angažovao i adekvatne snage i MTS.

Osnovna zamisao za napad bila je potpuno okružiti dolinu sa svih strana, uz vatrenu podršku i pješadijskim snagama slomiti otpor snaga koje ga brane i prisiliti na potpunu predaju. Pored toga planirao je dolinu presjeći i razdvojiti na četiri dijela, planirao je presjecanje komunikacije Dubovsko –Martin brod u reonima :

  1.  Čovka – Sklop( kod ulaza na stari put za Čovku)
  2.  Strana – Lužine ( kod kuća Slobodana Đurića )
  3.  Strana – Donji Mlin (na mjestu odvajanja starog makadamskog puta)

Presjecajući komunikaciju razdvojio bi dolinu što bi mu olakšalo protjerivanje stanovništva i onemogućilo pružanje bilo kakvog otpora.Presijecanje je imalo za cilj da se svi vojno sposobni muškarci pohvataju, strpaju u logore a kasnije i likvidiraju.

Agresor je za izvršenje ovoga zadatka angažovao snage iz 15.lbr, djelove snaga iz 1.br Drvar, djelove snaga 3.br. Bos.Petrovac, vod vojne policije, dvije čete lokalnih Srba i to četu Kalati i četu Rajnovci, dok je sa pravca R Hrvatske angažovao snage jednog bataljona  , jedinicu MUP-a stanice milicije Bihać sa sjedištemu Ripču.

Kao sredstva podrške angažovao je jednu bateriju haubica  122 mm i minobacače 120 i 82mm, sa prostora R Hrvatske anažovao je bestrzajne topove u reonu Buševića.

Načelnik artiljerije 15.lbr.Bihać bio je Dunović Miloš on je rukovodio artiljerijskom vatrom, odabirao je ciljeve za gađanje, i zahvaljujući njemu mnogi civili Ljutočke doline su ubijeni i ranjeni.

Glavni pravac napada  je predviđen na liniji  : Dubovsko –Duliba –Orašac , Martin Brod –K.Vakuf – Rajnovci – Orašac.

Pomoćni pravac napada je : prostor  R Hrvatske – Demirovića brdo –Klisa.

Glavni pravci napada bili su predviđeni glavnom komunikacijom Dubovsko –K.Vakuf, a dejstvo artiljerije trebalo je izazvati najveći strah, pometnju, paniku40.

Zadaci za izvođenje dejstava jedinicama :

  1. 1-1/br Drvar napada pravcem Martin Brod – K.Vakuf – Orašac
  2. 1/3 br (-1) napada pravcem Vrtoče –Čovka – K.Vakuf
  3. 2-1/15 lbr  napada pravcem Dubovsko – Duliba – Ćukovi –Orašac
  4. 1-1/15 lbr  spriječava i blokira izvlačenje na potezu Dubovsko – Ljutoč – Štrbački buk
  5. TG Lika blokira prostor na potezu Bušević – Štrbački buk
  6. pč  Kalati napada pravcem Kalati – Demirovića Brdo – Klisa
  7. pč  Rajnovci napada pravcem Rajnovci – Lužine –Orašac

Gotovost za napad 11.juni. 1992. godine 10 h.

Plan napada je izradio pukovnik Đuro Karailović, a odobrio komandant pukovnik Borić Grujo.

Mnogima Bošnjacima Ljutočke doline ostaće vječno pitanje i dilema , zašto su četnici izabrali Kurban Bajram za početak napada  i jeli to bilo u sklopu onih prijetnji da će biti krvavi Bajram.

Agresor je snage za napad iz reona razmještaja počeo da dovodi na pravce napada

10. juna u prijepodnevnim satima i odmah otpočeo sa razmještajem i izviđanjem. Prvi pokušaj nasilnog  izviđanja počeo je u reonu Dulibe  10.juna oko 10 h, da bi to činio i tokom čitavog dana.

Planirajući napad četnici su koristili već oprobani recept o predaji naoružanja “zelenih beretki”, što su učinili i ovaj put , kako bi unijeli paniku i strah među stanovništvom.

Četnici nisu imali procjene da će prvo narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice, Demirovića Brda izvršiti evakuaciju u pravcu Orašca, a onda iz Orašca zajedno sa narodom Orašca, Ćukova krenuti u pravcu Radolja i dalje u susret snagama UN u reonu Štrbačkog buka.

Ovakav razvoj situacije u prvi mah je četnicima poremetilo planove.

Četnici su otpočeli sa dejstvom artiljerije već u popodnevnim satima na civilne ciljeve u Orašcu i prvi pogođeni objekt bila je kuća Mukanović Mahmuta.

Dejstvo artiljerije je nastavljeno tokom noći da bi intenzivirano tokom jutarnjih sati po ciljevima ,koji su bili isključivo civilni, na potezu od Ćukova do Lužina.

Glavnina ciljeva je bila po centru Orašca i to : zgrada škole i džamija.

Artiljerijsku vatru pratila je istovremeno i podrška sa PAT-ovima i PAM-ovima  iz pravca kule Vrnograč, i Oraškog brda ( Strane ).

Komandna mjesta snaga koje su napadale bila su u reonima : Vrtoča, desno od kule Vrnograč u reonu Dulibe, Brkića glavice na Kestenovcu, Podovi  više K.Vakufa i Ćojluk.

Kada su četnici vidjeli da se 10.juna u popodnevnim  narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice povlači i bježi prema Orašcu, izvršili su pregrupisavanje dijela snaga sa prostora R Hrvatske.

Snage koje su pregrupisali usmjerili su sada na glavni pravac napada Rajnovci – LužineOrašac, a malim djelom snaga ušli su u K.Vakuf, Ostrovicu i Klisu koje je narod potpuno napusti do večernjih sati 10. juna. 1992. godine.

Početak kombiovano oklopnomehanizovano –pješadijskog napada otpočinje istovremeno na pravcu :

Dubovsko –Duliba –Ćukovi ,

 -K.Vakuf-Rajnovci –Lužine –Orašac

 -frontalno Oraško brdo – Orašac

Napad je otpočeo po planom predviđenom vremenu u 10 h.

Planiranom napadu je prethodila snažna artiljerijska priprema iz svih predviđenih oruđa i oružja koja je trajala nekoliko sati. Ova priprema imala je za cilj  da pokaže svu silinu i da slomi otpor kod šačice naoružanih patriota, a da kod naraoda stvori paniku strah i osjećaj beznađa.

Ova artiljerijska vatra je postigla pored ubijanja nedužnih civila i puni efekat u stvaranju straha, panike, osjećaja beznađa. Kako je Orašac okružen sa svih strana, dolinom je posebno stvaran eho efekat što je pojačavalo strahovitu tutnjavu.

Oklopno mehanizovane snage u sadejstvu sa pješadijom u reonu Ćukova su naišli na improvizovanu barikadu, koju su malobrojni pripadnici rezervnog sastava policije i patriote postavile kako bi spriječili ili barem usporili četnike.Ta barikada je u stvari bila hrpa kamenja i stabala oborenog drveća i jedan kamion . Barikadu je branilo oko tridesetak slabo naoružanih momaka, bez ikakvih protivoklopnih sredstava, bez vojničkog iskustva i dr.

Četnici su bez puno problema probili barikadu i u sadejstvu sa snagam koje su napadale frontom na liniji Oraško brdo –Orašac, ušle u Ćukove.

Pri pokušaju zaustavljanja četničkih snaga u reonu Dulibe bilo je poginulih i ranjenih, gdje su ranjeni izvučeni u Ćukove i pružena im je prva pomoć.

Istovremeno sa otpočinjanjem napada na pravcu Duliba –Ćukovi –Orašac, otpočinje i napad na pravcu  K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.

Napad na ovom pravcu je takođe bio kombinovani, oklopno – mehanizovani  u sadejstvu sa pješadijom.

Glavne snage na ovom pravcu napadale su u zahvatu komunikacije : K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.

Čitavo vrijeme napada nije izostajala ni podrška artiljerijske vatre, posebnu pogodnost za dejstvo artijerije  bila je mogućnost navođenja i koordinacije vatre.

Ovo je bitno istaknuti zbog činjenice što se čitava dolina mogla pratiti vizuelno sa Oraškog brda i vršiti korekcija pogodaka.

Kako na ovom pravcu nije bilo posebnog otpora četnici su nesmetano ušli u Lužine  i bio im je otvoren put za ulazak u Orašac.

Istovremeno i u kordinaciji snage sa prostora Oraškog brda počele su spuštanje niz Stranu i počele silaziti do prvih kuća.

Četnici su oko podneva ušli u Ćukove i Lužine , da bi oko 14h bili i u centru Orašca.

Ulazak u Ćukove, Orašac, Duljke praćen je pucnjavom iz pješadijskog i protivavionskog oružja koje je bilo na oklopnim vozilima. Pucali su sa zapaljivom municijom, tako da je velik broj kuća, štala, sijena planuo i počeo gorjeti. Dolinom je ubrzo zavladao dim i miris paljevine. Prilikom ulaska četnika u dolinu bilo je poginulih, ubijenih i ranjenih.

Kada su četnici  probili barikadu u Dulibi, narod je počeo da se u zbijegu povlači prema Basači i dalje prema Radolju, tako da je do kasnih noćnih sati velik broj ljudi uspio izići na Radolje.

10. juni 1992 Ultimatum

–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Poznati scenarij za Srpske zločine koji se odigravao na cijelom prostoru BiH, nije izostavljen ni na prostoru Ljutočke doline.Taj  scenarij svoju operacionalizaciju i krajnju pripremu za realizaciju zločinačkih planova dobiva kroz predaju ultimatuma  za predaju “oružja “, prethodno opkoljenim područjima.

Kako je JNA i srpske paravojne jedinice potpomognute Srbima iz okolnih sela oko Ljutočke doline, u junskim danima počela pripremu za konačno opkoljavanje i progon nesrba, ostalo im je da po već viđenom scenariju predaju ultimatum.

Konačno su i taj zadnji čin predaju ultimatuma  za predaju naoružanja, koji je nedostajao u ukupnom scenariju, ostvarili 10. juna 1992.godine.

Ostvarili su ga tako da su preko Hodžić Muhameda –Zoginog, kojeg su prethodno zarobili, predali taj ultimatum.

Taj isti ultimatum je svojom rukom morao pisati Hodžić Muhamed, a potpisao ga je pukovnik Đuro Karailović, koji je bio i glavnokomandujući, i koji  je bio najodgovorniji za napad na dolinu.

Kako je ultimatum pripremljen i predat, prenosim djelove sjećanja aktera tog događaja Hodžić Muhameda –Hame Zoginog : 

Ja sam 08.juna. 1992. godine  oko 09 h, sa svojim” GOLF-om”potjerao jednu ženu u Bihać na porod. Sa mnom su krenuli Bilić Kemal , muž od žene koju sam potjerao i Hodžić Halil.Kada smo stigli na Dubovsko, na punktu koji je držala Srpska policija, njih dvojica su vraćena a meni i porodilji je dozvoljen prolaz. Njih dvojica su vraćena uz obrazloženje da nije potrebno da oni idu u pratnji.

Po dolasku u Ripač, morao sam navratiti u policijsku stanicu, koja se nalazila u upravnoj zgradi IMT servisa. Tu sam morao svratiti kako bih dobio dozvolu za prolazak preko Golubića. Srpski policajci su mi dali dozvolu uz napomenu da se moram vratiti do 13,30 h, jer u protivnom neću poslije moći proći. Kada sam došao na punkt u Golubiću, srpski policajci su mi pretresli vozilo i onda su me pustili dalje. Kada sam smjestio porodilju na odjelu bolnice u Bihaću, u gradu sam se zadržao do 13 h, tu sam popio par pića sa prijateljima. Pri povratku svratio sam do tvornice Krajinametal kako bi podignuo plaće za 4 ( četvoricu ) radnika koji su me zamolili, pošto niko nije mogao već od ranije doći do Bihaća.

Putujući od Bihaća prema Ćukovima, niko me nije zaustavljao, pa čak ni na punktu na Dubovskom, što mi je bilo jako sumnjivo.Moje sumnje su se i opravdale, jer  me je vojna policija JNA, čekala i zaustavila prije Idine strane ( mjesto na putu Dubovsko – Kulen Vakuf). Zaustavili su me oko 13, 30 h, bili su njih trojica, sa strane je bila parkirana ZASTAVA 101, vojni policajci su bili naoružani PM-M-72.

Kada su me pretresli i uzeli dokumenta ništa nisu našli što bi im bilo sumnjivo.

Potom su mi skinuli ručni sat SEIKO 5, uzeli sav novac koji sam imao kod sebe, a imao sam 1500 ( hiljadu i petstotina ) DM, i YU dinara u protivvrijednosti od oko 3000 ( tri hiljade ) DM. Pitali su me za nadimak, kada sam im rekao, pogledali su u neki spisak i rekli “ti nam trebaš”.Tada su mi rekli “ moraćeš sa nama poći na mali informativni razgovor, a zatim će ti biti vraćeni sat, novac i auto.

Skinuli su mi kožnu jaknu, zamotali su mi je oko glave kako ništa ne bih vidio, stavili su mi lisice na ruke, ugurali na zadnje sjedište policijskog auta. Sa mnom u autu su bila njih dvojica, dok je treći odvezao moga GOLF-a. Kada smo krenuli u sebi sam mislio, ako na raskrsnici Dubovsko krenu lijevo prema Ripču, biće dobro, jer sam ja poznavao sve Srbe  policajce, i bio sam prije u dobrim odnosima sa njima..

Međutim, mi smo skrenuli desno, ja sam u sebi mislio odvezoše me za Knin, odakle mi nema povratka, jer nakon ispitivanja i mučenja biću ubijen.

Putovali smo dugo i u toku vožnje niko mi ništa nije govorio. Kada smo stigli na odredište ( mislim da je bio Drvar ), čuo sam masu ljudi. Po izlasku iz auta prihvatila su me dvojica i povela, iz mase sam čuo povike “ daj ga ovamo “, “vidi mu leđa, ima 15 noževa šta da radi “.Uveli su me u neku prostoriju i smjestili na neku stolicu, skinuli su mi jaknu sa glave i preko očiju su mi zalijepili široku neprovidnu selotejp-traku.Selotejp- trakom su mi omotali cijelu glavu, zalijepili su traku više puta i stegnuli traku  toliko da me je odmah zabolila glava. Svezali su mi i noge, dok su lisice i dalje bile na rukama. Ja ništa nisam vidio, niti sam znao gdje se nalazim.

U jednom trenutku trojica, su mi izmaknula stolicu i počela je tuča. Tukli su me po čitavom tijelu, glavi, prsima, nogama, po licu. Udarali su me policijskim palicama, kundacima, nogama, šakama, udarali su me određeno vrijeme i zatim izišli iz prostorije i zaključali vrata. Ja sam ostao ležati na betonu. Ispred vrata četnici su dovikivali “ jeli ono tvoj GOLF, ti si budžovan, koliko si četnika ubio, koliko si dao love za zelene beretke, koliko si kupio pušaka za zelene beretke “, i još puno drugog.

Postalo mi je hladno, beton na kojem sam ležao bio je hladan kao led, ja uskoro nisam osjećao tijelo.       

Poslije određenog vremena čuo sam ključ u bravi i vrata su se otvorila, pitali su me “ jesam li gladan “ odgovorio sam da “nisam “, počeli su ponovo da me udaraju. Ja  sam ležao bespomoćno, skupljen, udarali su me po glavi, leđima, stomaku. Kada su se zamorili od udaranja izišli su van. Ja sam ostao ležati bespomoćan, razmišljao o “bože dragi “ šta će biti sa mnom, zašto sam im stao, bolje bi bilo da su me odmah ubili, jer će me i ovako ubiti poslije tuče i patnje.

Razmišljao sam i u sjećanja su mi dolazile priče koje sam slušao o četnicima, šta su radili  mom narodu u II sv.ratu. Slušao sam priče da su ljude u dolini nabijali na ražanj, i ja sam se toga najviše bojao, pogotovo jer je u narednim danima dolazio Kurban Bajram.Tako ležeći i razmišljajući, u misli su mi dolazila moja djeca, žena, familija, i prijatelji. Pitao sam se hoću li ih ikada više vidjeti.

Opet sam čuo kako se vrata otključavaju i otvaraju, isti glas me je pitao “ jes li gladan “ rekaoje“evo ima baklave za Bajram “, ja sam šutio, opet su me počeli tući, po čitavom tijelu. Ja od hladnoće i udarac kao da nisam više osjećao tijelo. Mrak, strah i neizvjesnost kao da su mi odrvenili tijelo. Lisice su mi se duboko usjekle u meso, i ja ruke nisam uopće osjećao.Poslije tuče četnici su izišli i zaključali vrata. Ja sam pokušao ustati i malo sjediti, sjedio sam vezan neznajući dali je dan ili noć. Vrijeme kao da je stalo, imao sam osjećaj da ovo traje vječno. Poslije izvjesnog vremena došla su dvojica i držeći me ispod ruku izveli van. Uveli su me u jednu prostoriju i stavili na stolicu, Pitali su treću osobu “ trebaju li i oni ostati unutra “, on im je rekao “ da ne trebaju “, da će ih zvati kada bude trebalo.

Isljednik me je pitao “dali su me tukli “, ja sam odgovorio” da nisu “, krv mi je bila po licu po čitavom tijelu,  što je i on vidio a htio je vidjeti šta ću ja reći.

Kada me je počeo ispitivati glas mi je bio poznat, ali ga nisam mogao vidjeti. Ispitivao me je o svemu i svačemu, unaprijed je znao podatke o meni, mojoj djeci, ženi i dr. Poslije ispitivanja pozvao je onu dvojicu da me vrate odakle su me i doveli.

Kada su me vratili nazad, ja sam od stojeći malo zadrijemao jer sam bio iscrpljen, pretučen, i u svoj toj muci ja sam zaspao od stojeći. Odjednom sam pao na betonski pod, kako su mi bile vezane noge i ruke dobro sam glavom udario u beton.

Neznajući koji je dan, dali je dan ili noć čuo sam kada su rekli“povedite tog Hodžića “. Sam sebi sam rekao, neka je došlo vrijeme da me ubiju, ali samo da nije Bajram, molio sam dragog Allaha da me poštedi nabijanja na kolac, metak je svetinja. Otvorili su vrata i mene stavili na neku klupu, skinuli su traku sa očiju, skinuli lisice i odvezali ruke. Vidio sam da se nalazim u nekoj tvornici, jer sam vidio neke strojeve i mašine. Poveli su me vani i naredili da gledam ispred sebe, ispod oka sam vidio nepreglednu kolonu tenkova, transportera, vojnih kamiona i velik broj četnika. Ukrcali su me u zadnji kamion sa još šestoricom četnika.

Čim smo sjeli u kamion četnik koga su zvali “vodnik “ rekao im je “da se ne zovu imenima nego nadimcima “ kako ja nebi zapamtio imena. Meni su rekli da nesmijem podizati glavu da moram gledati u pod, jer ako samo podignem glavu mogla bi biti odsječena.Kolona je krenula išli smo polako uz neku stranu a onda sve brže, ja sam mislio da me vode ubiti, odlučio sam pogledati gdje sam, pa šta bude da bude jer će me i ovako ubiti. Pogledao sam ispod oka i vidio u dolini Drvar, poslije određenog vremena, vodnik mi je rekao da podignem glavu i pitao me “ gdje se nalazimo “, ja sam rekao “da neznam”, iako sam vidio da se nalazimo na Oštrelju. Naredio mi je da opet zatvorim oči i da glavu sagnem prema podu.Poslije vožnje po asfaltnom putu skrenuli smo na makadam i uzak put. Vozili su po tom makadamu i kada smo došli do Čovke ja sam znao gdje se nalazimo.Kolona je stala i četnici su počeli da se iskrcavaju, meni su naredili da i ja iziđem a dvojica četnika su me čuvala. Dvojica četnika su me odvela na neku čistinu na kojoj je bila vojska, odveli su me u sredinu. Okolo mene je bilo oko 500( pet stotina ) četnika, koji su bili naoružani, neki pijani.

Sigurno da je bilo još četnika okolo, jer je bio velik broj vozila u koloni koja je stajala.

U jednoj kući koja je bila tu u blizu bio je četnički štab.Nakon izvjesnog vremena pozvali su me unutra i ova dvojica su me povela. Kada sam ušao u kuću, unutra sam vidio Jovu Bjelića, radnik SUP-a Bihać, bivši saobraćajni policajac i još šestoricu policajaca.Iako sam poznavao Jovu i on mene okrenuo je glavu i pretvarao se da me ne poznaje.Pored Jove Bijelića, sjedio je Cimeša Dušan, bivši načelnik SUP-a Bihać, zatim još njih petorica koje nisam poznavao.Na kraju stola sjedio je glavnokomandujući Đuro Karailović.

Naredili su mi da sjednem na stolicu, dali su mi papir i olovku i rekli da napišem ultimatum za Ljutočku dolinu.

Pukovnik Karailović mi je diktirao šta ću da pišem. U tom ultimatum između ostalog je pisalo:

DA SE SAV NAROD PREDA, I DA MU NEĆE FALITI DLAKA SA GLAVE DA SRPSKI NAROD NE ŽELI RAT, DA SE ONI MORAJU BRANITI, DA RAT NAMEĆU MUSLIMANI i HRVATI UKOLIKO PADNE i JEDNA KAP SRPSKE KRVI, LJUTOČKA DOLINA ĆE BITI  ZAPALJENA, RAZORENA, UNIŠTENA TAKO DA SE NEĆE ZNATI DA JE TU BILO IKADA ŽIVOTA DA DOĐE DELEGACIJA OVOG KRAJA KAKO BI SE DOGOVORILI DETALJI OKO PREDAJE, DA DELEGACIJA DOĐE 10.06.1992.U 17 h AKO SE OVO NE ISPOŠTUJE KRENUT ĆE NAPAD

Tada sam ispod teksta toga ultimatuma stavio KOMANDANT ĐURO KARAILOVIĆ. Poslije pisanja ultimatuma rekli su mi da idem i da odnesem ultimatum, da pošto ja imam uticaja kod naroda, da narod nagovaram na predaju jer je to najbolje rješenje za sve.Bilo je još nekih detalja ali ih se ne sjećam. Rekli su mi da se ja obavezno moram vratiti sa delegacijom koja dođe da razgovara o predaji, i ukoliko se ne vratitim stradaće mi cijela porodica. Odredio je kamion i još trojicu čuvara da me odvezu na Ćojluk, a dalje da ja pješice odem u K.Vakuf.

Na Ćojluku sam vidio transporter JNA i na njemu je sjedi Jovica Radak, policajac iz Rajnovaca. Kada je vidio ove pratioce koji su me vodili pitao je “ kuda će on “, odgovorili su da nosim ultimatum do K.Vakufa i Ćukova. Jovica Radak mi je rekao da ultimatum odnesem do prvih kuća i da dam nekome da odnese do K.Vakufa, a da se ja vratim.

Rekao sam im  “da nema problema “, a u sebi sam mislio samo da me puste nikada se više nevraćam. Taj ultimatum sam u K.Vakufu odnio u policijsku stanicu, a ja sam otišao u Ćukove kući. Jedan interesantan detalj koji bih pomenuo da su na Štrbačkom buku bili isti oni policajci koji su me i odveli u Drvar. Rekli su mi da po sat, auto i novac trebam doći kod njih da mi to vrate.

Po dolasku ultimatuma u dolinu, a znajući šta se je dešavalo sa ostalim mjestima širom Bosne i Hercegovine odlučeno je da se ne predaje ono malo oružja. Donešena je i odluka da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline ne ide na Ćojluk na pregovore o predaji.Ovakva odluka donešena je iz razloga što su četnici računali da cijelo rukovodstvo Ljutočke doline zarobi na jednom mjestu i da tako riješi problem.

Kasnije se pokazalo da je ovaj potez bio ispravan. Dolaskom ultimatuma u K.Vakuf jedna grupa od četiri čovjeka je iz K.Vakufa otišla do D.Lapca kako bi obavjestila snage UN kako je stigao ultimatum.Kako je političko rukovodstvo doline i krizni štab već ranije donio odluku o evakuaciji u Orašac, postupilo se je po tome. Među stanovništvom doline vijest o stizanju ultimatuma pronijela se brzo. Zebnjom i sa strahom čekalo se šta će se dalje dešavati. Ono malo patriota predvođenih komandom štaba TO, činilo je sve kako bi zaštitili ljude, kako bi prevladali paniku među stanovništvom i kako bi što bolje organizirali evakuaciju u Orašac.