Promovirana knjiga Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. na Univerzitetu u Sarajevu

izvor: unsa.ba

IMG_3117

U srijedu 19. februara 2014. godine u Svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu upriličena je promocija izdanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

U ime Univerziteta u Sarajevu čestitke Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i autorima knjiga uputio je prorektor prof. dr. Faruk Mekić, te je istakao da naučna djela u izdanju Instituta predstavljaju značajan naučni doprinos upotpunjavanju i razvoju naučnih saznanja o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je u funkciji konstituiranja, afirmacije i razvoja predmeta i metoda nauke o genocidu i njenih određenih naučnih disciplina u okviru društvenih i humanističkih nauka.

Promovirane su knjige „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini“ i „U opsadi 1201 dan“ autora dr. Muje Begića, „Iskustva odbrane Bosne i Hercegovine“ autora mr. Muharema Krese, te „Ćosićev rat“ – zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi „Bosanski rat“ Dobrice Ćosića. Promotori knjiga bili su: akademik Muhamed Filipović, Adil Kulenović, mr. Izudin Saračević, prof. dr. Fikret Bečirović, prof. dr. Enver Imamović, mr. Vahid Karavelić, prof. dr. Safet Halilović i prof. dr. Esad Bajtal.

„Knjige koje danas promoviramo govore, pored ostalog, o historiji Bosne i Hercegovine, prije svega političkoj i vojnoj historiji, kao i o ideologiji, politici i praksi zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, o osvajačkim agresorskim ratovima protiv BiH“, naveo je prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Također, naglasio je da se u knjigama govori i o iskustvu odbrane Bosne i Hercegovine, o antifašizmu kao temeljnoj inspiraciji i univerzalnoj vrijednosti u BiH, o zločinu genocida, žrtvama genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, falsificiranju historijskih činjenica o BiH, posebno činjenica o događajima na kraju 20. stoljeća.

Dr. Mujo Begić, autor knjiga „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini“ i „U opsadi 1201 dan“, naveo je da je njegov motiv za istraživanje događaja iz 1941. godine u kulenvakufskom kraju – o čemu piše u prvoj knjizi – bilo to što su većina žrtava bile žene i djeca. Također, dr. Begić je istraživao i pisao o opsadi bihaćkog kraja, koji je bio zaštićena zona. „Ta opsada je trajala 1201 dan, te govori o zločinima i dimenziji zločina koji je počinjen u toj zaštićenoj zoni“, naveo je dr. Begić, te naglasio da ovim knjigama želi zaboravu otrgnuti određene događaje, te poslati jasnu poruku da se nikada i nikome ne dogodi ono što se dešavalo u protekla dva rata Bošnjacima bihaćkog i kulenvakufskog kraja.

Advertisements

Čovka 6 septembar 1941. godine – put smrti

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

najpotresniji dio knjige svakako predstavlja proboj kroz ustanički obruč i dalje prema Bihaću.

Dogovoreno je da nakon sirene rano ujutro narod i vojska (domobrani i ustaše) krenu na ovaj put. Ujutro, prije pokreta mnogi su otvorili vrata svojih štala i pustili stoku, odvezali pse. Zaprege su bile spremne. Kada je 6. septembra 1941. godine zasvirala sirena, narod i vojska su krenuli. Po planu je bilo predviđeno da na čelu kolone idu stanovnici Ćukova, za njima Oraščani, iza njih Klišani a na kraju stanovnici Kulen-Vakufa.

“Određena je bila izvidnica i pobočnica od 100 naoružanih građana pod zapovjedništvom zapovjednika postaje Kulen-Vakuf oruž. narednika Augustina Rajića, sa 4 puškomitraljeza, a ostatak od 300 pušaka obrazovao je pobočnice za zaštitu od četničkog napada. Kada je ovo bilo raspoređeno, krenulo se putem uz Čovku, gdje su četnici izvršili napad iz teških i lakih mitraljeza na pobočnice-izvidnice i mirno građanstvo koje je u koloni dugačkoj 5-6 km išlo cestom. Ostali dio vojske sa časnicima štitili su pozadinu koja je, također, napadnuta od četnika sa svih strana prije nego što je pošao iz Kulen-Vakufa.”

Prema sjećanju preživjelih, posebno je bilo teško kada je narod napuštao vlastita ognjišta. Samo sa najnužnijim stvarima, na zapregama, pješice odlazili su iz svojih kuća i ostavljali su imovinu koju su sticali oni i njihovi preci čitavog života. Odlazak na put smrti ostalo je trajno sjećanje kod svih preživjelih. “Kada je počeo napad na Kulen-Vakuf, ja sam imala 18 godina….

Kolona ljudi i zaprega, bila je velika. Prema Bihaću je krenulo 5.500-6.000 ljudi, žena, djece, staraca. Krenuli su pješice na zapregama, poneko na konju, ali većina pješice. Kolonu je trebalo obezbjeđivati 50 ustaša, 110 domobrana i nešto naoružanih civila.

“Moja majka je sa sobom ponijela samo dva ili tri mala uzla i stavila ih u kola. Nije ni mogla puno više ponijeti, jer su ta kola trebala kako Džafičinu tako i našu porodicu dovesti do Bišća. Nene i Džafičince, jednogodišnji moj brat Ale i trogodišnja sestra Hava sjele su u zadnji dio kola, a Džafica sa kandžijom u ruci na prednji sic. Mi svi ostali krenuli smo pješice držeći se kola. Idući prema velikoj ćupriji još prije nego smo došli do mosta pred nama je već bila duga kolona kola sa konjima, koja se protezala u nedogled preko Zamošća, ispred općine, Hadžialagića kuće, te kraj Vignjeva prema Bučkoj strani. Pored kola išli su i ostali članovi Džafičine porodice, još golobradi sinovi Osman i Ibronja, sa mlađom sestrom Hajrom. Od moje porodice krenuli su uz kola moja majka, strina Fatma, sestre Mimka, sedmogodišnja sestra Kada i ja. Kada smo iz avlije krenuli, moga oca, Džafe i Muše nije bilo….

Ovdje treba istaknuti da u poslijeratnoj literaturi pisanoj od strane ustanika o događajima u Ljutočkoj dolini govori se o ustašama, ustaškom uporištu, ustaškom kraju što nije tačno. Tačno je da je bilo ustaša ali i da je bilo najviše onih koji su bili protiv ustaške politike i njihovih zločina.
O prvim borbama i zločinima ustanika na Čovci može se vidjeti iz zapisa Milana Zorića koji kaže: “Gerilci nisu na vreme saznali za povlačenje, pa su se neki delovi našli u vrlo teškoj situaciji. Ustaše su išle ispred kolone i sukobile se sa gerilcima. To je za gerilce bila vrlo teška borba, došla je iznenada i za nju u tom momentu nisu bili spremni. U ovom sukobu bio je i komandant Drugog bataljona Marko Pilipović Maćuka. Gerilci su se tada počeli prebacivati ka selu Prkosima, gde je došlo do borbe. Gerilci iz Vrtoča dočekali su ustaše i domobrane kod Dulibe. Njima je u međuvremenu stiglo pojačanje od gerilaca iz Like sa kojima je došao i njihov komandant Stojan Matić. Oni su se pridružili zajedničkoj borbi gerilcima Branka Rađenovića i Nikole Karanovića. Ustaše i domobrani imali su dosta gubitaka ali su ipak uspjeli da se probiju u Ripač, gde su doveli i velik broj stanovnika Kulen-Vakufa.”250 Iz ovih navoda o događaju i prvim borbama na putu smrti Milan Zorić ne govori o zločinima nad civilima nego govori o borbama sa ustašama. S druge strane, govori se o gubicima ustaša i domobrana ali ne i civilnog stanovništva. Svakako, autoru je bila poznata činjenica da je ubijen velik broj civila ali autor to svjesno prešućuje.

O samom toku napada na izbjegličku kolonu od strane ustanika piše i Pero Pilipović. On piše: “Od 8-9 časova neprijatelj je isturio prethodnice i bočna obezbjeđenja, a zatim glavni dio snaga i stanovništvo. Borba je odmah prihvaćena sa neprijateljskom prethodnicom na Čovci i neprijatelj je bio prisiljen da ubaci sve svoje snage u borbu, sa ciljem da razbije naše snage i da obezbijedi izvlačenje stanovništva iz Vakufa. Naše su snage tukle neprijatelja sa lijevog i desnog boka, sve do Ponora. Sa čela ih je dočekala Vrtočka četa u Ešanovića gaju, gdje se razvila ogorčena borba. Neprijatelj je pod cijenu najvećih žrtava jurišao da se probije, što je i uspio sa vojskom i jednim dijelom civilnog stanovništva, a ostalo je sve odsječeno i vraćeno nazad u Kulen-Vakuf, sa stanovništvom i zaprežnim kolima. Borba je vođena do večeri, do 20 časova. Na ovom mjestu, zvanom Ponori, poginuo je Marko Pilipović-Maćuka. Gubici neprijatelja su bili veliki-preko 300 mrtvih i veći broj ranjenih. Naši gubici su bili 3 mrtva i 5 ranjenih drugova.”251

Pero Pilipović iznosi broj od oko 300 poginulih što nije tačan podatak. Osim toga on navodi gubitke neprijatelja ne govoreći da su žrtve uglavnom bili civili. Prema podacima do kojih smo došli prilikom ovog istraživanja, taj broj se kreće oko 500 ubijenih na putu smrti. Kao najodgovorniji ustanički komandant za napad na civile na Čovci je Marko Pilipović-Maćuka koji je tom prilikom ranjen, a onda se sam ubio ručnom bombom. Poslije pogibije Marka Pilipovića-Maćuke zamijenio ga je Nikola Karanović, koji je preuzeo komandu nad jedinicama iz sastava 2. bataljona Drvarske brigade, i time snosi dio odgovornosti za zločine ustanika.

Kada su domobrani i naoružani civili probili zasjedu na Čovci, nastavili su put preko Milote, Prkosa prema Dulibi i Vrtočima. Razbijene i rastjerane ustaničke snage su vidjele da vojska odlazi a da su ostali samo civili. Počeli su napade na kolonu izbjeglica sa svih strana sve do Ripča. O strašnim zločinima, koji su počinjeni od strane ustaničkih jedinica na putu prema Ripču, postoje brojna svjedočenja preživjelih. “Na lijevom rubu ceste l…..

Preživjeli svjedoci jasno su vidjeli da naoružani ustanici pucaju i ubijaju goloruk narod. “Čim je kolona krenula, počelo je pucanje Srba-četnika po ženama, djeci, pucalo se po čitavoj koloni. Na putu kod vode Milete vidio sam da je ubijena Vojić (Sulejman) Ajša, bila je pogođena u prsa. Na Mileti je ubijen i Mujaga Behrem. Išli smo prema Starom selu. Čitavo vrijeme je bio napad na narod. U Starom selu smo stali i čekali. Vidio sam da je narod zarobio 6 četnika sa Prkosa. Vojska i narod su tu stajali. Odjednom sam vidio jednog Srbina na konju a drugi su bili pješaci, bili su naoružani. Krenuli smo prema Dulbici. Narod je bio strašno iscrpljen, vladala je žeđ. Ispred neke kuće iz bunara smo izvadili vodu i pili. Na Dulbici sam vidio Talu-Gluhog i Husku Eminovića kako pucaju i brane narod. Mrtvi konji i narod je ležao zajedno. Vidio sam smrtno pogođenu majku Smaila Mešića. U rukama je držala sina Smaila i umirala.”254

Velik broj mrtvih i ranjenih nenaoružanih muškaraca, žena i djece na ovom dijelu puta posljedica je mržnje i osvete za zločine koje su prethodno počinile ustaše. Sjećajući se puta smrti, Vojić Šaban govori: “U koloni su bile žene, djeca, stariji, išlo se pješice i sa konjskim i volovskim zapregama. Ja sam bio skoro na čelu kolone. Na vodu Miletu stigli smo oko podne. Na kolonu se neprekidno pucalo iz šume. Onima koji bi bili ranjeni nije pružana nikakva pomoć. Ostajali su na putu, u grabama, tu su iskrvarili i umirali. Tu sam vidio mrtvu Vojić Ajšu. Ležala je mrtva na putu. Kada je putem naišao njen otac Sulejman, smaknuo ju je sa puta, počeo je da krši javorove grane i njima je prekrio svoju mrtvu kćerku. Također sam vidio Husu Zulića koji je bio mrtav i ležao preko jednog plota.”255
Put od Kulen-Vakufa do vode Milete bio je zakrčen neprekidnom kolonom. Do vode Milete poginuo je mali broj civila. Od Milete do Ripča ubijen je najveći broj ljudi u izbjegličkoj koloni. “Moja familija i ja smo stigli do vode Milete. Tu je ranjena moja mati. Ranjena je u leđa a metak je izišao u predjelu grudi. Nije imao ko da je previje. Otac je majku stavio na jedna kola koja su vukli volovi. Majka je pala u nesvijest, jer je puno krvarila. U nesvijesti je bila 2-3 sata. Onda je došla sebi. Oko nas su padali mrtvi i ranjeni ljudi, žene i djeca. Mrtvi i ranjeni su ležali po grabama. Niko im nije pružao nikakvu pomoć. Vidio sam da se puno djece izgubilo. Djeca su plakala tražeći roditelje.”256 “Negdje oko Buka počela je pucnjava sa druge strane Une. Tu je ubijena Ajka Salkić. Neki su ranjavani. Gužva je bila velika. Narod bježi, noseći djecu, zavežljaje. Idu zaprežna kola. Čuje se stalna pucnjava, plač, vriska. To je neopisivo. Išli smo putem kako je ko mogao. Ja sam nosila svoju tek rođenu sestru. Imala je samo 5 dana. Majka je bila još u babinama. Teško je išla. Moralo se bježati jer stalno puca po narodu. Vidjela sam malog Zuhdu, sina Šefke Hrle, kako leži mrtav. On je htio pretrčati preko ceste do mjesta gdje sam ja bila. Tu je na cesti pogođen i odmah je umro. Sklonili su ga sa puta. Još se sjećam tog trenutka, kao da je bilo danas. Kod vode Milete je bio haos. Narod je bio žedan, iscrpljen, svi su htjeli piti vodu. I dalje se puca. Mi smo nastavili prema Prkosima. Vidjela sam kako iz jedne šume izlaze četnici. Bilo ih je dosta. Opet pucnjava. Tu je ranjena Vasva Kulenović, žena Hamdije Kulenovića. Bila je ranjena u nogu. Vasva mi govori: ‘Skini mi maramu i stegni nogu.’ Malo kasnije je naišao Hamdija i pita ‘Šta ću Vasvo sa tobom.’ Naišla su neka kola i Hamdija je Vasvu stavio na kola.”
Sa sigurnošću se može tvrditi da je od Kulen-Vakufa do Čovke najmanji broj stradalih civila iz Ljutočke doline. Na ovom putu najviše su stradali oni koji su bili na začelju kolone. Na nekoliko mjesta uz put, sa desne strane ceste, ustanici su pucali na izbjegličku kolonu. jedan dio kolone sa ovog puta ustanici su vratili u Kulen-Vakuf, gdje je nastavljeno ubijanje.

Napad ustanika na Kulen-Vakuf 6. septembra 1941

U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Napad na Kulen-Vakuf

Većina stanovništva koje je izbjeglo ispred ustaničkih jedinica u kasnim popodnevnim satima 5. septembra bila je u Kulen-Vakufu. Grad je bio pun izbjeglica. Hiljade ljudi, žena, djece, starijih razmjestilo se po cijelom Kulen-Vakufu. Neki su našli smještaj kod rodbine, prijatelja, poznanika, u školi, kafanama i drugim objektima. Međutim, jedan broj ljudi nije se imao gdje smjestiti pa su ostali na ulicama. Ustaničke jedinice su poslije zauzimanja Boričevca, Vrtoča i Martin-Broda, Ljutočku dolinu doveli u okruženje. “Poslije zauzeća Boričevca, ustaše smo stjerali u Kulen-Vakuf i opkolili sa svih strana. Lički odred je držao položaj od lijeve strane Une, preko Buševića, do Pištaličke drage kuda je vodila cesta za Donji Lapac. Od Vakufa, zaposjeli su Cvjetnički, Boboljusački i Osredački vodovi. Cestu sa druge strane Une, koja ide za Martin-Brod, držao je Martinbrodski vod; do njih su bili Očijevljani prema Gečetu, zatim, vod Nikole Karanovića na Čovki, i Dake Karakaša na Oraškom brdu i Ćukovima.” Nakon zauzimanja Ćukova i Orašca ustaničke jedinice krenule su prema Kulen-Vakufu.

U popodnevnim satima ustanici su poslali pismeni ultimatum za predaju i da se narod potpuno povuče iz Klise. Ustanici su u ultimatumu garantovali svim domobranima i cjelokupnom stanovništvu da može birati: ili da ostanu u Kulen-Vakufu ili da idu za Bihać. U ultimatumu je naglašeno da sa sobom mogu ponijeti sve, osim oružja i municije, ali su tražili da im se predaju ustaški zločinci. Ultimatum su potpisali Stojan Matić kao komandant i Gojko Polovina kao politički komesar. Međutim, poučeni događajima iz prethodnih dana, stanovništvo nije moglo vjerovati da će imati zaštitu. Upravo se to potvrdilo kada je nevin narod ubijan narednih dana.”Na taj tekst ultimatuma dobili smo poruku da bi oni uslove prihvatili ako bismo mi dali spisak ustaša koje smatramo zločincima, jer postoji strah da ćemo i nevine ljude proglasiti ustaškim krvnicima. Tražili su da to bude stroga tajna. Stojan mi je podnio spisak od oko dvadesetak zločinaca ustaša čije smo izručenje tražili, jer bez toga ne bismo mogli garantovati živote ostalima. Taj smo spisak potpisali i poslali istom vezom preko Demirovog Brda. Umjesto odgovora garnizon je sutradan 6. septembra pokušao da probije obruč i sa cjelokupnim stanovništvom pošao preko Čovke u pravcu Vrtoče-Bihać.”

Plan napada na Kulen-Vakuf od strane ustanika donesen je nakon zauzimanja Vrtoča. “Prema rasporedu za napad na Kulen-Vakuf, borci bataljona Sloboda, koji su uništili neprijateljski logor u Vrtočama, dobili su zadatak da napadaju od Vrtoča i Prkosa. Ustanici na lijevoj obali Une trebalo je da se primaknu što bliže rijeci i na dati znak prebace se preko rijeke. U to vrijeme u Kulen-Vakufu nalazio se i priličan broj izbjeglica iz okolnih sela.