Napad ustanika na Orasac 4 spetembra 1941


U narednih nekoliko članaka biće objavljeni fragmenti knjige dr. Muje Begića  Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini septembra 1941.

Ovaj članak posvećen je dijelu knjige koja govori o napadu na Orasac septembra 1041 godine.

Napadajući na prostore Ćukova i Orašca ustanici su glavni pravac napada usmjerili prema Ćukovima ali je istovremeno napadan i Orašac. Prostor starog grada Orašac, Ćelije, Basača napadani su sa ličke strane. Među prvim ubijenim na starom gradu bili su Redžo Dizdarević-Redžan, Bego Šehić i Halil Hrnjica. Poslije podne, kada je većina stanovništva naselja Ćukovi, Duljci, Ćelije i starog grada Orašac pobjegla, ispred ustaničkih jedinica do škole u Orašcu, i mještani Orašca počeli su napuštati svoje kuće. Izbjegli muškarci iz Ćukova, zajedno sa naoružanim civilima iz Orašca, pokušali su formirati odbranu u Orašcu. Kada je narod Orašca vidio kolone ljudi, zaprega, stoke, kada je vidio dim iz pravca Ćukova, počeo se masovno skupljati kod škole. Noseći djecu, vozeći u zapregama starije, iznemogle, noseći najosnovnije stvari narod je krenuo na put neizvjesnosti, straha, patnji i ubijanja. Izbjegli mještani sela Ćukovi i Duljaka nosili su djecu, vodili starce, tjerali stoku i pričali šta se desilo u Ćukovima. Pričali su o ubijanjima, paljevini kuća. To je samo još više ubrzalo napuštanje Orašca.
Blizu 3.000 mještana ovih sela krenulo je prema Kulen-Vakufu. Kolona ljudi i zaprega bila je duga i kretala se pravcem Orašac–Pađeni–Lužine–Rajnovci. U međuvremenu stigla je vijest da su ustanici ušli u Rajnovce. Nekolicina naoružanih civila stala je na čelo kolone i time davala neku sigurnost. Nakon ulaska ustanika u Orašac počeli su sa paljevinom, pljačkom i ubijanjima. Oni koji nisu uspjeli pobjeći ubijani su na kućnim pragovima. Ustanici su ubili Muharema Dizdarevića, starca od 80 godina koji je pokušao spriječiti zločince da zapale džamiju. Zaklan je pred vratima džamije u Orašcu. Prema svjedočenjima preživjelih Oraščana najveći broj ubijenih u Orašcu su zaklani, a jedan broj je ubijen tupim predmetima. Prema sjećanjima preživjelih jedan broj stanovnika spaljen je živ u svojim kućama. Ustanici nisu imali nikakvu milost ni prema djeci.
U pokušajima bjekstva prema Kulen-Vakufu, Fata Dizdarević sa dvije kćerke Mejasom, Fatimom i sinom Jusufom u zaseoku Brižine su zarobljeni od strane ustanika. Jusuf Dizdarević je bio dječak, odmah su ga svezali. Ustanici su naložili vatru i pripremili sve da Jusufa ispeku na ražnju. Majka i sestre su molile da njih ubiju, a Jusufa da ostave. Međutim, one su morale sve to gledati. Kada su htjeli Jusufa da stave na ražanj, naišao je jedan ustanik, poznanik iz Rajnovaca, i kad je vidio ovu scenu, puškom je zaprijetio da će ih sve pobiti ako ne puste ovog dječaka. Poslije verbalnih prepirki ustanici su pustili Jusufa. U predvečerje prethodnica je stigla u Rajnovce. Jedan broj ljudi i zaprega prošao je prije nego su ih ustanici napali. Glavnina kolone koja je naišla između sela Lužine i Rajnovci napadnuta je od strane ustaničkih jedinica. Jedini izlaz bio je prelaz preko Une za Klisu. Kada su izbjegli stigli na lađište (mjesto za prelaz), stvorila se ogromna gužva. Ljudi, zaprege i stoka, koncentrisani na malom prostoru, stvorili su strašnu buku. Na drugu obalu vozila je mala skela i lađa. Mali broj ljudi mogao je odjednom biti prevezen. Svi su željeli prvi preći. Istovremeno, ustanici su pucali prema narodu. Čitavu noć trajao je prelaz preko Une i dolazak u Klisu. Jedan dio izbjeglih smjestio se u Klisi, a drugi dio je produžio u Kulen-Vakuf.
Ustaničke snage su 5. septembra 1941. godine iz pravca Rajnovaca, Buševića i Demirovića brda počele napad na Klisu. Jedan dio naoružanih sa glavice, na kojoj je bila džamija, počeo je pružati otpor. Prilikom odbrane Klise poginuo je Mumin Kolaković. Narod Ćukova, Orašca, Poljica, Demirovića Brda i Klise, uglavnom žene, djeca, stariji krenuli su za Kulen-Vakuf. Muškarci koji su imali oružje zauzeli su položaje prema ustanicima koji su bili nadomak Klise. U popodnevnim satima ovoj grupi civila Weber je izdao naređenja da se povuku u Kulen-Vakuf. U izvještaku se kaže: “Tako se 5. septembra 1941. godine, oko 4 sata poslije podne sve muslimansko i hrvatsko stanovništvo iz okolnih sela odjednom slilo u Kulen-Vakuf. Ionako malen i gusto naseljen, grad je postao krcat: zapregama, stokom i ljudima. Prilikom akcije zaplijenili smo 60 goveda, 5 konja, 200 ovaca i mnogo žita što je ostalo u Klisi.”
Skoro svi izvještaji ustaničkih jedinica govore o zaplijeni, međutim, ovdje se radi o pljački privatne imovine. Ni u kom slučaju imovina, koju oni nazivaju ratni plijen, ne može biti tretirana kao ratni plijen. Pljačka imovine (stoke, žita, građevinskog materijala) u ovim mjestima provedena je temeljito.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s