Mehmed Kolaković – begovski pivač


hrvatskenarodne01hrvagoog_0001hrvatskenarodne01hrvagoog_0013

Mehmed Kolaković planetarno je poznat epski pjevač. Možda zvuči pretjerano ali zaista je tako. U koliko bilo šta krenete da čitate oko epskih Bošnjačkih (Muhamedanskih, Krajiškim, Muslimanskih) pjesama naići će te Mehmeda Kolakovića kao jednog od najpoznatijih, najmarkantnijih epskih pjevača. U Bihaću postoji ulica Mehmeda Kolakovića kao znak uvažavanja ovog nesvakidašnjeg čovjeka. Koliki je bio kapacitet govori i činjenica da je trebao poslušati dva puta pjesmu i mogao ju je cjelokupnu recitovati. A znamo da iole ozbiljna epska pjesma sadrži hiljade stihova.

Zasluga oko Mehine popularnosti pripadaju Matici Hrvatske i dr. Luki Marjanoviću (rođenom na Zavalju kraj Bihaća, 18. 10 1844. – umro u  Zagrebu, 8. 9 1920.)) koji je sakupio pjesme koje je Meho pjevao.

Sve Mehine pjesme kao i pjesme drugih krajiških pjevača Matica Hrvatska je objavila kao 3. tom, pod naslovom “Junačke pjesme Muhamedovske“. U narednom tekstu pročitajte kako je Luka Majanović doživio Mehu, i sve što mu je Meho govorio o sebi o svom životu, o pjesmama koje je pjevao begovima, koje je usput kad god je mogao pošprdavao te iskazivao svoju natprosječnu inteligenciju.

Kako je Luka čuo za Mehmeda


Kadno je do proljeća g. 1886. „Matica Hrvatska” bila već pribrala množinu narodnih pjesama iz svih krajeva, gdje se hrvatski govori i pjeva, dodjosmo tajnik „Matice” g. Ivan Kostrenčić i ja u razgovoru na to, da ne imamo ni jedne junačke pjesme od pjevača Muhamedova zakona iz Bosne. Znao sam od malih nogu, da imade u Bišću i u bihaćkoj Krajini dosta dobrih pjevača. Dogovorismo se, da ih potražimo. U to ime pisao sam g. Jozi Ivkoviću, trgovcu i povjereniku „Matice Hrvatske” u Bišću; ali mi skoro odgovori, da ne zna ni za kakva boljega pjevača. No na moje drugo pismo odgovori mi, da imade u Orašcu dobar pjevač Mehmed Kolak-Kolaković. Kad je g. Ivković koncem srpnja došao u Zagreb po svom poslu, donio nam je jednu pjesmu po pjevanju Mehmedovu zabilježenu. Iz te pjesme uvjerio sam se namah, da je to dobar pjevač. Po želji uprave „Matičine” pošao sam 10. rujna god. 1886. preko Bosanskog Novoga, Krupe i Bišća na Zavalje, kamo sam posredovanjem Ivkovićevim pjevača Mehmeda pozvao da dodje. Mehmed Kolaković mi je prispio na Zavalje 16. rujna, te smo se odmah prihvatili posla. Vidio sam prvi dan, da ne ću moći dugo sam neprekidno bilježiti. Priskočiše mi u pomoć učitelj g. Stj. Bobinac i općinski pisar g. Mile Findrik, koji su pod mojim nadgledanjem bilježili. Na meni je ipak bilo glavno, te mi se već četvrti dan ruka od pisanja ukočila. Kad Meho izkaza peti dan 12 pjesama, izjavi, da ih još četiri puta toliko znade. Kako je on meni u volju ušao, a ja njemu, ponudim ga, bi li u Zagreb došao, da nam i druge svoje pjesme kaže, a on mi odgovori da će za mnom i meni za volju i »priko svita”. To rekosmo pa se rastadosmo: on u Orašac, a ja u Krupu na konak. Čim sam se vratio u Zagreb, prepisao sam na čisto Mehmedove pjesme i predao ih odboru „Matice Hrvatske” s izvještajem i predlogom, da se Mehmed Kolak-Kolaković na trošak „Matice” pozove u Zagreb, čemu je odbor i privolio. Mehmed po poruci dodje u Zagreb 21. prosinca g. 1886. i ostade do 19. siječnja g. 1887. U misli, da poslije Mehmeda ne ćemo drugoga pjevača u Zagreb dobiti ili ne ovakoga, mi smo ga nagovorili, pak je javno i u „Kolu” pjevao, a svoje pjesme pjevao nam je i kazivao u pero u jednoj sveučilišnoj dvorani, u koju je bilo slobodno svakomu doći, samo što je to nas radnike smetalo. Poradi te očitosti i javnosti donosile su domaće novine, a po njima i strane, svakojake vijesti, istinite i izmišljene ili iskrivljene, pjevanju Mehmedovu i o radu „Matice Hrvatske”. Kad nam je Meho kazao sve, što je znao, vratismo ga sretna i presretna kući, ali prije uzesmo od njega poštenu riječ, da ne će nikomu pjesme u pero kazivati, već samo pjevati, kako je i dosele, kao da smo znali, da će ga neki krugovi salijetati, pa tako se i dogodilo. Meho je, premda siromah, ostao tvrde vjere.

Biografija Mehmeda Kolakovića iz pera Luke Marjanovića


Mehmed Kolak-Kolaković rodio se oko godine 1830., a umro je početkom jeseni godine 1897. Bilo mu je 56 godina onda, kad je bio u Zagrebu (god. 1886.). Orašac mu je rodno mjesto, izmedju Bišća i Petrovca. U njegovoj obitelji se pripovijedalo, da su mu se pradjedovi iz Like doselili, dakle prije 200 godina. Otac mu je bio ni aga ni spahija, već vlasnik svoje zemlje bez kmetova, koju je sam obradjivao u zadruzi živeći. Tako je i Mehmed živio sa svojom braćom, dok se nisu podijelili. Imajući svake jeseni 3 — 4 kuruzane pune, može se reći, da je nekoč dobro stajao. Mati mu je rodjena Sinanagića, još g. 1886. živa starica od 90 godina i slijepa. Ona je u svoje vrijeme dio svoga imutka svojoj djeci dala. Mehmed je mladost proveo u težačkom poslu i kao pastir. Kao dječak i mladić slušao je pjesme od svoga ujaka Mehmedage Sinanagića i Bećira Jusića iz Sokoca; ali pjevao nije, dok su njegovi učitelji pjevali.  Jednom ga je ujak nagnao da pjeva, a onda je Mehmedu bilo već oko 30 godina. Kad su Tahir i Omerpaša udarili na buntovne krajišnike i Bihać, morao je i Mehmed za vojsku (asker) goniti tain (ovnove i braSno). Vojnik nije bio, premda je bio dobar nišandžija. Kad je bila nekakva buna u Hercegovini, tamošnji begovi (od Klise, Orašca. Kulen-Vakufa) podigli fietu na ustaše, u kojoj je i Meho sudjelovao te s njom dopro do Bileka, ali do boja nije došlo. Jednoć se jedan tamošnji beg odmetnuo u hajduke, te globio i ucjenjivao okolna sela. Meho morao u nekom poslu ići kroz šumu, gdje je znao, da je begova hajdučka četa. S nategnutom puškom prošao mimo nekoliko hajduka, koji su ga iz daleka i nazorice pratili do čardaka, gdje je bio beg harambaša. Taj mah je beg čekao muktara (starešinu, kneza) seoskoga, da mu donese 25 dukata, u koje bijaše selo ucijenjeno. Muktar donio samo dukat i nešto sitniša. Beg-harambaša pijan počeo vikati i groziti se. Mehmed ga mirio i uvjeravao, da je selo siromašno. U razgovoru uvidi beg, da je Meho pametna glava, pa ga pozva u svoju četu s obećanjem, da će mu svaki mjesec 50 dukata davati.Mehmed će na to:

— M.: Ne mogu, beže, i ne smim.
— Beg: Jer ne smiš?
— M.:Imam rdjava druga.
— Beg: Ostavi toga druga!
— M.: Ne mogu ga ostaviti.
— Beg: A ti ga. ubij!
— M.: Ne more se taj drug ubiti, ne ima ni puške ni noža za nj.
— Beg: Vrazi te nosili! De reci, kakav je to drug!
— M: Moj kašalj.
— Beg: Turske mi vire, ti nisi za moju četu. Tvoj bi kašalj izdao i tebe i mene.

Kako je otac Mehmedov bio pouzdanik okolnih begova, tako i Mehmed, osobito od onda, kad je počeo pjevati. On im je pobirao trećinu od kmetova; a koji su zakupili carsku desetinu, pobirao je za njih i ovu. Naplatu za ovo dobivao je u naravi. Ova zaslužba mu je dobro dolazila, osobito od onda, kad je poslije diobe s braćom i uslijed bune i okupacije Bosne osiromašio. Za bune je neki Vučan Marjanović, vodja ustaške čete, u Orašcu sedamnaest kuća turskih zapalio, te je i Mehmedova izgorjela. Jedva spasli život i blago. Okolni begovi i Turci kasnije pogradili pogorelcima kuće. Poslije okupacije Mehmedov brat prodao svoj dio zemlje i kuću nekomu Turčinu Ciganinu, pa se iselio u Aziju. Mehmed sve blago do stara paripa prodao, da iskupi bratov dio, pa je najzad tako osiromašio, da po 2—3 mjeseca nije imao četiri novčića, da kupi smotak prosta duhana. On se uza sve to nije nikomu tužio, niti je svoju sudbinu proklinjao.
Begovi ga opet milovali, a najvećma beg Kulenović od Klise (Klišević); ali i ovi begovi osiromašili do tri četiri njih. Kao pogorelac živio je Mehmeđ od g, 1876. — 1878. s obitelji u Bišću. Jednom je išao s jednim begom, koji je takodjer propao bio, po bihaćkoj Krajini oko Cazina po prosjačini. Naprosili puna kola i nekoliko tovara kuruza, ječma i pšenice. Tako došli k nekomu staromu begu u Cazinu, koji je onoga siromašnoga bega prije dobro znao, ali se nisu davno vidjeli, pa ga sada nije prepoznao. Cazinski beg pitao, Mehmed odgovarao, a siromašni beg samo slušao. Cazinski će najzad upitati i za prisutnoga bega, a Mehmed njega, bi li ga poznao, da ga poslije toliko zemana (vremena) vidi. Kad mu ga Mehmed otkaza, Cazinski beg od radosti i žalosti zaplakao kao dijete.

Kako je Meho počeo pjevati i kome je pjevao


Mehmed iz prvine nije bio pjevač po zanatu već je to postao kasnije, pa mu je pjevanje ponešto nosilo. Kad bi ga u Orašcu zvali u kahvu ili u čiju kuću, došao bi svaki put bez tambure. Ovi bi ga upitali, što je došao bez tambure, a on bi im odgovorio, neka pošalju po nju, ako hoće da im pjeva. Tako je postupao i s begovima, koji su ga radi njegova pjevanja milovali i darivali. Meho je kazao za Bećira Jusića, da je begu Šeničiću u Ključu za šest nedjelja ispjevao 104 pjesme, a beg mu dao 5 dukata, vola i dva tovara pšenice. I ja sam Mehmedu u ime „Matice Hrvatske” obećao, da će ispjevati najmanje dva vola. Spomenuti Jusić dolazio je i na Zavalje majorima (kordunskim zapovjednicima) pjevati, kad bi imali gosti Turaka iz susjedstva. Znao je Bećir Jusić oko 300 pjesama, koje da je naučio od nekog Osmica Bišćanina, a ovaj da je imao nekakvu knjigu od pjesama. Mehmed je pjevao i begovskim gospojama, koje bi ga bolje darivale nego Turci, jer bi one davale gotove pare, a Turci često puta samo po koju kahvu i cigaretu. Napokon je pjevao i okolnim vlasima (rišćanima), kad bi imali kakvu slavu ili službu. Najvolio je ipak begovima pjevati, te smo ga mi s toga prozvali „begovskim pivačem”, čim se je on ne malo ponosio. On im se je znao i osjeći, kad je trebalo. Mehmed u svojim pjesmama osim ličkog Mustajbega malo kada drugoga kojega bega spominje kao junaka. Često puta begovska djevojka ne će ni za pašu ni za bega, već za junaka roda siromašnoga.

Meho se i pošprdavao sa begovina


Kad je nekom zgodom u pjesmi „Ženidba Kumalijća Mujage” (br. 22. u ovoj knjizi) došao Mehmed Kolaković do onih riječi, gdje se begovi kao nejunaci spominju, istače se jedan od slušača begova:

— Beg: „Stani, pivaču, ne valja ti pisma. To je pisma za govedare, a mi govedari nismo, već stari begovi. Kako možeš begovsku divojku udavati za govedara, za fukaru?”
— Mehmed će na to: „Ne ljuti se, beg-efendija! Ja pivam, kako sam čuo i naučio. Ko je bio junak, pisma ga kao junaka spominje, a ko nije bio junak, ja mu nisam kriv. Ako su se i prije begovi sakrivali, kao i neki vas za bune, to doista nije junaštvo.”
— Beg ljutit opsuje mu pjesmu i nastavi: „Ti si, pivaču, magarac, a još veći, ko te sluša.”
— Mehmed odreza: „Ne ljuti se, beg-efendija! Hvala Bogu, da ima na svitu i gorih magaraca, nego sam ja.”

Beg srdit ostavi društvo i zalupi vrata za sobom.

U drugoj Mehmedovoj pjesmi (br. 7. u ovoj knjizi) opet ne će begovska djevojka ni za kakva bega, jer „begovi su jedni kamatari.” Begovi slušajući tu pjesmu opet se na pjevača naljutili i bili bi ga čibucima izbili, da ga nisu drugi obranili.

Mehmed bio spreman svoju dragu tamburu prvomu begu o glavu razbiti, koji bi ga bio udario. Ovako se siromah pjevač prometao. Begovima je smio svašta reći, jer je svojim oštroumljem sve stizao, a mnoge prestigao. U jednoj pjesmi spominje se car od Stambola, kako pita i odgovara. Jedan beg, koji je u Stambolu medresu učio, prigovori, da nije tako moglo biti, da se tako lako ne može cara ni vidjeti, kamo li se s njim sastati i razgovarati. Mehmed mu odvrati, da je i car insan (čovjek), koji jede, pije, spava i razgovara kao i drugi ljudi; kako bi mogao zapovijedati i upravljati, kad se ne bi sa svojim vezirima i pašama sastajao i razgovarao; da on nije kriv begu, što cara nije ni jednom vidio, a bio tri godine u Stambolu. Kraj svega ovoga i ovakova rječkanja bio im je Mehmed uvijek u milosti.

Dolazak Mehe na Zavalje


Kad je Mehmed došao k meni na Zavalje 16. rujna 1886. imao je na sebi samo gaće i košulju, koparan dosta trošan i potpašaj, fes-kapu otrcanu i bijelu posu oko njega (ahmediju), a na nogama opanke na oputu, što ih je sam načinio. U Zagreb je došao već odjeveniji, jer ga je g. J. Ivković u Bišću zaodio od pete do glave na trošak „Matice Hrvatske.” Kako nam se je u Zagrebu prikazao, stasa je povisoka, nešto već zgurena, pravilna, više okrugla nego duguljasta lica, neobično crnomanjast, imao je velike crne oči i guste obrve, omašne brkove, a lice je brljao. U razgovoru, pri pjevanju i kazivanju pjesme vazda se smiješio. Ćudi je vesele, na svaku šalu gotov. Znade vrlo slatko pripovijedati. U jelu umjeren, ne pije nego kavu i vodu. U Zagrebu smo ga nastanili u gostioni kod „Crnca“. Hrana mu nije s početka prijala. Našao se tu neki Pero Takač, koji mu je bio na „Matičin” račun drug u gostioni, kuhač i liječnik. Pjesme nam je pjevao i kazivao — kako već spomenusmo — u jednoj sveučilišnoj dvorani. Česti pohodi i česta upitivanja nisu ga doduše smela, ali su ga smetala dosta. Kad god je i gdje god je pjesmu prekinuo, znao ju je ondje i nastaviti bez naše pomoći. Kad je zaželio koji odličniji pohodnik, da zapjeva, on je uvijek bio spreman, te je nekoliko stihova, jedan naoštraj pjesme otpjevao. U gostioni ga pohodili neki bolji Muhamedovci iz Dubice dva tri puta, i po dulje kod njega posjedili. Drago im bilo, što smo Mehmeda tako lijepo dočekali i zvali ga, da im dodje u Dubicu pjevati, ali on zahvalio. Na Zavalju prvi put kad sam pišuć za njim bio s jednim stihom gotov, kazao sam mu zadnju riječ, da može nastaviti. Kasnije ni to nije trebalo, on je već po držanju pisara i na njegovoj ruci vidio, da je stih zabilježen. Na Zavalju sam po 3-4 ure sam neprekidno pisao, pa već pri kraju i tijelo mi oslabilo i ruka mi se već ukočila. Jednom sam uzdahnuo, a on će me upitati, da li mi se ne svidja „pisma”? Ja mu odgovorih, da sam zadovoljan s pjesmom, ali da mi je već teško pisati. U Zagrebu je već bilo više i bolje pomoći, pak smo se izmjenjivali.

Mehina dvožica tambura


Kao svi gotovo naši pjevači, i Mehmed pjeva uz dvožicu tamburu, koju je od ujaka Sinanagića dobio i koju smo mu mi u Zagrebu ponovili. Dvorski savjetnik g. Fr. pl. Žigrović upitao ga koliko puta je trebao čuti pjesmu, da je primi, a Meho odgovori, da je od jednom pjesmu primio, kad mu se je uz tamburu pjevala, a ako se je kazivala, da ju je morao 2 do 3 puta čuti. Mi smo njega i druge pjevače tako lijepo uputili, da su mogli posve dobro diktovati. Za pjevačem, kada pjeva, teže je pisati. Stenografisanjem ne bi se moglo vjerno bilježiti, pa se njim nismo ni poslužili. Iz početka pjevači pjevaju polagano i otegnuto, zadnja dva sloga ili jedan posve ispuste, samo označuju. Dotle bi se još dalo za pjevačem pisati; ali već kod 100. stiha pjesme počne pjevač tako brzo pjevati, gotovo recitovati, da ga ni brzopisac ne bi stigao. Tada ni u tamburu ne kuca, ili posve brzo. Kad bi pjevač onako pjevao svu pjesmu kako prvih 30—100 stihova pjeva, ne bi ni jedne dulje pjesme mogao ispjevati. Mi smo uza svu pomoć i izmjenjivanje mogli, kako ved prije spomenuto, na dan zabilježiti izmedju 1.600—2.200 stihova radeći poprijeko 10 sati.

Mehin boravak u Zagrebu


Od 21. prosinca do mladoga ljeta g. 1887., što je bio Mehmed u Zagrebu, bio je on dosta dobre volje i dobra zdravlja. Ali tada se nešto snuždio, nešto se razbolio i kuće zaželio. Promjenom hrane na prostu, kako je kod kuće naučan bio, i zdravlje mu se povratilo. Žicom smo upitali u Bihać, kako mu je kod kuće, pa kad smo dobili povoljan odgovor, primirio se. Od one gospode, koja su za Mehom pjesme bilježila, najmiliji mu je bio g. August Harambašić, koji je znao nujna Mehu razgovoriti i razveseliti. Da ga u dobroj volji uzdržimo, trebalo je i darova. Najprije mu rekosmo, da ćemo platiti Ivkoviću sve odijelo, što mu ga je na polasku u Zagreb dao bio, a on mislio, da će ga on morati platiti od svoje zaslužbe. Na samo mlado ljeto dorovasmo mu sabate sa sindžirićem. Jedno i drugo ga je vrlo obradovalo i do suza ganulo. Nekoliko puta po podne i u večer dali smo sebi i pjevaču počitka i oduška. 6. Aug. Harambašić dva puta ga odveo u kazalište (u „Put oko zemlje” i nekakvu operu); ali ga prvi put tako zrujalo gledanje i slušanje, da nije svu noć mogao zaspati. Zvali ga na južine i večere: gg. Dinko ml. Blažić, kanonik Konrađ Šnap i Fr. Kuralt. Ova dva posljednja dala mu po 10 fr. dara, a posljednji povrh toga čibuk, cigarluk i punu kutiju fina duhana, pri čem je Meho rekao, da će ostaviti taj duhan za svoje begove, ali da će im prikričati, da potanko cigarete suču. Čim nam je Mehmed rekao, da je sve pjesme kazao, nismo ga dulje htjeli ustavljati. Kad smo ga 15. siječnja u maloj dvorani „Kola“ većemu općinstvu prikazali, sabrao je vrijedni pok. Rade Lopašić od slušača do 130 for. za Mehmeda. Osim što je dobio u darovima i na ruke, poslali smo načelniku bihaćkomu za Mehmeda gotovih 200 for. Meho nam je i to kazao, u što će tih 200 for. potrošiti: naplatiti dug od 60 for., za 80 for. kupiti dva volića, a što ostane, za to kupiti paripa i kuruza. Jedva smo od njega izmamili, što bi dara njegovoj čeljadi poslali (materi, ženi i sinu). Poslali smo materi mu jorgan, sahate, koji biju, a to zato, kako no reče, da mu slijepa majka čuje, i jedan zlatni dukat, ženi kadife za jelek i tursku škudu, sinu čohe za odijelo i dva srebrna forinta. Mehmedu smo iza prije spomenutih darova kupili prost gunj, kišobran i fine kave. Sve su stvari pred njim u Bihać poslane bile. Mater smo mu odhčnije nagradili, jer je ona odlučila, da joj sin u Zagreb podje. „Hajde, sinko, kad si onomu gospodinu na Zavalju zado rič”, tako je govorila, a onamo bi plakala. Reče Meho, da je mati rekla: „ne idi”, ne bi bio nikako išao. Sam je Meho izjavio, da toliko nije zaslužio za svih 25—30 godina, od kada pjeva. Nekoliko dana prije rastanka uslikao je Mehu Ferdo Kikerec na platno (slika je sada u posjedu „Matice Hrvatske”), a g. Varga fotografisao ga s tamburom (kako je ovdje prikazan) i bez nje. Kad se je Meho u zavičaj vratio, zahvalio je napose za sve. Sve u Bišću i okolo dolazilo gledati njegovu sliku, sve se čudilo i radovalo toliku i takovu uspjehu svoga pjevača. Dok je Meho boravio u Zagrebu, ispjevali smo pjesmu pod natpisom: „Matica Hrvatska i begovski pjevač”, u kojoj su se spomenuti dogadjaji stihovima narodne pjesme u kratko ispripovjedili. Kad smo Mehi tu pjesmu pročitali, rekao je: „Valah, baš je tako. Sad i ne ću drugih pisama begovom pivati van ovu. Ja sam im do sada pivao, kako sam od drugih čuo i naučio, a ne znam, je li tako ili drukčije bilo. Ova pisma sve po istini kaže, kako je bilo, jer sam to sve vidio i doživio. Samo mi tu pismu pošaljite, pak će mi je Ivkovidev momak (Dane Došen) dotle kazivati, dok je naučim, pa ću ju onda uz tamburu pivati.” Je li tako bilo, ne znamo.

Vijest o Mehinom preseljenju na drugi svijet


Zadnji put sastao sam se s Mehmedom jeseni g. 1888. na Zavalju, te mi je još dvije pjesme kazao, kojih se je kasnije sjetio. Ni tada nije bez dara otišao. Sve do smrti njegove kroz deset godina, kad god je zamolio, „Matica” mu je po nešto novaca slala, a najzad i njegovu sinu Džaferu pred Božić g. 1897., kad nam je smrt očevu javio.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s