PROGRAMSKA POVELJA SVJETSKOG BOŠNJAČKOG KONGRESA

logo

sbk-prva-skupstina-29.33

PROGRAMSKA POVELJA

Prva riječ, “Bože nam pomozi!”

Evo druga: “Hoće, ako Bog da”

Samo da Ga pominjemo često,

Pa će nama dobro pomagati

I od svake muke zaklanjati,

Muke ljute i dušmanske ruke,

I svakoga hala i belaja!

(Avdo Međedović)

 

SVAKI BOŠNJAK JE ODGOVORAN ZA DRUGOG BOŠNJAKA!

                                                                                    

            Polazeći od načela da Bog neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok se sam narod ne promijeni;

            Cijeneći da nakon genocida bošnjački narod mora mijenjati svoje moralno, kulturno i nacionalno stanje u vlastitu korist;

            Osjećajući povijesnu priliku za panbošnjačko buđenje radi afirmacije nacionalnog bošnjačkog bića na Balkanu;

            Uviđajući potrebu da se rasuta bošnjačka energija mora skupiti i ujediniti radi zaštite prava na život, vjeru, naciju, državu, slobodu, imetak i čast svakog Bošnjaka ma gdje bio;

            Usvajajući načelo da je svaki Bošnjak brat drugom Bošnjaku ma gdje bio;

SVJETSKI BOŠNJAČKI KONGRES

 

na Prvom zasjedanju u Sarajevu dvadeset devetog decembra,

dvije hiljade dvanaeste godine usvaja

 

PROGRAMSKU POVELJU

 

(1)

NACIJA

OSJEĆAJ ZAJEDNIČKE SUDBINE NARODA KOJI JE SVJESTAN SVOJE KULTURNE I CIVILIZACIJSKE VRIJEDNOSTI, TE SVOJIH HISTORIJSKIH PRAVA I ODGOVORNOSTI

 

            Povijesni uvid

            Kultura je cjelovit obrazac znanja, vjerovanja, svijesti, osjećanja i ponašanja. To je obrazac zdrave ishrane za dušu, razum i tijelo. Trajnost tog obrasca ovisi o sposobnosti čovjeka da uči i prenosi stečena znanja, usvojena vjerovanja, proživljena osjećanja, stalnu svijest i prihvaćena ponašanja nasljednim generacijama. Kultura je kolektivno naslijeđe koje pojedinac stječe od svoje zajednice.

            Bošnjačko iskustvo

            Upravo je nejasnoća oko bošnjačkog kolektivnog naslijeđa, ponajviše kulturnog, razlog što Bošnjaci pojedinci stječu navike, usvajaju vjerovanja, prihvaćaju ponašanja i utapaju se u osjećanja druge ili drugačije „zajednice“. Nije problem da se neko, doista, upozna sa naslijeđem drugačije zajednice, već je problem u nepoznavanju kolektivnog naslijeđa vlastite zajednice što za posljedicu ima otuđenost od svog vlastitog identiteta i nesposobnost da se sudjeluje u oplemenjivanju svoje kulturne zasebnosti. I s druge strane, usvajanjem drugačijeg kulturnog naslijeđa pojedinac ništa ne pridonosi tom „drugom“ naslijeđu. On nije ni u svom ni u tom drugom kulturnom prostoru. On je u izgubljenom međuprostoru svoga bića i svoga djelovanja gdje daje malo ili gotovo ništa za unapređenje ukupnog duhovnog naslijeđa svoje zajednice i zajednice drugačijeg znanja i iskustva.

Poteškoća Bošnjaka nije samo u određivanju sadržine kolektivnog naslijeđa, već i u određivanju obima tog naslijeđa. Odakle početi? Od Adema ili od Muhameda, a.s? Od Medine ili od Istanbula? Od Bobovca ili od Ajvatovice? Od Kulina bana ili od Mehmeda Fatiha? Od stećaka ili od nišana? Od Ćirila i Metodija ili od Mehmeda Hevai Uskufija? Od Hrvoja Vukčića ili Gazi Husrev-bega? Od Mehmed-paše Sokolovića ili od Husein-kapetana Gradaščevića? Od Hasan-ef. Prušćaka ili od Husein-ef. Đoze? Naravno, ništa od rečenog ne treba biti odbačeno, ali se mora napraviti ljestvica pojmova i pojava u našem kolektivnom naslijeđu koja će ga učiniti razumljivijim i svrsishodnijim. Zašto? Zato što je kultura način mišljenja, osjećanja, vjerovanja i ponašanja. A sve to proističe iz iskustva, kako stečenog tako i naslijeđenog znanja. Usljed toga je važno gdje i od koga stječemo znanje jer ono bitno oblikuje i naše mišljenje, i naše osjećanje, i naše vjerovanje, i naše ponašanje.

Usljed različitog znanja ili neznanja o kulturnom naslijeđu i usljed različitog iskustva ili neiskustva u stjecanju znanja, nastali su različiti pristupi u vezi s bitnim pitanjima našeg kolektivnog bića. Ne znamo da li su osjećanja Muse Ćazima Ćatića i Mehmedalije Maka Dizdara bila različita, ali znamo da je njihova poezija različito čitana. Ne znamo da li su osjećanja Meše Selimovića i Derviša Sušića bila različita, ali znamo da se roman Derviš i smrt razlikuje od pamfleta Parergon.

Ma kako bilo, sve to zajedno pripada našem kolektivnom naslijeđu kao spremištu stečenog znanja iz kojeg treba uzeti novo znanje radi uspostave kulture propisivog i naučivog kolektivnog ponašanja. Riječ je o svojevrsnom talogu povijesti u kojem su zatrpane ličnosti i izgubljeni likovi što čekaju da budu iskopani i pronađeni kao znakovi svog vremena i kao predznaci našeg vremena.

            – Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude, beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.

             Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To, nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa.

            Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u “daleku budućnost“… Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala. Sve nam se to sada cinično hihoće u okrvavljeno lice, ne bez manijakalnog zločinačkog užitka! (Alija Isaković)

Prepoznatljiva karakterna crta Bošnjaka je njihova ljubav i poštovanje prema duhovnom i intelektualnom uzdizanju. Upravo tako, ljubav i poštovanje prema nauci i moralu Bošnjake stavljaju na visoku ljestvicu onih koji su dali veliki doprinos za naučni razvoj ne samo na Balkanu već i u Europi i svijetu. Prema tome, pravo je i obaveza ove generacije Bošnjaka da ustanovi standarde za vrjednovanje bošnjačkih duhovnih, intelektualnih i umjetničkih postignuća, koja će biti poticaj mladim generacijama da rade više i bolje u afirmaciji svog nacionalnog i kulturnog identiteta.

Bošnjački pogled u budućnost

Razvijanjem sopstvenih vrijednosti i posebnog identiteta, Bošnjaci stječu uvjet za uspostavljanje veza i saradnje sa drugima. Bez svojih nacionalnih posebnosti Bošnjaci postaju potrošni materijal tuđih ciljeva i potreba.

Jačanjem nacionalnih i emotivnih veza među Bošnjacima osigurava se kontinuitet bošnjačkog identiteta. Zadatak je duhovne, intelektualne i kulturne elite Bošnjaka da nacionalne i emotivne veze među Bošnjacima objašnjavaju na najbolji mogući način. Vrijeme je da Bošnjaci preuzmu odgovornost za svoju sudbinu i ne dopuste više da im se od Boga darovani talenti otimaju, otuđuju i protiv vlastitog naroda okreću za groš ili dva te da se zavedeni slatkom pričom odriču svoje nacionalne slobode.

Jer, svaka nacija ima pravo na svoj autentični put u povijesti, pa tako i Bošnjaci. Nijedna nacija ne želi da bude bez imena i bez traga. Nužno je da Bošnjaci budu svjesni svog vlastitog postojanja kao nacija i da povrate samopoštovanje koje je neophodno za zdravu i naprednu egzistenciju.

Bošnjaci moraju naučiti da budu ponosni na svoje pretke i na svoju povijest, moraju se obavezati da osnaže svoj osjećaj za zajednicu. Nije dovoljno da budu samo uspješni pojedinci u kulturno-civilizacijskom razvoju ljudskog roda.

Bošnjaci se moraju prihvatiti zadataka koje samo nacija kao cjelina može ostvariti. Samo tako Bošnjaci mogu osigurati svoj nacionalni, moralni, društveni, kulturni i civilizacijski napredak. Bošnjaci ne smiju biti indiferentni, jer je indiferentnost ili ravnodušnost čudno i neprirodno stanje u kojem su nejasne linije između svjetla i tame, istine i laži, pravde i krivde, zločina i kazne, grubosti i milosti, dobra i zla. Opasno je da indiferentnost postane filozofija života, jer indiferentnost nije moralna vrlina. Ne može razuman i odgovoran čovjek mirno i ravnodušno gledati kako se njegovom narodu uskraćuje sloboda mišljenja i govora, kako se njegovom narodu osporava pravo na nacionalno organiziranje, kako se njegov narod unižava zato što hoće da stoji uspravno bez straha i bez stida, jer nikome ništa nije dužan osim samome sebi da povrati vjeru i nadu u svoju samobitnost!

– Namjesto bilo kakvih arhivskih dokumenata, pravnih odluka, ukratko – umjesto administrativno kreiranih papira – dovoljno je prosto demonstrirati evidenciju činjenica. Kojim dokumentima treba dokazivati postojanje zvijezda!? Zar o postojanju okeana znamo tako što ga potvrđuje nekakvo ćage, nekakva pravna odluka, ili patentirane formulacije registrovane u naučnim studijama!? Šta bi moglo više učvrstiti njihovu apsolutnu izvjesnost, koje bi institucije mogle svojim pečatima dopunski potvrditi da zvijezde i okeani postoje sasvim nesumnjivo i nezavisno od svih iskaza o njima, kao apsolutna ontološka datost!? Jednako tako, kao nebo i kao okean, Bošnjaci, kao uostalom, nijedan narod, ne bivaju po dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošću. Nasuprot zabludama pravnog fundamentalizma, sve sociološke teorije, ideološke platforme i politički dekreti završavaju u granicama interpretacije različitih aspekata jedne nacije, odnosno, naroda, što konkretno znači da ne stvaraju ni društvo ni društvene odnose i da, utoliko, nemaju nikakvu konstitutivnu moć. I za svo vrijeme koliko su ustavi, zakoni, pravni dokumenti, ukazi vladara i državne odluke odricali postojanje Bošnjaka i zabranjivali da se njihov bosanski jezik nazove svojim imenom, Bošnjaci su postojali i Bošnjaci su govorili svojim bosanskim jezikom! Kao što svi znamo, postojanje ili nepostojanje jednog naroda ne zavisi od volje, namjera, zaključaka ili dokumenata nikakvih državnih autoriteta, niti od bilo kojih instanci svjetske nauke i politike, sabranih u jedno i uzetih zajedno. Nauka i legislativa su, u odnosu na predmet svojih ingerencija, uvijek i samo regulativne instance, nikada konstitutivni faktori. Ni nauka, ni pravni sistem ne mogu ni stvoriti, ni poreći postojanje jednog čovjeka, još manje stvoriti ili poreći postojanje jednog cijelog naroda! I to se mora imati na umu kada je riječ o bilo kom narodu. A Bošnjaci nisu bilo koji narod! Napomena za one neupućene! (Akademik Ferid Muhić).

Naravno, indiferentnost može biti zavodljiva i primamljiva. Mnogo je lakše okrenuti leđa od slabih i nejakih i ostati po strani dok se bije bitka. Nije lahko dijeliti brigu i muku drugoga. Ako smo kao pojedinci i zajednica išta naučili u zadnjih nekoliko decenija, onda je to da je najgore biti ostavljen i zaboravljen. Oni koji hoće da nam ponovo otmu vjeru, tu našu duševnu i duhovnu sigurnost, zaboravljaju da smo mi narod koji se gore osjeća na mogućnost da je od Boga ostavljen nego da je od Boga kažnjen. Nas nije strah teških izazova, već nas je strah teškog zaborava od onih koji su pozvani da se brinu o našoj sudbini. Čovjek može biti daleko od Boga, ali ne može živjeti bez Boga. Bog je uvijek i na svakom mjestu s nama. I kad nam je lahko i kad nam je teško.

Indiferentnost je zona sa koje se pojedinac ili zajednica povlače odustajanjem od stava. Taj prostor ne ostaje prazan, već biva prepušten protivnicima koji ga uvijek iskoriste protiv onoga koji se sa njega povuče.

Indiferentnost nije odgovor na izazov. Indiferentnost nije početak, već kraj. Prema tome, indiferentnost je uvijek prijatelj neprijatelja, jer koristi nasilniku – nikad žrtvi, čija se patnja uvećava kad osjeti da je zaboravljena. Gladna djeca, nezbrinuti starci, zaboravljene majke šehida, beskućni prvoborci, ako se zaborave u njihovoj patnji, brišu se iz ljudskog pamćenja, a to znači da brišemo sami sebe iz ljudskosti. Prema tome, indiferentnost je grijeh, to je nemoralan odnos prema općem dobru zajednice onih koji kažu: –Idite vi i vaša vjera pa se borite, mi ovdje ostajemo.

 

(2)

VJERA

ČUVAR BOŠNJAČKOG IDENTITETA

 

            Povijesni uvid

Vjera/religija je bila i ostala temelj kulture i civilizacije svih naroda svijeta.

Ljudska historija poznaje tri monoteističke religije: judaizam, kršćanstvo i islam. Svaka od ovih religija ima svoju metodologiju, metodu i aplikaciju. Nepoštivanje razlika između ovih religija proizlazi iz neznanja ili zlonamjere.

            Bošnjačko iskustvo

Strah i nada su prirodni i suštinski osjećaji od čijeg poimanja su ovisili uspjesi ili padovi bošnjačkog naroda.

Vjera je sačuvala bošnjački narodni identitet kroz moralne norme kojima je ustanovljena zaštitna granica i osjećaj “posebnosti”, kroz kontinuitet historijskog pamćenja, te kroz poruku da su Dobri Bošnjani autentičan narod, da imaju misiju promicanja dobra i da su neodvojivo vezani za bosansku zemlju.

– Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde… mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje. (Alija Isaković)

            Bošnjački pogled u budućnost

Pitanje kako definirati i sačuvati bošnjački identitet i tradiciju jest i bit će još dugo vremena najvažniji bošnjački nacionalni, politički i kulturni izazov. Riječ identitet je od starogrčke riječi idhios što znači Bog. To znači da nema identiteta bez vjere u Boga. Očuvanje bošnjačkog identiteta u Bosni i Hercegovini – gdje nije automatski zagarantiran – kao i na Balkanu te u bošnjačkoj dijaspori, zahtijeva kreativne inicijative. Jačanjem veza između Bošnjaka na Balkanu, u Turskoj, te bošnjačkih zajednica u svijetu, osigurat će se razvoj i očuvanje identiteta i jednim i drugim. Obnova i jačanje bošnjačkog nacionalnog identiteta predstavlja pitanje prvoga reda, jer: “Bitno je biti Bošnjak!”

Do sada su Bošnjaci vjerom čuvali i sačuvali naciju i kulturu, a od sada će nacijom da čuvaju i sačuvaju vjeru i kulturu!

(3)

DOMOVINA

BOŠNJAČKI ŽIVOTNI PROSTOR

 

            Povijesni uvid

            Domovina je Božji dar i prirodno pravo svakog čovjeka i svakog naroda! Čovjek je stvoren od zemlje, i to uglavnom od svoje zemlje. Zemlja je čista i svaki njen dio može biti mjesto sedžde, što joj daje dimenziju svetosti. Domovina je zemlja doma, zemlja topline, sigurnosti i slobode.

            Bošnjačko iskustvo

            Bosna je domoljubivi pojam svih Bošnjaka ma gdje bili. Svakako, i Hercegovina je neodvojivi dio bosanskog domoljubivog koncepta oko kojeg su ujedinjeni svi Bošnjaci. I Sandžak je dio domovinskog prostora bošnjačkog naroda. Nije slučajno da su Osmanlije posebno imenovale Bosnu u tri dijela: Saraj Bosna, Herceg Bosna i Sandžak Bosna. I kad su obnašali najviše državne, vojne i vjerske dužnosti u Osmanskoj carevini Bošnjaci su ostajali bosanski domoljubi. Jedan od svježih i najuvjerljivijih dokaza o bosanskom domoljublju je Bošnjak Muhamed Tajib Okić (1902-1977). Rodom iz Gračanice, Muhamed Tajib Okić prošao je svijet i proživio život u Turskoj, podižući teološke fakultete u Ankari, Konji i Izmiru, gdje su se odgojile generacije turskih studenata koji sada obnašaju visoke položaje u naučnim i kulturnim krugovima Turske, ali je ostavio vasijjet da se ukopa na mezarju Bare u Sarajevu. Sa Šerijatsko-sudačkom školom u Sarajevu od 1925. godine, Muhamed Tajib Okić je prošao kroz zagrebačku školu književnosti, beogradsku školu prava, tunisku šerijatsku školu, da bi na Sorboni (Sorbonne) u Parizu doktorirao na temu svog zemljaka Hasana Kafije Prušćaka. Muhamed Tajib Okić je životom svjedočio svoje bosansko domoljublje i svojim primjerom obavezao sve Bošnjake da, ma gdje bili, nikad ne zaborave pravo i obavezu prema matičnoj domovini Bosni.

           

            Bošnjački pogled u budućnost

            Budući da nema naroda bez domovine, niti domovine bez naroda, prirodno je pravo Bošnjaka da vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i da se za nju bore kao za svoj životni prostor, gdje im je osiguran kontinuitet njihovog življenja. Stoga, svi Bošnjaci svijeta imaju pravo da vole, ali i obavezu da se bore za slobodu i čast svoje domovine. Od malih nogu svi Bošnjaci, ma gdje bili, treba da nauče da im je Bosna i Hercegovina matična zemlja koja ih zove u svoj majčin zagrljaj, a za uzvrat oni se zavjetuju da će čuvati njen ugled i čast uvijek i na svakom mjestu.

Jednom za uvijek treba da se zna da je Bosna zemlja onih koji je iskreno vole i koji se istinski bore za njenu slobodu i suverenost. Svi Bošnjaci vole Bosnu i svi Bošnjaci su spremni da se istinski bore za slobodu i čast domovine. Svi oni koji vole Bosnu i Hercegovinu i svi oni koji su spremni da se bore za njen suverenitet i slobodu imaju jednaka prava i obaveze u Bosni i Hercegovini kao i Bošnjaci. Bosna i Hercegovina nije nikad bila ni ničija ni svačija zemlja. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila i zauvijek će biti zemlja onih koji je vole i koji su za njenu čast i slobodu spremni dati živote.

(4)

DRŽAVA

BOŠNJAČKO NEOTUĐIVO PRAVO

 

            Povijesni uvid

            Država je životna potreba nacije, radi biološke zaštite, kulturne i civilizacijske održivosti.

            Bošnjačko iskustvo

            Bošnjaci nisu nikad bili bez države, ali im je pravo na državu uvijek osporavano na različite načine. Bošnjaci jamačno imaju državotvornu svijest, koju su jasno pokazali u posljednjem pokušaju rušenja državnosti Bosne i Hercegovine od strane dvaju susjeda. Hiljadugodišnja državotvorna svijest Bošnjaka daje im pravo da se bore za državu Bosnu i Hercegovinu kao svoju djedovinu i kao svoju biološku zaštitu, kulturnu i civilizacijsku održivost te nacionalnu slobodu i suverenost.   

           

            Bošnjački pogled u budućnost

            – Zapamtite jednu riječ: država. Neka svaka naša nana zna kakva je važnost države. Bez svoje države narod liči na skupinu ljudi koja se našla na brisanom prostoru kojeg biju oluje i mećave. (Alija Izetbegović)

 

(5)

KULTURA

EDUKACIJA, ZNANOST I TEHNOLOGIJA

 

            Povijesni uvid

Ibn Khaldum (14. stoljeće) je vjerovatno bio prvi veliki filozof historije koji je zapazio presudnu važnost edukacije, znanstvenog istraživanja i tehnologije za sudbinu kulture i civilizacije jednog naroda. On je pripisao nagli pad arapske civilizacije u njegovom vremenu gubitku arapskog naučnog istraživanja na svim poljima, posebno na polju znanosti. Stupanj edukacije je ključni pokazatelj vrijednosti jedne nacije i njene natjecateljske sposobnosti. U modernom dobu znanost i tehnologija su granični znakovi znanja. Nacije koje vladaju tim disciplinama uglavnom će određivati budućnost čovječanstva.

            Bošnjačko iskustvo

Bošnjaci su među prvim narodima u pismenosti. Iako su njihovi razlozi religijski, edukacija im je omogućila profesionalne i ekonomske prednosti. Bošnjaci su imali pionirsku ulogu u unapređivanju znanosti i tehnologije u Srednjem vijeku, naročito u vrijeme Osmanske carevine. To je osnažilo njihovu poziciju u srednjovjekovnom svijetu i pomoglo je Bosni da se održi unatoč velikim i brojnim neprijateljima. Bošnjačka ličnost kao što je Visočanin Matrakčija Nasuh iz šesnaestog stoljeća treba da bude uzor Bošnjacima u znanstvenim i tehnološkim poduhvatima. Taj istraživački i inovativni duh Matrakčije treba da živi u svakom bošnjačkom srcu kao poticaj za nova znanja i vještine. Matrakčijev duh treba da se snažno osjeti u Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti. Slabosti na polju edukacije, znanosti i tehnologije koje se sada javljaju mogu loše utjecati na budući položaj bošnjačkog naroda na Balkanu.

            Bošnjački pogled u budućnost

Jako je bitno da se ustanovi i održi visok stupanj bošnjačkog sudjelovanja u pomjeranju granica u znanosti i tehnologiji. Unaprjeđivanje stupnja opće edukacije u svim oblastima bošnjačkog naroda, posebno u Bosni i Hercegovini, te težnja za vodećom ulogom u znanosti i tehnologiji treba da bude politički prioritet. Mjere bosanske znanstvene politike treba da potaknu mlade Bošnjake da se bave znanstvenim istraživanjima i tehnološkim inovacijama.

(6)

JEZIK

TEMELJ KULTURE

 

            Povijesni uvid

“Visoka tačka svake kulture je čudo jezika” – rekao je Jakob Burchardt.

 

            Bošnjačko iskustvo

Od Kulina bana (11801204) pa do naših dana Bošnjaci govore svojim bosanskim jezikom. Ono što Bošnjake čini drugačijim od njihovih susjeda, pored jezika, jeste poruka koju izražavaju na tom jeziku. U vrijeme Osmanskog carstva mnogi Bošnjaci su govorili turski, dok se ulema služila i arapskim i perzijskim, ali nisu zaboravljali svoj bosanski. U svom “Ljetopisu” Mula Mustafa Bašeskija (um. 1809) kaže: “Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika (…) U arapskom jeziku za glagol ići imaju svega tri oblika (…) Turski jezik je najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo jedan izraz (…) U bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza…” Kao i nekad, Bošnjaci i danas govore više jezika. To je prednost koja ne smije postati otuđenost od maternjeg jezika, posebno u dijaspori. Jer, onaj koji izgubi maternji jezik, izgubio je maternju kulturu, a to znači izgubio je naciju i državu.

–  Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam bosanski jezik. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka 20. vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status!(Alija Isaković)

            Bošnjački pogled u budućnost

Mora se raditi na učenju i izučavanju bosanskog jezika, kao osnovnog znaka prepoznavanja Bošnjaka ma gdje bili. U svom četvrtom govoru naciji, njemački filozof Johan Gotlib Fihte (um. 1814.) definira ideju nacije kao zajednicu ljudi koji „žive zajedno“ i imaju „zajednički jezik“ koji nastaje u stalnoj međusobnoj komunikaciji. Fichteov je stav da Nijemci prestaju biti Nijemcima kada prihvate „rimske jezike“. Slično, Bošnjaci prestaju biti Bošnjacima kad zaborave “bosanski jezik”.

(7)

POLITIKA

VIDOVITO I HRABRO VOĐSTVO

 

            Povijesni uvid

Svi klasični i mnogi moderni historičari potvrđuju da su mnogo puta historiju pravile velike, nekompetentne i zloćudne vođe čije odluke mogu odrediti uspon ili pad njihovih naroda. Nasuprot ovog mišljenja stoji filozofija da historijom upravljaju neodoljive socio-ekonomske sile, ako ne i “čelične zakonitosti”. Vođe su samo amblemi tih sila. Oni te sile ne kreiraju.

 

            Bošnjačko iskustvo

Prvi i najvažniji uvjet za spas i opstanak Bošnjaka bilo je i ostalo vidovito duhovno i hrabro političko vođstvo. Bošnjaci su imali dobre i loše vođe, kao i svi drugi narodi, ali ubuduće Bošnjaci ne mogu podnijeti loše vođe zato što žive u takvom okruženju koje ne dozvoljava nemar, neznanje, neodlučnost, potkupljivost, pokvarenost i neodgovornost. Više od jednog stoljeća Bošnjaci nisu imali vođe koji su mogli da im osiguraju duhovni, politički i materijalni prostor za njihova duhovna, nacionalna i kulturna ostvarenja, kao ni njihov fizički opstanak. No, ako se usporede velike vođe iz različitih epoha kao što su bili Husein-kapetan Gradašćević, Ali-paša Gusinjski, muftija pljevaljski Mehmed Vehbi Šemsekadić, reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević, Mehmed Spaho i Alija Izetbegović, nekoliko zajedničkih osobina su im svojstvene. Svi su aktivno sudjelovali u kreiranju povijesti, imali su hrabrost i karizmu, bili su nepotkupljivi, bili su spremni rizikovati vlastiti život, zdravlje i imetak za plemeniti cilj, svi su bili obrazovani i znali su se nositi sa složenošću geopolitičke i religijske stvarnosti njihovog vremena.

 

            Bošnjački pogled u budućnost

Pogrešno je misliti da danas bošnjački narod nema potrebu za snažnim i odvažnim duhovnim, nacionalnim i političkim vođama poput nekih iz prošlosti. Trenutno bošnjačko i bosansko vođstvo izaziva našu zabrinutost. Potrebno je što prije unaprijediti mehanizam političke selekcije, kao i opći kvalitet upravljanja državom te politiku odlučivanja i politiku implementacije, i to na dugoročni period. Mnogo važnije od “velikog naroda’ su volja i sposobnost kompetentnih i predanih vođa da dosegnu i obnašaju pozicije vlasti koje im omogućavaju da rade za dobrobit svog naroda. Nije bez razloga rečeno da su dvije vrste ljudi beskorisne: oni koji ne znaju voditi i oni koji ne znaju slijediti.

(8)

EKONOMIJA I PRIVREDA

UVJETI ZA VITALNOST I DUGOROČNOST KULTURE I CIVILIZACIJE BOŠNJAČKOG NARODA

 

            Povijesni uvid

            Shvatanje da su ekonomija i privreda dominantni uzroci ljudskog razvoja i napretka, odnosno nazatka, pripada novijoj povijesti. Sve do devetnaestog stoljeća povjesničari nisu obraćali pažnju na ekonomsko-privredni faktor u razvoju ljudske kulture i civilizacije. Industrijska revolucija je sve promijenila, pa su ekonomija i privreda uzete kao glavni faktori društvenog razvoja. Tako su ekonomija i privreda postale glavne osnove za druge poticaje, kao što su demografija, vojna nadmoćnost te znanstvena i tehnološka dominantnost.

            Bošnjačko iskustvo

            Velike su razlike između perioda u kojima su Bošnjaci živjeli u bogatstvu i perioda u kojima su živjeli u siromaštvu. Periodi bogatstva su im omogućavali biološki, duhovni i intelektualni napredak, kao i kulturni i civilizacijski utjecaj na okolinu. U periodima siromaštva zbog gubitka imetka i osporavanja osnovnih ljudskih prava tamo gdje su bili manjina, Bošnjaci su prolazili kroz teška iskušenja pod jarmom nepravedne vlasti. No, i u takvim situacijama Bošnjaci su znali da prežive tako što su uvijek vodili računa o obrazovanju svoje djece, kao važnog ljudskog kapitala; čuvali su džematski duh, kao društveni kapital i bili su spremni na rizik u pravcu novih kreacija.

 

            Bošnjački pogled u budućnost

            Ako je povijest učiteljica, onda Bošnjaci treba da su naučili da put do slobode od siromaštva ide preko sistematskog i masovnog odgoja i obrazovanja, a to znači da Bošnjaci moraju imati svoj vlastiti edukativni sistem od predškolskog do najvišeg odgojno-obrazovnog nivoa.

(9)

MIR

BOŠNJAČKI IZBOR

 

            Povijesni uvid

            U biti, svi povjesničari smatraju rat kao glavni pogon uspona i pada, a mnogi drže da je vojna sila bitan faktor za dugovječnost civilizacija. Na rat se gledalo kao normalan posao države. Rijetki su smatrali da je mir, a ne rat normalan posao države ili vlade.

            Bošnjačko iskustvo

            Rat je više puta određivao uspon i pad bošnjačkog naroda. Povijesno, Bošnjaci su poznati kao dobri i pouzdani ratnici, kako u osmanskoj tako i u austrougarskoj vojsci. U Bici na Monte Melleti za austrijsku slobodu i nezavisnost osamsto pet časnih Bošnjaka položilo je živote, o čemu svjedoče nišani na Bošnjačkom groblju u Štajerskoj. Ni u dva svjetska rata Bošnjaci se nisu borili pod svojom nacionalnom i državnom zastavom, već pod tuđom zastavom, odnosno partizanskom zastavom u koju su Bošnjaci vjerovali, misleći da će im se definitivno riješiti njihovo nacionalno pitanje i da više neće živjeti u strahu od progona i genocida. Nažalost, partizanska zastava nije spasila Bošnjake, već ih je ostavila bez prava na samoodbranu tako da su potkraj dvadesetog stoljeća doživjeli najveći progon i najveće stradanje – genocid. Nakon iskustva posljednjeg genocida, Bošnjaci nemaju pravo da prolijevaju krv za tuđe interese, već imaju obavezu da se bore za svoja nacionalna prava pod vlastitom nacionalnom zastavom radi zaštite od progona i genocida. Svaki narod ima pravo na samoodbranu pa tako i Bošnjaci imaju pravo da se u ratu bore za mir, a u miru imaju obavezu da se osposobe za odbranu od progona i genocida.

            Bošnjački pogled u budućnost

            Znajući šta donosi rat, bošnjački izbor je mir kao najviša blagodat ovoga svijeta. Zbog toga jedna od najvažnijih tema SVJETSKOG BOŠNJAČKOG KONGRESA bit će tema o umijeću mira, umjesto umijeću rata; o pravednom miru, umjesto pravednom ratu; i o svetom miru, umjesto svetom ratu. Za razliku od onih koji vjeruju da je rat glavni pogon za uspon i pad civilizacija, mi vjerujemo da je MIR glavni pogon za uspjeh na ovome svijetu i spas na Drugome svijetu.

(10)

GEOPOLITIKA

BOŠNJAČKA PREDNOST ILI USUD

 

            Povijesni uvid

            Postoji mišljenje da je volja za vlašću najsnažniji motiv za ljude i nacije. U zadnje vrijeme strategije su te kojima se služe ljudi i nacije da ostvare svoj utjecaj u svijetu. Geopolitika je jedan od najstarijih instrumenata za državništvo. Neki smatraju da geopolitika sve više postaje osovina kulturnih i civilizacijskih afiniteta država koje se približavaju jedna drugoj i koje djeluju zajedno u svijetu.

            Bošnjačko iskustvo 

            DržavaBosna i Hercegovina oduvijek je bila izložena geopolitičkim utjecajnim strujama. Od rimske, preko osmanske, pa do austrougarske carevine, Bosna je bila u središtu pažnje i važan činilac za uspon i pad tih carevina, pa je tako i sudbina Bosne bila ovisna o tim usponima i padovima. Tako je i danas – stanje države Bosne i Hercegovine umnogome ovisi o geopolitičkim odnosima u svijetu, posebno o odnosima između Istoka i Zapada, preciznije, između Zapada i muslimanskog svijeta, koji ima kulturni i civilizacijski afinitet prema Bošnjacima kao autohtonim europskim muslimanima. Bošnjaci ne smiju nikad zaboraviti da je pomoć muslimanskog svijeta bila presudna u njihovoj odbrani od agresije na njihovu državu Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, dok je Europa zavela embargo Bošnjacima na samoodbranu i dopustila da im se dogodi genocid i nakon holokausta i krika “Nikad više!”.

            Bošnjački pogled u budućnost

Zasigurno, kao nikad ranije, država Bosna i Hercegovina danas igra globalnu ulogu, dok bošnjačka politika, bar prema onome što nam se u javnosti servira, ostaje pasivna, odnosno usko-nacionalna. Koliko je važna globalna uloga države Bosne i Hercegovine najbolje se moglo vidjeti u slučaju palestinskog prijema u Ujedinjenim nacijama. Ovi sa Istoka su nam poručivali da ako država Bosna i Hercegovina ne glasa za punopravno članstvo Palestine u Ujedinjenima nacijama, oni će nas se odreći; a opet ovi sa Zapada nam prijetili da ako glasamo za palestinsko pravo na punodobnost i punopravnost u UN-u, oni će nas ostaviti. Tužno je i sramno da se tako važno geopolitičko pitanje prelama preko bosanskih ranjenih i krhkih leđa, ali to je istina koju Bošnjaci moraju znati i sa tom se istinom mudro nositi u svoju korist, ako je moguće. Bošnjaci moraju znati svoje prijatelje i poznavati svoje neprijatelje. Prijateljima ne smiju okretati leđa, a neprijateljima ne smiju okretati lice. Zahvaljujući svojoj dobroti, Bošnjaci imaju mnogo više prijatelja nego neprijatelja i zato im je dužnost da od prijatelja ne bježe, kao i da neprijateljima ne trče u smrtni zagrljaj.

 

(11)

SLOGA

UVJET ZA BOŠNJAČKI OPSTANAK I NAPREDAK

 

            Povijesni uvid

            Sloga je uvjet svih uvjeta za opstanak i napredak jednog naroda. Otuda je i kur'anska poruka: – Uhvatite se svi za jedno uže, a to je Božje uže, držite se zajedno i nemojte se udaljavati i razdvajati jedan od drugoga, jer kad god ste to uradili, bili ste na rubu propasti, pa vas je onda Bog spasio i zato to pamtite kako vam se to više ne bi ponovilo i kako bi na ovome svijetu bili uspješni, a na Drugom svijetu spašeni.

 

            Bošnjačko iskustvo

            – Bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vođstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamoli smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu!

Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović; u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina; razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo; tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši; Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica; časni reis Čaušević i konzervativna ulema; senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinom četničkom štabu; dalekovidi i usamljeni Husein Čišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo; Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu i drugdje; Meša Selimović član SANU i Alija Nametak član JAZU; potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović; raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima; Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu; potom Fikret i Alija; Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu; bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju i mali ljudi s periferije – veliki heroji i šehidi; novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja; Vlada u Sarajevu i “Vlada spasa” u Ljubljani; bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a; autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine, itd.

            Pored toga, što smo svi Bošnjaci-Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici… Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih! (Alija Isaković)

 

            Bošnjački pogled u budućnost

            Bošnjaci moraju shvatiti da im nema opstanka bez panbošnjačkog jedinstva, kulturnog uzdizanja, političkog djelovanja, državotvornog sazrijevanja i edukativnog rada sa načelom da je BOŠNJAČKI SPAS U EDUKACIJI, odnosno da je EDUKACIJA SPAS ZA BOŠNJAKE, edukacija koja treba da ih obuči za nacionalno jedinstvo, kulturni napredak, političko djelovanje i državotvornu svijest.

 

(12)

DEMOGRAFIJA

BOŠNJAČKO “BITI ILI NE BITI”

            Povijesni uvid

Postoji li krajnja granica populacijske stope ispod koje je jedan narod osuđen na nestanak? Sve ovisi o unutarnjoj volji i vanjskim okolnostima u kojima se nalazi narod, njegova kultura i civilizacija.

Bošnjačko iskustvo

            Negativna ravnoteža bošnjačkog rađanja i smrti vlada u većini bošnjačkih zajednica u svijetu, kao i u Bosni i Hercegovini. U bošnjačkoj dijaspori djeca iz brakova izvan bošnjačke zajednice u velikom procentu se ne odgajaju i ne obrazuju bošnjački. Erozija mlade generacije dovela je do ustaljenog procesa starenja bošnjačke populacije, što za posljedicu ima veći stupanj smrtnosti i pad populacije.

            Bošnjački pogled u budućnost

            Bošnjacima treba veća kritična masa u Bosni zbog odbrane i održavanja većine, dok u drugim mjestima Bošnjaci treba da uvećavaju svoj broj zbog kulture i političkog utjecaja. Bošnjačka populacijska stagnacija je na kritičnoj tački slabosti, kojoj se mora ozbiljno pristupiti i tražiti lijeka. Treba učiniti sve da se u Bosni i Hercegovini problem bošnjačke demografije shvati ozbiljno kako bi se uvećao populacijski broj. No, demografija nije samo pitanje broja, već je to i kvalitativni kriterij za identitet i duhovnost jednog naroda.

 

(13)

PORODICA I ŽENA

SRŽ I STUB BOŠNJAČKOG NARODA

 

            Povijesni uvid

            Porodica je kulturno-civilizacijska tekovina utemeljena na potrebi kontinuiteta ljudske vrste na Zemlji.

Nema muškarca bez žene-majke, niti ima žene koja nije svjesna važnosti muškarca. Bog je stvorio čovječanstvo od jednog muškarca i jedne žene, pa je, stoga, jasno da nema ljudskog roda i poroda bez muškarca i žene.

            Bošnjačko iskustvo

            Na isti način kao što su naciju sačuvali kroz vjeru, Bošnjaci su kroz porodicu sačuvali i vjeru i naciju, odnosno vjera je kod Bošnjaka sačuvala porodicu kao srž bošnjačkog naroda.

Žena – majka, sestra i supruga u bošnjačkoj svijesti uvijek je bila poštovana, u bošnjačkoj kulturi pravilno vrjednovana i u bošnjačkoj tradiciji uvijek je cijenjena, kao stub porodice, pa je razumljivo što se kaže da je žena stub porodice kao što je porodica stub bošnjačke nacije. U periodu ugroženosti bošnjačkog naroda i njegovog identiteta, žena kao supruga, a prije svega kao majka, uspješno je nosila emanet jedine ustanove očuvanja bošnjačkih moralnih i duhovnih vrijednosti. U vremenu kada je sve što je naše bilo zabranjeno, majka je dojeći svoje čedo na njegovo uho tiho šaptala Šehadet i tako osigurala kontinuitet glavne niti naše vjere u doba vladavine agresivnog bezbožništva. Majka je najveći heroj bošnjačke nacije. U okupiranom Sarajevu, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, bošnjačka žena je pokazala visoki stupanj hrabrosti i snalažljivosti, ponekad više i uvjerljivije nego mnogi muškarci.

 

            Bošnjački pogled u budućnost

Dakle, srž bošnjačkog naroda je u porodici. Da bi narod bio snažan njegova srž mora biti zdrava. Ako se crv nevjerstva, brakolomstva, droge i alkohola uvuče u porodicu, onda je srž naroda u opasnosti, a to znači da smo svi na gubitku. Zato nam treba uvijek biti na umu mudrost koja kaže da je bolje spriječiti nego liječiti. Dužnost duhovne, intelektualne i kulturne elite je da se bolje upozna sa pravim stanjem u porodici bošnjačkog naroda i da svojim savjetima pomogne očuvanju porodičnog zdravlja i čistote. Roditelje treba poticati da brinu o svojoj djeci, a djecu treba poučavati da poštuju svoje roditelje. Očeve treba hrabriti da ispunjavaju porodične obaveze, a majkama treba pomoći da čuvaju porodičnu čast i ugled.

Žena može puno pomoći u panbošnjačkom buđenju, bošnjačkom kulturnom preporodu i bošnjačkom nacionalnom jedinstvu. Bošnjačka žena u SBK-a mora imati svoje pravo mjesto i ulogu. Žena mora osjetiti i doživjeti SBK-a kao svoj spas i ponos. Uspjeh ili neuspjeh SBK-a će umnogome ovisiti o mjestu i ulozi žene u njemu. Zapravo, budućnost bošnjačke nacije ovisi o doprinosu bošnjačke žene u očuvanju bošnjačke porodice kao stuba bošnjačke nacije, ali i nacije kao stuba države bez koje nema bošnjačke budućnosti.

           

(14)

OMLADINA

SAVJEST SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI BOŠNJAČKOG NARODA

 

            Povijesni uvid

            Omladina je oduvijek bila i ostala obnoviteljska energija nacije.

            Bošnjačko iskustvo

            Kreativnost, hrabrost i oštroumnost su osnovne karakteristike bošnjačke omladine, koja treba da bude pogon za kulturnu i civilizacijsku obnovu bošnjačke nacije.

            Bošnjački pogled u budućnost

            Sloboda i nacionalni ponos treba da vode bošnjačku omladinu u sigurniju budućnost. Nije potrebno omladinu voditi, već je potrebno omladinu obučavati da vodi bošnjačku naciju putem kulturne samosvijesti i nacionalne samobitnosti. Omladina je snaga koja treba da osigura bošnjačkoj naciji sve što druge nacije već imaju na Balkanu – nacionalni ponos i državotvornu svijest. Bez zdrave omladine nema zdrave nacije, bez zdrave nacije nema efikasne države. Prema tome, omladina je budućnost SBK-a, kao što je SBK-a budućnost za bošnjačku omladinu. Onoliko koliko SBK-a uspije da svoj program prilagodi zahtjevima bošnjačke omladine, toliko će SBK-a izvršiti svoju misiju spasa i progresa nacije i države Bošnjaka.

(15)

SLOBODA

BOŠNJAČKI SMISAO ŽIVOTA

 

            Povijesni uvid

            Sloboda je jedna od najvećih povijesnih i dunjalučkih vrijednosti. Sloboda je Božji dar koji pripada svakom čovjeku svjesnom svoje misije na Zemlji. Stvoritelj traži od čovjeka pokornost prema Njemu, a za uzvrat mu daje punu slobodu u odnosu na druga stvorenja sa emanetom da svoju slobodu ostvaruje u svijetu uređenom pravdom. Predanost Stvoritelju znači slobodu u odnosu na stvorenja, nepobožnost dovodi do čovjekovog ropstva stvorenju.

            Bošnjačko iskustvo

            Za Bošnjake sloboda je danas najveći izazov zato što su u zadnjih sto godina živjeli u neslobodi. Bošnjačko iskustvo neslobode zahtijeva od Bošnjaka da se bore za svoju slobodu kao najbolji način za nacionalnu emancipaciju i državnu organizaciju.

            Bošnjački pogled u budućnost

            Sloboda ima svoju cijenu, jer sloboda se ne poklanja. Sloboda se osvaja, odnosno osigurava žrtvom. Bošnjaci nemaju naftu, kao što imaju Arapi; nemaju dolare, kao što imaju Amerikanci; nemaju ni kralja ni kraljicu, kao što imaju Englezi. Bošnjaci svoju slobodu mogu osigurati – ili krvlju ili pameću. Krajnje je vrijeme da Bošnjaci shvate da je njihova krv skupocjena, dragocjena i da umjesto krvlju Bošnjaci svoju slobodu moraju osigurati pameću. Ta pamet treba da Bošnjake vodi jedinstvu i podjeli odgovornosti te rađanju duhovne, političke i intelektualne elite. To će Bošnjake usmjeriti ka zajedničkom cilju, a to je odbrana od genocida. Ako imaju taj cilj na umu, onda su sve druge razlike koje imaju unutar sebe nevažne. To je cilj koji treba da Bošnjake vodi u vjeri, naciji, politici, kulturi i umjetnosti. Bošnjačko pitanje na Balkanu nije vjersko, već nacionalno. Bošnjaci su jedini narod na Balkanu i u Europi koji nije riješio svoje nacionalno pitanje. To oni moraju riješiti u slobodi svoje nacije i na svojoj slobodnoj zemlji.

 

(16)

EMANET

BOŠNJAČKA ŽIVOTNA SUDBINA

 

            Povijesni uvid

            Bog je na emanetu stvorio svijet i zato ovaj svijet stoji na emanetu riječi koju izreknemo, na emanetu djela kojeg uradimo i na emanetu zavjeta kojeg položimo.

            Bošnjačko iskustvo

            Bošnjaci su nacija od emaneta, o čemu svjedoče visoke dužnosti koje su im povjeravane u velikim carevinama na svim razinama političke, vojne, kulturne i vjerske vlasti. U Osmanskoj carevini nije bilo službe koju neko od Bošnjaka nije obnašao, ni položaja koji neko od Bošnjaka nije dosegao, ni časti koja nekome od Bošnjaka nije pripala, ni nauke u kojoj neko od Bošnjaka svoj doprinos nije dao. Bošnjaci su bili: starješine dvora – kizlarage (ili babu seade agasi); članovi carskog divana (Divan-i humajun); veliki veziri; anadolski i rumelijski kazaskeri; munle od Mekke i Medine i šejhul-islami. Ime Mehmed-paše Sokolovića najuvjerljiviji je dokaz koliko su Bošnjaci uživali povjerenje zato što su bili dostojni emaneta koji im se povjeravao.

– Među Bošnjacima je uvijek bilo pobožnih ljudi i vrhunskih učenjaka te onih sa snažnom duhovnom nadarenošću. No, među njima ima i čudnih ljudi koji su toliko vješti u smicalicama i lukavštinama da mogu vragu soli pod rep staviti… Ima među njima i neupućenih ljudi koji nakon što se upute na pravi put postanu neustrašivi borci. Bošnjaci posjeduju stvarne vrline strpljenja, izdržljivosti i nenadmašnu gorljivost za istinu i pravdu. (Rhoads Murphy)

            Bošnjački pogled u budućnost

            To povijesno pravo emaneta kojeg su Bošnjaci naslijedili nije se potrošilo, ali to ne znači da se ne može potrošiti ako se Bošnjaci ne probude i ne vide da među njima ima danas i onih koji nisu dostojni tog povijesnog emaneta kojeg su Bošnjaci naslijedili od svojih predaka. Zbog nacionalne zapuštenosti, kulturne neurednosti, političke naivnosti i državotvorne neinventivnosti, Bošnjaci su danas najnezaštićenija nacija na Balkanu, najviše zbog onih koji su za sitni groš prodavali čast i slobodu bošnjačkog naroda. Zbog toga Bošnjaci se ozbiljno moraju pozabaviti pitanjem izdaje nacionalnih interesa Bošnjaka i obnoviti moralnu čast emaneta, koja je oduvijek krasila bošnjačku naciju. Oni koji nacionalnu izdaju podižu na stupanj moralne vrline i uspješnog snalaženja, moraju se zaustaviti i mora im se kazati da je vrijeme izdaje nacionalnih prava i sloboda Bošnjaka prošlo. Ovo je vrijeme bošnjačkog nacionalnog ponosa i panbošnjačkog buđenja, pa neka se svako tome prilagodi, odnosno neka svako položi zavjet pred Bogom, pred samim sobom i pred svojim narodom da nikad neće izdati bošnjačku čast i slobodu.

 

(17)

ŠEHID

BOŠNJAČKA ČAST I OBAVEZA

 

            Povijesni uvid

            Nema nacije koja se ne ponosi svojim herojima, koji su dali život za njenu čast i slobodu. Vrijednost šehida leži u činjenici da je svoj život žrtvovao radi života drugih.

 

            Bošnjačko iskustvo

            Bošnjaci su po definiciji herojska nacija, koju su oduvijek cijenili i prijatelji i neprijatelji. Prijatelji su cijenili Bošnjake zato što su uvijek bili vjerni svojim obećanjima i spremni da se žrtvuju za svoje prijatelje. Neprijatelji su ih cijenili zato što su se časno i pošteno borili za svoja prava bez upotrebe zabranjenih sredstava.

            Bošnjački pogled u budućnost

            Sjećanje na bošnjačke šehide je trajna obaveza, koja treba da potakne volju kod Bošnjaka za slobodom koju mogu ostvariti i čuvati bošnjačke gazije. Dakle, čuvajući sjećanje na šehide, Bošnjaci treba da razvijaju duh gazije kojim će se braniti čast i sloboda naroda. Između časti šehida i ponosa gazije, ponos gazije treba da bude vrjednovan kao dunjalučka vrijednost za koju se treba boriti ahiretskom čašću šehida. Bošnjak koji živi za šehidsku čast, živjet će gazijski ponos.

 

 

(18)

BORBA

BOŠNJAČKA ZAŠTITA OD GENOCIDA

 

            Povijesni uvid

            U Kur'anu Časnom kaže se da je čovjek stvoren da se bori za istinu i pravdu, za dobre i korisne životne vrijednosti, a protiv zla neistine i nepravde.

 

            Bošnjačko iskustvo

            – Velika snaga leži u pričama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u pričama niknut će taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najpreče.

            Ali ono što je najpreče nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i našta se prva misao usmjeri nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrjednije, ono što čovjeku valja učiniti!

            U smrtnoj opasnosti prva misao je pobjeći i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne priča priče samo narod. Mnoge od navodno narodnih priča nije ispričao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado!

            Jedna od takvih “narodnih priča“, puštena davno među Bošnjake (ja tu priču nikada nisam čuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost često slušao upravo kao “narodnu priču“ među Bošnjacima), jeste priča o hrđavom psu. Zbog očigledno demagoške i defetističke poruke upućene Bošnjacima, ovu priču prenosimo u osnovnim crtama:

            Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na miru odmori i odspava. Kad vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce, i čobana i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi!

            Priča je višestruko zanimljiva, ali ćemo se mi zadržati samo na već spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima i očiglednoj neautentičnosti ove kvazi narodne priče koja potvrđuje da je spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjećaj nemoći i tupe pokornosti.

            Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutjeti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je, nekim slučajem, do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru.

            Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držati u stadu. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvat će vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji i kad novo stado za klanje saberete!

            Strašno da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku i, po pravilu, upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je on pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča.

            Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije, a to je da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk na kog je on lajao i opominjao danju i noću!

            Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili, pak, u gluho doba noći kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo sreće da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i noću, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada, a to će vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova, vuk neće napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovčari i čobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najveće pomoći, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj priči-podvali!

            O tome koliko je inače ponižavajuća i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Priči o hrđavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemoćne ovce pred svemoćnim vukom, a njihov najbolji branilac, koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreći se oportunističkim biserima kao što su: krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju lađu, prvi pijevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne siječe!

            Treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoće li ovaj strah nekada prestati, ima li uopće kraja tim blasfemičnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!?

            Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdjeli da nije talasa, i čemu lađa koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i zar upravo osuđenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsiječe!?

            Zato, o vi među Bošnjacima, koji ne smijete istinu reći, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom Jedinim! (Akademik Ferid Muhić)           

 

            Bošnjački pogled u budućnost

  Svi Bošnjaci svijeta moraju biti na liniji odbrane od genocida, jer Bošnjaci više nikad ne smiju sebe dovesti u takvu situaciju da nisu u stanju zaštititi svoju majku, kćerku i suprugu od silovanja; da nisu u stanju zaštititi svoju kuću od paljenja i svoje imanje od krađe i otimanja; da nisu u stanju svoju djecu rađati i odgajati bez straha za njihovu budućnost; da nisu stanju zaštiti Ferhadiju i Aladžu džamiju od rušenja.

A da bi to postigli, Bošnjaci moraju imati organiziranu, odgovornu, snažnu državnu liniju odbrane, moraju imati slobodnu, jaku, savjesnu i samosvjesnu nacionalnu liniju odbrane i moraju imati jedinstvenu, samopouzdanu i neprobojnu duhovnu i moralnu liniju odbrane, a to je Islamska zajednica kao zadnja linija koja ne smije ni jednog trenutka popustiti.

 

(19)

GENOCID

NIKAD VIŠE

 

            Povijesni uvid

Nakon što je Kabil ubio svog nevinog brata Habila, ustanovljeno je ovo univerzalno moralno načelo: – Onaj koji ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijelo čovječanstvo, a onaj koji spasi jednog nevinog čovjeka, kao da je spasio cijelo čovječanstvo!

– Èovjek je jedino živo biæe koje ima moæ da djeluje na vlastitom uništenju. To je naèin na koji je on djelovao veæim dijelom svoje historije. (Ayn Rand)

Bošnjačko iskustvo

            Povijesnu istinu o dometima zločina protiv ljudi svjedoči iskustvo genocidnog odnosa prema Bošnjacima koji sa prekidima traje više od tri stoljeća.

Najpoznatiji genocidni pohodi protiv Bošnjaka izvršeni su:

– prvi put, poslije Velikog bečkog rata od 1662. do 1699. godine kada su Bošnjaci etnički očišćeni iz Mađarske, Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske;

– drugi put, na Badnje veče 1711. godine u crnogorskom naletu poznatom kao “istraga poturica”, koju je u “Gorskom vijencu” inspirirao Petar Petrović Njegoš;

– treći put, između 1804. i 1820. godine kao rezultat takozvanog Prvog i Drugog srpskog ustanka. Ovaj zločin je izvršen sa ciljem „općeg trijebljenja Turaka-muslimana iz naroda”, opet pod inspiracijom Petra Petrovića Njegoša;

– četvrti put, između 1830. i 1867. godine kao posljedica Hat-i šerifa iz 1830. godine i njegovog aneksa iz 1833. godine. Ovim dokumentom je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva. Slijedom toga, Bošnjaci su protjerani iz Beograda, Užica i Šapca i naselili se u Gornjoj i Donjoj Aziziji, tj. Bosanskom Šamcu i Orašju;

– peti put, nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Iako su se obavezale da će poštivati ljudska prava, Srbija i Crna Gora su ubile i protjerale preostale Bošnjake iz Beograda, Šapca, Užica, Niša, Pirota, Vranja, Nikšića, Mojkovca i Kolašina, porušivši njihove vjerske i kulturne objekte;

– šesti put, nakon austrougarske okupacije kao čin masovnog progona Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Sandžak, Kosovo, Makedoniju i Albaniju;

– sedmi put, kada je srpsko-crnogorska vojska počinila masovne zločine u Sandžaku za vrijeme Prvog balkanskog rata 1912. godine, o čemu najuvjerljivije svjedoče činjenice o masovnom ubijanju i pokrštavanju Bošnjaka Plava i Gusinja;

– osmi put, u plavsko-gusinjskom kraju 1919. godine, kada je crnogorska vojska ponovo izvršila klanje i ubijanje Bošnjaka u tom dijelu bošnjačkog životnog prostora;

– deveti put, za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do 1941. godine Bošnjaci su u tom periodu na različite načine bili diskriminirani i njihov život, vjera, sloboda, imetak i čast bili su ugrožavani do istrjebljenja, posebno u Sandžaku i Hercegovini. Poznat je iz tog perioda stravičan pokolj Bošnjaka u selu Šahoviće, organiziran od strane državnih vlasti 7. novembra 1924. godine;

– deseti put, od 1941. do 1945. godine. To je vrijeme Drugog svjetskog rata kada je po nekim procjenama od srpsko-crnogorskih četnika stradalo oko 106.000 Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i Sandžaku;

– jedanaesti put, potkraj dvadesetog stoljeća od 1992. do 1995. godine izvršen je najkrvaviji zločin genocida, u kojem je ubijeno oko 70.000 Bošnjaka, oko 50.000 Bošnjakinja je silovano, dok je preko milion Bošnjaka protjerano.

Za razliku od svih prethodnih, ovaj posljednji zločin genocida je izvršavan pred očima cijelog svijeta i zato ga nije bilo moguće ni sakriti, ni prešutjeti, ni zaboraviti. Pored punopravnih presuda međunarodnog suda u Hagu o genocidu nad Bošnjacima, Europski parlament je 15. januara 2009. godine donio rezoluciju o Srebrenici, kojom se 11. juli proglašava Danom žalosti i sjećanja na nevine žrtve genocida.

            U zaključku rezolucije Europskog parlamenta kaže se: – Zaključak gore navedenih rezolucija jeste da je veoma važno da predsjednik (EP) proslijedi ovu rezoluciju Vijeću i Komisiji, vladama zemalja članica, Vladi i Parlamentu Bosne i Hercegovine i entitetima, i vladama i parlamentima zemalja zapadnog Balkana na potpuno usvajanje i priznanje 11. jula kao Dana žalosti i sjećanja na nedužne žrtve genocida.

            Ovaj čin će potvrditi evropsku obavezu na:

–        priznanje i sprječavanje genocida

–        posvećenost regionalnoj stabilizaciji, demokratizaciji i unutrašnjoj sigurnosti

–         adekvatno sjećanje na godišnjicu genocida u Srebrenici i na Holokaust koji nas je obavezao, a što mi nismo uspjeli ispoštovati da održimo historijsko obećanje „Nikad više!“

–        potvrdu da se genocid u Srebrenici smatra zauvijek zadnjim masakrom počinjenim u ime etničke ideologije u Evropi.

Bošnjački pogled u budućnost

            Bošnjaci treba da znaju da je genocid završen. Oni se sad moraju dizati iz njegovog pepela, a to će moći, ako Bog da, ako budu imali jaku samosvijest i svijest o Bogu, Koji ih poučava da Mu ni na koji način druga ne pripisuju; da roditeljima dobročinstvo čine; da ne ubijaju djecu iz straha od siromaštva, jer Bog daje nafaku i njima i njihovoj djeci; da budu moralni i javno i tajno; da ne ubijaju nevina čovjeka; da se ne približavaju imetku jetima, osim na najbolji način da im pomognu sve dok ne budu punodobni; da kad vagaju, vagaju pravedno i precizno; da kad govore, govore pravo, pa makar se radilo o njihovim najbližim; da se drže zavjeta kojeg polože Bogu i ljudima; i da slijede jedan Pravi put, a ne krive puteve, koji ih mogu udaljiti od Pravog puta i jedne od drugih!

Dakako, nakon posljednjeg najkrvavijeg genocida Bošnjaci su postali svjesniji svoje vjere, kulture i nacije i svi su sad spremniji braniti se i boriti se za svoje pravo na slobodu, imetak i čast. Shvatili su da je čvrsta vjera u Boga, kao jaka samosvijest, najsnažnija odbrana i najsigurnija borba protiv genocida.

Bošnjaci ne smiju zaboraviti da su ih decenijama prije posljednjeg genocida učili da zaborave svoju naciju, kulturu i tradiciju; prisiljavali ih na debošnjakizaciju, pa im sad smeta što se Bošnjaci vraćaju svojoj naciji, kulturi i tradiciji na način jake samosvijesti o zajedničkoj im sudbini.

Razumljivo je da je druga pouka, nakon pouke o potrebi vjere u Boga, ljubav i poštovanje prema roditeljima, jer onaj koji ne voli svoje roditelje kako će voljeti svoje komšije. Zato je ljubav i poštovanje prema roditeljima odmah uz ljubav i poštivanje Stvoritelja, a potom i ljubav i poštovanje prema komšijama. To su uvezane vrijednosti od kojih nastaje uzvišena vrijednost ljubavi prema čovječanstvu, koje danas pati od mržnje koja se pretvara u zločin protiv čovječnosti.

Dakako, ljubav djece prema roditeljima podrazumijeva i ljubav roditelja prema djeci, pa je, stoga, treća pouka, koju Bošnjaci treba da upamte, ljubav prema djeci i sloboda od straha i siromaštva zbog rađanja djece, jer svako ima svoju nafaku. Ovu pouku treba da čuje bošnjačka omladina, ali i oni koji imaju vlast i moć da im osiguraju uvjete da se na vrijeme žene i udaju i tako formiraju porodicu u kojoj će se rađati zdrava djeca za sreću i uspjeh naše nacije. Zato je ovo važna poruka za bošnjačku omladinu da znaju da svako ima svoju nafaku. Zato, Bošnjaci, nemojte da vam ljubav prema kućnim ljubimcima bude jača od ljubavi prema vlastitom rodu. I nemojte da vam kuće budu velike sa malo djece. Sa mnogo djece mala kuća može postati velika, dok sa malo djece velika kuća može ostati pusta.

Ako su Bošnjaci suočeni s nemilosrdnim mitom i korupcijom, onda je četvrta pouka imperativ prvoga reda, a to je jaka moralna svijest da se ne smije uzimati tuđi hak ni javno ni tajno. Ne postoji ni revizorska ni policijska kontrola koja je u stanju pratiti svakog javnog službenika u državi, u bolnici, u prodavnici, u školi i na fakultetu da li svoj posao radi savjesno i odgovorno, ako javni službenik nema moralnu svijest i savjest da zna razliku između harama i halala, između nepoštenog i poštenog rada, između nemoralnog i moralnog obraza.

Bošnjaci treba da upamte da nikad nijedan narod nije uništen izvana, već iznutra zbog narušenog morala i zato je uvjet svih uvjeta bošnjačkog oporavka moralni preporod, koji podrazumijeva borbu protiv mita i korupcije, protiv laži i klevete, protiv krađe i pohlepe, protiv javnog i tajnog nemorala.

Nikad kao danas nije bilo važno imati svijest da je ubiti nevina čovjeka najveći grijeh. Nažalost, nikad kao danas nije bilo više ubijanih nevinih ljudi. Ubijanje nevinih ljudi nije samo ubijanje hladnim oružjem. Ljudi se danas ubijaju i nebrigom za osnovne uvjete njihovog života. Zato je važno da naglasimo petu pouku nakon genocida, a to je da su gladni, nezbrinuti i neslobodni Bošnjaci, ma gdje bili, na savjesti svakog odgovornog i savjesnog Bošnjaka, ma gdje bio.

Šestom poukom se skreće pažnja na prava jetima, jer njihov imetak je kao vatra koja prži ako se približimo da je sebi uzmemo. Zato, Bošnjače, ne diraj imetak jetima i sebi ruke od jetimskog haka.

A kad vagaš, Bošnjače, budi pravedan i uradi onako kako bi uradio samome sebi, jer niko neće biti pravi Bošnjak sve dok ne bude želio svom bratu Bošnjaku ono što želi samome sebi. A svi želimo da nam se pràvo vaga, pa zato i ti kad vagaš Bošnjacima, vagaj im pràvo, jer to je sedma pouka nakon genocida.

I kad govoriš, govori pràvo, pa makar se to odnosilo na tvoju rodbinu, jer istina je uvjet za mentalno zdravlje pojedinca, a pravda je uvjet za moralno zdravlje nacije. Narod čiji pojedinci govore istinu i bore se za pravdu pobijedit će laž i nepravdu. To je osma pouka za Bošnjake, koji treba da uvijek i na svakom mjestu govore istinu jedni drugima i da se zajedno bore za pravdu.

Deveta pouka Bošnjacima je da polože zavjet Bogu i samima sebi da će čuvati čast i slobodu svoje nacije, kao i da će to prenositi na svoje potomstvo.

Deseta pouka za Bošnjake nakon posljednjeg genocida je da svi zajedno slijede jedan Pravi put, jer ako svako od njih bude išao svojim ličnim putem, razbit će se u sitne čestice, koje mala sila može začas otpuhati. A taj jedan Pravi put za Bošnjake ovdje i sada je put istine i pravde, kojeg su njihovi preci prihvatili i vjekovima slijedili od Gazi Husrev-bega, koji je izgradio hajrate, do Alije Izetbegovića, koji je Bošnjake poveo i vodio od ropstva do slobode. To je put bošnjačkih šehida, koji su svojim životima svjedočili bošnjačku čast i slobodu; to je put bošnjačkog jedinstva u odbrani i borbi protiv genocida; to je put bošnjačke budućnosti u kojoj će svako bošnjačko dijete znati ko mu je prijatelj, a ko neprijatelj; to je put bošnjačkog ponovnog rađanja iz pepela genocida.

 

TOBA I DOVA

BOŠNJAČKO PRIZNANJE I SAVJESNO DJELOVANJE

 

            Povijesni uvid

            Toba i dova mogu promijeniti sudbinu jednog naroda!

 

            Bošnjačko iskustvo

            Ajvaz-dedo je učio dovu da se stijena raspukne i voda proteče do njegovog sela, do njegovog naroda. I stijena se raspukla i voda je protekla i selo je oživjelo i narod se napio vode, te Božje milosti koja blaži dušu svakom čovjeku.

 

            Bošnjački pogled u budućnost  

Dvije riječi – toba i dova –arapske su po porijeklu, ali po značenju one su bosanske i ne treba ih prevoditi, jer svaki prijevod oduzeo bi im snagu izraza i ljepotu značenja.

Toba je ono stanje duše u kojem ona postaje svjesna svojih grijeha: velikih i malih, te počinje tražiti način da ih se oslobodi tako da se više nikad njima ne vrati, a to se na bosanskom kaže toba-i nasuh – iskrena toba poslije koje čovjek postaje druga osoba i započinje drugačiji život. Zato Bošnjaci treba da dođu tobe kako bi mogli pristupiti dovi, jer tako je činio Ajvaz-dedo, pa je vidio stijenu kako se razdvaja i tako mi treba da činimo, pa da vidimo Bosnu kako se spaja u dobru, ljubavi, poštovanju i sreći svojih sinova.

Koji su to naši grijesi kojih treba da smo danas svjesni, koje treba da priznamo i zbog kojih treba da se danas pokajemo kako bi nam bošnjačka dova bila uslišana? Svaki od nas ima svoje osobne grijehe o čemu treba da sam povede računa, jer niko ne nosi teret tuđega grijeha. Svako nosi samo teret svog vlastitog grijeha. No, pored pojedinačnih, budimo hrabri i to priznajmo, mi imamo i zajedničkih grijeha o kojima treba da zajedno vodimo računa da ih se oslobađamo kroz zajedničku tobu i dovu.

Dakako, Bošnjaci ne prihvataju kolektivnu krivnju koju im stalno nameću oni koji teret svog grijeha nastoje prebaciti na njihova leđa, jer nemaju hrabrosti suočiti se sami sa sobom i sa svojim povijesnim grijesima. Dakle, Bošnjaci ne prihvataju teret turske krivnje od pet stotina godina povijesti, jer oni koji nam ga nameću sudjelovali su u osmanskoj povijesti isto koliko i Bošnjaci, a ponekad i više i snažnije od njih.

Međutim, postoje bošnjački zajednički grijesi pred kojima ne smiju zatvoriti oči, a to su: grijeh džahiluka i grijeh kiburluka.

U najkraćem, džahiluk kao nepismenost, neukost i neinformiranost najveći je neprijatelj Bošnjaka, jer je to izvor drugih grijeha, kao što su: maloumnost, povodljivost, naivnost, lahkovjernost, prevrtljivost, ovisnost, zakržljalost, zapuštenost, laž, prevara itd. Nekada su neki od tih grijeha bili nezamislivi u našim selima i kasabama zato što je važilo pravilo zajedničke brige o javnom moralu po hadisu u kojem se kaže da ako neko vidi neko ružno djelo neka ga spriječi rukom; ako ne može rukom, neka to učini jezikom; ako ne može jezikom, neka to prezire srcem, ali to je onda najslabije stanje vjere i morala. Danas Bošnjaci potrebuju ruku vrijednog čovjeka koji će našu djecu sa ulice povesti u školu, džamiju i fabriku i tako ih spasiti od iskušenja alkohola, droge i prostitucije; danas naš narod treba moralni jezik uleme koja zna objasniti razliku između moralnog i nemoralnog puta u našem životu; i danas treba da među nama ima onih koji imaju srce da preziru nemoral koji nas okružuje.

I o bošnjačkom drugome grijehu kiburluka – umišljenosti, oholosti, bahatosti, sebičnosti – Bošnjaci treba da govore, jer iz njega proističu svi problemi našeg nesnalaženja u vjeri, kulturi, sportu, politici, ekonomiji itd. Rijedak je slučaj u svijetu da tako jedan mali narod, kao što je naš, ima toliko velike pojedince u svim oblastima ljudske djelatnosti, a da, opet, ima tako malo kolektivne svijesti o sebi, o svojoj povijesti, o svom jeziku, o svojoj kulturi, o svojoj budućnosti. Vrijeme je da pred Bogom i samima sobom priznamo taj svoj veliki grijeh, te da se iskreno pokajemo uz tobu Allahu Uzvišenom da ubuduće umjesto kiburluka prakticiramo skrušenost pred Allahom i odanost pred zadatkom za dobrobit svog naroda i svoje domovine.

Ako su Bošnjaci svjesni tih grijeha, ako su hrabri da ih priznaju i ako su spremni da učine tobu-nesuh, onda mogu proučiti dovu i nadat se da će im biti uslišena, kao što je bila uslišena vjerovjesnicima. Postoji, međutim, još nešto što treba znati da bi Bošnjacima dova bila uslišena. Naime, El-Bejheki kaže da je jedan ashab rekao: – Ja znam kad mi je dova uslišena. Na to će neko: – Zar ti znaš kad ti Bog uslišava tvoje dove? – Da, znam: onda kad mi srce zadrhti i kada mi se koža naježi i kada mi oči zasuzei kad osjetim da mi je put do Božje milosti otvoren. Dakle, tada znam da mi je dova uslišena!

Zato, Bošnjače, kad učiš dovu neka ti srce zadrhti, neka ti se koža naježi i neka ti oči zasuze da osjetiš da ti je put do Božje milosti otvoren.

***

Bože, budi s nama, a ne protiv nas! Bože, sretno okončaj kraj našeg života, uvećaj naše nade, u zdravlju spoji naše dane i noći, naš put i naša očekivanja upiši u Tvoju milost, polij grijehe naše Tvojim oprostom, pouči nas da ispravljamo naše mahane, uvećaj nam pobožnost, obdari nas znanjem da čitamo nove znakove iz Tvoje vjere! Bože, mi se u Tebe uzdamo i na Tebe oslanjamo!

Bože, učvrsti nas na Pravom putu, spasi nas od grijeha zbog kojeg ćemo se kajati na Sudnjem danu, olakšaj nam dunjalučke terete, opskrbi nas životom časnih i poštenih ljudi, oslobodi nas i udalji od zla zlih ljudi! Tvojom milošću udalji naše očeve, i naše majke, i našu braću, i naše sestre od vatre, o Savršeni i Svepraštajući, o Plemeniti i Svezaštićujući, o Sveznajući i Svemoćni!

Hurmetom šehida naših molimo Te, Bože, da nam grijeh nestane, da nam briga prestane, da nas bolest ostavi, da nas strah napusti, da nas siromaštvo ne prati, da nas bijeda ne vidi, da nas ljenost ne uhvati, da nas krivi put ne prevari, da nas prijatelji ne zaborave, da nas neprijatelji ne progone, da nas izdajnici ne prodaju, da nam narod bude slobodan, da nam domovina bude ponosna, da nam dom bude siguran, da nam društvo bude pošteno, da nam povratak kući bude uspješan, da borba za istinu i pravdu bude trajna, da nam zajedništvo u vjeri bude omiljeno, da nam život sa komšijama bude dragovoljan.

Molimo Te,Bože, da tuga bude nada,da osveta bude pravda,da majčina suza bude molitvada nam se više nikada i nigdje ne ponovi genocid!

O Allahu, o Allahu, o Allahu, o Svemilosni! Ti Koji si početak za sve početke i kraj za sve krajeve! Ti Koji si savršena moć! Ti Koji si Milostiv prema nemoćnim – miskinima! Ti Koji si Najmilostiviji od svih milostivih! Ti si Allah, jer drugog Boga osim Tebe nema! Slava neka je Tebi, mi smo nepravedni prema sebi! Bože, neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s., na njegovu porodicu i njegove ashabe, i neka je naša zadnja dova: Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova! Amin!

Izvor: http://www.sbk.eu.com

Obilježeno 20. godina žločina u Duljcima

Izvor: uskportal

U organizaciji MZ Orašac danas je u naselju Duljci obilježena, sada već dvadeseta godišnjica od zločina 40 civila Bošnjaka. I ovaj put, kao ranijih godina, obilježavanju godišnjice prisustvovali su brojni članovi porodica koje su 23. septembra 1992. godine, ali i cijelim tokom agresije, doživjele gubitak svojih najbližih.

Govoreći u ime MZ Orašac, Ibrahim Begić je podsjetio na zločin počinjen na mjestu gdje se nalazi spomen-obilježje u Duljcima, kazavši da su upravo na ovom mjestu ubijeni najslabiji, stari i nemoćni što govori najbolje o onima koji su počinili ovaj zločin. Naglasio je da se ipak ova godišnjica dočekuje sa više vjere u pravdu, s obzirom da su pravosudne institucije već pravomoćno osudile četvoricu zločinaca, dok su i drugi locirani. Kako je ovom prilikom posebno naglasio, najvažnije za istinu i trajno obilježavanje ovog mjesta i događaja jeste činjenica da su zločinci priznali učinjena nedjela, za što su i osuđeni.

Nakon ovog obraćanja upriličeno je učenje jasina, a zatim je sve prisutne na 23. septembar 1992. godine podsjetio i Dr. Mujo Begić. Begić je u svom obraćanju na tragične historijske događaje poseban fokus stavio je na događaje septembarskih dana 1992. godine kada se desio zločin u Duljcima.U ime svojih sugrađana Begić je još jednom zatražio od predstavnika općinske i kantonalne vlasti, da se na ovom mjestu izgradi spomen – obilježje dostojno žrtava.Govoreći o potrebi pamćenja ovog događaja, kazao je kako nisu potisnuta bolna i tragična sjećanja, jer su ovdje ubijana i djeca i starci koji ni za šta nisu bili krivi, služeći prije tog tragičnog čina kao roblje tadašnju vojsku Republike Srpske.

Po obraćanju dr. Begića upriličeno je polaganje cvijeća na spomen obilježje, te učenje fatihe pred duše nedužnih žrtava.

Na pitanja prisutnih predstavnika medija općinski načelnik Albin Muslić je današnje evociranje uspomena na stravični zločin označio vrlo bitnim trenutkom kada treba stati uz porodice i sjećati se žrtava. Kazao je kako je veoma značajno da  je jedan dio učesnika stravičnog zločina u Duljcima, priveden pravdi i osuđen, ali  i da su drugi učesnici dobro poznati, te da se zna gdje žive i šta rade. Žrtvama u Ljutočkoj dolini treba više pravde i istine, a općina Bihać će u narednom periodu, kako je najavio Muslić, planirati izgradnju spomen – obilježja, kojim će se trajno obilježiti mjesto stravičnog zločina.

„Ovo je još jedan od mnogobrojnih teških trenutaka i dana kada se prisjećamo žrtava proteklog rata. Mještani Ljutočke doline, danas se prisjećaju svojih najmilijih, koji su prije 20 godina nevini ubijani samo zato što su pripadali drugom narodu. Iskreno se nadam da će do 21. godišnjice ovog zločina biti uhapšeni i procesuirani naredbodavci ovog zločina, da ne bude završeno samo osudom i priznanjem počinioca ovog zločina.“, rekao je u svom kratkom obraćanju za medije Predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona Admir Hadžipašić.

Obilježena 71. godisnjica stradanja Bosnjaka Ljutočke doline

Izvor: RTV USK, 6. 09. 2012.

– Za zločine počinejene prije 71 godinu na području Kulen-Vakufa i Ljutočke doline niko nije odgovarao

-Danas je na mostu Buk kod Kulen-Vakufa organizirano polaganje cvijeća i odavanje počasti poginulim mještanima Ljutočke doline u Drugom svjetskom ratu. Prije 71 godinu, u nekoliko je dana na početku septembra, zbijeg koji se kretao iz pravca Kulen-Vakufa razbijan na različitim lokalitetima ove mjesne zajednice, kada su naoružane bande takozvanih ustanika vršile silovanja i egzekucije odvojenih grupa.

Mujo Demirović, jedan od prisutnih poštovalaca žrtava ovog zločina, kaže da nikad nije kasno za istinu, da su danas probuđena mnoga srca i umovi, te da će mnogi prenijeti dalje priču o ovom događaju.

Vlast je nakon Drugog svjetskog rata rehabilitirala aktere ovih monstruoznih događaja, pa se zbog toga o njima dugi niz godina nije smjelo ni govoriti. Iako nije poznat tačan broj poginulih, pretpostavlja se da je tih dana na ovom području ubijeno više od 2.300 Bošnjaka. Za mnoge zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, uključujući i ovaj, dosad niko nije odgovarao.

Obilježena 10. godišnjica od otkrivanja jame Tihotina

Izvor: bihac.org

 – Mjeseca septembra 2002. godine, nakon otkrivanja 4-e masovne grobnice na području Općine Bihać, počelo se s ekshumacijom tijela bošnjačkih žrtava, ubijenih i bačenih u jamu Tihotina.  Tokom ekshumacije izvađena su 53 tijela žrtava zločina, koji je počinjen tokom agresije na BiH 1992. godine. Deset godina od početka ekshumacije, obilježena je godišnjica otkrivanja ove jame iz koje je izašla istina o još jednom masovnom zločinu nad nedužnim civilima Ljutočke doline. Organizacioni odbor obilježavanja godišnjice otkrivanja stravičnih razmjera zločina skrivenog u jami Tihotina, upriličio je danas prigodan skup na Tihotini gdje je  položeno cvijeće ispred spomen – obilježja,  proučen jasin pred duše nevinih žrtava, te sat historije.

Tokom sata historije, dr. Mujo Begić je podsjetio sve prisutne na ideološki pripremljen  i plansko sproveden zločin, o kojem samo na području Bosanske krajine svjedoče stotine masovnih grobnica u kojima su pronađene bošnjačke žrtve, ali i pisani tragovi koji dokumentuju planski zločin nad nedužnim Bošnjačkim civilima. Nedužnim žrtvama koje su pronađene u ovoj masovnoj grobnici danas je polaganjem cvijeća odao počast i općinski načelnik. Dajući odgovor na pitanje predstavnika medija koji su pratili ovu godišnjicu, Muslić je kazao kako svi zločinci koji su na bilo koji način učestvovali u ovom zločinu moraju odgovarati za svoja nedjela pred institucijama pravosuđa. Ljutočka dolina, svake godine oplakuje i sjeća se jednog stravičnog vremena tražeći i očekujući pravdu za svoje žrtve.

Podsjećanje na zločin nad mještanima Ljutočke doline, kako je naglasio, jeste obaveza svakog građanina Bihaća, a posebno mladih generacija koje imaju obavezu čuvanja istine ojednom teškom vremenu u kojem su ubijana djeca, žene i starci, samo zbog svog bošnjačkog identiteta.

Zločin na Graravicama niko ne spori, ali treba da se zna i za zločin nad Bošnjacima Ljutočke doline ‘41.godine

Izvor: USK Novine Krajina, od 24.08.2012.

Prošlo mjesečno obilježavanje 71. godišnjice stradanja Srba, Jevreja i Roma bihaćkog kraja u Drugom svjetskom ratu na spomen-obilježju Garavice, ponovo je aktualizirao historijski pristup ovom zločinu i kojeg su počinile ustaške snage, ali i stravičnom zločinu i genocidu nad Bošnjacima Ljutočke doline u jesen 1941. godine kojeg su počinili  ustanici, koji su kasnije postali partizani i pripadnici NOB-a, a poslije rata visoko-rangirani oficiri tadašnje JNA-a. Iako tačan broj ubijenih nikada nije utvrđen spominju se brojke od 12.000 ubijenih bez konkretnog spiska mučki ubijenih stanovnika tadašnjeg Bihaćkog sreza srpske, jevrejske i romske nacionalnosti, koristi se na žalost u dnevno političke svrhe, a istovremeno prešućuje stravični zločini nad Bošnjacima bihaćkog kraja. Prema riječima Muje Begića, autora nekoliko knjga o  stradanju Bošnjaka Ljutočke doline, za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaški zločini su nakon rata kažnjeni i procesuirani a porodice žrtava dobile satisfakciju, dok to nije bio slučaj sa preživjelim porodicama Bošnjaka.

Vrijeme je da se stavi tačka na i kada su u pitanju zločini u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Zločin nad Srbima se desio u Garavicama, i to niko ne spori, ali treba da se zna i za zločin nad Bošnjacima Ljutočke doline koji su 6. septembra 1941. godine zvjerski ubijani od ustanika na Golubnjači, Čovki, Kliškim barama na mostu. Taj zločine srpskih ustanika sistemski je zataškavan i nije nikada u potpunosti uspjelo da se sazna obim i veličina zločina. Premda do danas nije utvrđen tačan broj ubijenih podaci govore oko 2.500 Bošnjaka, -kaže Begić.

On ističe da je taj zločin bio klasina odmazda za ustaške zločine nad Srbima, koji su prilikom hapšenja i ubijanja srpskog stanovništva nosili fesove na glavama i na taj način krivicu svalili na muslimane ovog kraja. Zanimljivo je da se o ovom zločinu nakon rata nije smjelo govoriti a naredbodavci su čak i postali visoki oficiri i generali tadašnje JNA i komunističke partije. U prilog tome idu i dokumenti do kojih je došao Begić, a iza kojih se jasno vidi da su državne strukture nakon rata formirale komisiju za utvrđivanje istine o ratnim zločinima, a da ta komisija nikada nije niti slova napisala o zločinima u Kulen Vakufu i Orašcu. Iako je za sva sela u Bihaćkom srezu bila formirana komisija, niakda nije bila formirana za sela Kulen Vakuf i Orašac, što je vidljivo iz dokumenata toga perioda.

Najveći broj stradalih nikada nije pronađen niti dostojno sahranjen. Sistematski je prešućivana istina o stradanju Bošnjaka Ljutočke doline istovremeno im namećući oreol krivnje za zločine nad Srbima. Da stvar bude još gora čak su tad ubijeni i sudije Bošnjaci, koji su u Martinbrodu prvo osudili zarobljene muškarce na smrt, a potom doživjeli istu sudbinu od sojih dojučerašnjih komšija, kaže Begić.

HISTORIJA STRAŠNIH ZLOČINA I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA SE PONAVLJA

Autor: Muhamed Hodžić
Izvor:http://www.bosnjaci.net

Ekshumacije masovnih grobnica, zajedničke dženaze i ukopi bošnjačkih žrtava iz proteklog rata (1992-1995) svjedočanstvo su da se historija strašnih zločina i genocida iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ponovila na najsuroviji način dovodeći pred svršen čin postojanje bošnjačkog naroda na prostorima Bosne, posebno njenog dijela koji je uzrokom genocida i istrebljenja nazvan Republika Srpska.

Činjenica da su se zločin i genocid iz Drugog svjetskog rata ponovili našim generacijama obavezuje historičare i naučne radnike na opsežan rad da bi se istina o događajima iz oba protekla rata cjelovito spoznala i prenijela budućim generacijama, kako i njih ne bi pratila zla kob prošlosti.

O razmjerima genocida kojeg su Srbi počinili nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini od 1941.-1945. nije se smjelo govoriti i istraživati u bivšoj SFRJ, jer to nije odgovaralo nosiocima velikosrpske ideologije, već se to prešućivalo ili deklarativno spominjalo bez konkretnih podataka o žrtvama i detaljima zločina.

Tek što je istraživački rad, potaknut padom komunizma i uvođenjem demokratije zaokupio pažnju javnosti, raspad bivše Jugoslavije je nezasluženo potisnuo u drugi plan događaje iz 1941.-1945., bez čijeg rasvjetljavanja, zasigurno, nije moguće shvatiti ni protekli rat.

Da su se zločini ponovili istom narodu, na istim područjima, na jednako okrutan način, i da su Bošnjaci ponovo postali najveće žrtve velikosrpske agresorske politike, svjedoči vrijedna arhivska građa Islamske zajednice u BiH sa sjedištem u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Pružajući na uvid javnosti svjedočanstva o stradanju bošnjačkog naroda, naše je nastojanje da upotpunimo i potaknemo novije istraživače na tematiku Drugog svjetskog rata, fašizma, genocida te najavljenu rehabilitacju četništva u Srbiji.

Istočna Bosna očajnički moli reisa Spahu za pomoć

U dopisu upućenom reisu-l-ulemi Fehimu ef. Spahi, 30.septembra 1941.godine, predstavnici tadašnjih kotara Srebrenice, Vlasenice, Rogatice, Višegrada, Čajniča, Goražda i Foče, izvijestili su vrhovnog vjerskog starješinu o nezapamćenom stradanju Bošnjaka, tražeći adekvatnu pomoć i zaštitu kako bi se spriječila potpuna propast naroda. U dopisu se navodi: „Unazad dva mjeseca u Bosni i Hercegovini nastupilo je takvo stanje, da muslimani bez ikakve svoje krivice, na sve strane trpe i stradavaju. Desetine hiljada muslimana, muškaraca i žena, odraslih i djece, poubijani su na najsvirepiji način i na stotine miliona muslimanskih imanja je popaljeno, opljačkano i uništeno. U mnogim mjestima oni su potpuno istrijebljeni, a u pojedinim se ništa ne zna za njihovu sudbinu“. Izvjestioci dalje navode kako su Srebrenica i Vlasenica već duže vrijeme u rukama četnika, tako da se samo može slutiti kakva je grozna sudbina snašla one koji su u tim krajevima zaostali. Prekinute su saobraćajne veze na istočnoj pruzi preko Romanije i Kalinovika, a time i sve veze sa pograničnim kotarevima Rogatice, Višegrada, Čajniča, Goražda i Foče. Na poziv vlasti muslimani su kao poslušan element predali oružje i nemaju se čime braniti.Obruč se stezao oko Rogatice i Višegrada, tako da je i za stanovnike ovih krajeva bilo izvjesno da će doživjeti sudbinu Vlasenice i Srebrenice.

Zločini nad civilima

 

Ritual klanja i pokazivanje srpskog junaštva s nožem na vratu


Na istom zadatku: Ustaša, četnik i Hitlerov vojnik

Osveštavanje Draže Mihajlovica (simbolu srpskog zla na Bošnjacima)  danas se vrši podizanjem spomenika uz punu podršku crkve,

„Istrebljenjem muslimana ispunila bi se želja srpskog stanovništva da stvore apsolutnu srpsku većinu kako bi imali opravdanje za svoje zahtjeve, da se ti kotarevi pripoje Srbiji“, zaključuju predstavnici muslimanskih kotara.

„Muslimanima prijeti najveća opasnost. Ako im se želi pomoći, to treba hitno učiniti i u dovoljnoj mjeri, inače biće kasno. Nikada nismo doživjeli teže dane i teži mjesec Ramazan“ stoji u dramatičnom apelu u kojem muslimanski predstavnici iz Srebrenice, Vlasenice, Rogatice, Višegrada, Čajniča, Goražda i Foče: M.H. Ahmet, Nalbanta Nezir, Muhamed Hodžić, Enes Holučlić, Hamdija Jamaković, Rasim Begović, Huso Vreto, A. Dreca, Jesenković Uzeir, S.Karalić, Mustafa Tufekčić, Šaćir Bešlić, Ahmed Teskeredžić, Osman Selimović, Jusuf Jamaković, Bajraktarević Muharem, Sijerčić Hamdija, Sulejman Pešta, Hajro Burovac, Edhem Baković i M.Maglajlija traže od reisu-l-uleme Spahe da posreduje kod tadasnjih vlasti kako bi se iznašla pomoć u oružju i hrani koja bi spasila muslimansko stanovništvo od pokolja i gladi.

Sa istim zahtjevom pojedinačno su se reisu-l-ulemi obratili 25. novembra 1941. godine muslimanski predstavnici Goražda i Foče, navodeći kako “zapovjednici mjesta, prepušteni sami sebi vrše u zajednici sa preostalim civilnim stanovništvom posljednje junačke pokušaje da se spriječi prodor četnika u ova još nezauzeta muslimanska mjesta. Sve do danas tražena pomoć nije stigla. Posljednji pokušaj vršimo, obraćajući se osobno Vama, čvrsto uvjereni da nas u najtežim trenucima nećete iznevjeriti. Kasno pružena pomoć nije pomoć, već ubistvo, zato pomozite, dok se pomoći može“, stoji u očajničkom vapaju muslimanskih predstavnika iz Goražda i Foče.

Foča kao simbol stradanja muslimana u Drugom svjetskom ratu – Italijani u Foči 1941. kao Holanđani u Srebrenici 1995.

U arhivskoj građi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iz perioda Drugog svjetskog rata pronašli smo autentične podatke o stradanju muslimana Foče u Drugom svjetskom ratu i licemjernom ponašanju tadašnjih svjetskih sila, prvenstveno Talijana, prema nezaštićenim civilima. Prema toj dokumentaciji presudan trenutak za pad Foče bilo je neobjašnjivo povlačenje talijanskih vojnih vlasti iz grada u noći izmedu 04. i 05. decembra 1941. godine. Talijani su napustili Foču nakon što su tri dana ranije, odmah po odlasku hrvatske vojske, putem telala objavili građanima da se osjećaju mirno i sigurno i da ne napuštaju grad i domove pošto im talijanske vlasti garantuju potpunu sigurnost za živote i imovinu.

Kroz arhivsku građu jasno se vidi da su se za aktivnosti Talijana na području istočne Bosne i njihovo „šurovanje“ sa četnicima živo zanimale vlasti NDH o čemu svjedoči pismo Ministarstva vanjskih poslova NDH od 23. maja 1944. godine, zavedeno pod oznaku O.P. 40/44, koje je upućeno reisu-l-ulemi Islamske vjerske zajednice u BiH.

U tom pismu pročelnik političkog odjela dr.V.Rieger obavještava reisa o odluci Ministarstva da se prikupi i obradi službeno gradivo koje rasvjetljava postupak i djelovanje Talijana na ovim prostorima u periodu od travnja 1941.do rujna 1943.godine, a naročito njihovu saradnju s četnicima. Ministarstvo dalje navodi kako je sav posao povjeren zagrebačkom novinaru Franji Pavešiću, i da Ministarstvo o tome ima namjeru izdati knjigu.

Nakon što su Talijani licemjerno predali Foču i Bošnjake na milost i nemilost četničkim koljačima, četnici su odmah, dva sata nakon okupacije grada, izvršili mobilizaciju i naoružanje cjelokupnog pravoslavnog stanovništva starosne dobi od 16 do 60 godina i uputili ih u još nezauzeta područja fočanskog kotara.

Istog dana, 05.decembra, održan je javni zbor pod geslom „Oslobodilačka i osvetnička vojska“ i izdate su prve četničke naredbe u pogledu postupaka prema lokalnom nesrpskom stanovništvu. Tako se između ostalog konstatuje da su svi trgovci muslimani bili dužni da istog dana predaju ključeve svojih radnji; sve muslimanske i katoličke kuće morale su biti stalno otvorene i vrata se nisu smjela zaključavati ni preko noći; sve muslimanke i katolkinje morale su doći u logor gdje je organizovano krojenje i šivenje četničke odjeće; svo nesrpsko stanovnistvo moralo se lično javljati četničkoj komandi itd.

Ubrzo nakon toga, četnici su ubili domobrane koje su prethodno zarobili Talijani i predali ih četnicima. Pobijene su i sve zatečene izbjeglice iz Višegrada, Rogatice, Goražda, Ustikoline i okoline Foče, medu njima ugledne ličnosti kao što su Mehaga Džebo iz Džindića, Smailaga Šiljak i njegov sin Meho iz Osanice, Mustajbeg Šuvalija iz Gođena.

Sve radnje su otvoreno i legalno četnici opljačkali, a zatim su prepuštene haračenju seljačkog pravoslavnog svijeta. Posebne patrole zašle su po uglednim muslimanskim kućama i pokupile sve živežne namirnice, novac i dragocjenosti. Uslijedilo je noćno izvođenje i ubijanje muslimanskog muškog življa.

Za muslimane je nastalo očajno stanje, jer je ubijanje bilo nastavljeno. Kuće su, posebno u selima, bile mahom popaljene a muškarci poubijani dok su oni koji su preživjeli prvi val ubijanja, bili prepušteni gladi, jer su četnici sve životne namirnice opljačkali.

Stradanje sela Dragočava

Fočansko naselje Dragočava je datiralo od prvih stanovnika Balkana – Ilira, a rudokopi u tom mjestu, prema nekim historijskim izvorima, svjedoče da se tamo kopala i talila ruda još u doba Rimljana. U tom mjestu postoji i lokalitet koji podsjeća na bogumilski period a riječ je o Rudinom Brdu, na kojem je locirana nekropola od osam bogumilskih stećaka. U Drugom svjetskom ratu muslimansko stanovništvo Dragočava, prema svjedočenju Alije Delića, doživjelo je svojevrsnu tragediju. Prije nego što su zauzeli Foču, četnici su zaposjeli okolna područja ponašajući se u skladu sa uputstvom komandanta sreza fočanskog i cijele jugoistočne Bosne kapetana 1. klase Sergija Mihajlovića a u vezi odnosa prema Turcima (kako su nazivani Muslimani). U uputstvu je stajalo:

„Sve četničke jedinice, grupe, pa i svaki pojedinac Srbin dužni su da vrše pritisak na Turke da predaju oružje. Odmah uputiti četničke patrole po turskim selima i od Turaka po svaku cijenu nastojati oduzeti oružje, milom ili silom vodeći računa da pri tome ne strada nijedan Srbin. Kada se stekne uvjerenje da su Turci predali oružje, pojedince proglašavati ustašama i pristupiti oduzimanju njihove pokretne imovine, a naročito nastojati iznuditi zlato. Potom te pojedince i ubijati i na taj način stvarati stanje demoralizacije i straha među Turcima. Takvo stanje treba da potraje sve do početka konačne akcije za uništenje Turaka, koja će uskoro i uslijediti.“

To uputstvo je primijenjeno i u slučaju Dragočave. Uz pljačku i premetačinu vršen je nesnošljiv teror prema muslimanskom stanovništvu, koje je i onako bilo napola mrtvo i izbezumljeno od straha gledajući smrt svojih očeva i braće.

Uslijedile su instrukcije Draže Mihajlovića četnickim komandama, na osnovu kojih je trebalo pristupiti istrebljenju muslimana. Prva u redu za četničke pokolje našla su se muslimanska sela bliže Foči: Dragočava i Sas. Na osnovu naredbe četničkog komandanta Sergija Mihajlovića, napad na Dragočavu i Sas je određen za 09. januar 1942. godine a za tu akciju je odabrana fočanska četnička grupa pod komandom Danila Hadživukovića, Dragočavski četnički bataljon pod komandom Vojina Mališa sa dijelom četnika iz Zavalita, te grupa iz Orahova i Slatine iz Drugog četničkog odreda poručnika Milana Matovića. U naredbi je stajalo: „Dragočavu i Sas sravniti sa zemljom. Ostaviti samo bolje zgrade u koje bi se mogli naseliti Srbi. Stanovništvo sve poklati i pobiti bez obzira na pol i godine starosti.“ Tako su u ranim jutarnjim satima 09. januara 1942. godine, na Dragočavu navalile sa svih strana četničke rulje. Tom prilikom četnici su pohvatali 33 osobe pretežno žene, djecu i starce i zapalili ih u jednoj štali (neki su živi zapaljeni a neki prethodno zaklani). Ubijanja su nastavljena. U toku 1942. godine, četnici su kod vira Krvavca na Čehotini, zaklali Salka Karupa i Zejnila Hurića, a 19.08.1942. kada je Foča drugi put pala u četničke ruke, zaklali su ženu i dvoje djece Omera Velića. U Bukovici (izmedu Pljevalja i Čajnica) zaklali su ženu i dijete Šaćira Jerkovića, koji su se tamo sklonili kod rodbine poslije prvog pokolja u Dragočavi. Nakon što su 07.02.1943. završili akciju u Bukovici i etnički očistili cijeli kraj od Pljevalja do Drine, riješeno je da se nastavi sa uništenjem preostalih preživjelih po selima oko Foče. Tada su se dijelovi Drinskog četničkog korpusa – Fočanska četnička brigada – pod komandom kapetana Milana Matovića, ponovo sručili na Dragočavu i pohvatali devetnaest osoba. Četnici su petnaest osoba poklali i zapalili u jednoj štali, dok su ženu Avda Karupa, Senu i troje djece, odveli u obližnje srpsko selo Miliće i tamo ih žive bacili u vatru, tako da su umrli u strašnim mukama. Poznavaoci prilika tvrde da su u Dragočavi stradali i muslimani iz drugih obližnjim muslimanskih sela koji su tu privremeno našli sklonište.

Pokrštavanje muslimana sela Podbrijeg

Nakon što su Srbi izvršili pokolj nad muslimanskim stanovništvom Bukovice, od 05.do 07.februara 1943. godine, četnička komanda je donijela odluku da se pokolje i muslimansko stanovništvo sela Podbrijeg kod rijeke Tare ali je naknadno odlučeno da se ipak izvrši pokrštavanje. Muslimani su se našli u vrlo teškoj situaciji. Prihvatiti smrt je vrlo teško i bolno, a pokrstiti se i napustiti svoju vjeru, takođe je bilo teško. U takvim prilikama se od dva zla bira manje, pa su pristali da se krste. Svi muškarci su dovedeni u crkvu na Crkvice gdje su ih između ostalih dočekali lokalni četnički komandant Drago Bojević i pop Jovo Radović. Pop je uzeo jednu već pripremljenu za taj čin kantu vode u koju je zamakao jelovu grančicu i čitajuci molitvu, prskao vodom muškarce. Obred krštenja je vrlo brzo završen nakon čega je pop Jovo rekao kako su oni sada pravoslavci i da se trebaju pridržavati propisa pravoslavne vjere.

Sutradan su pokršteni žene i djeca. Prema spisku pokrštene su sljedeće porodice:
1.Hodžić Osmo, njegova žena, tri sina i dvije odrasle kćerke;
2.Hodžić Mujo, žena i pet kćerki;
3.Hodžić Suljo, brat i sestra;
4.Hadžiavdić Aljo, žena, brat, dvije sestre, četvero male djece;
5.Avdić Bećir, žena, tri sina i kćerka;
6.Šabanović Ahmet, žena, dva sina i tri kćerke;
7.Zukanović Muho, žena, četiri sina, četiri snahe i dvije kćerke;
8.Zukanović Hasan, žena, tri sina i kćerka;
9.Zukanović Huso, tri sina i dvije kćerke;
10.Zukanović (Mehe) Salko, žena, tri sina i pet kćerki;
11.Zukanović Hamid, žena, tri sina i tri kćerke;
12.Zukanović (Bećirev) Salko, žena, dva sina i kćerka.
Pored navedenih porodica pokrštene su i osobe iz Grdijevića koje su se sticajem okolnosti našle u Podbrijegu:
1.Đedović Hasan, žena, sin i kćerka;
2.Đedović Jusuf, žena, dva sina i kćerka;
3.Četiri snahe Malinovićke;
4.Hamid Hodžić, dijete.
Pokrštene muslimanske porodice su dobile nova imena i prezimena. Tako su svi Zukanovići osim Hamida i njegove porodice dobili prezime Jovanovići t.j. Alji su dali ime Jovan, a porodici Jovanovići po Jovanu. Avdić Bećir i njegova porodica su dobili prezime Božovići pošto je Bećir dobio ime Božo, itd. Neki mještani Podbrijega stradali su u toku rata. Tako je na početku 1942.godine četnički vođa Spasoje Dakić na Uzlupu poklao pet Hodžića koji se ne nalaze na spisku pokrštenih.

SRPSKI CILJEVI I IDEALI –  Pismo kapetana Miloša Jovanovića

O stvarnim namjerama srpskih predstavnika prema BiH i Bošnjacima svjedoči pismo koje je kapetan Miloš Jovanović (bio je aktivan na području istočne Bosne), uputio komandantu Zeničkog vojnog četničkog odreda Golubu Mitroviću. To pismo, datirano 13.februara 1943. godine pod oznakom Str. Pov. br. 21/43, palo je u ruke Bošnjaka. Nakon što je ukratko opisao situaciju na svom terenu, pomenuti Jovanović u pismu podsjeća Mitrovića na razloge njihove „oslobodilačke“ borbe, pa kaže: „nije dosta pripovedati kao što ti činiš da se borimo da sačuvamo naša sela i svoj svet, jer naši su ciljevi viši, a naša sveta borba mora dovesti do ostvarenja ideala naših dedova i otaca, koji su za te ideale prolevali krv i ostavljali kosti. Ciljevi naše borbe kako ih je naša vlada formulisala su:

1. Borba celokupnog naroda pod skriptom kralja Petra II;
2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke;
3. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Talijanima i Nemcima (Trst, Gorica, Istra, Koruška, kao i Bugarska i severna Albanija;
4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata;
5. Stvoriti neposredne zajedničke granice izmedu Srbije i Crne Gore kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…, naveli smo samo neke četničke ciljeve iz pisma Jovanovića.

Možda tebi i tvojim borcima ovi ciljevi izgledaju veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vođstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošicama stršile su muslimanske munare a pred džamijama su Turci vršili svoja srmdljiva pranja, kao što i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nigdje nećete naći niti jednog Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednog njihovog groba, nijednog šiljka (nišana) jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje sprskog naroda, a isto tako dosljedno i potpuno uništio i posljednji trag na mrskog Turčina, te je ostao čist i sposoban za velika dela balkanskog i svetskog rata za oslobođenje i ujedinjenje svih srpskih zemalja. To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, a da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati.“

O pokoljima na području Foče, Čajniča i Višegrada, Jovanović kaže sljedeće: „Tamo sada nema više niti jednog muslimana, a za njihova naselja i kuće više se ni ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada bili uzurpirali turski uljezi sada čeka na srpske ruke da je obrade. Čuli ste i za uspešnost boraca u srezu Stolačkom. Nekada je u tom srezu bilo oko 26.000 muslimana i katolika. Sada osim nekoliko familija u samom Stocu, nema niti jednoga muslimana, niti katolika. Počelo je spremno i uspešno, treba samo istrajati i nastaviti. Mi u ovim krajevima još ne smijemo početi, jer nije vreme podesno. Naprotiv morate sve preduzeti da na svoju stranu privučete muslimane. Najbolje da im stalno pretite, pa tu i tamo ponekog i napadnete, ali da se ne zna ko je učinio. Recite da su to učinili neodgovorni elementi i pozovite ih da se sami brane u zajednici s vama. Možete ih i lepim rečima zvati u svoje redove, slati im u tom smislu i pisma i pozive, ako smatrate, ako to može dovesti do cilja. To morate iskoristiti, a kad dođe naš dan znaćemo kako ćemo razgovarati. „
Na kraju pisma stoji:

S verom u Boga za kralja i otadžbinu!
Pečat mrtvačka lubanja i dvije kosti
Komandant ozrenskog korpusa
Kapetan I klase Miloš M.Jovanović

Ovo pismo je pročitano na konferenciji muslimanskih predstavnika održanoj 28.februara 1943. godine u Prijepolju. Četnički ciljevi i ideali koje navodi Jovanović, nisu bili ništa novo za muslimane. O tome izvjesni Mujezin navodi sljedeće: »Za nas muslimane ovome ne treba komentara. Mi smo znali i znamo šta nam spremaju i žele srpski šovinisti i megalomani. Nama je drago da smo došli do jednog nepobitnog dokumenta iz kojeg je to svakom vidljivo i jasno. Za njih je sveta borba klanje ljudi, staraca i žena u Drinu, Lim, rezanje dojki majkama, paljenje živih ljudi. Za njih je sveta borba ono što je za ostali kulturni svijet divljački zločin. Za njih je veliki uspjeh popaljena muslimanska sela čajničkog, fočanskog, višegradskog i pljevljanskog kotara… Dosta je ako istaknemo da danas ne postoje uopće sela iz pomenutih kotara: Tuhovo, Zaborak, Miletkovići, Hunkovići, Parlovci, Radozelj, Dukovici, Hasovići, Hočevine, Podavrela, Zarbovine, Dubac, Batovo, Mušići, Sokolovići, Obravlje….(navedeno je mnogo sela). Ne postoje više ta sela ali postoje samo njihova zgarišta kao vječni dokaz zvjerstava i nasilja, počinjenih nad muslimanskim življem od strane pobješnjele srpske šovinističke mafije, njihovog „ministra“ i londonske vlade.“ navodi Mujezin.

Konferencija u Prijepolju

Četnički pokolji nad muslimanima istočne Bosne i Sandžaka nagnala je najviđenije ljude iz tih krajeva da pokušaju iznaći bilo kakav izlaz iz beznađa. S tim ciljem je 28. februara 1943. godine sazvana konferencija u Prijepolju na koju su pored muslimanskih predstavnika iz Pljevlja, Priboja, Prijepolja, Čajniča…došli komandant talijanskih trupa za Crnu Goru general Nentasti i komandant divizije iz Prijepolja, te komandanti pukova iz raznih mjesta. Muslimanski predstavnici su Talijanima iznijeli sve grozote i ubijanja koje su četnici izvršili nad muslimanima u tim krajevima te između ostalog zatražili da ih Talijani zaštite, na šta je general Nentasti rekao da oni to ne mogu jer bi im za to trebala cijela armija, „jer je sukob pravoslavnih i muslimana sukob obzirom na vjersku mržnju od vakta i zemana“.

Ta Nentastijeva konstatacija je u stvari značila tolerisanje srpskih zločina nad Bošnjacima a što se opravdavalo vjekovnom mržnjom muslimana i pravoslavaca.
Ovakvi stavovi se podudaraju i sa izjavama današnjih zapadnih lidera.

U knjizi „Muslimani Balkana Istočno pitanje u XX vijeku“, koju je priredio Fikret Karčić, Tuzla 2001.godine Michael Sells navodi: „Postoji kritički odnos između činjenica u Bosni (genocid zvani „etničko čišćenje“) i izjava zapadnih lidera kao što je ona predsjednika Billa Clintona o „dugotrajnom antagonizmu“, „starim mržnjama“ i „Balkanskim duhovima“. Takve fraze su upotrebljavane da prikažu narod Bosne kao stran i historijski ili čak genetički, određen da ubija jedan drugog. „Drugotrajni antagonizam“, refren koji je bio upotrebljavan od strane Ujedinjenih nacija i NATO činovnika, služio je kao glavno opravdanje za četverogodišnju politiku koja je bila na vrhuncu u slučaju Srebrenice.“

Kada su muslimanski predstavnici zatražili od Talijana oružje kako bi se sami mogli braniti Nentasti je odgovorio da oni nemaju oružja i da ga ne mogu dati. Tada su muslimanski predstavnici kao krajnju mjeru predložili da Talijani omoguće da se svi muslimani iz Sandžaka i istočne Bosne isele u krajeve koje Talijani odrede. Nentasti je lakonski odgovorio da ni to ne može dozvoliti. Jedan od muslimanskih predstavnika muftija Šećerkadić iz Pljevalja sav očajan upitao je Nentastija: „Pa šta da mi muslimani onda radimo“ a on mu je odgovorio, da preostaje jedino da se muslimani sporazume sa četnicima preko njihovih vođa Paje Đurišića i Blaže Đukanovića.
U nastojanju da se uspostavi takav sporazum, muslimani su 02. i 03.marta 1943. sazvali širu konferenciju u Pljevljima na koju su ovaj put pozvali i predstavnike četnika koji, ne samo da na ovaj skup nisu htjeli doći nego je upravo u to vrijeme, četnička komanda u Foči provodila nasilno pokrštavanje muslimanskog stanovništva u selu Vikaču na granici Sandžaka. Da zločin bude veći iscenirali su neko narodno veselje, i prisilili muslimanske djevojke da se udaju za prisutne četnike. Tada je na licu mjesta pravoslavni pop vjenčao 23 muslimanske djevojke za pravoslavce.

Pljevljanska rezolucija

Iako su ovlašteni muslimanski predstavnici unaprijed znali da sa četnicima nema sporazumijevanja, oni su konferencijom u Pljevljima pokazali spremnost za dogovore, kako im Talijani ne bi mogli ništa prebacivati. Utvrdivši razmjere stradanja Bošnjaka, te činjenicu da muslimani kao kolektiv i zajednica nisu dali nikakvog realnog povoda da se nad njima ovakvi zločini čine te da nemaju nikakvu mržnju, prikrivene namjere, ili političke pretenzije, koje bi ih dovodile u sukob sa ostalim sugrađanima, muslimanski predstavnici su donijeli rezoluciju sa sljedećim zaključcima:

1.Zatraženo je od okupatorskih vlasti da se na osnovu pravičnosti, čovječnosti i humanosti preostalo muslimansko življe zaštiti od daljnjeg stradanja
2.Ako okupatorska vlast ne može uspostaviti takav pravni poredak zatraženo je od guvernera Crne Gore da iseli muslimane Sandžaka na mjesto koje im se odredi.

3.Uz konstataciju da su muslimani kroz vjekovnu prošlost živjeli u dobrosusjedskim odnosima sa sugrađanima srpsko-pravoslavne vjere, te podsjećanje na sugestiju talijanskog komandanta trupa za Crnu Goru, generala Nentastija da muslimani ostvare konstakt sa stvarnim predstavnicima srpskog naroda i utvrde modalitete za zajednički suživot, izabrana je delegacija za raspravu po ovim pitanjima:

Predsjednik delegacije Derviš Šećerkadić, Vrhovni šerijatski sudija iz Pljevalja, članovi delegacije: Alija Aginčić, predsjednik Općine iz Prijepolja, Hasanagić Ćamil, referent guvernera za Sandžak, Mekić Baho, predsjednik općine Bijelo Polje, Osmanagić Munib, predsjednik Općine Čajniče i Hadžiahmetagić Hilmija sreski načelnik iz Sjenice.

Ni poslije ove rezolucije, – kako se moglo i predvidjeti – četnici nisu promijenili svoje držanje niti su Talijani poduzeli bilo šta da do nekog „sporazuma“ dođe. Iako se kao jedina pozitivna stvar u ovoj tragičnoj stvarnosti moglo istaći da su muslimani pomenutih krajeva ostali jedinstveni i složni, očito je njihovim političkim predstavnicima u tim sudbonosnim danima manjkalo trezvenog razmišljanja.

“Mi moramo priznati – iako nam je to teško – da je sadašnjem našem teškom stanju mnogo skrivila dugogodišnja politika naših prvaka, koja se sastojala priklanjanju jednoj ili drugoj strani, politika bez određenog pravca, politika kojoj su manjkali temeljni principi, gledani u budućnost, politika koja je bazirana na trenutnim profitima i sitnim šićarima pojedinaca.Međusobna trvenja naših prvaka i natjecanja za lični prestiž samo nam škode i nikakvu korist ne nose. Okruženi klikama profesionalnih šićarđija, gledaju samo svoju korist i ne vide potrebe naroda, a ne mogu ih ni viditi kad i ne dolaze među svoj svijet. Sva im se politika sastoji u raznim intervencijama za pojedine „ličnosti“, da tu i tamo izvjesni činovničić bude premješten ili da se opozove premještaj, da tu i tamo bude smijenjen općinski načelnik, da pojedini propali trgovci dobiju podržavljenu radnju, da poneki švercer, koji odire kožu s leđa naroda, bude pušten iz bajbuka. Zar su u tome interesi naše islamske zajednice? Logična posljedica ovakvog držanja i rada naših vodećih ljudi je potpuno pomanjkanje određene političke linije. Mi smo danas kada bi trebali biti jedinstveni i složni kao nikada – potpuno razjedinjeni i rastrgani, u više javnih i skrivenih grupa i grupica, svaka sa posebnim ciljevima i raznim namjerama. Nemamo uopće svog političkog autoriteta u koji bi oči mogli uprijeti, pa čak nemamo niti jedinstvenog vođstva, a to je sasvim logično kada nema principa po kojima bi se svi ravnali“, – naveli su muslimanski predstavnici.