Nakon 70 godina obilježena godišnjica stradanja Ljutočana


Danas se u Kulen Vakufu po prvi put obilježilo 70 godina stradanja Bošnjaka Ljutočke doline od ustanika i četnika. Uz prisustvo, brojnih delegacija sa nivoia mjesnih zajednica, udruzenja, te  delegacije Općine Bihać, ovom obilježavanju prisustvovao je i predsjedavajući skupštine USK  mr. Huseina Rošića. Nakon kratkog obraćanja gostiju proučena je fatiha nevino ubijenim i održan historijski sat na kojem je izvršena retrospektiva dešavanja tih septembarskih dana. Historijski sat održao je dr. Mujo Begić, koji se prisutnim obratio i prenio dio svjedočenja i historijskih činjenica u vezi sa ovim velikim zločinom koji se decenijama pokušavao skriti. Izvršioce su ovog zločina nakon rata umjesto da procesuiraju, pratizanska i ustanička vlast nagradila dajući im najviša politička, vojna i policijska odlikovanja i činove.

Prenosimo dio historijskog sata održanog danas na na mostu na Buku u Kulen Vakufu.

Dešavanje koja su prethodila zločinu u Ljutočkoj dolini  

dr. Mujo Begić, historijski sat uz 70-tu godišnjicu zločina u Ljutočkoj dolini

Ratna dešavanja u II. svj.ratu ostavila su sigurno neizbrisive tragove u sjećanjima stanovništva ovoga kraja. Ostaće zapamćeni septembarski dani 1941.godine i neviđeni zločini “ustanika“ na  Golubnjači, na Čovki, Kliškim barama, na mostu. Ti zločini srpskih “ustanika“ sistemski su zataškavani i nikada nisu u potpunosti sagledani njhov obim i veličina zločina. Do danas se nezna tačan broj ubijenih, njihova imena i sva mjesta stradanja Bošnjaka ove doline. Premda do danas nije utvrđen tačan broj ubijenih Bošnjaka Ljutočke doline 1941., podaci govore o  cifri od 450 ubijenih za jedan dan i za dva dana oko 2.750 muslimana Ljutočke doline. Najbliži broj ubijenih je oko 2300 muslimana ljutočke doline.

U toku mjeseca juna, jula i augusta ustaše su na području Like i širem području Bihaća ubile nekoliko stotina Srba. Ubistva su počinili ustaše koje su došli iz Hrvatske, sa fesovima na glavama i ostalom muslimanskom odjećom. O ovim nedjelima svjedoči i dopis Grupe muslimanskih prvaka iz Banjaluke od 22. novembra 1941. muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi gdje protestvuje protiv ustaških zločina, koji su pripisivani muslimanima Bošnjacima.

Postoji velik broj primjera da su muslimani pokušavali i štitili Srbe od ubijanja od strane ustaša. Najbolji primjer za to je i Ibrahim Vojić koji je pokušavao zaštititi nedužne ljude i tom prilikom ubijen je zajedno sa komšijama koje je htio spasiti.

Nakon zauzimanja dijela Like (područje Donjeg Lapca, Boričevca, Mazina, Udbine) ustaničke snage su očistile Krnjeušu i Vrtoče od hrvatskog življa, a prostor Ljutočke doline okružili sa svih strana.

Napad na Ljutočku dolinu

Napad na prostor Ljutočke doline sa bosanske strane napad je izvodila drvarska brigada koja je u svom sastavu imala 7 bataljona. Sa ličke strane to su bile jedinice iz Knina, Donjeg Lapca i okolnih mjesta. Napad je kontinuirano trajao tokom augusta da bi kulminirao u septembru 1941. godine.

Komandni sastav 2. bataljona činio je komandant Marko Pilipović Maćuka, Gojko Polovina- politički komesar, a 23. augusta Marka Pilipovića zamjenjuje Đoko Jovanić koji je na toj dužnosti bio do 10. septembra

Kulen-Vakuf su branile snage od oko 50 ustaša i 120 domobrana pod komandom domobranskog satnika Vebera.

Napadi na Ćukove, Orašac, Klišević, Klisu otpočeli su 4. septembra u jutarnjim satima, a već 5. septembra ustaničke snage su bile u blizini K.Vakufa. Stanovništvo iz napadnutih sela se povlači prema K.Vakufu. Nastaje ubijanje, pljačka, paljevina.

Prema popisu iz 1935. godine i uključujući prirodni priraštaj računa se da je septembra 1941. godine na prostoru Ljutočke doline živjelo oko 5.323 muslimana Bošnjaka. K.Vakuf je bio prepun ljudi, stoke, zaprežnih kola.

Oko 17 h 5. septembra satnik Veber saopštava da se sutra ujutro kreće prema Bihaću. 6. septembra bio je lijep i sunčan dan kada su ljudi počeli napuštati svoja ognjišta. Ćukovljani su išli naprijed za njima Orašćani, zatim Klišani i zadnji Vakufčani.

Stevan Pilipović i Nikola Karanović-prijeratni žandar su u zasjedi na Čovci dočekali zbijeg. Nakon proboja čela kolone narod u zbijegu je opet napadnut u Ešanovića gaju (na Prkosima) od strane ustanika kojima je komandovao Mane Rokvić. Naoružane snage koje su štitile zbijeg teško su ranile komandanta 2. bataljona Marka Pilipovića. Veber je sa svojim snagama uspio da razbije sve zasjede i da stigne do Vrtoča a zatim do Bihaća. Sa Veberom je jedan dio zbijega uspio stići do Bihaća a najveći dio je ubijan i zarobljen od strane ustanika.

Ubijanje nevinih opočelo je još u Ćukovima, Orašcu i Klisi, a kulminacija počinje sa masovnim ubijanjima na Čovci kada su ustanici pucali i ubijali sve što se kretalo. Ubijali su žene, djecu, starce. Zbijeg naroda koji je ostao nezaštićen ustanici su počeli zarobljavati na Prkosima, Dulbi i Vrtoču. Na Dulibi je odvojeno oko 70 muškaraca koji su povezani konopcima i odvedeni u Teočak- Dugopolje. Tu su na zvjerski način ubijeni i bačeni u dugopoljsku jamu. Jedini preživjeli iz ove jame bio je Bećo Pehlivanović-Bećata sa Ostrovice koji je ranjen izišao iz jame i uspio doći do Ripča.

Pored toga na  Dulibi je ubijanje preraslo u masakar zarobljenika, a posebno je bilo strašno u Čubrilovom gaju. Zarobljeni muškaraci, žene i djeca sprovedeni su  nazad u Kulen Vakuf. “Tu je vršeno odvajanje muškaraca i stariji od dvanaest godina, ostavljajući samo žene, djecu i starce“. Ovdje je svaki komentar suvišan jer stariji od dvanaest godina su djeca, što znači da su i djecu odvajali i ubijali.

Vraćanje civila u Kulen Vakuf ubijanja i silovanja

Zarobljavanje civila i vraćanje u Kulen Vakuf najbolje ilustriraju podaci koji govore o broju zarobljenih civila: “oko 400 žena i djece smješteno u zgradu Žandarmerijske stanice i na staničnim dvorištu na Buku, a oko 900 na jednoj livadi zv.Handžića grahorište u Palučcima, dok je oko 380 muškaraca nekako sabijeno u Čaića gostionu na vakufskom trgu. Međutim, oni su 7. septembra prebačeni u Palučke, odatle su vezani žicom u koloni dva po dva odvedeni u Martin Brod. U Martin Brodu se sabralo oko 400-420 zarobljenih muškaraca“.

Početak ubijanja zarobljenih počinje na Handžića grahorištu a Gojko Polovina ga opisuje riječima:“ 7. septembra oko 10 sati grupa ustanika i seljaka iznenada je napala žene i djecu“…“Ubijali su ih uglavnom hladnim oruđem“…“oko pedest žena i djece ipak je uspjelo da se iz tog užasa nekako izvuče“…“Međutim, već ujutro 8. septembra grupa koja je došla da se sveti pronalazi ih i sabira na jedno mjesto. Umjesto u najavljeno selo Bjelaj, pratnja ih vodi drugim putem, zaustavlja kod neke jame na Prkosima i tu ih sjekirama ubija i baca u jame“.

Potvrdu ubijanja u septembarskim danim iznio je i Dušan Lukač u knjizi “Ustanak u Bosanskoj krajini“ gdje govori o broju ubijenih i načinima ubijanja. Govoreći o septembarskim danima stradanja Bošnjaka kaže: “razjarena masa noću između 6.i 7.septembra ubija oko 900 muslimana, uglavnom žena i dece, i u isto vreme pali i pljačka grad“. Ubijanje je vršeno pod komandom i sa znanjem 2.bataljona. O učešću 2.bataljona drvarske brigade u naređivanju i izvršenju zločina kaže se:“Istog dana tamo je stigao Pero Đilas“…“i sjedeći na bijelom konju iz sveg glasa vikao:“ Treba ih sviju pobiti! Niko ne smije ostati živ! Oni su svi ustaše!

To je shvaćeno kao naredba pa su ustanici počeli da odvode zarobljenike iz željezničke stanicu u grupama po dvadeset do stratišta. Tu su ih ubijali hladnim oruđima i bacali u jamu Golubnjača.“ Jedini preživjeli Mujo Dervišević pričao je strahotama ubijanja. Tu je prepoznao svoga pobratima Milanka Pilipovića koji je bio sav krvav i koji je ubijao. Ubijanja su uglavnom vršena  sjekirama i noževima. Da im je bio cilj ubijanje svega muslimanskog najbolje ilustrira primjer ubijanja i članova Prijekog suda (Džafer Mušeta, član KPJ-predsjednik, Hamdija Kulenović-Bajbutović i Hamdija Kulenović-Čovka) oni su posljednji izvedeni i na isti način su ubili i  njih“.

O ulozi Pere Đilasa u zločinu govori Izvještaj političkog komesara Gojka Polovine Štabu Drvarske brigade:“To je još više raspalilo masu svijeta koja je u onom bijesu napravila užasan haos u kojem je bilo mnogo nevinih žrtava. Odrasli zarobljenici odvedeni su u Martin Brod pod komandom Pere Đilasa. Pijani i razjareni ljudi postupali su sa njima na divljački način“.

O zločinima u knizi Ustanak naroda Hrvatske u Srbu i okolini Danilo Damjanović Danić na strani 196 i 197 piše: „Đilas je u toku noći počeo da masakrira stanovnike; naredio je da se znatan broj stanovnika strelja. Ujutro 7.septembra zapalio je Kulen Vakuf. Đilas je jednu grupu Muslimana poveo u Martin Brod radi fizičkog uništenja.” (196. – 197.)

Međutim, svi navedeni izvještaji umanjuju zločin i uglavnom ga pripisuju osobi koja je poginula, pri tome vješto amnestira ostale učesnike. Iako su se lako mogli identifikovati počinioci ovih strašnih zločina to poslijeratna komunistička vlast nije učinila. U okolnim mjestima podizani su spomenici žrtvama ustaškog terora nad nevinim srpskim žrtvama ali to nikada nije učinjeno za bošnjačke žrtve, nikada nisu obilježena niti obilažena mjesta masovnih zločina.

Opisujući strahote ubijanja septembra 1941.godine prof.dr. Mujo Demirović u knjizi“ Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ kaže: “Mati pukovnika Ugarkovića, Jeka, ćuskijom je na Vakufskim barama ubila deset žena trudnica! Istovremeno dok su vodili odrasle muškarce, Unom je tekla krv, jer tada je nastalo klanje. U sjećanju su urezana silovanja djevojaka i žena, koja su poslije toga sa odsječenim grudima, bacana u vodu. Majke su sa živom djecom skakale u vodu da bi izbjegle silovanje i klanje“…Galijašević Ajšu su zaklali, iz nje izvadili dijete, dok je oko nje hodao osamnaesto mjesečni sin Ale.“ Svjedoci su pored puta vidjeli zaklanu Minu Bojčić dok ju je djete mrtvu sisalo. Ubijanje i odsjecanje glave Begi Kosoviću i stavljanje njegove glavu u krilo tetke. Velik broj slučajeva gdje su žene utapale se u rijeci Uni da nebi bile silovane. Imao sam prilike da pričam sa sestrom od Jusufa Hrnjice dječaka kojeg su bili pripremili da nabiju  na ražanj i da ga peku pred očima majke i sestara.

Silovali su djevojčice, ima primjera da su silovali djevojčicu od 12 godina (kćerka Alije Hrnjića). Na Očijevu je cijelo selo silovalo jednu ženu iz Kulen Vakufa koja je bila zatvorena u nekoj pojati. Zarobljene žene u žandarmerijskoj stanici izvodili su i silovali u kukuruzištu uz Unu što su mogli čuti oni koji su bili zarobljeni. Silovanja i odvođenja žena i djevojčica trajalo je tri dana. Rade Medić- Pitar i ostali su se hvalili kako su bulama razvezivali učkure i koliko je koji razvezao.

Raspon zločina i broj ubijenih civila

Potvrdu navedenih zločina i približan broj stradalih nalazi se i u Izvještaju Zapovjedništva 3.oružničke pukovnije od 18. septembra 1941. godine kaže se:“ na putu između Kulen Vakufa i Bihaća napali žestokom vatrom kolonu evakuiranih građana, koja se kretala pod zaštitom vojske i oružnika po pobunjenicima je bila razbijena i preko 2000 građana je što ubijeno što zarobljeno od strane pobunjenika“. Karakteristika ovoga zločina je u tome što su ubijanje Bošnjaka zajednički vršile “ustaničke jedinice i lokalno stanovništvo. Druga karakteristika je da je zločin vršen hladnim oruđima, a ne vatrenim oružjem, što nam govori o stepenu mržnje i patnjama kojima su bile izložene žrtve. Ubijani su svi bez obzira dali su djeca, žene, starci ili komunisti. Potpuno su uništena sva naselja, sve džamijie su popaljene, imovina opljačakana. Svi Bošnjaci su bili protjerani sa svojih ognjišta i bili su muhadžiri na prostorima čitave Cazinske krajine. Svi stambeni i vjerski objekti u dolini bili su u potpunosti spaljeni, opljačkani i uništeni

Pitanje odgovornosti za počinjene zločine

Pitanje odgovornosti za zločine nikad nije do kraja postavljeno pa ni u pomenutom Izveštaju političkog komesara 3.bataljona Gojka Polovine. Ni nakon 1945. godine niko nije odgovarao za počinjene zločine, da tragedija bude veća većina odgovornih za zločine u Ljutočkoj dolini nagrađena je visokim pozicijama u vojsci, policiji i državnim poslovima.

Danas se sa pravom pitamo kako su Nikola Karanović, Đoko Jovanić i drugi dobili generalske činove, postali ugledni, a u suštini su bili zločinci i ubice. Najveći broj stradalih nikada nije pronađen niti dostojno sahranjen. Sistematski je prešućivana istina o stradanju Bošnjaka istovremeno im namećući oreol krivnje za zločine koje su počinile ustaše nad Srbima.

One thought on “Nakon 70 godina obilježena godišnjica stradanja Ljutočana

  1. Jako sam se obradovao kada sam vidio ove sažete napise od prof. dr. Muje Demirovića i dr. Muje Begića o katastrofi Kulen Vakufa i Ljutočke doline septembra 1941. g. Konačno su se počela otvarati vrata istine, da se pobiju laži, koje su 7 decenija kružile o ovomu četničkom zločinu
    Kompliment i zahvalnost gornjoj dvojici naših intelektualaca. Ja sam još jedan od rijetkih živih, koji su taj belaj preživjeli. U svojoj knjizi, KULEN VAKUFA TRAGEDIJA Godine 1941. vjerodostojno i opširno predstavio sam ove užasne događaje. Dva prikjerka knjige dostpna su u BOŠNJAČKOM INTITUTU U SARAJEVU I ZIRIHU U ŠVICARSKOJ. Uskom krugu moje preživjele porodice i najbližim prijateljima podijelio sam po jedam svezak. U Taj krug uvrstio sam i gornje autore ovoga članka, koji će uskoro dobiti po jedan primjerak.
    Abas Mušeta, kulenvakufčanin

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s