Krajina obećava: Pamtit ćemo i nećemo dati da laž nadglasa istinu

Dana 26. decembra, 2011 godine  u Bihaću je održana javna tribina na temu: Posljedice velikosrpske agresije u Bosanskoj krajini od 1992. do 1995. na kojoj je govorio dr. Mujo Begić, šef područnog ureda instituta za nestale BiH. Istaknut je značaj stalnog istraživanja i razgovora na ovu temu, jer da smo pamtili i obilježavali naša stratišta u prošlim ratovima, možda nam se ne bi desilo ono što nam se desilo u ovom proteklom.

„U Bosanskoj krajini je ubijeno 10.000 ljudi, raseljeno preko 200.000, ekshumirano preko 120 masovnih grobnica, kroz logore je prošlo oko 100.000 Bošnjaka, srušeno i oštećeno 286 džamija i katoličkih crkava… koliko je uništeno i oštećeno privatne imovine i brojne priso-fizičke posljedice agresije na BiH i Bosansku krajinu su dovoljan razlog da se o ovoj temi stalno govori.“ – istakao je dr. Begić.

Na samom predavanju dr. Begić je predstavio nekoliko veoma bitnih dokumenata, knpr. dokument o osnivanju srpske općine Bihać od 21.12.1991. kojeg je potpisao ratni zločinac dr. Stevan Beslać, dokument o osnivanju logora iz oktobra 1991, a najviše pažnje je izazvao dokument karta „Ciljevi haubica 105 mm“ gdje se navodi da su ciljevi bili džamija Fethija, džamija u Ribiću i Vinici, raskrsnice puteva od kojih posebno raskrsnica „kod sata“ u centru Bihaća… što govori o pravoj namjeri zločinca i njegovim ciljevima.

Prisutni su gromoglasnim aplauzom pozdravili generala armije BiH i V korpusa Fadila Hasanagića i na takav način odali veliko priznanje i iskazali poštovanje i podršku najboljim sinovima Bosne i Hercegovine koji su branili ovu zemlju i koji nisu dozvolili da se na ovom području dese još stavičniji zločini i još veće posljedice.

U razgovoru nakon uvodnog izlaganja bilo je izuzetno zanimljivih opaski, pitanja i konstatacija.  Na zahtjev jedne dame da se napravi paralela između zločina  nad Bošnjacima 1942-1945 i 1992 – 1995, dr. Begić je konstatovao da je u II svjetskom ratu u Ljutočkoj dolini, općina Bihać, stradalo oko 2700 Bošnjaka, što se je nakon 50 godina ponovilo. I žrtve i koljači su bili isti. Pouka je više nego jasna; ako zaboravimo, ponovit će se ponovo.

Organizator ove tribine je udruženje Život iz Bihaća, čiji su članovi najavili mogućnost održavanja ovakvih tribina i u drugim gradovima USK-a.

Izvor: zivot.ba

Tribina: Posljedice velikosrpske agresije u Bosanskoj krajini

Udruženje „Život“ Bihać pokreće serijal tribina o temama koje su od  važnosti za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, sa posebnim akcentom na Bosansku krajinu. Udruženje planira da tribinama ugošćuje eminentne Bošnjake – predavače koji će govoriti o velikosrpskoj agresiji i genocidu nad Bošnjacima.

Prvu tribinu ovo udruženje zakazalo je za  ponedjeljak, 26.12.2011. sa početkom u 18:30 u Domu kulture (Dom armije) u Bihaću.  Na tribini će se govoriti o stravičnim posljedicama koje je iza sebe ostavila velikosrpska agresija na BiH, a posebno o posljedicama koje su etnički očitili Bosansku krajinu. Iako će glavni akcenat biti na direktne žrtve agresije, značajan dio izlaganja će biti posvećen obrazovnim, kulturnim i političkim posljedicama.

Gost tribine je  Mujo Begić, doktor pravnih nauka, istaživač i izuzetan poznavalac tematike o kojoj će govoriti. Tokom agresije na BiH obavljao je komandne dužnosti u 5. Korpusu, a trenutno je na mjestu šefa područnog ureda Bihać pri Institutu za nestale BiH. Autor je knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” u pripremi za štampu je knjiga “Opkoljeni 1201 dan-Bihać zaštićena zona UN-a” kao i knjiga “Genocid u Ključu.”

Poziv je otvoren za sve zainteresirane građane, gdje će moći saslušati razgovor sa dr. Begićem, uključiti se u diskusiju i pitati o svim detaljima koje se tiču ove teme. Očekujemo veliki odziv građana, onoliko koliko zaslužuje i tema i predavač.

U jeku sistemskih i planskih zlonamjernih napada na aktere odbrane Bosanske krajine, u kontekstu stalnog pritiska na branitelje ove zemlje, neophodno je održavati sjećanje i stalno podsjećati da je naša stroga obaveza da pamtimo, da prepoznamo i da se suprotstavimo svim vrstama zavjera, neprijateljstva i zlonamjernosti prema našem narodu i prema našoj domovini.

Dobro nam došli.

(Izvor: http://www.zivot.ba)

Pritvoren 6-ti osumnjičeni četnik za zločine u Ljutočoj dolini

Privođenje Gorana Mihajlovića (43)

Policijski službenici Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) po nalogu Tužilaštva USK uhapsili su juče u jutarnjim satima na području Bijeljine Gorana Mihajlovića (43), sina Ilije, iz Bihaća. Mihajlović se sumnjiči da je kao pripadnik rezervnog sastava policije RS 1992. godine zajedno sa drugim licima na svirep način usmrtio pet bošnjačkih civila.

“Osumnjičenom Goranu Mihajloviću, rodjenom 1968. godine u Bihaću, a trenutno nastanjenom u Bijeljini, Tužilaštvo USK stavlja na teret da je kao pripadnik rezervnog sastava policije RS 22. septembra 1992. godine u zaseoku Mešići, selo Orašac skupa sa Zoranom Tadićem, Svetkom Tadićem, Željkom Babićem i Zoranom Bergom, ubio civile Safiju Mešić, Minu Hrnjica, Havu Mešić, Ibrahima Mešića i Šaćira Mešića.
„ 22. 09. 1992. godine u jutarnjim satima u zaseoku Mešići, Mihajlović je skupa sa Zoranom i Svetkom Tadićem, Željkom Babićem i Zoranom Bergom došao pred kuću Ibrahima Mešića pozivajući Šaćira Mešića, za kojeg su znali da se nalazi u toj kući, da izadje van kako bi ga navodno odveli na razgovor komandiru stanice policije u Kulen-Vakufu. Kada se Šašir pojavio na vratima, u njegovom pravcu su ispucali više metaka iz automatskih pušaka, ali se Šaćir Mešić uspio spasiti bježeći kroz prozor kuće u pravcu zasoka Lončić. Kada se osumnjičeni Goran Mihajlović ponovo vratio u kuću iz koje je pobjegao Šaćir, vidjevši da se na dva kreveta ispod plahti kriju, uz galamu i psovku ipucao više rafala i lišio života Safiju Mešić, Minu Hrnjicu i Havu Mešić. Nakon toga jedan od napadača je, u namjeri da prikrije zločin, zapalio kuću. Van kuće pronašli su vlasnika kuće Ibrahima Mešića kojeg su takodjer lišili života. Njegovo tijelo još uvijek nije pronadjeno. Nakon par dana osumnjičeni Goran Mihajlović, nakon što je saznao da se Šaćir Mešić, koji je pobjegao nalazi u zaseoku Lončić, istog pronašao i lišio ga života. Ni njegovo tijelo još uvijek nije pronadjeno – navode u Tužilaštvu USK-a.

Istraga u ovom predmetu ratnog zločina, odnosno masovnih ubistava na području sela Orašac septembra 1992. godine, u završnoj je fazi i uskoro se očekuje donošenje optužnice. Kao što je poznato, u KPZ „Luke“ u Bihaću na optužnicu za zločine u Orašcu čekaju Zoran i Jovica Tadić, Željko Babić, Zoran Berga i Milorad Berga zvani Resan.

Izvor: mojusk.ba

Bošnjački ratnici bili su heroji u evropskim vojskama

Članak iz Dnevnog Avaza:

Činjenica da Bošnjaci slabo poznaju svoju historiju razlog je što su često žrtve različitih podvala i još više zabluda, koje, opet, zajedno imaju dalekosežne posljedice po njihovo stanje i poglede prema budućnosti.

Umjesto da su ponosni na ostavštine svoje historije i pregalaštva svojih predaka, Bošnjaci padaju u razne zamke oikofobije, pa se pojedinci nerijetko stide vlastitog imena, imaju strah od vlastitog doma…

Podvizi i junaštvo

Jedna od manje poznatih činjenica u našoj javnosti, pa i u historiji uopće, jeste uloga Bosanaca, odnosno Bošnjaka, u vojskama Evrope, gdje su bili cijenjeni kao izuzetni ratnici. Njihova slava, skrojena junaštvom i plemenitošću, ostala je poznata do današnjih dana u zapadnoj Evropi.

Uvaženi bh. historičar, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr. Enver Imamović, koji se ovim pitanjem bavio u svojoj knjizi “Historija bosanske vojske”, kaže da je glas o ratobornosti, podvizima i junaštvu Bosanaca koje su ranije iskazivali na evropskim i azijskim bojištima dopro do najudaljenih naroda. Tako su neke evropske države u 18. stoljeću počele raditi na tome da ih imaju u sastavu svojih vojski kako bi od njih stvorili elitne odrede.

Prve takve pukovnije pojavile su se u Poljskoj, jer je ta zemlja imala najgore iskustvo s Bosancima, koji su se tamo borili u sastavu turske vojske u brojnim tursko-poljskim ratovima. Poljski kralj August III sastavio je 1744. godine od bosanskih najamnika jedan puk lake konjice. Vrbovali su ih za veliku plaću. Oni su za Poljake bili simbol hrabrih i vještih kopljanika, pošto su se uvjerili u njihove sposobnosti tokom II šleskog rata od 1744. do 1745. godine. To je bio razlog da je i Pruska (Njemačka) zaželjela imati takve borce. Ona je druga zemlja koja je u svojoj vojsci imala bosanske plaćenike – kaže Imamović za “Avaz”.

Nijemci su Bošnjake kao svoje elitne odrede prvi put upotrijebili u ratu s Poljskom. Zapovjednik im je bio general Ginter (Guenther), a jedno vrijeme ih je predvodio princ od Holštajna (Holsteina).

Kako je u glasniku “Zemaljskog muzeja Sarajevo” iz 1899. godine pisao Franjo Gente, koji se prvi bavio ovom temom, “svoje divljenje i visoke ocjene o bosanskoj pukovniji iznio je i ruski general Suvarov kada se sastao sa pruskim generalom Ginterom”.

– Junački podvizi i besprimjerna ratobornost koju su Bosanci iskazivali u ratnim okršajima donijeli su im naslov najbolje konjičke pukovnije u pruskoj vojsci. To je bio povod da Holandija i Danska, također, oforme bosansku pukovniju. Prvi komandant danske bosanske pukovnije bio je maršal princ Karlo Hesenski – ističe Imamović.

Naziv “bosanski” i “Bošnjaci”, dodaje Imamović, ušao je u vojnu terminologiju ondašnje Evrope kao opći vojni pojam za sve ono što najbolje resi jednu jedinicu, a to je: junaštvo, borbenost, požrtvovanost i odanost.

Bošnjacima se tako u vojskama Poljske, Pruske, Bavarske, Danske i Austro-Ugarske između 17. i 20. stoljeća nazivaju odredi konjanika-kopljanika (lancera), odnosno odredi lakih konjičkih pukovnija, takozvanih husara. To je “bila tradicionalna taktika antičkih Germana, odnosno gotskih ratnika u borbama i sukobima s armijama Rimske imperije”.

Kako u svom djelu piše Johann David von Dzingel, za odrede Bošnjaka u pruskoj vojsci za vrijeme kralja Fridriha Velikog u 18. stoljeću se pouzdano zna da su bili “djelimično bosanskog porijekla, a da su svi isključivo bili vjernici, muslimani”.

Kako navodi ovaj autor, tvorac i predvodnik prvog bošnjačkog odreda u pruskoj vojci bio je porijeklom Albanac po imenu Serkiz! Na pitanje zašto svojim odredima daje baš ovo ime, odgovorio je doslovno: “Naše komšije Bošnjaci su nenadmašni konjanici…”

U jednoj drugoj starijoj njemačkoj enciklopediji (Lajpcig, 1824.) navodi se, pored ostalog, da su Bošnjaci nosili uske čakšire, laganu kožnu obuću i tijesne jeleke, kako bi se u trku mogli lakše baciti na konja.

S obzirom na to da se bosanski način bojevanja, naoružanje, vjera i običaji nisu mogli dovesti u sklad s ondašnjim evropskim normama i vojnim pravilima, bosanski plaćenicu su u evropskim vojskama bili u svemu autonomni. Bilo im je dozvoljeno da se u bitkama bore na svoj način, da u napadu konjicom navaljuju u “čoporu”, što je bilo neshvatljivo za evropske taktičare onog vremena. Efekt njihove borbe bio je, međutim, takav da su regularne konjičke jedinice u tim zemljama i same počele primjenjivati bosansku taktiku. Posebno je isticana njihova plemenitost, odnosno viteštvo – konstatira Imamović.

Bosanske jedinice u evropskim vojskama nosile su nazive “Zastava Bošnjaka”, “Zbor Bošnjaka”, “Bosanski eskadron” i slično.
U tekstu o Sasko-poljskoj pukovniji Bošnjaka iz “Glasnika Zemaljskog muzeja” od 1. oktobra 1902. godine do kojeg smo došli, Franjo Gente (Genthe) navodi da je “naprasna pojava muslimanskih kopljanika, takozvanih Bošnjaka, u pruskoj vojsci prilikom II šleskog rata (1745.), izazvala je s vremenom, doduše, mnogo rasprava”, no one, konstatira Gente, “sadrže samo malo vijesti o uzrocima, s kojih su ovi tuđinci stupili u prusku vojsku”.

Gente daje detaljno objašnjenje okolnosti koje su dovele do uvođenja Bošnjaka u sastav evropskih vojski:

Kopljanici jahači

Godina 1745. postaje zanimljiva stoga što se tada po prvi put nakon uvedenja pušaka upotrebljuje vanredno velik broj kopljanika jahača, što su pripadnici Islama pretežniji i što se koplje i ime Bošnjak udomljuje u evropskim vojskama – piše Gente u tekstu koji je nastao prije 109 godina.

Bošnjačka pukovnija, prema Genteu, bila je “najznamenitiji dio vojske”. Njenim zapovjednikom imenovan je nekadašnji saski časnik, pukovnik Ignjatije Mazani pl. Slavedin, po “imenu Poljak, Mađar ili Hrvat”.

– Najosebujniji dio cijele konjice nepobitno je bošnjačka pukovnija. Ja držim, na osnovu mojih istraživanja, da oznaka “Bošnjak” pripada jedino onim unajmljenim kopljanicima koji su porijeklom iz Bosne. …Cjelokupnom pisanom materijalu glavnog državnog arhiva u Dražđanima (Dresden), koji se odnosi na sasko-poljske ulane, nalazi se samo u godini 1743. mjesto, koje spominje unajmljenje turskih Bošnjaka za saksonskog kneza (Comte de Saxe) i osnivanje Mazanijeve, kasnije Ostenove bošnjačke pukovnije u god. 1744. i 1745. godine – piše Gente.

Njihov izgled izazivao je divljenje i strah

Ljetna uniforma

Uz konjičko koplje koje su vratili na evropsko bojno polje, osnovno oružje svakog bošnjačkog plaćenika bila je sablja, o pasu su imali nekoliko kubura, a onda i neizostavni nož (handžar). Svaki od njih je, veli profesor Imamović, imao rasnoga ata gizdavo i raskošno okićenog, kakvi su bili i njihovi gospodari.

– Njihov zastrašujući izgledi pojava su kod suvremenika istovremeno izazivali i divljenje i strah – navodi Imamović.

Alija, Petar, Aleksandar, Osman…

Gente ukazuje da je časnički kor bio sastavljen na ovaj način: Pukovnik Mazani pl. Slavedin, major Zihlinski, ađutant Černjita (Czernytta).

Satnici: Serkiz (Bošnjak), Aleksander (Bošnjak), Ivan Bosniak (Bošnjak), pl. Gordon, Jan Skoric (Skoryc).

Štapski satnici: pl. Pjetrovski (Pietrowski), pl. Rab (Raab), poručnik Kepski. Poručnici: Alija (Bošnjak), Petar Bosniak (Bošnjak), Teodor de Morica (Bošnjak), Georjevo (Bošnjak), Panagoti (Panagotti, Bošnjak).

Zastavnici (Fähnrich): Osman (Bošnjak), Vitkovic (Wittkowic, Bošnjak), Mjekulu (Miekulu), Kotaj (Kottay).

Zanimljivo je primijetiti da su kao Bošnjaci navođeni i bosanski katolici i pravoslavci.

Velika slava Bošnjaka

– U pruskoj vojsci ime Bošnjak steklo je velike časti i gotovo pola stoljeća nosila je to ime jedna od najsjajnijih pukovnija. Gotovo sve pruske ulanske pukovnije vuku podrijetlo od četa Serkizove Pjetrovskijeve iz nekadašnje “poljsko-sasko-bošnjačke pukovnije”. Bošnjacima ima zahvaliti što se je koplje uvelo u prusku, a kasnije i u cijelu njemačku vojsku. Po pruskom uzoru je kasnije (početkom 19. stoljeća) Danska ustrojila kor Bošnjaka, ali je već poslije nekoliko godina raspustila svoju bosansku eskadronu koju su poput Pruske pridijelili jednoj husarskoj pukovniji. Poslije nailazimo još na jednu kratku vijest iz Kurlandije o ustrojenju jednog bošnjačkog kora u 18. stoljeću; može biti da je on nastao uvrštenjem otpuštenih pruskih Bošnjaka – zaključuje se u Genteovom tekstu.

Nosili su crvene lente i fesove

Zimska uniforma

U sklopu danske konjice 1790. godine Bošnjačka divizija prilično se razlikovala od ostalih jedinica. Skoro sve osoblje su bili Danci, ali su se odijevali u svijetloplave uniforme orijentalnog izgleda (husarska boja) i crvene kapute (Chupa) za zimsko vrijeme.

Umjesto pojaseva, nosili su crvenu lentu i crvene fesove s polumjesecom i svijetloplavim perom koji su prekrivali bijeli turban. Danska je zamišljala da ratnici trebaju ovako izgledati. I oni su bili naoružani kopljima.

Bošnjačka divizija imala je garnizon u gradu Koege, 30 kilometara udaljenom od Kopenhagena, i mirno je živjela. Godine 1808. kralj Frederik VI promijenio je ime Šeste bošnjačke divizije u diviziju “Uhlan” i dao im manje egzotične uniforme.

Izvor: Dnevni Avaz

Željko Babić: 5-ti uhapšeni koji će odgovarati za ratni zločin u Ljutočkoj dolini

Privođenje Željka Babića u tužilaštvo

Pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su u jutarnjim satima na području Mišinog Hana, općina Banja Luka,  a po nalogu Tužilaštva USK, lišili slobode Željka Babića (52), optuženog za ratni zločin protiv civila na području općine Bihać. Željko Babić je rođen u selu Rajnovci općina Bihać. Dabi se po okončanju rata naselio u Mišin Han kod Banjaluke. Spomenuti Babić je optužen za isti zločin kao i četvorica lica koja su uhapšena prije 15-tak dana i trenutno s e nalaze u pritvoru. Ova petorka se tereti za ratni zločin protiv civila, kojeg su kao pripadnici vojske i policije Republike Srpske počinili 23. septembra 1992. godine. „Oni su u mjestu Duljci, skupa sa drugim pripadnicima vojske i policije RS sa maskama na licu i naoružani automatskim oružjem ubili sedamnaest civila iz bihaćkih naselja Ripač i Orašac. Ove osobe bile su na radnoj obavezi određenoj od strane ratnog predsjedništva tadašnje Srpske općtine Bihać“ . Nakon što su ih strijeljali, tijela ubijenih su stavili na hrpu i zapalili“, izjavio je tužilac za ratne zločine, Jasmin Mesić. On je dodao da su počinioci ovaj zločin željeli prikriti uklanjajem leševa, te da je dio nekompletnih tijela žrtava pronađen i ekshumiran 2000. godine na lokalitetu Duliba. DNK analizom identificirano je sedam tijela, dok ostala još uvijek nisu pronađena. Najmlađa žrtva bila je trinaestogodišnja Aldina Vojić. Optuženom Babiću kantonalni sud u Bihaću odredio je danas jednomjesečni pritvor. Pre zgradom Tužiteljstva sreli smo Mahmuta Vajzović 8o-godišnjeg mještanina kulen vakufa koji je za naše novina dao izjavu. «Prvo što ču reći je to da su tih kobni dana iz moje obiteljske kuće izveli mog sina Mirsada i ubili ga u jami Tihotina . A potom su mene uhitili i odveli u selo Duljke na berbu šljiva . Željka sam dobro poznavao prije rata kao mladić radio je u našoj ZZ Kulen Vakuf. Tog sana su i mene  nisu odveli na berbu i kupljenja šljiva . Tako da sam izbjegao Željkovom smrtonosnom rafalu . Da bi ta veća grupa od koji su eto njih pet uhapšeni među kojima je i Željko počinila zloćin . Ni danas ne znam zbog čega sam i zašto odveden iz sela Duljci, jeli to sam dragi Bog htio da ostanem živi . Evo slučajno sam se našao u Bihaću, i čuo da će privesti Željka Babićai iz sela Rajnovci . Ipak pravda je dostižna rekao je Mahmut zvani Maho.

Izvor: mojusk.ba

Sjećanje na 40 ubijenih u Diljcima i Orašcu septembra 1992

Rodbina nevino ubijenih

Mješani Orašca, Kulen-Vakufa i Ripča na području općine Bihać obilježili su 19. godišnjicu stravičnog pogubljena 40 civila u Duljcima i Orašcu 22. i 23. septembra 1992. godine. Ubile su ih dotadašnje komšije Srbi.

Brojne delagacije položile su cvijeće, proučen je Jasin i Fatiha te je progovoreno o nepobitnim činjenicama zločina.

Na ovom mjestu ubijeni su najslabiji, stari i nemoćni što govori najbolje o onima koji su počinili ovaj zločin. Bio je to dio zločinačkog plana  prema nedužnim građanima Ljutočke doline. Ovu godišnjicu dočekujemo sa više vjere u pravdu, obzirom da su četvorica učesnika zločina u Duljcima uhapšeni i da im predstoji suđenje- kazao je Ibrahim Begić, predsjednik MZ Orašac.

Predsjedavajući Skupštine USK Husein Rošić izrazio je nadu da će zločini nad mještanima Ljutočke doline biti rasvijetljeni, a zločinci procesuirani.

Mujo Begić iz bihaćkog instituta za tražene nestalih BiH zatražio je aktivniju ulogu općinskih i kantonalnih vlasti u traženju nestalih, ali još više u zahtjevanju prema pravosudnim organima, kako bi se što prije izveli ratni zločinci pred sud za počinjena zvjerstva.

Izvor: avaz.ba

Nakon 19 godina pravda kuca na vrata Ljutočana

Privođenje Milorada Berge Resana, (55)

Prošle sedmice imali smo prilike da na svim portalima, dnevnim i sedmicnim listovima čujemo vijest da je nekoliko  zločinaca privedeno pred lice pravde, te da je konačno pravda pokucala na vrata Ljutočana. Nakon 19 godina pravda se počinje vraćati u Ljutočku dolinu, spora je ali dostižna. Kako najavljuju iz tužilaštva ovo je samo nekoliko osumnjičenih, dok su drugi odgovorni nedostupni pravosudnim organima. Sačekaćemo ako treba još 19 godina da ih sve po hapsi, i da se nikad više ne ponovi zločin nad Ljutočanima.

Zločinci koji su pohapšeni i prikazani na slikama su:  Milorad Berga zvani Resan (55), Zoran Berga (38), Zoran Tadić (40) i Jovica Tadić zvani Kajo (58).  Terete se da su 23. septembra u mjestu Duljci kod Bihaća zajedno sa drugim pripadnicima vojske i policije RS došli vozilom do mjesta gdje su civili bošnjačke nacionalnosti sa područja naselja Ripač i Orašac bili angažovani u radnoj obavezi.

Tog 23. septembra prije 19 godina ubijeni su: Hase Nasufović, Bekir i Safija Šahinović, Hasnija Šehić, Ismeta Džaferagić, Huse i Zejna Šarić, Sadeta Mujić, Muho, Meho i Ago  Dupanović, Šero Rakić, Vahida, Fatima, Senka i Aldina Vojić i Sabira Kolaković. Tijela ubijenih osumnjičeni su zatim stavljali na hrpu i palili.

Retrospektiva događaja 23. septembra 1992 godine i izjave očevidaca tih dogadjaja:

  •  Duljci i 23. septembar ostaće upamćen mnogim Bošnjacima Ljutočke doline i Ripča  jer taj dan četnici su izvršili stravičan zločin nad nedužnim starcima, ženama i djecom. Ubijali su Bošnjake koji su bili na prisilnom radu i koji su brali šljive. U pokušaju skrivanja tragova zločina četnici su tijela ubijenih izmjestili sa mjesta zločina. i danas se traga za posmrtnim ostacima ubijenih. Najvjerovatnije da su tijela spalili, jer na to ukazuju svjedočenja pojedinih ljudi koji su preživjeli masakr.
Privođenje Zorana Berge (38)
  • Od samog početka okupatorska vojska je na arogantan način istjerala oko 6000 građana iz dvije MZ Orašac i K.Vakuf. Jedan od njih sam bio i ja (VOJIĆ (HASAN ) IZET) koji sam pretrpio vrlo teške trenutke torture i prisinog rada od  samog početka 11.06.1992 – do 23.09.1992. godine. Među raznim oblicima izraA to su:prisilni rad ( čupanje graha , od Ćukova do Rajnovaca, kopanje krompira, tresenje i kupljenje šljiva, branje kukuruza, masirača, jabuka, krušaka, šljiva ), to je sve išlo za Kupres, jedino krompir je išao na drugu stranu. U grupi sa mnom su bili zarobljeni civili iz Ripča, Orašca, K.Vakufa, Ostrovice. Na ovom mukotrpnom radu bilo nas je od 70 – 100 ljudi, žena, djece i staraca.

Berga Resan jedan od najvećih ekstremista učestvovao je u ubijanju  23.septembra. 1992.godine  u Duljcima, zarobljeni koji su radili na ubiranju ljetine. Maltretirao je sve i jednog koji su radili. Mene je odvodio od kuće 500 metara i tukao me kundakom od puške, nogama, šakama, krvnički se ponašao. Govorio je j…. vam muslimansku majku, gdje vam je Alija, gdje je Salko Behrem, Ahmet Topčić – Peki, Fikro Omanović, Džafica Smail – Hodža, spominjao je moju kuću jer je na njoj bilo najviše plakata SDA.

Privođenje Zorana Tadića (40)

Odvodio je Šaćira Mešića na tuču, Šahinović Rešida –Rešu je ubio, to je vidjela njegova supruga Fate. U samom toku rada kada smo skupljali ljetinu maltretirao je i tukao nas, posebno je tukao Ripčane.

Tog kobnoga dana 23.09.1992. godine došli su maskirani  četnici, bili su sa  najlon čarapama na glavama, samo su im oči virile. Došlo ih je osam, a poslije još četvorica, otišli su prema tvornici u Ćukovima, a to je primjetio Uzeir Rakić. Sa bijelim mercedesom je prošao Đumić koji je bio jedno vrijeme šef voznog parka u UNATRANS-u, a poslije se bavio trgovinom i imao pilanu.

  

Privođenje Jovice Tadić zvanog Kajo (58)

Na jednom mjestu kod prodavnice 27.juli pred Begovom kućom ( nastavnik Muhamed Vojić –Beg ), pobili su šesnaest ljudi iz Ripča i  ljude iz Orašca –Duljci: Iz Ripča su pobili ljude koje ja znam.

Tada smo uspjeli pobjeći ja, moja žena  Mejase, Rakić Meho, Rakić Uzeir, Nijemi  neznam mu ime, Ismet –Barba šeba na jednu nogu, Bego Dupanović koji se vratio u Ripač, njegov sin kojem neznam ime. Tada sam pobjegao sa dvoje djece Vojić Muhameda – Bega  sinom Asim koji je imao 5 godina i kćerka Šeherzada koja je imala 17 godina, njima su bili ubijeni i otac i mati. Pobjegli smo u Štrbce kod Ice Raiča trgovca. Rekao sam da sam pobjegao, da tražim spas. Primio nas je i dao nam ručak, kafu, djeci je dao da se obuču jer su bila gola i bosa.

Raič nam je rekao da nas mora prijaviti njihovim vlastima i odveo nas je u stanicu milicije u D.Lapac.

  • 01.jula. 1992. godine srušena je džamija u Orašcu i Klisi.  Patrolnim kolima su otišli kod džamije, poslije samo što su sišli niže škole već se čula detonacija i do temelja je srušena. Poslije sahat vremena čula se detonacija i u Klisi i tamo je srušena džamija. Još jedan detalj koji je interesantan jeste taj da je Cija sin Vlade burekdžije iz Bihaća i njih četiri – pet i jedna ženska, sa dva kamiona su došli i repetirali puške na nas i natjerali nas da idemo tovariti ciglu, cjement, kreč, blokove, montu, većinom građevinski materijal. Poznao sam Romić Danu iz Bihaća koji je bio električar u Izgradnji i koji je učestvovao u pljački.Od komšija je odvezao kosačicu,motokultivator, i ostale stvari, to su vukli sa konjima. Cija sin Bikin sa svojom ekipom je dolazio oko osam puta i samo ga je najviše interesovao građevinski materijal.

Najviše su tukli Ripčane, Kasić Huseina su tukli kocem.Resan se od njih najviše isticao, provocirao je najviše.

Kada su četnici nastradali na Grabežu, došlo je pet leševa sa kamionom. Trojica su bili Rajnovčani a dvojica izbjeglice iz Zlopoljca. Rajnovčani su bili dvojica Berga i Toma Tadić.

To je bilo 22.septembra. 1992. godine i nakon sahrane poginulih četnika počinje ubijanje po Orašcu. Prvi je ubijen Mešić Meho, kojeg je ubio Slobodan Ćirić, zatim su krenuli prema Šeri nadimkom Bager ubili su mu oca Deliju, a ranili majku Minu. Šero se spasio bježeći kroz prozor.Zatim su došli kod moje kuće, bilo ih je otprilike sedam – osam.Došli su oko 20 h, rasporedili su se ispod prozora i repetirali puške. Dvojica su provalili vrata i ušli unutra. Po glasovima smatram da su to bili :Slobodan, sin mu Gojko, Resan, Tomin sin Zoran , brat Kajo, Ljubišin sin. -Mi smo se sakrili iza paravana, ja sam bio na jednom kraju a otac na drugom, tako kad je Slobodan razgrnuo paravan nije nas primjetio jer je bio pijan, tako da smo imali ludu sreću, da nas nisu primjetili.Ostali dio kuće su pretresli čak i one dvije kuće pored  ceste. Tu smo se zadržali izvjesno vrijeme i kada smo primjetili da gore dvije –tri kuće, kod Šaćira Mešića odlučili smo da bježimo van, jer smo se plašili da će doći da  zapale kuće.Prenoćili smo iznad kuće u živici, ujutro kada smo prišli kućama bila je sva izrešetana, razbijeni prozori, razbacane stvari. Poslije sam otišao kod didove kuće,njega sam našao ubijenog na pragu, a nanu sam našao ubijenu na sred kuhinje i dvije čahure od automatske puške. Ponovo sam izišao van, pored dida je  bila  velika lokva krvi, mislio sam da je zaklan, ali sam vidio da nije, tek tad sam vidio da su mu odsječene uši. Vratio sam se ponovo kući i uzeo čaršaf i prekrio ga.Zatim sam prešao u kuću u kojoj je bio Safet Zulić, Zulić Ćamka. Zvao sam ih i oni se nisu smjeli  javiti, provalio sam vrata i našao ih žive. Tada sam im rekao da bježe sa nama. Pošto su bili stari, rekli su da ne mogu ići. Otišli smo do Rame Alivuka i njegove žene, našli smo ih žive i oni su nam rekli da nemogu bježati, ako je sudbina poginuti mi ćemo ostati. Ja i otac smo pokušali da sahranimo dida i nanu, ali nismo uspjeli jer su nas primjetili i zapucali za nama. Pobjegli smo prema Basači prema Vojićima, tada sam otišao javiti Husinom ocu Husi i rekao sam šta se desilo, da ide javiti narodu u Vojićima da bježe. U kući kod Ibrahima Mešića ubijeni su. Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Šaćir Mešić, Mešić Safa, Šerina mati Mine. Doli je ubijen Rešo Šahinović.

Taj isti dan 23. septembra oko16 sati na rad su došli Ripčani. U tom masakru došla su tri auta puna četnika. Jedan auto je bio bijeli stojadin, crveni jugo i mercedes od Đumića, metalik boje. Tad su bili maskirani, imali su najlon čarape, jedino nije bio maskiran Gojko, njega je prepoznala Safeta iz Ripča. Ubijeno je petnaest Ripčana, a naših Begova žena, kćerka od 12 godina, Safija Šehić, Vahida Vojić, Fate Vojić, Kolaković Sabira, Kolaković Ibro, Hamza Vojić, Vojić Bego. Zaklani su Hrnjica Muharem, Hrnjica Bećir, Hamza Vojić i Ibro Kolaković. Još su ubijeni Bilić Salih i Šaban Crnkić –zvani Mirišljivi. Bježali smo preko mosta u Kestenovcu i išli prema Nebljusima. Tu nam je pomogao Mile iz Kestenovca koji ima trgovinu.Prvo nam je dao kruha, slanine, cigareta, rakije, kafu smo popili i uputio nas je do milicionera koji nas je sproveo do Nebljusa u stanicu milicije. Tu su nas maltretirali, jedan je ugasio dvije cigarete Šeri Bageru na sljepoočnici. Tu nas je preuzeo UNPROFOR, bili smo mjesec dana u Svetom Roku i onda smo prebačeni u Bihać.

Retrospektiva događaja su izvadci iz knjige Muje Begića “Ljutočka Dolino Nikad Ne Zaboravi”,Bihać 2004.

U Ljutočkoj dolini klanjana dženaza za 34 nevino ubijena Bošnjaka

Na školskom igralištu u Orašacu, danas je klanjana dženaza i obavljen ukop na mezarju Duliba za 34 ubijena Bošnjaka za vrijeme veliko-srpske agresije 92-95. Sve žrtve ekshumirane su iz masovne grobnice Bezdana, a identificirane u centru Šejkovača u Sanskom Mostu. Sa područja Orašca i Kulen Vakufa je danas je klanjana dženaza za 27 žrtava, dok je sedam iz općina Cazin i Velika Kladuša.

Dženazu, kojoj su pored brojne rodbine i prijatelja, prisustvovali i predstavnici kantonalne i općinske vlasti, predvodio je muftija bihaćki Hasan ef. Makić. Ovo je treći put u Ljutočkoj dolini, da su na istom mjestu ukopana tri brata, ubijena u protekloj agresiji. Prije samog klanjanja dženaze ispred porodica nevino ubijenih obratio se Ibrahim Begić čije obraćanje ovdje prenosimo u cjelini.

Poštovane porodice žrtava genocida, dragi roditelji, djeco, poštovani prisutni!

U ime porodica i organizatora ove dženaze nevino ubijenim Bošnjaka želim reći nekoliko rečenica.  Ljutočka dolina je danas mjesto tuge i bola jer ispraća 34 šehida, nevino ubijene žrtve velikosrpske agresije.

Ova 34 šehida ekshumirani su iz masovne grobnice jama Bezdana pronađene na lokalitetu Hrgara. Iz ove grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci 83 žrtve, do sada su identifikovane 64 osobe. Iz ove grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci djevojčice od 3-4 godine. Nažalost do danas nije utvrđen identitet za sve nevine žrtve pomračenih fašističkih umova. Na području općine Bihać do sada su ekshumirane  4 masovne grobnice u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 151 ubijene osobe ali i više desetina pojedinačnih i zajedničkih grobnica.

Danas klanjamo dženazu za 34 šehida koji su bili zatočeni u logorima Ripač i Račić a koji su ubijeni u julu 1992. godine. Ubijeni su samo zato što su bili Bošnjaci-muslimani. Ubijanje ovih nevinih žrtava vršeno je na najužasniji način, ubijani su vatrenim oružjem, tupim predmetima, bacani su živi u jamu od preko 80 metara dubine. Pokušavajući prikriti zločine ubice su u jamu bacali burad sa kiselinom kako bi uništili tragove užasa. Mnogi od vas su svjedočili ekshumaciji i vidjeli poveze na rukama, vidjeli ste veliki ekser zabijen u koljeno Hazima Delića. Vidjeli ste rupe od metaka na lobanjama, svjedočili ste užasu. Pitamo se i danas kako ljudski mozak može da smisli takve zločine. Čitav dan je trajalo ubijanje na Bezdani. Ubijali su zajedno braću, pred očima očeva ubijali su sinove, očevi su gledali kako im ubijaju djecu da bi i oni kasnije bili ubijeni.

Poštovani prisutni, iz ove škole koju vidite, većina ubijenih kojima danas klanjamo dženazu je odvezena u logore 13 i 14 juna 1992. godine. Ispred ove škole posljednji put su majke vidjele svoju djecu, muževe, posljednji put su djeca vidjela svoga babu. I danas sa ovog mjesta mi na vječni počinak ispraćamo svoje najmilije. Klanjamo im zajedničku dženazu jer su porodice željele da ih zajedno ispratimo jer su zajedno i ubijeni.

Danas ispraćamo tri brata Mešu, Hasu i Fudu Seferovića, ispraćamo zajedno oca i sina Hasana i Ermina Džaficu, ispraćamo Muhameda-Bega i njegovog sina Asmira Vojića. Danas klanjamo dženazu petorici Vojića, četvorici Seferovića, trojici Dedića, klanjamo dženazu šehidima iz općine Bihać, Cazin i Velika Kladuša.  Danas Bešir Lipovača i njegova braća i sestre ispraćaju svoga babu Rifeta, a ostali su 1992. godine i bez majke. Odrasli su uz svoju nanu.  208 djece iz Ljutočke doline odraslo je bez jednog ili dva roditelja. Odrasli su bez roditeljske ljubavi, bez babine i majčine zaštite. Ali danas većina njih su dobri i uspješni ljudi, završavaju ili su završili su škole.

Draga braćo i sestre i danas se pitamo kome su bili krivi ovi ljudi, zašto su ubijeni. Pitamo se kako su zločinci mogli ubiti našeg dragog i omiljenog nastavnika Muhameda-Bega, čovjeka koji nas je učio dobru, koji je velik broj generacija izveo na pravi put. Ubili su Bega, njegovu suprugu Seniju, sina Asmira i kćerkicu Aldinu. Danas klanjamo dženazu Begu i Asmiru, Senija je već ukopana u šehidskom mezarju Duliba, nažalost posmrtnih ostataka Aldine nema, tako da će će ostati jedno prazno mjesto u Dulibi i za nju.

Naše komšije, drugovi i kumovi odvodili su u logore, bili čuvari i mučitelji, ubijali su. Tih dana juna nije bilo komšija, kumova i drugova, ljudskost je zamijenjena mržnjom, prijateljstvo i drugarstvo tih dana je umrlo. Pripadnici srpskih paravojnih i parapolicijskih jedinica iz Rajnovaca, Martin Broda, Drvara, Bihaća, Bosanskog Petrovca, Knina iz Like napali su goloruko civilno stanovništvo i kršeći međunarodno humanitarno pravo, pravila i običaje rata izvršili strašne zločine.

Do sada niko nije odgovarao za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima počinjene na području općine Bihać. A upravo sa ovog mjesta vidimo šlolu koja je bila logor u kojoj je ubijen starac Omer Kasić,  vidimo ostatke minirane i spaljene džamije.

Sa ovog mjesta, po ko zna koji put tražimo pravdu, tražimo odgovornost za počinitelje ovih zločima. Tražimo od Tužilaštva i suda BiH u čijoj je nadležnosti procesuiranje ratnih zločina da urade svoj posao. Mi  smo svoje uradili dali smo potrebne materijalne dokaze, svjedočili ali do danas nemamo nikakvih rezultata.

Istovremeno pozivamo predstavnike izvršne, sudske i zakonodavne vlasti kantona i općine Bihać da nam pomognu na putu traženje i zadovoljenja pravde za nevino ubijene žrtve velikosrpske agresije.

Molim dragog Boga da ovim nevino ubijenim podari Dženet, njihovim porodicama sabur, a nama ostalim da sjećanje na sve nevino ubijene ostane vječno.

Nakon 70 godina obilježena godišnjica stradanja Ljutočana

Danas se u Kulen Vakufu po prvi put obilježilo 70 godina stradanja Bošnjaka Ljutočke doline od ustanika i četnika. Uz prisustvo, brojnih delegacija sa nivoia mjesnih zajednica, udruzenja, te  delegacije Općine Bihać, ovom obilježavanju prisustvovao je i predsjedavajući skupštine USK  mr. Huseina Rošića. Nakon kratkog obraćanja gostiju proučena je fatiha nevino ubijenim i održan historijski sat na kojem je izvršena retrospektiva dešavanja tih septembarskih dana. Historijski sat održao je dr. Mujo Begić, koji se prisutnim obratio i prenio dio svjedočenja i historijskih činjenica u vezi sa ovim velikim zločinom koji se decenijama pokušavao skriti. Izvršioce su ovog zločina nakon rata umjesto da procesuiraju, pratizanska i ustanička vlast nagradila dajući im najviša politička, vojna i policijska odlikovanja i činove.

Prenosimo dio historijskog sata održanog danas na na mostu na Buku u Kulen Vakufu.

Dešavanje koja su prethodila zločinu u Ljutočkoj dolini  

dr. Mujo Begić, historijski sat uz 70-tu godišnjicu zločina u Ljutočkoj dolini

Ratna dešavanja u II. svj.ratu ostavila su sigurno neizbrisive tragove u sjećanjima stanovništva ovoga kraja. Ostaće zapamćeni septembarski dani 1941.godine i neviđeni zločini “ustanika“ na  Golubnjači, na Čovki, Kliškim barama, na mostu. Ti zločini srpskih “ustanika“ sistemski su zataškavani i nikada nisu u potpunosti sagledani njhov obim i veličina zločina. Do danas se nezna tačan broj ubijenih, njihova imena i sva mjesta stradanja Bošnjaka ove doline. Premda do danas nije utvrđen tačan broj ubijenih Bošnjaka Ljutočke doline 1941., podaci govore o  cifri od 450 ubijenih za jedan dan i za dva dana oko 2.750 muslimana Ljutočke doline. Najbliži broj ubijenih je oko 2300 muslimana ljutočke doline.

U toku mjeseca juna, jula i augusta ustaše su na području Like i širem području Bihaća ubile nekoliko stotina Srba. Ubistva su počinili ustaše koje su došli iz Hrvatske, sa fesovima na glavama i ostalom muslimanskom odjećom. O ovim nedjelima svjedoči i dopis Grupe muslimanskih prvaka iz Banjaluke od 22. novembra 1941. muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi gdje protestvuje protiv ustaških zločina, koji su pripisivani muslimanima Bošnjacima.

Postoji velik broj primjera da su muslimani pokušavali i štitili Srbe od ubijanja od strane ustaša. Najbolji primjer za to je i Ibrahim Vojić koji je pokušavao zaštititi nedužne ljude i tom prilikom ubijen je zajedno sa komšijama koje je htio spasiti.

Nakon zauzimanja dijela Like (područje Donjeg Lapca, Boričevca, Mazina, Udbine) ustaničke snage su očistile Krnjeušu i Vrtoče od hrvatskog življa, a prostor Ljutočke doline okružili sa svih strana.

Napad na Ljutočku dolinu

Napad na prostor Ljutočke doline sa bosanske strane napad je izvodila drvarska brigada koja je u svom sastavu imala 7 bataljona. Sa ličke strane to su bile jedinice iz Knina, Donjeg Lapca i okolnih mjesta. Napad je kontinuirano trajao tokom augusta da bi kulminirao u septembru 1941. godine.

Komandni sastav 2. bataljona činio je komandant Marko Pilipović Maćuka, Gojko Polovina- politički komesar, a 23. augusta Marka Pilipovića zamjenjuje Đoko Jovanić koji je na toj dužnosti bio do 10. septembra

Kulen-Vakuf su branile snage od oko 50 ustaša i 120 domobrana pod komandom domobranskog satnika Vebera.

Napadi na Ćukove, Orašac, Klišević, Klisu otpočeli su 4. septembra u jutarnjim satima, a već 5. septembra ustaničke snage su bile u blizini K.Vakufa. Stanovništvo iz napadnutih sela se povlači prema K.Vakufu. Nastaje ubijanje, pljačka, paljevina.

Prema popisu iz 1935. godine i uključujući prirodni priraštaj računa se da je septembra 1941. godine na prostoru Ljutočke doline živjelo oko 5.323 muslimana Bošnjaka. K.Vakuf je bio prepun ljudi, stoke, zaprežnih kola.

Oko 17 h 5. septembra satnik Veber saopštava da se sutra ujutro kreće prema Bihaću. 6. septembra bio je lijep i sunčan dan kada su ljudi počeli napuštati svoja ognjišta. Ćukovljani su išli naprijed za njima Orašćani, zatim Klišani i zadnji Vakufčani.

Stevan Pilipović i Nikola Karanović-prijeratni žandar su u zasjedi na Čovci dočekali zbijeg. Nakon proboja čela kolone narod u zbijegu je opet napadnut u Ešanovića gaju (na Prkosima) od strane ustanika kojima je komandovao Mane Rokvić. Naoružane snage koje su štitile zbijeg teško su ranile komandanta 2. bataljona Marka Pilipovića. Veber je sa svojim snagama uspio da razbije sve zasjede i da stigne do Vrtoča a zatim do Bihaća. Sa Veberom je jedan dio zbijega uspio stići do Bihaća a najveći dio je ubijan i zarobljen od strane ustanika.

Ubijanje nevinih opočelo je još u Ćukovima, Orašcu i Klisi, a kulminacija počinje sa masovnim ubijanjima na Čovci kada su ustanici pucali i ubijali sve što se kretalo. Ubijali su žene, djecu, starce. Zbijeg naroda koji je ostao nezaštićen ustanici su počeli zarobljavati na Prkosima, Dulbi i Vrtoču. Na Dulibi je odvojeno oko 70 muškaraca koji su povezani konopcima i odvedeni u Teočak- Dugopolje. Tu su na zvjerski način ubijeni i bačeni u dugopoljsku jamu. Jedini preživjeli iz ove jame bio je Bećo Pehlivanović-Bećata sa Ostrovice koji je ranjen izišao iz jame i uspio doći do Ripča.

Pored toga na  Dulibi je ubijanje preraslo u masakar zarobljenika, a posebno je bilo strašno u Čubrilovom gaju. Zarobljeni muškaraci, žene i djeca sprovedeni su  nazad u Kulen Vakuf. “Tu je vršeno odvajanje muškaraca i stariji od dvanaest godina, ostavljajući samo žene, djecu i starce“. Ovdje je svaki komentar suvišan jer stariji od dvanaest godina su djeca, što znači da su i djecu odvajali i ubijali.

Vraćanje civila u Kulen Vakuf ubijanja i silovanja

Zarobljavanje civila i vraćanje u Kulen Vakuf najbolje ilustriraju podaci koji govore o broju zarobljenih civila: “oko 400 žena i djece smješteno u zgradu Žandarmerijske stanice i na staničnim dvorištu na Buku, a oko 900 na jednoj livadi zv.Handžića grahorište u Palučcima, dok je oko 380 muškaraca nekako sabijeno u Čaića gostionu na vakufskom trgu. Međutim, oni su 7. septembra prebačeni u Palučke, odatle su vezani žicom u koloni dva po dva odvedeni u Martin Brod. U Martin Brodu se sabralo oko 400-420 zarobljenih muškaraca“.

Početak ubijanja zarobljenih počinje na Handžića grahorištu a Gojko Polovina ga opisuje riječima:“ 7. septembra oko 10 sati grupa ustanika i seljaka iznenada je napala žene i djecu“…“Ubijali su ih uglavnom hladnim oruđem“…“oko pedest žena i djece ipak je uspjelo da se iz tog užasa nekako izvuče“…“Međutim, već ujutro 8. septembra grupa koja je došla da se sveti pronalazi ih i sabira na jedno mjesto. Umjesto u najavljeno selo Bjelaj, pratnja ih vodi drugim putem, zaustavlja kod neke jame na Prkosima i tu ih sjekirama ubija i baca u jame“.

Potvrdu ubijanja u septembarskim danim iznio je i Dušan Lukač u knjizi “Ustanak u Bosanskoj krajini“ gdje govori o broju ubijenih i načinima ubijanja. Govoreći o septembarskim danima stradanja Bošnjaka kaže: “razjarena masa noću između 6.i 7.septembra ubija oko 900 muslimana, uglavnom žena i dece, i u isto vreme pali i pljačka grad“. Ubijanje je vršeno pod komandom i sa znanjem 2.bataljona. O učešću 2.bataljona drvarske brigade u naređivanju i izvršenju zločina kaže se:“Istog dana tamo je stigao Pero Đilas“…“i sjedeći na bijelom konju iz sveg glasa vikao:“ Treba ih sviju pobiti! Niko ne smije ostati živ! Oni su svi ustaše!

To je shvaćeno kao naredba pa su ustanici počeli da odvode zarobljenike iz željezničke stanicu u grupama po dvadeset do stratišta. Tu su ih ubijali hladnim oruđima i bacali u jamu Golubnjača.“ Jedini preživjeli Mujo Dervišević pričao je strahotama ubijanja. Tu je prepoznao svoga pobratima Milanka Pilipovića koji je bio sav krvav i koji je ubijao. Ubijanja su uglavnom vršena  sjekirama i noževima. Da im je bio cilj ubijanje svega muslimanskog najbolje ilustrira primjer ubijanja i članova Prijekog suda (Džafer Mušeta, član KPJ-predsjednik, Hamdija Kulenović-Bajbutović i Hamdija Kulenović-Čovka) oni su posljednji izvedeni i na isti način su ubili i  njih“.

O ulozi Pere Đilasa u zločinu govori Izvještaj političkog komesara Gojka Polovine Štabu Drvarske brigade:“To je još više raspalilo masu svijeta koja je u onom bijesu napravila užasan haos u kojem je bilo mnogo nevinih žrtava. Odrasli zarobljenici odvedeni su u Martin Brod pod komandom Pere Đilasa. Pijani i razjareni ljudi postupali su sa njima na divljački način“.

O zločinima u knizi Ustanak naroda Hrvatske u Srbu i okolini Danilo Damjanović Danić na strani 196 i 197 piše: „Đilas je u toku noći počeo da masakrira stanovnike; naredio je da se znatan broj stanovnika strelja. Ujutro 7.septembra zapalio je Kulen Vakuf. Đilas je jednu grupu Muslimana poveo u Martin Brod radi fizičkog uništenja.” (196. – 197.)

Međutim, svi navedeni izvještaji umanjuju zločin i uglavnom ga pripisuju osobi koja je poginula, pri tome vješto amnestira ostale učesnike. Iako su se lako mogli identifikovati počinioci ovih strašnih zločina to poslijeratna komunistička vlast nije učinila. U okolnim mjestima podizani su spomenici žrtvama ustaškog terora nad nevinim srpskim žrtvama ali to nikada nije učinjeno za bošnjačke žrtve, nikada nisu obilježena niti obilažena mjesta masovnih zločina.

Opisujući strahote ubijanja septembra 1941.godine prof.dr. Mujo Demirović u knjizi“ Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ kaže: “Mati pukovnika Ugarkovića, Jeka, ćuskijom je na Vakufskim barama ubila deset žena trudnica! Istovremeno dok su vodili odrasle muškarce, Unom je tekla krv, jer tada je nastalo klanje. U sjećanju su urezana silovanja djevojaka i žena, koja su poslije toga sa odsječenim grudima, bacana u vodu. Majke su sa živom djecom skakale u vodu da bi izbjegle silovanje i klanje“…Galijašević Ajšu su zaklali, iz nje izvadili dijete, dok je oko nje hodao osamnaesto mjesečni sin Ale.“ Svjedoci su pored puta vidjeli zaklanu Minu Bojčić dok ju je djete mrtvu sisalo. Ubijanje i odsjecanje glave Begi Kosoviću i stavljanje njegove glavu u krilo tetke. Velik broj slučajeva gdje su žene utapale se u rijeci Uni da nebi bile silovane. Imao sam prilike da pričam sa sestrom od Jusufa Hrnjice dječaka kojeg su bili pripremili da nabiju  na ražanj i da ga peku pred očima majke i sestara.

Silovali su djevojčice, ima primjera da su silovali djevojčicu od 12 godina (kćerka Alije Hrnjića). Na Očijevu je cijelo selo silovalo jednu ženu iz Kulen Vakufa koja je bila zatvorena u nekoj pojati. Zarobljene žene u žandarmerijskoj stanici izvodili su i silovali u kukuruzištu uz Unu što su mogli čuti oni koji su bili zarobljeni. Silovanja i odvođenja žena i djevojčica trajalo je tri dana. Rade Medić- Pitar i ostali su se hvalili kako su bulama razvezivali učkure i koliko je koji razvezao.

Raspon zločina i broj ubijenih civila

Potvrdu navedenih zločina i približan broj stradalih nalazi se i u Izvještaju Zapovjedništva 3.oružničke pukovnije od 18. septembra 1941. godine kaže se:“ na putu između Kulen Vakufa i Bihaća napali žestokom vatrom kolonu evakuiranih građana, koja se kretala pod zaštitom vojske i oružnika po pobunjenicima je bila razbijena i preko 2000 građana je što ubijeno što zarobljeno od strane pobunjenika“. Karakteristika ovoga zločina je u tome što su ubijanje Bošnjaka zajednički vršile “ustaničke jedinice i lokalno stanovništvo. Druga karakteristika je da je zločin vršen hladnim oruđima, a ne vatrenim oružjem, što nam govori o stepenu mržnje i patnjama kojima su bile izložene žrtve. Ubijani su svi bez obzira dali su djeca, žene, starci ili komunisti. Potpuno su uništena sva naselja, sve džamijie su popaljene, imovina opljačakana. Svi Bošnjaci su bili protjerani sa svojih ognjišta i bili su muhadžiri na prostorima čitave Cazinske krajine. Svi stambeni i vjerski objekti u dolini bili su u potpunosti spaljeni, opljačkani i uništeni

Pitanje odgovornosti za počinjene zločine

Pitanje odgovornosti za zločine nikad nije do kraja postavljeno pa ni u pomenutom Izveštaju političkog komesara 3.bataljona Gojka Polovine. Ni nakon 1945. godine niko nije odgovarao za počinjene zločine, da tragedija bude veća većina odgovornih za zločine u Ljutočkoj dolini nagrađena je visokim pozicijama u vojsci, policiji i državnim poslovima.

Danas se sa pravom pitamo kako su Nikola Karanović, Đoko Jovanić i drugi dobili generalske činove, postali ugledni, a u suštini su bili zločinci i ubice. Najveći broj stradalih nikada nije pronađen niti dostojno sahranjen. Sistematski je prešućivana istina o stradanju Bošnjaka istovremeno im namećući oreol krivnje za zločine koje su počinile ustaše nad Srbima.