18 godina poslije masakra u Duljcima u Ljutočkoj Dolini


Muhamed Vojić kojem je veći dio rodbine u ovom zločinu ubijen

Duljci i 23. septembar ostaće upamćen mnogim Bošnjacima Ljutočke doline i Ripča jer taj dan zločinci su izvršili stravičan zločin nad nedužnim starcima, ženama i djecom. Ubijali su Bošnjake koji su bili na prisilnom radu i koji su brali šljive. U pokušaju skrivanja tragova zločina četnici su tijela ubijenih izmjestili sa mjesta zločina, i danas se traga za posmrtnim ostacima ubijenih. Najvjerovatnije da su tijela spalili, jer na to ukazuju svjedočenja pojedinih ljudi koji su preživjeli masakr. Tih dana ubijeno je 39 Bošnjaka Ljutočke doline i Ripča. Danas 23. 09. 2010. godine obilježen je ovaj stravičan zločin da se nezaboravi i da se pampti. Ovom događaju danas je prisustvovala kantolalna i općinska vlast. Pored izgrađenog spomen obilježja položeno je cijeće i proučena fatiha.

Ali kako je sve počelo i dovelo do ovog zločina…

Kada su prilikom napada na Bihać pripadnici srpske vojske i policije poginuli na Grabežu, došlo je pet tijela poginulih. Trojica su bili Rajnovčani a dvojica izbjeglice iz Zlopoljca. Rajnovčani su bili dvojica Berga i Toma Tadić. Ovaj događaj je bio povod za ubijanje i osvetu. Poslije sahrane ubijenim počelo je ubijanje preostalih Bošnjaka Ljutočke doline, koji su ostali u svojim kućama nakon 11. Juna 1992. godine.

Tog kobnoga 23. septembra 1992. godine, bila je srijeda u Duljke su došli maskirani  pripadnici policije i vojske. Imali su najlon čarape na glavama, samo su im oči virile. Došlo ih je osam, a poslije još četvorica. Bili su u tri auta. Jedan auto je bio bijeli stojadin, crveni jugo i mercedes metalik boje. Jedna grupa je kupila šljive u voću Huse Vojića koje je bilo uz cestu, a druga grupa u voćaru više ceste.

Kantonalna i općinska vlast danas je prisustvovala ovom obilježavanju

Negdje oko 15h 30 minuta na punku su se zločinci maskirali i krenuli ubijati nedužne. Oni su ovim htjeli osvetiti poginule Srbe sa grabeškog ratišta. Rasporedili su se i krenuli su prema gornjem voćaru. Poslije par minuta počela je pucnjava i pomaganje žena, djece i staraca. Pucnjava je odzvanjala čitavim Duljcima. Narod je tražio spas bježeći na sve strane. Neki su spas tražili u Basači, a drugi su bježali prema Dulibi. Neki su uspjeli spas naći u porušenim kućama odakle su mogli čuti vrisku, pomaganje i poneki pucanj. Ubijajali su preživjele i ranjene. Kada su završili sa ubijanjem u gornjem voćaru krenuli da pobiju i grupu u voćaru Huse Vojića.

Međutim, videći šta se desilo jedan dio ljudi je počeo bježati i sakrivati se. Šero Rakić, Bećo Dupanović i Muho Ibrahimpašić sakrili su se u Halilovu  štalu. Tu su ušli četnici i ubili Šeru Rakića, Muho i Bećo su ostali živi jer su bili  sakriveni u jaslama  tako da ih četnici nisu vidjeli. Poslije ubistva Šere  zapalili su štalu i tijelo Šere Rakića. Muho i Bećo uspjeli su se  spasiti iz vatre i pobjeći. Preživjeli koji su pobjegli u Basaču vidjeli su kako tijela ubijenih prikupljaju na hrpu u voćnjaku, poslije toga vidjeli su dim i pretpostavili da su tijela spalili. Pronađeno je i ekshumirano devet tijela ubijenih u reonu Dulibe na kojima su bili vidljivi tragovi spaljivanja. Taj dan u Duljcima i Orašcu ubijeni su: Šarić Meho, Šarić Zejna, Mujić Sadeta, Nasufović Hase, Šehić Hasnija, Džaferagić Ismeta,Vojić Senka,Vojić Aldina, Safija Šehić, Vahida Vojić, Fate Vojić, Kolaković Sabira, Vojić Bego. Zaklani su Hrnjica Muharem, Hrnjica Bećir, Hamza Vojić i Ibro Kolaković. Još su ubijeni Bilić Salih i Šaban Crnkić, Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Šaćir Mešić, Mešić Safa, Hrnjica Mine,Hrnjica Delija, Rešid Šahinović, Mešić Meho, Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Mešić Safa, Šaćir Mešić, Ibrahim Mešić, Mešić Fata, Muhić Hanka, Redžić Hanka, Omer Zulić, Zajko Kozlica, Alija Hamzić. Pretresajući kuću po kuću i tražeći preostale Bošnjake zločinci su nastojali ubiti sve one koje pronađu. Posebno treba istaknuti činjenicu da su izvršioci zločina pokušali skriti tragove zločina tako što su spaljivali tijela ubijenih. Zapalili su kuće u kojima su ubijeni.

Posebno su potresna svjedočenja preživjeli koji su pronalazili tijela ubijenih. Ubijenom Ibrahimu Mešiću-Banji  odsječene su uši. Preživjeli su spas tražili bježeći prema Kestenovcu gdje su sprovedeni do policije u Nebljusima.Tu je nastavljeno maltretiranje, jedan policajac je gasio cigarete Šerifu Hrnjici na sljepoočnici. Zahvaljujući UNPROFOR-u preživjeli su prebačeni u njihovu bazu u Svetom Roku i onda prebačeni u Bihać. Jedan dio stanovništva iz Orašca je odvežen za Kulen-Vakuf da bi krajem januara 1993. godine protjerani za Bihać.

Nakon ovog događaja više ni jedan stanovnik mjesne zajednice Orašac nije više živio u Orašcu, i potpuno je etnički očišćen od strane srpskih zločinaca.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s