Obnovljena i posljednja džamija u Ljutočkoj dolini

Džamija Sultana Ahmeda Kulen Vakuf

Zadnjom agresijom na Bosnu i Hercegovinu, a tako i na Ljutočku dolinu stradala je sva infrastruktura, vjerski i kulturni objekti. Na prostoru Ljutočke doline 1992 godine porušeno i do temelja spaljeno je 6 džamija. Odmah nakon 1996. godine počinje se renoviranjem ovih objekata, tako da je u periodu od 1999-2009 god. obnovljene svih 5 džamija, a danas mještani Kulen Vakufa otvaraju svoju džamiju, te su danas posebno sretni.

Džamija u Kulen Vakufu ili Džamija Sultana Ahmeda najviše je stradala jer su četnicu po miniranju ove džamije sav materijal odnijeli sa mjesta tako da poslije toga nije bilo nikakvih tragova da je tu negdje bila ova jedna od najljepših i posebnih džamija u Bosni i Hercegovini. Kako je bila posebna to su i četnici bili više nasilni. Za džamiju Sultana Ahmeda u Kulen Vakufu se može kazati da je jedna od rijetkih džamija koja ispod prostora za molitvu sadrži poslovni centar, sa trgovinama, dućanima i poslovnim prostorima.

Slika iz 1995 godine, mjesta na kojem je bila džamija Sultana Ahmeda u K Vakufu

U ceremoniji otvaranja džamije održan je kulturno-vjerski program, te je ovoj svečanosti uzeli učešće najviši dužnosnici Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Muftijstva bihaćkog te Medžlisa Islamske zajednice Bihać. Pored vjerskih institucija u ceremoniji otvaranja prisustvovali su i članovi izvršne i zakonodavne kantonalne i općinske vlasti. Nakon otvaranja i klanjanja podne namaza završen je današnji svečani događaj, a vakufčanima ostala obnovljena džamija u koju sada mogu obavljati svoje vjerske obaveze.



Advertisements

Poginuli MZ Orašca 1992-95

Samo u MZ Orašac koja je prije rata brojala blizu 3000 mještana dala preko 150 poginuli u odbrambeno – oslobodilačkom ratu.  Na sljedećim slikama prikazani su oraščani koji su dali svoj život da bi mi danas bili slobodni. Neka im je veliki Rahmet.

18 godina poslije masakra u Duljcima u Ljutočkoj Dolini

Muhamed Vojić kojem je veći dio rodbine u ovom zločinu ubijen

Duljci i 23. septembar ostaće upamćen mnogim Bošnjacima Ljutočke doline i Ripča jer taj dan zločinci su izvršili stravičan zločin nad nedužnim starcima, ženama i djecom. Ubijali su Bošnjake koji su bili na prisilnom radu i koji su brali šljive. U pokušaju skrivanja tragova zločina četnici su tijela ubijenih izmjestili sa mjesta zločina, i danas se traga za posmrtnim ostacima ubijenih. Najvjerovatnije da su tijela spalili, jer na to ukazuju svjedočenja pojedinih ljudi koji su preživjeli masakr. Tih dana ubijeno je 39 Bošnjaka Ljutočke doline i Ripča. Danas 23. 09. 2010. godine obilježen je ovaj stravičan zločin da se nezaboravi i da se pampti. Ovom događaju danas je prisustvovala kantolalna i općinska vlast. Pored izgrađenog spomen obilježja položeno je cijeće i proučena fatiha.

Ali kako je sve počelo i dovelo do ovog zločina…

Kada su prilikom napada na Bihać pripadnici srpske vojske i policije poginuli na Grabežu, došlo je pet tijela poginulih. Trojica su bili Rajnovčani a dvojica izbjeglice iz Zlopoljca. Rajnovčani su bili dvojica Berga i Toma Tadić. Ovaj događaj je bio povod za ubijanje i osvetu. Poslije sahrane ubijenim počelo je ubijanje preostalih Bošnjaka Ljutočke doline, koji su ostali u svojim kućama nakon 11. Juna 1992. godine.

Tog kobnoga 23. septembra 1992. godine, bila je srijeda u Duljke su došli maskirani  pripadnici policije i vojske. Imali su najlon čarape na glavama, samo su im oči virile. Došlo ih je osam, a poslije još četvorica. Bili su u tri auta. Jedan auto je bio bijeli stojadin, crveni jugo i mercedes metalik boje. Jedna grupa je kupila šljive u voću Huse Vojića koje je bilo uz cestu, a druga grupa u voćaru više ceste.

Kantonalna i općinska vlast danas je prisustvovala ovom obilježavanju

Negdje oko 15h 30 minuta na punku su se zločinci maskirali i krenuli ubijati nedužne. Oni su ovim htjeli osvetiti poginule Srbe sa grabeškog ratišta. Rasporedili su se i krenuli su prema gornjem voćaru. Poslije par minuta počela je pucnjava i pomaganje žena, djece i staraca. Pucnjava je odzvanjala čitavim Duljcima. Narod je tražio spas bježeći na sve strane. Neki su spas tražili u Basači, a drugi su bježali prema Dulibi. Neki su uspjeli spas naći u porušenim kućama odakle su mogli čuti vrisku, pomaganje i poneki pucanj. Ubijajali su preživjele i ranjene. Kada su završili sa ubijanjem u gornjem voćaru krenuli da pobiju i grupu u voćaru Huse Vojića.

Međutim, videći šta se desilo jedan dio ljudi je počeo bježati i sakrivati se. Šero Rakić, Bećo Dupanović i Muho Ibrahimpašić sakrili su se u Halilovu  štalu. Tu su ušli četnici i ubili Šeru Rakića, Muho i Bećo su ostali živi jer su bili  sakriveni u jaslama  tako da ih četnici nisu vidjeli. Poslije ubistva Šere  zapalili su štalu i tijelo Šere Rakića. Muho i Bećo uspjeli su se  spasiti iz vatre i pobjeći. Preživjeli koji su pobjegli u Basaču vidjeli su kako tijela ubijenih prikupljaju na hrpu u voćnjaku, poslije toga vidjeli su dim i pretpostavili da su tijela spalili. Pronađeno je i ekshumirano devet tijela ubijenih u reonu Dulibe na kojima su bili vidljivi tragovi spaljivanja. Taj dan u Duljcima i Orašcu ubijeni su: Šarić Meho, Šarić Zejna, Mujić Sadeta, Nasufović Hase, Šehić Hasnija, Džaferagić Ismeta,Vojić Senka,Vojić Aldina, Safija Šehić, Vahida Vojić, Fate Vojić, Kolaković Sabira, Vojić Bego. Zaklani su Hrnjica Muharem, Hrnjica Bećir, Hamza Vojić i Ibro Kolaković. Još su ubijeni Bilić Salih i Šaban Crnkić, Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Šaćir Mešić, Mešić Safa, Hrnjica Mine,Hrnjica Delija, Rešid Šahinović, Mešić Meho, Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Mešić Safa, Šaćir Mešić, Ibrahim Mešić, Mešić Fata, Muhić Hanka, Redžić Hanka, Omer Zulić, Zajko Kozlica, Alija Hamzić. Pretresajući kuću po kuću i tražeći preostale Bošnjake zločinci su nastojali ubiti sve one koje pronađu. Posebno treba istaknuti činjenicu da su izvršioci zločina pokušali skriti tragove zločina tako što su spaljivali tijela ubijenih. Zapalili su kuće u kojima su ubijeni.

Posebno su potresna svjedočenja preživjeli koji su pronalazili tijela ubijenih. Ubijenom Ibrahimu Mešiću-Banji  odsječene su uši. Preživjeli su spas tražili bježeći prema Kestenovcu gdje su sprovedeni do policije u Nebljusima.Tu je nastavljeno maltretiranje, jedan policajac je gasio cigarete Šerifu Hrnjici na sljepoočnici. Zahvaljujući UNPROFOR-u preživjeli su prebačeni u njihovu bazu u Svetom Roku i onda prebačeni u Bihać. Jedan dio stanovništva iz Orašca je odvežen za Kulen-Vakuf da bi krajem januara 1993. godine protjerani za Bihać.

Nakon ovog događaja više ni jedan stanovnik mjesne zajednice Orašac nije više živio u Orašcu, i potpuno je etnički očišćen od strane srpskih zločinaca.

Kulen-Vakuf 6. Septembar 1941

O stradanju Bošnjaka Ljutočke doline u 2. Svjetskom ratu pisali su mnogi. Uz 69. godišnjicu stradanja Bošnjaka Ljutočke doline donosimo izvod iz knjige Mate Šimundića HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001.


KULEN-VAKUF – I ovdje Srbi prodali rog za svieću. Lički i bosanskokrajiški Srbi na svaki način svoj ustanak, od njegovih prvih dana, poštopoto nastojali prikazati kano partizanski. I u slučaju koji to uobće ne dopušta. Kako ne bi bilo nejasnoće, dat ću više prostora sudjelovatelju pri zauzimanju Kulen-Vakufa te potom piscu knjige Ustanak naroda Hrvatske u Srbu i okolini Danilu Damjanoviću Daniću. Isti nošaše viši čin u Jugoslovenskoj armiji. Pored drugoga tu veli:

“Kada je glavnina ustaških snaga razbijena u Dulibi, muslimanski živalj iz Kulen Vakufa, Klisa, Orašca i Ćukova, počeo je bježati s ustašama jer se bojao odmazde zbog ustaških zločina nad srpskim narodom. U pomoć ustašama u Kulen Vakuf krenuo je iz Bihaća bataljon ustaša i napao ustanike na Dranovači. Taj napad ustaša djelomično je uspio, pa su se ustanici morali povući na novi položaj kod Nebljusa i Pirovišta.” ( 196.)

Dakle, muslimani napuštali svoja ognjišta, upravo kao da su svi oni ubijali Srbe pa se bojali njihove osvete. Stvarnih razloga za bieg imahu i previše. Za koji dan potvrdit će se to u osvojenome Kulen-Vakufu. Damjanoviću se omaknula istina, premda stresa krivnju sa svojih četnika, koje tvrdoglavo imenuje partizanima. Dalje nastavlja:

“Dok se toga dana vodila borba s neprijateljem, oko Dulibe, uveče se vratio u Kulen Vakuf Pero Đilas s grupom svojih boraca. I dok se na Dulibi još lila krv naših boraca, on je na silu otvorio neke kafane i dozvolio svojim borcima da piju. Komanda mjesta mu se nije mogla oduprijeti. I dok je Đilas tako sa svojom družinom pijančevao, u varoš su nahrlili neki okolni seljaci i počeli pljačkati (ovaj i idući odtisak M. Š.). Đilas je u toku noći počeo da masakrira stanovnike; naredio je da se znatan broj stanovnika strelja. Ujutro 7 septembra zapalio je Kulen Vakuf. Preostalo stanovništvo iz Kulen Vakufa prebačeno je u Donji Lapac i Bjelaj, gdje je zaštićeno, a Đilas je jednu grupu Muslimana poveo u Martin Brod radi fizičkog uništenja.” (196. – 197.)

Eto, nepoznati Đilas sa skupinom svojih vojnika poklao stanovništvo gradića Kulen-Vakufa. I to pored svemoćnoga zapovjednika Đoke Jovanića, kojega je bojna nazvana Sloboda, “oslobodila” mjesto. Tako biva, kada razbojnička Sloboda oslobada! Odmah, kao slučajno, u gradić upada vlaška gomila iz okolnih sela te odnosi sve pokretno. I na koncu taj Dilas sažiga Kulen-Vakuf. I sve se to dogodilo gotovo slučajno. Pisac dodaje, kako je taj Pero Đilas bio pročetnički razpoložen, a nakon toga događaja prešao ka kninskim četnicima. Kano da dotičnik sa svima ostalima na čelu s Đokom Jovanićem nije bio četnik!.

Vlaške su horde odiskona pljaškaške i ubijačke i nije ih trebalo nagoniti na zlodjela; jedva su čekale na pogodnu priliku. I čim bi se ukazala, kao strvinari sletjeli bi se na žrtvu. Dakako, pisac ne spominje, kako su isti mučili i ubijali građane te podpaljivali njihove kuće. Izživljivali se na njima izkaljujući svoje zvjerske nagone. Po kulenvakufskoj se okolici zatim naveliko krčmilo. Kućanski i odjevni predmeti prodavani izpod svake ciene. Na srbskim seljankama vidjela se odjeća i obuća gradskih žena. Odreda izgledale šarene i neukusne. Po puteljcima i oputinama hodile u postolama visokih podpetica, stoga uskoro hramale. Vlaščad se vidljivo opomogla pljačkom gradića Kulen-Vakufa.

Kulenvakufska tragedija cjelovito je uhodala četničko-srbokomunistički postupak po upadu u hrvatsko mjesto. Najprie pljačka svega, što se može nositi, onda odvodenje, mučenje i usmrćivanje domaćega svieta, potom palež. A ni silovanja ne bijahu nepoznata. Ovako će biti do kraja rata i u poraću.

Damjanović ne spominje izravno broj ubijenih u Kulen-Vakufu, već to čini posrjedno u bilježci u podsadržaju. Evo te podsadržajnice:

“Grupa muslimanskih prvaka iz Banjaluke obratila se 22. XI. 1941. muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi i protestvuje protiv ustaških zločina. U tom pismu oni, između ostaloga, konstatuju:

“Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju i ubijanju hrišćana (Srba) pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kamiona ustaša došli iz prijeka pod fesovima na glavi, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo u Bosanskoj Kostajnici, kada je na isti način i za jedan dan poklano 862 hrišćana (Srbina). I u Kulen Vakufu su to isto uradili i tu se je naročito istakao MIROSLAV MATIJEVIĆ ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana (Srba), što je bio povod za osvetu četnika od 6. rujna kada je Kulen Vakuf popaljen i gdje je platilo glavom 1365 muslimanskih ljudi, žena i djece.” (ZB NOR-IV/2, stranica 430.-433.)

Za osudu je svako razbojstvo, jednako tako i ustaško. Prvi veliki četnički genocid pisac trpa u tuđu vreću, obilazi ga i opravdava. Budući da su prie usmrćeni Srbi, to je njihovo ubijanje kulenvakufskih muslimana u većoj mjeri opravdano gnjevom preživjelih Srba. Razumije se, ne spominje, tko prvi poče razbojstvima i paleži. Pisac srbski genocid na svaki način umanjuje i opravdava, kano da se zločin može opravdati protivnim zločinom! Pisac na bizantski način predstavlja svoj zločin, jer ga ne može mimoići.

Srbski genocid u Kulen-Vakufu najveći je od početka njihova ustanka. Nastavit će se u Udbini, Guduri, Lovincu, Svetome Roku, Poljicima te desetinama mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Cjelokupan tekst prenešen sa: http://www.safaric-safaric.si/lokacija_bih/kulen_vakuf/xKulenVakuf.html

Obilježavanje 5. septembra godišnjice otkiravanja masovne grobnice “Jama Tihotina”

Dana 5. septembra 2002 godine otkrivena je masovna grobnica Jama Tihotina iz koje je eshumirano 52 tijela Bošnjaka i jedno tijelo hrvatske nacionalnosti. Danas ispred mjesne zajednice Pritoka, kako smo i najavili, organizivano je obilježavanje ovog događaja na način da postane i tradicionalan.

Obilježavanje je počelo okupljanjem ispred Osnovne škole u Pritoci, na kojem je i počela ceremonija. Prisutnim su se obratili nosioci najviših kantonalnih i općinskih funkcija. Predsjedavajući skupštine Unsko-sanskog kantona mr. Husein Rošić, te u ime nečelnika općine Bihać Nijaz Glumac. Pored zvaničnika događaju je prisustvovao i Glavni imam bihaćki. Nakon otvaranja događaja krenulo se na put do masovne  grobnice Jama Tihotina, te na jami položeno cvijeće.

Na mjestu stravičnog zločina održan je historijski sat, kojeg je održao mr. Mujo Begić. Prijsjećajući se tih vremena, Begić je naglasio da je septembar mjesec vrlo važan kako za Ljutočku dolinu tako i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Naime 5. spetembra 2002 otkrivena je ova jama, ali i 6 Septembra 1941, ustanici – četnici su napravili neviđen zločin ubijajući preko 2500 mještana Kulen-Vakufa i Orašca. Ova cifra je 10 puta veća od ubijenih u zadnjoj agresiji, i 10 puta surovija. Isto tako Begić je naglasio i 23. septembra 1992 kada su četnici u Orašcu ubili i potom zapalili 39 mještana, Orašca i Ripča.

Nakon historijskog sata proučen je Jasin, te završio današnji događaj. S naumom da postane tradicionalni, mještani mjesne zajednice Pritoka zaista zaslužuju svaku hvalu za ovaj gest. Organizacija koje je uveličala ovaj događaj su i planinari Bihaća, koji nikad ne propustaju ovakve događaje da ih podrže i učestvuju u njima.