Banjalučki boj i bitka pod Ostrovicom


Uz 273. godišnjicu odlučujuće bitke pod Ostrovicom, koja je preokrenula cijeli austrijski rat i glavni pravac napada bitku pod Banjalukom, posvećen je i ovaj post. Ovim postom dajemo izvod iz knjige i okolnosti pod kojim je počeo ovaj rat. Važno je napomenuti da je napad na Ostrovicu započeo 6.Jula. 1737. godine i trajao sve do odlučujuće bitke na Bjelajskom polju 22 Jula. 1737.

U narednom tekstu dat je izvod iz knjige POVIJEST BOSNE autor Milan Prelog, Sarajevo 1910. godine.

Izvod se odnosi na bitku pod Banja Lukom 1937, te kao uvod u poraz Austrije bitku pod Ostrovicom. Bitka pod Ostrovicom predstavlja početak sloma austrijske vojske koja je započela ovaj rat, te predstavlja jednu od najznačajnih bitaka koja je dobijena isključivo od strane Bosanske vojske.

prelogpovijestBosne

Iza požarevačkoga mira (1718) vladao je priličan mir na austrijsko-turskim granicama. Bošnjaci su u velikom broju g. 1727. sudjelovali u perzijskom ratu, što ga je ove i prijašnjih godina porta vodila. Hercegovački beglerbeg Gazi Ah med paša Rustempašić sa sinom kliskim sandžakom Rustem begom bijahu vogje bosanskih plaćenika i spahija. Odoše zdravo, veli Lašvanin, ali kad se vratiše, verlo ih malo zajedno dojde i to bolestno i razbijeno . . .” Bašagić na osnovu jedne pritužbe iz Hećimoglinih vremena veli, da se od 10.000 dobre bosanske vojske povratilo samo 500. Ovo je bilo razlogom velikom nezadovoljstvu u Bosni. No ipak su Bošnjaci i kasnije za rusko-turskoga rata slali svoje spahije u znatnom broju na udaljena bojišta u južnu Rusiju, gdje su Bošnjaci imali znatnih gubitaka.

Godine 1735. postade bosanskim namjesnikom bivši veliki vezir Alipaša Hećimogli, jedan od najvaljanijih i najenergičnijih namjesnika, što ih je Bosna imala. O Ali-paši tom odličnom državniku i vojskovogji i zapadni i turski izvori samo najbolje govore. O njegovom doba u Bosni napisao je Mustafa-effendija Pruščanln cijelu knjigu na arapskom jeziku, a Omer efendija, novski kadija, opisa na turskom jeziku borbe u Bosni s Austrijom za njegovo doba. Lašvanin veli za nj : „Čovik mudar i u vojnički zanat razuman i kripak i po narod dobar.” Ova karakteristika Hećimoglia kao vojnika i čovjeka od suca, koji je možda više bio sklon, da oštro prosugjuje, služi mu na čast. Bosna je megjutim baš i trebala u to doba ovakovog čovjeka, jer su prilike bile sve više nego ružičaste. Bosanske vojske bijahu prorijeđjene u perzijskom i ruskom ratu, a i kuga, koja je god. 1732. bijesnila, pa zatim glad, učinile su takogjer svoje.

Rusiji, koja je ratovala s Turskom, priključi se i Austrija, prema ugovoru, što su ga obje države imale već od prije. Karlo VI. posredovaše najprije u prilog Rusije samo da nadje formu, kako bi se i on upustio u ratovanje. Kad Turska nije htjela pristati na austrijsko-ruske zahtjeve, spremi Karlo VI. s ve-

likim nadama vojsku protiv Turske na više strana. Evropska diplomacija počela je već raspravljati o

diobi Turske. Megjutim je Karlo VI. Iztog ratovanja izašao razočaran i ogorčen,jer je on svršio gubitom tečevina požarevačkoga mira.

Tijekom 1737. dolazili su od pograničnih bosanskih kapetana glasovi Ali-paši u Travnik, da se sprema velika careva vojska u Bosnu. On je javio velikom veziru u Moldavsku o tim pripremama, ali mu od njega stigne nalog, da se drži pasivno, kako ne bi dao uzroka, da se poremeti mir izmegju Turske i Austrije. Bez obzira na taj nalog velikog vezira Ahmed paše, jer je imao pouzdanih vijesti o pripremama austrijskim, Hećimogli počne raditi na svoju ruku. On sazva u Travnikvik vijeće odličnika (a j a n e !) u zemlji, koje ovdje zaključi, da se ne sluša vezir, nego d'a se u slučaju provale carevaca Bošnjaci svakako odlučno opru neprijateljima. U to ime izdade Alipaša nalog, da ako car započne ratovanje „svak ima ustat na oružje i kadije, imami, spahije tko god more sablju pasat, ako bi tko ostao, da se ima obisit o vratih svoje kuće.” Tako se Bošnjaci spremahu sami, da odole

navali carevaca. U tom i leži važnost rada Hećimoglina.

Pogranični kapetani dobili su stroge naredbe, da paze na svako kretanje carske vojske i da odmah o tom jave u Travnik. Vojska se koncentrisala na Travanjskom polju. Lašvanin pripovijeda: Megjuto

dojdoše i odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve malo i golemo tkogod može oružje nositi i prid njima glavari starišine od mistah i Arnauti tu dojdoše i skupi se čudna vojska strahovita.” Austrija je poslala u Srbiju grofa Seckendorfa, u Vlašku grofa Wallisa, a vrhovni zapovjednik vojske, koja je imala provaliti u Bosnu bijaše princ Hildburghausen. Namjera je bila osvojiti Bosnu, te su na isti dan četiri odjela imala preći granicu Bosne.

1. Pukovnik Raunach sa 4000 momaka, većinom graničara pogje iz Like na Ostrovicu kod Kulen Vakufa;

2. ban Esterhazy provali takogjer sa krajišnicima u Pounje;

3. prinz Hildburghausen krenu sa glavnom silom na Banju Luku,

4. dok je pokovnik Valvasor navalio na Lješnicu kod Zvornika, a pukovnik Lentulus krenu iz tada austrijske Srbije u Novi Pazar.

Najprije je Raunach navalio na Ostrovicu, odakle stignu u Travnik glasnici, moleći Ali-pašu za pomoć. Ali-paša Hećimogli posla onamo 5000 ljudi pod Alibegom Osmanpašićem i bivšim zvorničkim zapovjednikom Mehmet-begom. Njima se prema odredbi Hećimoglinoj priključiše čete iz okolice Novoga i Bihaća. Na petrovačkoj ravnici zametnuše Bošnjaci bitku s Raunachom, koga ljuto poraziše. Od Bošnjaka poginu vogja Ali-beg Osmanpašić.

Isto tako je stigla doskora vijest Ali-paši, da Austrijanci opsjedaju Zvornik. On i ovamo posla pomoćne čete, koje se sukobe s carevcima. U boju je prema domaćim izvorima poginuo jedan general i više časnika; sila vojnika pade u suzanjstvo, dok su sve sprave i municija postale turskim vlasništvom. Alipaša je megjutim pošao bio iz Travnika prema Jajcu, a odanle na Podrašnicu, gdje je stao nekih 15 dana, da dočeka vojsku ispod Ostrovice. Sačekavši još i ostale čete, koje su mu dolazile, krene prema Banjoj Luci, koju je princ Hildburghausen opsjedao. Pošto su carevci zatvorili ravni put u Banju Luku, progje Hećimogli neopažen više grada Vrbas, te navali iznenada na nuzgredne odjele, koji su bili porazdijeljeni na toj, strani, dok je glavna sila bila na lijevoj strani rijeke oko grada porazmještena, a onda se zametne borba i 3 ostalim dijelovima vojske, koja se svrši sramotnim uzmakom Hildburghausena.

Dok je Hildburghausen opsjedao Banju Luku, opkolio je hrvatski ban Esterhazy Bužim. A karlovački general grof Juraj Herberstein Cetin-grad, koji su Turci držali od 1670. godine. Omer-effendi hvali Bužimljane i njihove žene, koji su se kod opsade Bužima osobito odlikovale. Na glas o nesrećama kod Ostrovice i Banje Luke, odustade od opsade i Esterhazy. Posade u Bužimu i Cetinu bile su neznatne, a održale su se protiv jake vojske, jer Esterhazy nije imao ratnih sprava za osvajanje.

Hećimogli povrati se iza banjalučke pobjede u Sarajevo, gdje je dovršavao od Ahmet-paše Rustem-pašića 1728. godine započetu gradnju sarajevskoga grada od četiri kule i kapije. Megjutim je iste godine valjalo na zamolbu Užičana skupiti vojsku, da im krene u pomoć. Alipaša odredi za sastajalište domaće vojske Glasinačko polje. Odavle bi poslan Mehmet kapetan sa 5000 ljudi Užičanima u pomoć, ali na putu sretne Užičane, koje su pratili dva časnika i 130 vojnika. Mehmet kapetan opkoli sve i povede ih u tabor Ali-pašin, gdje je Alipaša pred očima cijele vojske dao pogubiti užičkoga kapetana S majil-agui kadiju Mustafa-effendiju, što su predali grad carevcima. Mehmet kapetan pogje, da osvoji natrag Uzice, ali nemajući topova oplijeni okolicu i vrati se natrag.

Ne mala zasluga turskim uspjesima u ovom posljednjem ratu ide baš Alipašu Hećimoglia. Samostalno, na svoju ruku on je očuvao Bosnu od neprijateljskoga osvajanja i još je dospio da i izvan svoga područja pomaže akciju Turaka. Turci su mu bili zahvalni, a službeno izvješće velikih vezira zove ga „ebul megazi” t. j. otac pobjeda. Upravo je zanimivo, kako je on znao predobiti u Bosni inače otporne elemente za se. Svaka njegova zapovijed općenito se slušala i bosanski vojnici dolazili su svi kao jedan na mjesto odregjenja. Rijetko se to dogagjalo pod kojim drugim vezirom 17. i 18. stoljeća. „Toliku privrženost, veli Bašagić, stekao je Alipaša, što mu je bio običaj s malim i velikim, s vojnikom i beglerbegom jednako postupati. Osim toga bio je pravedan do skrajnosti i uvijek tražio savjeta od iskusnih begova i kapetana, a to sve je Bošnjacima imponiralo, jer se nijesu naučili na takove vezire nego samovoljne tvrdoglavce.

Knjiga se može pogledati na ovom linku.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s