Uz 273 godine od bitke pod Ostrovicom

Boj pod Ostrovicom (iz knjige Enesa Pelidije BANJALUČKI BOJ iz 1737 uzroci i posljedice

Pogled na Ostrovicu iz Kulen-Vakufa

Napad austrijske vojske na zapadne granice Bosanskog Ejaleta započeo je 12.jula 1737 godine. Jedinice pukovnika Raunaha koje su brojale oko 4 000 ljudi i pet topova, kod Dobrog Sela prešle su austrijsko – osmansku granicu. Opredjeljenje da baš na tom mjestu pređe u napad, pukovnik Raunah nije slučajno odabrao. On je ranije od svojih konfidenata saznao da posade Ostrovice, Kulen-Vakufa i Havale ne prelaze više od 300 ljudi. Zato je forsirao napade da u što kraćem roku osvoji tvrđavu. Znajući da napadaču ne mogu pružiti otpor, branioci su zatražili pomoć od bosanskog namjesnika. I ovog puta vezir Ali-paša bio je brz i konkretan. Odredi iz Jezera, Prusca i Travnika pošli su u pravcu Ostrovice, pod komandom ćehaje čauša Osman-paše, sina Ali-paše Skopljaka, koji će zbog ratnih zasluga dobiti i zvanje gazije. Jedan od značajnijih vojnih zapovjednika ovih osmanskih odreda koji su išli u pomoć Staroj Ostrovici, bio je i bivši zvornički kapetan Mehmed-beg Fidahić. Na putu prema Staroj Ostrovici ovoj vojsci su se pridružili i krajišnici iz ( Bosanskog ) Novog i Bihaća. Oni su se glavnini ovih trupa pridružili kod Bilajskog polja koje je bilo udaljeno od opkoljene Stare Ostrovice sat i po hoda. Pravac kretanja sultanove vojske koja je išla u pomoć opkoljenoj posadi Ostrovice, odabran je da se onemogući jedinicama napadača povlačenje u pravcu današnje Hrvatske. Po procjenama tih zbivanja, ukupne vojne snage sultanove vojske na ovom dijelu fronta brojale su oko 5 000 ljudi.

Južne zidine Stare Ostrovice

I dok im je pristizala pomoć, branioci su napadačima pružali žilav otpor. Na tom prostoru austrijsku vojsku činili su za rat sposobni ljudi mobilizirani iz Like, Karlovaca o Osijeka. O njima piše stanovništvo Ostrovice travničkom veziru u svom mahzaru poslanom 18. rebiu-l-evvela 1150., tj. 16.jula 1737.godine.

Zapovjednik ove tvrđave bio je Mehmed-beg Kulenović. On se pokazao kao izuzetno sposoban vojni zapovjednik. Na vrijeme je mobilizirao cjelokupno stanovništvo.“ Osim muskaraca, koji se ubrajaju u borce, i žene su, po starom bosanskom običaju, prilazile s oduševljenjem i, bacajući sa sebe žensku odjeću, oblačile se u ratnu i pojavljivale su se na bojnom polju. Stavljale su na glavu posebne kalpake i oblačile čakšire, pa su, hitajući okretnim i brzim koracima, nastupale u bojne redove, da bi se našle u akciji. Odred gore spomenutih žena sačinio je pred očima neprijatelja zastrašujuće redove okićene svijetlim oružjem koje borci koriste dok su im se u rukama presijavali vrhovi kopalja, oklopi raširenih ždrijela, paluši ( kratki mačevi ), umočeni u otrovnu kiselinu, s mačevima koji su poput povećavajućeg stakla blještali u očima neprijatelja. One su se držale hrabro i junački.

Drugi neborbeni dio stanovništva Stare Ostovice također je indirektno učestvovao u odbrani. Oni su donosili municiju i oružje na odbrambene položaje, pazili i liječili ranjene, spremali hranu, donosili vodu i time braniocima u velikoj mjeri olakšavali borbu. No, kako je vrijeme prolazilo, i pored nesebičnog požrtvovanja, strah i nesigurnost se polahko uvlače kod pojedinaca, a vremenom i grupa. Takvih je bivalo sve više.

Zapadne zidine sa hendekom ispred dubokim i širokim 6x4 m

U takvim okolnostima, kada se zrno sumnje u uspješnu odbranu sve više uvećavalo, stigla je vijest o dolasku vojne pomoći. Branioci su se još više obradovali kada su saznali da su se tim odredima pridružili i krajišnici iz ( Bosanskog ) Novog i Bihaća. O dolasku svježih trupa saznalo se i u redovima napadača, te su im pošli u susret. Do neposredne borbe došlo je 22.jula 1737. godine kod Bilajskog polja. Bitka je trajala pet sati. I jedna i druga strana pokazale su hrabrost i veliku vojnu vještinu. Zbog toga je u ovom boju bilo dosta žrtava.

Poslije početne neizvjesnosti, vremenom su branioci Bosne preuzimali inicijativu. Jedan od osnovnih motiva za njihovu pobjedu je što su branili svoje porodice, rodna mjesta i krajeve u kojima su stoljećima živjeli. U bici na Bilajskom polju život su izgubila 603 austrijska vojnika, osam oficira, među kojima i pukovnik Raunah. Branioci su zarobili još jednog oficira, grofa Ferenca i 24 vojnika. Posebno im je od velike koristi bio bogat ratni plijen – topovi, municija i druga ratna oprema, te veće količine hrane.

Osmanska strana imala je velike gubitke. Po mletačkim izvještajima u boju na Bilajskom polju poginulo je oko 1 000 branilaca. Među uglednijim i značajnijim ličnostima na osmanskoj strani život su izgubili: Osman-beg Alipašić, Mehmed-beg Kovačević, dva brata begovske porodice Kulenovića, Mehmed Ćehić, spomenuti Salih-aga, te mnogi drugi. Za ovu izgubljenu bitku austrijski zapovjednici krivili su sultanove kršćanske i hrišćanske podanike koji su se borili u redovima branilaca. Vijest o pobjedi na Bilajskom polju pročula se u svim krajevima Bosanskog ejaleta. To je unijelo još više samopouzdanja u redovima branilaca.

Pogled na Havalu sa Ostrovice

Upravo tih dana kada su veziru u Travniku stizale povoljne vijesti o uspješnoj odbrani Zvornika, Stare Ostrovice i nekih drugih mjesta, velike austrijske oružane snage kretale su se u pravcu Bihaća. Prema ranije napravljenom ratnom planu, 2 000 oficira i vojnika pod neposrednom komandom generala Herberštajna kretao se prema Bihaću, te imao manje vojne okršaje sa posadama Ačca i Brekovice. Drugo odjeljenje prodiralo je u pravcu Drežnika, treće do Cetingrada. Cetingrad i tvrđavu general Herberštajn je opkolio 21.jula 1737. godine i odmah počeo sa artiljerijskim napadom želeći da ga što prije osvoji.

Austrijske jedinice koje su prešle granicu Bosanskog ejaleta kod Gline, bile su pod neposrednom komandom hrvatskog bana Josipa Esterhazija. Ova vojska je došla sa svojim glavnokomandujućim do Bužima 25.jula i sa svih strana opkolila tvrđavu.

Međutim, svi vojni pokreti i borbe koje su se tih julskih dana vodile na tlu bosanskog fronta, bili su od manjeg vojnog i političkog značaja u odnosu na dešavanja na centralnom dijelu fronta kod Banja Luke. Sa glavninom trupa pred ovim gradom i tvrđavom bio je princ Josip Hildburghausen. Tu je trebalo da se odluči sudbina Bosanskog ejaleta.

Enes Pelidija BANJALUČKI BOJ iz 1737 uzroci i posljedice

15 godina od genocida u Srebrenici 1995-2010

Govor reisu-l-uleme u Potočarima 11. jula 2010.


(Nedjelja 29. redžeb, 1431/11. juli, 2010)
بسم الله الرحمن الرحيم
قال الله تعلي في كتابه الكريم: قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ.  اللَّهُ الصَّمَدُ.  لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَدْ.  وَلَمْ يَكُن لَّهُ كُفُوًا أَحَدٌ. صدق الله العظيم

  1. Jedan je Bog koji nije rodio, koji nije rođen i kojemu ništa i niko nije ravan! (Kur'an: 112).
  2. Dva su par muškarac i žena od kojih nastaje rod i porod, od kojeg postaju plemena i narodi koji treba da se priznaju i upoznaju na putu zajedničkog dobra!
  3. Tri su etničke zajednice u našoj zemlji koje su se od pamtivjeka poštivale u svojim različitostima i dopunjavale u svojim sličnostima u duhu bosanskog suživota i tolerancije!
  4. Četri su religije i tradicije: judaizam, katoličanstvo, pravoslavlje i islam kao darovi od Jerusalema i kao dokaz Božje volje da u svijetu ima više vjera i tradicija koje treba da potiču ljude da se natječu u dobru!
  5. Pet je rijeka: Drina na istoku, Una na zapadu, Neretva na jugu, Sava na sjeveru i Bosna u središtu naše zemlje iz kojih svi, bez obzira na vjeru i naciju, uzimamo snagu života!
  6. Šest je neotuđivih prava svakog čovjeka: život, vjera, sloboda, imeta, čast i pravo na rod i porod!
  7. Sedam je zelenih klasova koje treba čuvati da se ne osuše u sedam gladnih godina!
  8. Osam je stubova moralnosti: bogobojaznost, čovjekoljublje, rodoljublje, domoljublje, istinoljublje, pravoljublje, miroljublje, i tolerancija!
  9. Devet je razloga da živiš i da ne kloneš duhom: da budeš svjedok genocida; da budeš borac za istinu i pravdu; da 11. jula budeš u ovdje u Potočarima;  da čuvaš uspomenu na šehide – svoju rodbinu i svoju braću; da razotkrivaš ratne zločince ma gdje bili; da se boriš za prava ugroženih i obespravljenih ma ko bili; da se vratiš svome domu i domovini; i  da budeš pronositelj mira i pomirenja među ljudima i narodima ma gdje bio!
  10. Deset je Božjih zapovjedi: Boga štuj, roditelje poštuj, komšiju pazi, domovinu voli, jetima ne ucvili, nemoj ubiti čovjeka,  nemoj ukrasti, nemoj slagati, nemoj obečanje iznevjeriti i nemoj s pravog puta skrenuti.
  11. Jedanaest je dan u svakom od dvanaest mjeseci koji nas podsjeća na dan genocida 11. jula 1995. godine u Srebrenici!
  12. Dvanaest je havārijūna, apostola, Isaovih, a.s., učenika koje nam valja iznova slušati, kojima valja iznova vjerovati da je jedini pravi i ispravni put svima nama  – put vjere, ljubavi, mira i pomirenja! Nema drugog puta za uspjeh i spas čovječanstva!
  13. Trinaest je načina da se žrtvama genocida olakša: da im se ukaže poštovanje; da im se pruži nada; da se ne okreće glava od njih; da im se iskaže ljubav i prijateljsvo; da im se nađe krov nad glavom; da im se osigura pravo na rad i zapošljavanje; da im se prizna pravo nadoknade za bol i patnju; da ih se poštedi uvreda i ponižavanja; da im se pruži ruka solidarnosti; da im se u domovini, Bosni i Hercegovini, uvijek i na svakom mjestu osiguraju osnovna ljudska prava; da im se u Srebrenici na oči ne pojavljuju policajci koji su im ubijali djecu; da im se rezolucijom sve države svijeta pridruže u osudi zločina genocida!
  14. Četrnaest godina je imao Rijad Gabeljić kad je ubijen u srebreničkom genocidu 11. jula, 1995. godine kojem ćemo danas klanjati dženazu!
  15. Petnaest je teških, tužnih i neprebolnih godina za porodice žrtava genocida u Srebrenici koje tragaju za svojim najmilijim; petnaest godina počinitelji genocida u Srebrenici kontinuirano negiraju svoj zločin, rugajući se žrtvama i prkoseći međunarodnom sudu pravde. Nadamo se da na ovu petnaestu godišnjicu genocida i nakon današnje dženaze ovdje u Potočarima nećemo sutra 12. jula ponovo gledati horde nepoznatih ljudi sa poznatim simbolima mržnje i terora kako se  rugaju svima nama ovdje koji smo došli da odamo dužnu poštovanje žrtvama najstrašnijeg zločina od zločina holokausta! Žrtve srebreničkog genocida moraju se poštediti od uvreda i ponižavanja koja su se dosada događala u sred grada Srebrenice nakon ovog dostojanstvenog skupa, jer ovo je narod koji zna da dostojanstveno nosi svoj boli i patnju! Ovo je ponosan i častan narod koji nikome zlo ne misli, ali i narod koji je odlučan da ne dozvoli da mu se iko ruga i da ga ponižava!

***

Zato, ako zaista želimo spriječiti buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja prema žrtvama. Moramo shvatiti dubinu psihologije počinitelja kao i ravnodušnost posmatrača genocida.
Moramo ustanoviti šta je to što neke ljude, koji su inače „normalni”, učini da mrze druge ljude i narode do te mjere da ih planski i sistematski žele istrebiti?! Ali i one ljude koji pomažu genocid ili stoje po strani i nijemo gledaju zločin nad nevinim ljudima! I njih treba proučiti i upoznati!
Svi moramo učiti o holokaustu i genocidu ne samo kao povijesnim činjenicama, već kao način da upoznamo našu djecu o opasnosti rasizma, anti-semitizma, islamofobije i drugih primjera ljudske netrpeljivosti.

Moramo poučiti mlade naraštaje da cijene demokraciju i ljudska prava te ih hrabriti da odbace mržnju, netoleranciju i etničke sukobe.
Danas i ovdje u Potočarima svi moramo biti ujedinjeni u našoj zemlji, u Europi i širom svjijeta u osudi zločina genocida.
Ova dova/molitva je naša nada da će nam budućnost biti bolja od naše prošlosti:

  1. Bože Milostivi, ako mi zaboravimo Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas;
  2. Ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;
  3. Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;
  4. Ako nas zamrači krivovjerje, osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem;
  5. Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;
  6. Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;
  7. Ako budemo protjerani iz domova naših, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.
  8. Bože Svemogući, ujedini naša srca u vjeri i ljubavi.
  9. Učvrsti korake naše u istini i pravdi.
  10. Osnaži volju našu u bratsvu i slozi.
  11. Udruži misli naše u domu i domovini.
  12. Bože Pravedni, molimo Te da nasilnicima oduzmeš mač, a slabima da podariš moć vjere u istinu i pravdu.
  13. Molimo Te,
  14. Bože, da tuga bude nada;
  15. Da osveta bude pravda; da majčina suza bude molitva; da se više nikad i nikome ne ponovi Srebrenici!

أللهم اليك أشكو ضعف قوتي، و قلّة حيلتي، و هواني علي الناس، يا أرحم الرحمين. أنت رب المستضعفين، و أنت ربي. إلي من تكلني؟ إلي بعيد يتجهمني؟ أم إلي عدوّ ملكته أمري؟ إن لم يكن بك علي غضب فلا أبالي، بَلاَ عافيتك هي أوسع لي. أعوذ بنور وجهك الذي أَشْرَقَتْ له الظلمات، صَلُحَ عليه أمر الدنيا و الآخرة من أن تنزل بي غضبك، أو يحلّ علي سخطك. لك العتبي حتي ترضي, و لا حول و لا قوّة إلا بك.
أللهم أصلح لنا ديننا الذي هوعصمة أمرنا، وأصلح انا دنيانا التي فيها معاشنا، وأصلح لنا آخرتنا التي فيها معادنا …

Izvor: rijaset.ba

PROF. MUJO DEMIROVIĆ ULAZI U UTRKU ZA PREDSJEDNIŠTVO BiH

Prof. dr. Mujo Demirović kandidat je BPS-Sefer Halilović za člana Predsjedništva BiH. Prof. Demirović je redovni profesor na Pravnom fakultetu u Bihaću te predavač na Ekonomskom i Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Pored toga prof. Demirović je profesor – visitor na Pravnom fakultetu u Zagrebu te član Senata Bošnjačkog instituta.

Demirović u svom dugogodišnjem naučnom i političkom radu obavljao je veoma odgovorne dužnosti kao što je rektor Univerziteta u Bihaću, te ministar za obrazovanje u Vladi FBiH.

BPS-Sefer Halilović smatra da prof. Mujo Demirović ulazi u red najozbiljnijih kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda jer se radi o kvalifikovanoj i iskusnoj javnoj i političkoj ličnosti koji BiH može ponuditi jedan novi kvalitet.

Tokom agresije na RBiH, prof. Mujo Demirović bio je pripadnik Armije RBiH.

Banjalučki boj i bitka pod Ostrovicom

Uz 273. godišnjicu odlučujuće bitke pod Ostrovicom, koja je preokrenula cijeli austrijski rat i glavni pravac napada bitku pod Banjalukom, posvećen je i ovaj post. Ovim postom dajemo izvod iz knjige i okolnosti pod kojim je počeo ovaj rat. Važno je napomenuti da je napad na Ostrovicu započeo 6.Jula. 1737. godine i trajao sve do odlučujuće bitke na Bjelajskom polju 22 Jula. 1737.

U narednom tekstu dat je izvod iz knjige POVIJEST BOSNE autor Milan Prelog, Sarajevo 1910. godine.

Izvod se odnosi na bitku pod Banja Lukom 1937, te kao uvod u poraz Austrije bitku pod Ostrovicom. Bitka pod Ostrovicom predstavlja početak sloma austrijske vojske koja je započela ovaj rat, te predstavlja jednu od najznačajnih bitaka koja je dobijena isključivo od strane Bosanske vojske.

prelogpovijestBosne

Iza požarevačkoga mira (1718) vladao je priličan mir na austrijsko-turskim granicama. Bošnjaci su u velikom broju g. 1727. sudjelovali u perzijskom ratu, što ga je ove i prijašnjih godina porta vodila. Hercegovački beglerbeg Gazi Ah med paša Rustempašić sa sinom kliskim sandžakom Rustem begom bijahu vogje bosanskih plaćenika i spahija. Odoše zdravo, veli Lašvanin, ali kad se vratiše, verlo ih malo zajedno dojde i to bolestno i razbijeno . . .” Bašagić na osnovu jedne pritužbe iz Hećimoglinih vremena veli, da se od 10.000 dobre bosanske vojske povratilo samo 500. Ovo je bilo razlogom velikom nezadovoljstvu u Bosni. No ipak su Bošnjaci i kasnije za rusko-turskoga rata slali svoje spahije u znatnom broju na udaljena bojišta u južnu Rusiju, gdje su Bošnjaci imali znatnih gubitaka.

Godine 1735. postade bosanskim namjesnikom bivši veliki vezir Alipaša Hećimogli, jedan od najvaljanijih i najenergičnijih namjesnika, što ih je Bosna imala. O Ali-paši tom odličnom državniku i vojskovogji i zapadni i turski izvori samo najbolje govore. O njegovom doba u Bosni napisao je Mustafa-effendija Pruščanln cijelu knjigu na arapskom jeziku, a Omer efendija, novski kadija, opisa na turskom jeziku borbe u Bosni s Austrijom za njegovo doba. Lašvanin veli za nj : „Čovik mudar i u vojnički zanat razuman i kripak i po narod dobar.” Ova karakteristika Hećimoglia kao vojnika i čovjeka od suca, koji je možda više bio sklon, da oštro prosugjuje, služi mu na čast. Bosna je megjutim baš i trebala u to doba ovakovog čovjeka, jer su prilike bile sve više nego ružičaste. Bosanske vojske bijahu prorijeđjene u perzijskom i ruskom ratu, a i kuga, koja je god. 1732. bijesnila, pa zatim glad, učinile su takogjer svoje.

Rusiji, koja je ratovala s Turskom, priključi se i Austrija, prema ugovoru, što su ga obje države imale već od prije. Karlo VI. posredovaše najprije u prilog Rusije samo da nadje formu, kako bi se i on upustio u ratovanje. Kad Turska nije htjela pristati na austrijsko-ruske zahtjeve, spremi Karlo VI. s ve-

likim nadama vojsku protiv Turske na više strana. Evropska diplomacija počela je već raspravljati o

diobi Turske. Megjutim je Karlo VI. Iztog ratovanja izašao razočaran i ogorčen,jer je on svršio gubitom tečevina požarevačkoga mira.

Tijekom 1737. dolazili su od pograničnih bosanskih kapetana glasovi Ali-paši u Travnik, da se sprema velika careva vojska u Bosnu. On je javio velikom veziru u Moldavsku o tim pripremama, ali mu od njega stigne nalog, da se drži pasivno, kako ne bi dao uzroka, da se poremeti mir izmegju Turske i Austrije. Bez obzira na taj nalog velikog vezira Ahmed paše, jer je imao pouzdanih vijesti o pripremama austrijskim, Hećimogli počne raditi na svoju ruku. On sazva u Travnikvik vijeće odličnika (a j a n e !) u zemlji, koje ovdje zaključi, da se ne sluša vezir, nego d'a se u slučaju provale carevaca Bošnjaci svakako odlučno opru neprijateljima. U to ime izdade Alipaša nalog, da ako car započne ratovanje „svak ima ustat na oružje i kadije, imami, spahije tko god more sablju pasat, ako bi tko ostao, da se ima obisit o vratih svoje kuće.” Tako se Bošnjaci spremahu sami, da odole

navali carevaca. U tom i leži važnost rada Hećimoglina.

Pogranični kapetani dobili su stroge naredbe, da paze na svako kretanje carske vojske i da odmah o tom jave u Travnik. Vojska se koncentrisala na Travanjskom polju. Lašvanin pripovijeda: Megjuto

dojdoše i odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve malo i golemo tkogod može oružje nositi i prid njima glavari starišine od mistah i Arnauti tu dojdoše i skupi se čudna vojska strahovita.” Austrija je poslala u Srbiju grofa Seckendorfa, u Vlašku grofa Wallisa, a vrhovni zapovjednik vojske, koja je imala provaliti u Bosnu bijaše princ Hildburghausen. Namjera je bila osvojiti Bosnu, te su na isti dan četiri odjela imala preći granicu Bosne.

1. Pukovnik Raunach sa 4000 momaka, većinom graničara pogje iz Like na Ostrovicu kod Kulen Vakufa;

2. ban Esterhazy provali takogjer sa krajišnicima u Pounje;

3. prinz Hildburghausen krenu sa glavnom silom na Banju Luku,

4. dok je pokovnik Valvasor navalio na Lješnicu kod Zvornika, a pukovnik Lentulus krenu iz tada austrijske Srbije u Novi Pazar.

Najprije je Raunach navalio na Ostrovicu, odakle stignu u Travnik glasnici, moleći Ali-pašu za pomoć. Ali-paša Hećimogli posla onamo 5000 ljudi pod Alibegom Osmanpašićem i bivšim zvorničkim zapovjednikom Mehmet-begom. Njima se prema odredbi Hećimoglinoj priključiše čete iz okolice Novoga i Bihaća. Na petrovačkoj ravnici zametnuše Bošnjaci bitku s Raunachom, koga ljuto poraziše. Od Bošnjaka poginu vogja Ali-beg Osmanpašić.

Isto tako je stigla doskora vijest Ali-paši, da Austrijanci opsjedaju Zvornik. On i ovamo posla pomoćne čete, koje se sukobe s carevcima. U boju je prema domaćim izvorima poginuo jedan general i više časnika; sila vojnika pade u suzanjstvo, dok su sve sprave i municija postale turskim vlasništvom. Alipaša je megjutim pošao bio iz Travnika prema Jajcu, a odanle na Podrašnicu, gdje je stao nekih 15 dana, da dočeka vojsku ispod Ostrovice. Sačekavši još i ostale čete, koje su mu dolazile, krene prema Banjoj Luci, koju je princ Hildburghausen opsjedao. Pošto su carevci zatvorili ravni put u Banju Luku, progje Hećimogli neopažen više grada Vrbas, te navali iznenada na nuzgredne odjele, koji su bili porazdijeljeni na toj, strani, dok je glavna sila bila na lijevoj strani rijeke oko grada porazmještena, a onda se zametne borba i 3 ostalim dijelovima vojske, koja se svrši sramotnim uzmakom Hildburghausena.

Dok je Hildburghausen opsjedao Banju Luku, opkolio je hrvatski ban Esterhazy Bužim. A karlovački general grof Juraj Herberstein Cetin-grad, koji su Turci držali od 1670. godine. Omer-effendi hvali Bužimljane i njihove žene, koji su se kod opsade Bužima osobito odlikovale. Na glas o nesrećama kod Ostrovice i Banje Luke, odustade od opsade i Esterhazy. Posade u Bužimu i Cetinu bile su neznatne, a održale su se protiv jake vojske, jer Esterhazy nije imao ratnih sprava za osvajanje.

Hećimogli povrati se iza banjalučke pobjede u Sarajevo, gdje je dovršavao od Ahmet-paše Rustem-pašića 1728. godine započetu gradnju sarajevskoga grada od četiri kule i kapije. Megjutim je iste godine valjalo na zamolbu Užičana skupiti vojsku, da im krene u pomoć. Alipaša odredi za sastajalište domaće vojske Glasinačko polje. Odavle bi poslan Mehmet kapetan sa 5000 ljudi Užičanima u pomoć, ali na putu sretne Užičane, koje su pratili dva časnika i 130 vojnika. Mehmet kapetan opkoli sve i povede ih u tabor Ali-pašin, gdje je Alipaša pred očima cijele vojske dao pogubiti užičkoga kapetana S majil-agui kadiju Mustafa-effendiju, što su predali grad carevcima. Mehmet kapetan pogje, da osvoji natrag Uzice, ali nemajući topova oplijeni okolicu i vrati se natrag.

Ne mala zasluga turskim uspjesima u ovom posljednjem ratu ide baš Alipašu Hećimoglia. Samostalno, na svoju ruku on je očuvao Bosnu od neprijateljskoga osvajanja i još je dospio da i izvan svoga područja pomaže akciju Turaka. Turci su mu bili zahvalni, a službeno izvješće velikih vezira zove ga „ebul megazi” t. j. otac pobjeda. Upravo je zanimivo, kako je on znao predobiti u Bosni inače otporne elemente za se. Svaka njegova zapovijed općenito se slušala i bosanski vojnici dolazili su svi kao jedan na mjesto odregjenja. Rijetko se to dogagjalo pod kojim drugim vezirom 17. i 18. stoljeća. „Toliku privrženost, veli Bašagić, stekao je Alipaša, što mu je bio običaj s malim i velikim, s vojnikom i beglerbegom jednako postupati. Osim toga bio je pravedan do skrajnosti i uvijek tražio savjeta od iskusnih begova i kapetana, a to sve je Bošnjacima imponiralo, jer se nijesu naučili na takove vezire nego samovoljne tvrdoglavce.

Knjiga se može pogledati na ovom linku.