Kontinuitet ratnih zločina i stradanje Bošnjaka Ljutočke doline od 1873-1992


Viseći most u Štrbačkom Buku iz 1992 godine

Kontinuitet ratnih zločina i stradanje Bošnjaka LJutočke doline – Zbornik radova Pravni fakultet Bihać, 2005. god.

Sažetak-

Stradanja Bošnjaka Ljutočke doline predstavlja paradigmu stradanja Bošnjaka na prostoru BiH ali i kršenja svih akata međunarodnog humanitarnog prava. Na malom prostoru i kratkom vremenskom periodu planski i kontinuirano  vršena su masova ubijanja, protjerivanja, mučenja, nezakonita zatvaranja, pljačka, devastacija vjerskih objekata, privatne imovine. U kratkom historijskom periodu od šezdesetak godina dva puta ovaj narod je stradavao, razlika je samo po obimu i vremenu stradavanja. Produkt agresije na ovom području izražen je u postojanje više masovnih i pojedinačnih grobnica ( Golubnjača, Handžića grahorište, Bezdana, Tihotina) i logora ( Ripač, Kamenica, Prekaja, Kozila i dr.) u kojima su sistematski vršeni zločini od strane srpskih paravojnih formacija. Svjesno kršeći Ženevske konvencije srpske paravojne snage imale su jasan cilj potpuno uništiti Bošnjake i tragove življenja na ovim prostorima. Poređenjem sa drugim prostorima u BiH koji su bili cilj velikosrpske agresije možemo eksplicitno staviti znak jednakosti u svim segmentima.Ubijanje, mučenje, protjerivanje, logori i masovne grobnice nisu produkt pojedinačnih pomračenih umova već dio višestoljetno razrađenih planova, programa i strategija.


Stradanje Bošnjaka Ljutočke doline

Historijski kontinuitet stradanja Bošnjaka Ljutočke doline izražen je kroz duži vremenski period praćen ubijanjem, progonom, paljenjem, pljačkom, devastacijom materijalnih dobara i vjerskih objakata od strane Srba iz najbližeg okružanja.Rijetki su prostori BiH koji su doživjeli sudbinu ovog kraja. Međutim, postoji jedna podudarnost kada je riječ o stradanju Bošnjaka ovog prostora i Bošnjaka istočne Bosne, kako po vremenu, tako i po načinu izvršenja. Ubijanje, pljačka i protjerivanje istovremeno se dešavaju na Uni i Drini( Foča-Kulen Vakuf). Istražujući navedene činjenice došao sam do saznanja da je ova tematika do sada malo istražena, pogrešno i zlonamjerno interpretirane, prešućivana, posebno kada se radi o obimu i karakteru stradanja Bošnjaka, ali i kažnjavanju počinioca istih. U nekim poratnim zapisima poneki autori pisali su o ovoj tematici kao što su Vladimir Dedijer, Vladimir Žerjavić, Bogoljub Kočović i dr. koji djelimično obrađuju stradanje Bošnjaka, bez preciznijih i naučno elaboriranih pitanja o obimu, načinu i broju stradalih, o izvršiocima i naručiocima, o projektu i cilju istih.Tek neposredno pred agresiju na BiH i nakon 1995. godine javlja se u našoj naučnoj literaturi određen broj djela koja ovu problematiku tretiraju u drugačijem kontekstu a radi se o Mustafi Imamoviću, Smailu Čekiću, Fuadu Saltagi, Muji Demiroviću i dr.

1873….

Početak stradanja Bošnjaka Ljutočke doline možemo vezivati za 1873. godinu kada su iz Nebljuva5 ( Nebljusa), Srbi predvođeni Jovom Mandićem, Jovom Trkuljom i Stevom Marinkovićem popalili Klišević, Orašac, Klisu,Ostrovicu i Kulen Vakuf ubijajući i uništavajući materijalna dobra i džamije.Pisani dokument ( pismo) pronađeno u temeljima zvonika crkve u Nebljusima opisuje pripremu i tok napada na Bošnjake i posljedice toga napada.Pismo je pisao Jovan Trkulja, original pisma čuva se u sjedištu Karlovačke patrijaršije. Na samom početku pisma kaže se doslovce:“ Godine 1873. Podiže se Stevo Marinković iz Nebljuva, Jovo Mandić iz Hercegovine samnom da Bosnu uzbunimo, i tužne Srbe iz muslimanskih ruku izbavimo“,…“dalje u pismu stoji: U svetu nedjelju oko ponoći u Štrpcu gdje poredom popališmo oko četrdeset srpskih kuća ne gledajući što stoji piska djece i jauk njihovih roditelja“, …“isjekli su Turke a kule popalili“…“Dalje se u pismu kaže:koliko samo znam da su ih mjesec dana kašnje psi razvlačili, i smrad je čak amo zaudarao“,…“nadalje udarišmo i popališmo Klisu, Ostrovicu sa Kulen Vakufom“.6 Ovim pismom jasno i nedvosmisleno se pokazuje obim i način vršenja zločina.Posebno zapanjujući je odnos prema ubijenim, koji su ostali nesahranjeni ovakav primjer postupanja prema mrtvima postala je praksa prema žrtvama srpskih zločina.Širom BiH i danas svjedoče pronađena tijela i dijelovi istih, najočitiji primjer je Srebrenica i Bosanska krajina gdje se i danas nalazi velik broj posmrtnih ostataka razasut u bližem i širem okruženju. Šireći propagandu u pokušaju mobilizacije Srba za zločine nad Bošnjacima ideolozi i vođe preduzimali su i najokrutnije metode i sredstva prema sopstvenom narodu.Ovaj zločin opisuje i Milorad Ekmečić u knjizi “Srpski ustanak 1871-78“. Ova stradanja su samo uvertira za dešavanja 1941. I 1992.godine.

1941….

Ratna dešavanja u II. svj.ratu ostavila su sigurno neizbrisive tragove u sjećanjima stanovništva ovoga kraja. Ostaće zapamćeni septembarski dani 1941.godine i neviđeni zločini “ustanika“7 na  Golubnjači, na Čovki, Kliškim barama na mostu. Te zločine srpskih “ustanika“ sistemski je zataškavan i nije nikada u potpunosti uspjelo da se sazna obim i veličina zločina. Do danas se nezna tačan broj ubijenih, njihova imena i sva mjesta stradanja Bošnjaka ove doline.Premda do danas nije utvrđen tačan broj ubijenih Bošnjaka Ljutočke doline 1941., podaci govore o  cifri od 450 ubijenih za jedan dan i za dva dana oko 2.500.

Ubijanje izbjeglog stanovništva počelo je na Čovci na  Dulibi je preraslo u masakar zarobljenika8. Zarobljeni muškaraci, žene i djeca sprovedeni su  nazad u Kulen Vakuf. “Tu je vršeno odvajanje muškaraca i stariji od dvanaest godina odvojeni su od žena i djece“9. Ovdje je svaki komentar suvišan jer stariji od dvanaest godina su djeca, što znači da su i djecu odvajali i ubijali. Ovakvih slučajeva ima još  nastavljeno je i 1992.godine. Izarobljavanje civila i vraćanje u Kulen Vakuf najbolje ilustriraju podaci koji govore o broju zarobljenih civila:“oko 400 žena i djece smješteno u zgradu Žandarmerijske stanice i na staničnim dvorištu na Buku, a oko 900 na jednoj livadi zv.Handžića grahorište u Palučcima, dok je oko 380 muškaraca nekako sabijeno u Čaića gostionu na vakufskom trgu.Međutim, oni su 7.septembra prebačeni u Palučke, odatle su vezani žicom u koloni dva po dva odvedeni u Martin Brod.Tu se sabralo oko 400-420 zarobljenih muškaraca“.[1] Početak ubijanja zarobljenih počinje na Handžića grahorištu a opisuje se riječima:“7. septembra oko 10 sati grupa ustanika i seljaka iznenada je napala žene i djecu“…“Ubijali su ih uglavnom hladnim oruđem“…“oko pedest žena i djece ipak je uspjela da se iz tog užasa nekako izvuče“…“Međutim, već ujutro 8. septembra grupa koja je došla da se sveti pronalazi ih i sabira na jedno mjesto.Umjesto u najavljeno selo Bjelaj, pratnja ih vodi drugim putem, zaustavlja kod neke jame na Prkosima i tu ih sjekirama ubija i baca u jame“.[2]

Potvrdu ubijanja u septembarskim danim iznio je i Dušan Lukač u knjizi “Ustanak u Bosanskoj krajini“ gdje govori o broju ubijenih i načinima ubijanja. Govoreći o septembaraskim danima stradanja Bošnjaka kaže: “razjarena masa noću između 6.i 7.septembra ubija oko 900 muslimana, uglavnom žena i dece, i u isto vreme pali i pljačka grad“.[3] Ubijanje je vršeno pod komandom i sa znanjem 2.bataljona.O učešću 2.bataljona Drvarske brigade u naređivanju i izvršenju zločina kaže se:“Istog dana tamo je stigao Pero Đilas“[4]…“i sjedeći na bijelom konju iz sveg glasa vikao:“ Treba ih sviju pobiti! Niko ne smije ostati živ! Oni su svi ustaše! To je svaćeno kao naredba pa su ustanici počeli da odvode zarobljenike iz željezničke stanicu u grupama po dvadeset do stratišta.Tu su ih ubijali hladnim oruđima i bacali u jamu Golubnjača“.[5] Da im je bio cilj ubijanje svega muslimanskog najbolje ilustrira primjer ubijanja i članova Prijekog suda koji su bili komunisti.“Posljednje su izveli članove Prijekog suda.Na isti način su ubili i  njih“.[6] O ulozi Pere Đilasa u zločinu govori Izvještaj političkog komesara Gojka Polovine Štabu Drvarske brigade:“To je još više raspalilo masu svijeta koja je u onom bijesu napravila užasan haos u kojem je bilo mnogo nevinih žrtava. Odrasli zarobljenici odvedeni su u Martin Brod pod komandom Pere Đilasa. Pijani i razjareni ljudi postupali su sa njima na divljački način“.[7]

Opisujući strahote ubijanja septembra 1941.godine prof.dr. Mujo Demirović u knjizi“ Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ kaže:“Mati pukovnika Ugarkovića[8], Jeka, ćuskijom je na Vakufskim barama ubila deset žena trudnica! Istovremeno dok su vodili odrasle muškarce, Unom je tekla krv, jer tada je nastalo klanje. U sjećanju su urezana silovanja djevojaka i žena, koja su poslije toga sa odsječenim grudima, bacana u vodu. Majke su sa živom djecom skakale u vodu da bi izbjegle silovanje i klanje“…Galijašević Ajšu su zaklali, iz nje izvadili dijete, dok je oko nje hodao oasamnaesto mjesečni sin Ale“.[9]

Potvrdu navedenih zločina i približan broj stradalih nalazi se i u Izvještaju Zapovjedništva 3.oružničke pukovnije od 18. septembra 1941. godine kaže se:“ na putu između Kulen Vakufa i Bihaća napali žestokom vatrom kolonu evakuiranih građana, koja se kretala pod zaštitom vojske i oružnika po pobunjenicima je bila razbijena i preko 2000 građana je što ubijeno što zarobljeno od strane pobunjenika“.[10] Karakteristika ovoga zločina je u tome što su ubijanje Bošnjaka zajednički vršile “ustaničke jedinice i lokalno stanovništvo.Druga karakteristika je da je zloči vršen oruđima  a ne vatrenim oružjem, što nam govori o stepenu mržnje i patnjama kojima su bile izložene žrtve.Ubijani su svi bez obzira dali su djeca, žene, starci ili komunisti.Potpuno su uništena sva naselja, sve džamijie su popaljene, imovina opljačakana. Svi Bošnjaci su bili protjerani sa svojih ognjišta i bili su muhadžiri na prostorima čitave Cazinske krajine. Svi stambeni i vjerski objekti u dolini bili su u potpunosti spaljeni, opljačkani i uništeni.

Pitanje odgovornosti za zločine nikad nije do kraja postavljeno pa ni u pomenutom Izveštaju političkog komesara 3.bataljona Gojka Polovine. Ni nakon 1945. godine niko nije odgovarao za počinjene zločine, da tragedija bude veća većina odgovornih za zločine u Ljutočkoj dolini nagrađena je visokim pozicijama u vojsci, policiji i državnim poslovima. Najveći broj stradalih nikada nije pronađen niti dostojno sahranjen.Sistematski je prešućivana istina o stradanju Bošnjaka istovremeno im namećući oreol krivnje za zločine koje su počinile ustaše nad srbima.

1992….

Nastavak kontinuiteta zločina prema Bošnjacima Ljutočke doline nalazimo i u stradanju juna 1992.godine. Na skoro identičan način, primjenjujući iste metode i sredstva za izvršenje samo u drugo vrijeme nastavljeno je stradanje Bošnjaka Ljutočke doline od strane potomaka zločinaca iz prijašnjih ratova.Indikativno je da je i u ovom zločinu kao i u prethodnom, Drvarska brigada bila nosilac napada na Ljutočku dolinu.Ipak se u praksi potvrđuje „da se historija „ ponavlja kada su u pitanju zločini nad stanovništvom ovog kraja.

Poznati scenarij za srpske zločine 1992.godine svoju operacionalizaciju i krajnju pripremu za realizaciju zločinačkih planova dobiva kroz predaju ultimatuma  za predaju oružja, prethodno opkoljenim područjima. Taj isti ultimatum je upućen i prema Bošnjacima Ljutočke doline.Ultimatum je predat 10.06.1992.godine, a potpisao ga je potpukovnik Đuro Karailović. Snage koje su izvršile napad i zločine bile su iz 15. bihaćke, iz 1.br Drvar, djelovi snaga 3.br. Bos.Petrovac, vod vojne policije, dvije čete lokalnih Srba i to četu Kalati i četu Rajnovci, dok je sa pravca R Hrvatske angažovane snage jednog bataljona, jedinica MUP-a stanice milicije Bihać sa sjedištemu Ripču.Kao sredstva podrške angažovana je jedna baterija haubica  122 mm i minobacače 120 i 82mm, sa prostora R Hrvatske anažovao je bestrzajne topove u reonu Buševića. Sva ova vojna mašinerija je upotrijebljena prema nenaoružanom stanovništvu.

Početak stradanja i neizbrisivih rana stanovništva Ljutočke doline počinje 10. juna. 1992. godine, dan uoči najvećeg Muslimanskog praznika Kurban bajrama. Bošnjaci Ljutočke doline umjesto da u svojim kućama dočekuju komšije, prijatelje, rođake morali su napustiti svoja ognjišta u K.Vakufu, Ostrovici, Klisi, Brdu Demirovića i pokušati tražiti spas u Orašcu. Bajramski dani – dani mira, radosti, sreće postaće za većinu stanovnika Ljutočke doline dani bola, patnje, poniženja, užasa i stradanja. Bošnjaci.

Početak evakuacije i napuštanja svojih ognjišta je jedan od najtužnijih dana u životu stanovništva doline. Sve ono što je čovjek gradio, sticao, sve uspomene i nadanja ostajala su iza ljudi koji su napuštali svoja ognjišta. Narod je ponio iz kuća samo ono najnužnije u nekim kesama, torbama i zavežljajima.Ista sudbina zadsila je ovaj narod kao i 1941. godine kada su bježali i napuštali svoja ognjišta, ovaj put samo je pravac zbijega obrnut.

Napadajući izbjeglo civilno stanovništvo koje se sklonilo u Orašac korištena su sva sredstva.“Opšti napad otpočeo je 11. juna (četvrtak) ujutro sa svih strana, granate su padale po čitavoj dolini, mitraljezi, PAM-ovi PAT-ovi  pucali su sa svih strana. Granate su dolazile iz pravca Lipe i Oraškog Brda, bestrzajni topovi tukli su sa Buševića. U ovom opštem napadu i od posljedica granatiranja i pješadijske vatre dolazi do pogibije Vojić Pašage, Kulaš Mujesire, Kulaš Sunite, Omerdić Huse, Avdagić Avdage, Dedić Sefira, Tutić Šerifa, Dedić Saliha, Tutić Šabana, Kozlica Zajke“[11]. Ubijanje staraca, žena i djece koji su ostali poslije progona većine stanovništva izvršeno je 23.septembra 1992.godine.[12] Stanovništvo je krenulo u zbijeg napuštajući svoje domove. Zbijeg je krenuo prema R Hrvatskoj ( Štrbački buk) nadajući se pomoći snaga UNPROFOR-a. Velik broj civila koji je ostao kod svojih kuća prošao je stravične torture a jedan broj je ubijen.

Sa ulaskom u Orašac, srpske paravojne snage počinju sa maltretiranjima preostalih stanovnika ali istovremeno i zarobljavanje i zatvaranje muškaraca u školu.“U školu su zatvarali sve muškarce bez obzira na godine.Tako su zatvorili i ubili Kasić Omera  koji je bio rođen 1920. godine.Tokom dana i naredne noći počinje sakupljanje i dovođenje civila u školu“.[13] Most na Štrbačkom Buku koji je spajao obale dviju susjednih država, mnogim Bošnjacima ostaće u najtužnijim sjećanjima do kraja života, on je postao most rastanka, suza, bola, patnje. Na mostu i pored mosta mnogi su zadnji put zagrlili svoju djecu, očeve, sinove, muževe. Mostovi na prostoru Ljutočke doline u zadnja dva rata bili su mjesta koja će vječno obilježiti živote ovih ljudi.Kulenvakufski i Štrbački most predstavljaju paradigmu zločina prema civilima ovog kraja.

Po ustaljenim i već oprobanim receptima i metodama srpske paravojne snage su širom BiH formirali logore za Bošnjake i Hrvate. Posebno su poznati logori širom Bosanske krajine,  stoga su po već uhodanom scenariju i po unaprijed pripremljenim planovima formirani i logori za Bošnjake Ljutočke doline. Početak stradanja i golgote počinje na Štrbačkom buku.“Po dolasku nekoliko hiljada Bošnjaka u reon Štrbačkog Buka, grupa Bošnjaka je uspijela prijeći viseći most i naći se na drugoj strani mosta. Prema već formiranih spiskovima koje su srpske paravojne snage sačinile počinje odvajanje muškaraca iz zbijega. Postojala su pravila po kojima su ti spiskovi rađeni.U prvom redu traženi su ljudi koji su u prijeratnom periodu bili nosioci političke i izvršne vlasti, pripadnici rezervnog sastava policije i drugi viđeniji ljudi. Najčešće: Vojić, Zulić, Mašinović, Kurtagić, Kozlica, Hasanagić, Seferović, Dervišević, Demirović, Vojniković, Mešić.“[14]Na mostu je odvojen jedan broj vojnosposobnih muškaraca koji su završili u logorima ili masovnim grobnicama.[15]

Prva grupa zarobljenih koja je direktno sa Štrbačkog buka dovezena u logor Ripač bila je predviđena da pripremi logor za prihvat ostalih zarobljenih muškaraca Ljutočke doline. Logor u servisu IMT je bio brižljivo i planski odabran jer je imao idealne uvjete za čuvanje zarobljenih.Kasnije će se pokazati da je  ovakav izbor bio zbog blizine Hrgara i Tihotine. Ova činjenica je svoju  potvrdu dobila pronalaskom masovnih grobnica Bezdana i Tihotina u kojima su završili ubijeni Bošnjaci.

Uvjeti u logoru u Ripču su bili nesnošljivi kao što je opisano u knjizi autora ovog teksta“Ljutočka dolino nikad ne zaboravi“: “čitavo vrijeme tuča, psovanja, vrijeđanja  niko nije smio podići glavu, moralo se klečati ili sjediti i tako su bivani premlaćivani.Tokom tučnjave i prebijanja zarobljenima su stalno bile vezane ruke na leđima. Žica sa kojom su bili vezani nanosila je strašne bolove“…“Bez hrane, vode  sa malo odjeće i obuće bez pokrivača i spavanje na drvenim paletama u kombinaciji sa stalnom tučom, maltretiranjem bilo je nepodnošljivo“.[16]

U logoru Ripač naočigled svih logoraša Dotlić Slavko –Tetin  ubio je Mušeta Jusufa, a teško je ranio Husak Safeta.[17] Iz logora u Ripču razmjenjena je grupa od sedamdeset zarobljenih muškaraca Ljutočke doline, ostali koji nisu razmjenjeni, završili su u masovnim grobnicama Bezdana i Tihotina.

Pored logor u Ripču Bošnjaci Ljutočke doline bili su u logorima: Prekaja, Kozila, Kamenica, Manjača, O.Š “Lepa Radić“ u Bosanskoj Krupi.Karakteristika uvjeta u logorima je identična za svaki.Postupci čuvara bili su nehumani, neljudski i suprotni Haškim konvencijama iz 1949. Ubijanje logoraša bilo je normalno ubijani su načešće bez oružja, često i golim rukama.Okrutnost i nehumani postupci izneseni u navedenoj knjizi govore:“ kada bi neko od tučenih padao u nesvijest bacali bi ga u korito sa hladnom vodom i tu ga gušili. Gušili su ljude u koritima tako da glavu čovjeku urone u vodu i kada je čovjek na ivici života i smrti izranjali bi glavu iz vode. Prebijeni i pretučeni ljudi su ponižavani na sve načine, morali smo četvoronoške ulaziti u barake i lajati kao psi. Svaku noć smo mogli čuti jauke, krike pretučenih ljudi. Ti krici su se mješali sa zavijanjima pasa lutalica koji su dolazili u blizinu logora“.[18] Jedan interesantan detalj zabilježen u navedenoj  knjizi, govori o načinu da se sazna istina o ljudima koji su prošli logore i njihovim mučiteljima koju je iznio Muharem Beganović koji kaže:“Ja sam boraveći u logorima da bi sačuvao od zaborava i da bi evidentirao ljude koji su prolazili kroz logor pisao na postavi  bunde imena i datume kada su ljudi dovođeni i odvođeni u logore. Pored toga pisao sam imena čuvara, ubica i mučitelja. Tu postavu sam uspio iznijeti iz logora Kamenica i donijeti je u Karlovac. Postavu sa imenima žrtava i počinioca zločina predao sam istražiteljima Haškog Tribunala kao dokaz za počinjene zločine nad Bošnjacima.[19] Upravo ovo pokazuje da istinu u većini slučajeva iziđe na vidjelo.

Jedna karakteristika u genezi zločina prema Bošnjacima Ljutočke doline jesu mjesta izvršenja i mjesta pokušaja prikrivanja  zločina. Tako se za zločine počinjene nad  Bošnjacima Ljutočke doline iz septembra 1941. godine vezuje  jama Golubnjača, da bi se nastavilo 1992. godine sa jamama Bezdan i Tihotina. Danas  se može postaviti pitanje dali ima neke veze među načinima na koje su pokušavani da se prikriju tragovi zločina počinjenih 1941.godine i zločina iz 1992.godine. Odgovor bi  bio potvrdana iz razloga što su izvršioci zločina nad Bošnjacima iz 1992. godine mislili da istina neće izići na vidjelo, jer nije ni u slučaju 1941. godine[20],“kada su zločine činili njihovi djedovi kao slučaj sa četnikom Babićem“[21] koji je  učestvovao u zločinima juna 1992. godine nad Bošnjacima Ljutočke doline.

Jama  Bezdana je mjesto gdje su dovođeni zarobljeni Bošnjaci iz logora Ripač i Račić i gdje su ubijeni i bačeni.Jama  je dubine preko  85 metara i sa te dubine prilikom ekshumacije 1997.godine izvađeno je  81 tijelo.[22] Način ubijanja  može se porediti sa ubijanjem na Golubnjači 1941.godine.Na koji su način ubijani govori se u navedenoj knjizi autora ovog teksta:“Zatvorenici su dovođeni u malim grupama i ubijani. Ubijani su klanjem, vatrenim oružjem, a bilo je i slučajeva kada su zatvorenici živi bacani u prirodne vrtače i pećine. Prije toga zarobljenici su bili sakaćeni, mučeni“.[23] Masovna grobnica Tihotina je također mjesto na kome su vršena ubijanja logoraša iz Ripča i Račića iz nje je ekshumirano je ukupno  62 tijela.

Tragična činjenica koja je i danas prisutna jesta da ni nakon sedamnaest godina niko od počinilaca ovih strašnih zločina nije uhapšen niti procesuiran a da negovorimo o pravomoćno izrečenim presuda.

Zaključak

Kroz praćenje historijskog kontinuiteta stradanja Bošnjaka Ljutočke doline dolazimo do zaključka da su zločini činjeni sistematski u pojedinim periodima od skoro stotinu i dvadest godina.U kontekstu zločina prema Bošnjacima ovog kraja možemo konstatirati da su kršena pravila i običaji rata, Ženevske konvencije iz 1949. godine i Dopunski protokoli I,II. Kroz historiju zločina u Ljutočkoj dolini dolazimo do neoborivih činjenica koje govore o obimu, mjestima, načinu izvršenja ali i strahotama  tih zločina.Pored kontinuiteta tih zločina  dolazi se do spoznaje da je većina tih zločina ostala nekažnjena, da je sistematski zataškavana i prešućivana.Karakteristiha svih ovih zločina su mjesta ubijanja i pokušaji prikrivanja.Većina ubijenih završila je u masovnim grobnicama koje i nakon više desetaka  godina nisu ekshumirana.Uništavajući, pljačkajući i paleći vjerske, kulturne i privatne objekte počinioci zločina  imali su  za cilj stvoriti prostor koji će biti etnički očišćen i na kome neće biti tragova življenja Bošnjaka-muslimana.

mr.sc. Mujo Begić


5 Nebljusi se nalaze na prostoru R Hrvatske i u najnovijem stradanju Bošnjaka Ljutočke doline 1992.godine sa  ovih prostora vršeni su napadi.

6 Mujo Demirović, Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, Bihać, 1999., str.271.

7Termin ustanici  korišten je  radi prikrivanja  stvarni počinoca zločina.Ako se u dokumentima i izvješatjima koriste nazivi jedinica a najčešće spominje 2. bataljon Drvarske brigade ( partizanske) onda se nemože govoriti o ustanicima.

8 Bihać u novijoj istoriji, Zbornik radova, Banja Luka, 1987., str.450.

9 CIT.djelo, str.451.

[1] CIT.djelo,str.451.

[2] CIT. djelo, str.451.

[3] Dušan Lukač,Ustanak u Bosanskoj krajini,  Beograd, 1967.,str.181.

[4] Pero Đilas je imao ključnu ulogu u naređivanju zločina nad Bošnjacima Ljutočke doline, u nekim pisanim dokumentima se spominje kao komandir straže pri komandi mjesta u Kulen Vakufu  dok u drugim kao komandant 2.bataljona Drvarske brigade. Prema nekim navodima na to mjesto je  došao 10. septembra.Dušan Lukač tvrdi da je Đilas bio komandant bataljona što svakako više odgovara istini. Međutim, bez obzira na funkciju koju je obavljao on je u oraganizovanju, podstrekavanju i naređivanju zločina imao ključnu ulogu.Tragična je činjenica i ukoliko nije u to vrijeme bio komandant bataljona da je na tu dužnost postavljen 10. septembra 1941.

[5] Bihać u novijoj istoriji, Zbornik radova, Banja Luka, 1987., str.452.

[6] CIT.djelo, str.452.

[7] Zbornik NOR-a, V/I, str.132-134.

[8] O ulozi pukovnika Đure Ugarkovića govorit ću u drugom dijelu koji se odnosi na stradanja 1992.godine.

[9] Mujo Demirović, Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, Bihać, 1999.god., str.273.

[10] Zbornik NOR-a, tom IV, knjiga 1, str.737.

[11] Mujo Begić,Ljutočka dolino nikad ne zaboravi-sjećanja,  Bihać, 2004,. str.67

[12] Ubijeno je petnaest Ripčana od kojih: Šarić Meho, Šarić Zejna, Mujić Sadeta, Nasufović Hase, Šehić Hasnija, Džaferagić Ismeta,Vojić Senka,Vojić Aldina, Safija Šehić, Vahida Vojić, Fate Vojić, Kolaković Sabira, Vojić Bego. Zaklani su Hrnjica Muharem, Hrnjica Bećir, Hamza Vojić i Ibro Kolaković. Još su ubijeni Bilić Salih i Šaban Crnkić –zvani Mirišljivi, Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Šaćir Mešić, Mešić Safa, Hrnjica Mine,Hrnjica Delija, Rešid Šahinović, Mešić Meho, Mešić Ibrahima, Mešić Havu, Mešić Safu, Šaćira Mešića, Ibrahima Mešića –Banjo, Mešić Fatu, Muhić Hanku, Redžić Hanku –Šućurovu , Omera Zulića, Zajku Kozlicu, Aliju Hamzića.

[13] CIT.djelo,str.141.

[14] CIT.djelo, str.80.

[15] Na Štrbačkom buku je odvojeno oko dvijestotine muškaraca koji su završili u više logora. Iz logora je odvedeno i ubijeno više od 150 ljudi.

[16] Mujo Begić, Ljutočka dolino nikad ne zaboravi-sjećanja, Bihać, 2004,.str.107.

[17] Husak Safet je pronađen  u masovnoj grobnici Tihotina, sahranjen je na  šehidskom mezarju Duliba.

[18] CIT.djelo,str.122.

[19] CIT.djelo,str.136.

[20] Do danas nije izvršena eshumacija ubijenih na Golubnjači , nije utvrđen identitet niti stvarni broj ubijeni, zločini iz septembra 1941.godine sistematski su zataškavani ,  samo na nekoliko mjesta u literaturi su bojažljivo i stidljivo spomenuti.

[21] Mujo Demirović, Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici,Bihać, 1999.,str.276.

[22] Među pronađenim tijelim nađeno je i tijelo trogodišnje djevojčice.

[23] CIT.djelo, str.158.

One thought on “Kontinuitet ratnih zločina i stradanje Bošnjaka Ljutočke doline od 1873-1992

  1. popularni srpski pisac Matija Bećković,porucuje nama Bošnjacima,da cemo se još cerat,kao nije još završeno ništa,zato dragi moji u pamet,i zbijte safove!!!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s