Mustafa Hilmi Prvi reisu-l-ulema Bosne i Hercegovine (Kulen-Vakuf: 1816-1895)


(Nije poznato da je sačuvana neka slika ili crtež prvog reisu-l-uleme. Kadić u svojoj hronici ga je na sljedeći način opisao: “Merhum Hilmi-efendija biješe srednjeg rasta, pun i debeo, okrugle glave, čela povisoka, rumena lica, nošnja obična hodžinska (nošnja mu mnogo ličila na arapsku jer mu je žuta anterija, ćitabija, koja je izvirivala ispod širokog džubeta, dosezala do nožnih članaka). Nosio je debelu šljaku. U govoru je imao poštapicu “oj le ja”.)

Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović rođen je u Kulen-Vakufu 1816. (1231) godi ne. Osnovno vjersko i opće obrazovanje stekao je u rodnom mjestu u mektebu pred muallimom Husein-efendijom. Kraće vrijeme učio je u medresi u Prijedoru, a onda je došao u Sarajevo u Gazi Husrev-begov hanikah 1833. (1248) godine. U hanikahu i u Kuršumliji medresi učio je pred Mehmed-efendijom Kučukom, znamenitim muderisom, pred kojim je učio i jedini šejh-ul-islam što ga je Bosna dala, Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić. Pred Kučukom je učio do Munla Džamije, a potom je pohađao predavanja sarajevskog muftije Muhameda Šakir-efendije Muidovića i Muhamed-efendije Telalagića, koji su predavali u svojim kućama.

Godine 1837. otišao je u Istanbul u Hekim-Čelebi medresu i nastavio nauke pred najglasovitijim alimima ovog vremena, Vidinlijom i Denizlijom. Nakon deceniju i po nau kovanja u Istanbulu, uzeo je idžazet i spremio se za povratak u domovinu sa bosanskim hadžijama koji su se u to vrijeme vraćali iz Meke. Hadžije iz Bosanskog Novog nagovore ga da prihvati mjesto muderisa u Novom. U Sarajevo su stigli kada je bilo upražnjeno i mjesto muderisa u Kuršumliji medresi, nakon smrti Kučuka Mehmed-efendije. Znanci i prijatelji, naročito hadži Muhamedaga Hamamdžić, stadoše nagovarati Hadžiomerovića da primi ovo mjesto, ali on ne htjede dok mu to ne odobre Novljani. Nakon sporazuma sa njima, prihvatio je ovu dužnost 1852. godine. Godinu dana kasnije imenovan je i imamom Arebi-atik džamije.

Kao muderis Kuršumlije medrese, Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović bio je član Prosvjetne komisije formirane 1869. godine sa zadatkom da provodi reforme u prosvjeti, vrši nadzor nad školama i bibliotekama, planira potrebna finansijska sredstva za prosvje tu, upravlja tim sredstvima i kontroliše njihovo namjensko trošenje.

Kada je 1856. (1273) godine smijenjen sarajevski muftija Muhamed Šakir-efendija Muidović, na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović, koji se već istakao svojim sposobnostima, posebno dobrim poznavanjem šerijatskog prava.

Vršeći muftijsku službu sve do odlaska u penziju (skoro četiri decenije), Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović izdao je veliki broj fetvi na niz aktualnih pitanja koje su nametale prilike i društveni odnosi koncem turske i početkom austrougarske vlasti u našim krajevima.

Šejhu-l-islam svojim dekretom od 3. rebiul-ahira 1299. (9. februar 1882.) ovlašćuje Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića “da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izviđa i vrši i da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje” ujedno mu povjerivši i Vrhovni šerijatski sud, a rumelijski kadi-asker ga imenuje za sarajevskog kadiju s pravom da imenuje kadije po okruzima i kotarevima, da im izdaje murasele i da se trudi, da šerijatske zaključke pravedno izvodi i da među ehalijom ahkami-šer´ijju potpuno vrši. Ovakav položaj Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića bio je analogan položaju muftije na području Bugarske i Rumelije.

Imajući u vidu aktivnost Mešihata u prvoj polovini 1882. godine i ranije, okupaciona uprava je u jesen 1882. godine, uvažavajući ponovljene zahtjeve muslimanskih prvaka, imenovala Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića za reis-ul-ulemu Bosne i Hercegovine, o čemu je car donio odluku 17. oktobra 1882. godine. Svečano ustoličenje prvog reisu-l-uleme obavljeno je u velikoj sali u Konaku 15. decembra 1882. godine.

Iscrpljen dugogodišnjim radom, Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović podnio je ostavku na položaj reisu-l-uleme 1893. godine. Ostavka mu je prihvaćena i on je otišao u zasluženu penziju. Umro je u nedjelju 10. februara 1895. godine. Dan kasnije klanjana mu je dženaza pred Begovom džamijom, kojoj je prisustvovalo “mnoštvo odličnika svake vjere” i toliko svijeta koliko se u Sarajevu “ovakvom zgodom još nije vidjelo”. Pokopan je na Grlića brdu kod Sarajeva.

Medu savremenicima bio je na glasu ,,s temeljnog poznavanja islamske nauke”, a posebno se isticao u šerijatskom pravu i hadisu. Nije mu bilo premca u poznavanju biografija ashaba i drugih ravija. U životu biješe skroman. Malo je govorio, ali mu svaka biješe mudra i promišljena. U slobodnom vremenu bavio se poljoprivredom na svom imanju u Lješevu. Kuća mu je rijetko bila bez musafira, a o njegovoj pobožnosti pričaju se čitave legende. Bio je “svakako, jedna od najmarkantnijih ličnosti naše prošlosti”, uzoran i kao muderis, i kao muftija, i kao reisu-l-ulema.

Izvor: Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s