Noćna slutnja- Nihad Krupić


Ljeto 1942

Sa brda oko Orašca već danima su odjekivali pojedinačni pucnji uznemiravajući žitelje ovog malog mjesta smještenog nedaleko od izvora Une u Martin-Brodu. Uz usko riječno korito se formirao zeleni pojas njiva,voćnjaka i travnjaka stvorivši plodno obradivo tlo u pravcu Kulen-Vakufa, Klise, Orašca do Ćukova gdje se kotlina završavala a Una skretala lijevo prema Ripču i putu Bihać-Bosanski Petrovac.
Taj prirodan usijek između dvije planine, dug nekih dvadesetak kilometara,bio je i najkraći put mnogih hodočasnika i vojski da pređu iz Bosne u Liku, izbjegavajući penjanje na Ljutoč, dominantni vrh čitave bihaćke i petrovačke kotline. Putnici-namjernici su bili očarani ljepotom ovog kraja, a vrijedni domaćini su uporedo sa obradom zemlje godinama natjeravani da budu spremni na odbranu imanja od čestih i podmuklih napada Srba koji su nastanjivali okolne visove.  Još od vremena najčuvenijeg oraščanina Tale Ličanina mješavina krvi i pepela se stapala u bogastvu zelene unske ploče koja je bila isuviše primamljiva za srpske seljake da je zločinom preotmu, a za domaće da je pravom vlasništva zadrže. I kao u drugim dijelovima Bosne, nije se moglo sastaviti desetak godina uživanja u mirnom životu a da ovo stanovništvo bilo izloženo pokušaju da ga se protjera sa ovih prostora.
Drugi Svjetski Rat je ušao u svoju drugu godinu. Česta pucnjava iz dana u dan je pojačavala sumnju među ovdašnjim muslimanima da se i ovaj rat neće završiti bez napada četničkih hordi na njihove kuće i imanja. Njemci su rijetko navraćali u Orašac. Uglavnom su se zadržavali u Bihaću. Dolazak okupacije na ove prostore je ponovo pretvorio kraj u nesigurno i opasno područje te svakako idealne uslove za srpsku hajdučiju i odmetništvo. Za njih su se imperije mogle mijenjati ali meta napada je uvijek bila lokalno muslimansko stanovništvo.
Familija Vojića, jedna od najvećih u selu, je imala presudnu ulogu u razvoju orašačke zajednice. Zbog posjedovanja većih parcela zemlje, šume i složnosti bila je poštovana među ostalim oraščanima. Kuća jednih od Vojića, Fejze, se nalazila blizu seoske česme a ispod makadamskog puta Bihać-Orašac, na zapadnoj strani kotline, sa čije avlije se kao na dlanu mogao vidjeti svaki djelić kotline. Fejzo je uz svoj domaćinski posao bio strastveni zaljubljenik lova, šume i dobrih lovačkih pasa. To ga je činilo najobavještajnijim čovjekom u selu. Nasljedivši ljubav prema lovu od svog oca, instinktom iskusnog lovca ponovo je osjetio miris baruta, krvi, paleža a da mu ni zadnje rane iz djetinjstva nisu dobrano zacijelile.

Iše: zovnu Fejzo ženu,: Ovo ne miriše na dobro. Neki dan sam u šumarku blizu Medenog Polja vidio silne tragove opanaka koje nose Srbi iz Bravskog. Izgleda da se ponovo pripremaju da nas napadnu”. Završi obraćanje zamotavajući nervozno cigaru.

“Eh dragi Fejzo” uzdahno Aiše,”uvijek sebi umišljaš neku borbu i napad.
Na ove njene riječi skoči Fejzo kao oparen i zagrmi: “ Eto kada ženturači nešto ozbiljno kažeš….to je za nju,…ama kome ja to pričam! Kupi djecu i u kuću. Kada vam dopustim izaćete napolje”
!. Problijedi Iša znajući narav svog Fejze koji je bio težak, ljut, prgav, ali isto tako pravedan i zaštitnički prema djeci kojih su već sedmoro imali a čekajući uskoro osmo. Zbog te njegove naravi oraščani su znali reći” Ni psa mu mrko nemoj pogledati”.
Hajmo djeco u kuću”, pozva Iše, “ I onako je dan pri kraju, treba sutra sijeno pokupiti”! Hafa, Fatima, Vahida, Meleća, Maza, Ibrahim i mali Bešir se skupiše na brzinu i uz sitno negodovanje uđoše poslušno u kuću. Sva djeca osim Bešira su bila poodrasla te im nije bilo pravo da propuste još jednu noć pored obližnje seoske česme, gdje se omladina okupljala, ašikovala i dobro zabavljala. Zatvarajući vrata za djecom, Aiše još jednom pogleda svog Fejzu znajući da je mnogo zabrinut čim je svoju galamu ovako brzo prekinuo.

Moj Fejzo,dao Bog,da ne bude opet belaja”, šapnu tiho, onako za sebe.
Čučnu Fejzo na kraju avlije, kako je to znao često raditi, izvadi kesu sa duhanom i pođe motati još jednu cigaru iako ni predhodnu nije popušio do kraja. Ispod njega pukla kotlina u svom najvećem sjaju. Miris trave se pomiješao sa laganim povjetarcem noseći svježinu hladne unske vode. Voćnjaci rodili kao nikad, grane pucaju pod težinom krupnih plodova.Harmoniju spoja livada, planina, rijeke i voćnjaka slavili su jedino cvrčci uobičajnom predakšamskom pjesmom.
Bože dragi, pomisli Fejzo, podlaci su izgleda ponovo nakanili uništiti sve ovu blagodat. Samo poganom insanu može biti draži jauk, plač i smrtni hroptac od ove pjesme cvrčaka sa mojih njiva. Okrenu se, pogleda obližnje brdo i onako sebi u bradu: “Pogani jedni, da vam se na dlanu dadne ova divota vi bi je uništili sami između sebe. Znam da sada virite iza busija sakriveni i da ćete večeras napasti. Oca ste mi ubili, ali mene i moje nećete”.
Prvi sumrak je počeo da obavija seoska domaćinstva, probudivši izgleda jedino kuraž mnogobrojnim seoskim psima koji su uživali u gromoglasnom lavežu. Prošlo je tako pola noći u razmjeni sitnih i krupnih psećih poruka, a u tmini avlije još uvijek je bdio Fejzo, paleći jednu za drugom te povremeno dubokim povlačenjem dima osvjetljavajući zabrinuto lice. U glavi su mu se čitavo vrijeme vrzmali razni planovi vezani za sačuvanje familije. Znao je da su četnici dobro naoružani i da se ne mogu dugo braniti. Uz to oni su imali vis i bili u prednosti. Čitavu zadnju godinu upozoravao je oraščane na mogući napad, ali narod ko narod,već se bio sprijateljio sa nekim brđanima i vjerovao da je prošlo vrijeme strašnih četničkih pokolja. Tako je neshvaćen, ostajao usamljen ali uvijek na oprezu. Nikad mu nije manjkalo oružja, znali su to mnogi i nisu sa njim ulazili u zavadu. Bdio je Fejzo dalje nervozno pogledavajući prema kući iz koje je dopirao zvuk zaspale čeljadi. Duboko iza ponoći, svježina noći je učinila zrak vlažnim i hladnim
Prvi zraci svijetlosti su se počeli promaljati iza dida Ljutoča kako su mu oraščani tepali. Odjednom uz prasak kotrljajućeg kamena te polomljenih grana počeše da se strmoglavljuju nizastranu ogromne stijene prema orašačkim kućama u nizini. Odjek razbijanja svega što se našlo na putu teškog kamenja se ehom prenosio na susjednu stranu kotline tako da se nije znalo sa koje je strane počelo obrušavanje i napad.
Takva situacija iznenadi i Fejzu iako je tako nešto i očekivao. Trže se ljutito nevjerujući podlosti neprijatelja te procijedi kroz dogorjelu cigaru:
Krv vam vašu poganu, znao sam da ćete ujutru napasti!” privuče sebi karabin i pohita u kuću.
Otvorivši teška drvena vrata ugleda prestravljenu djecu u bunilu nasilno prekinutog sna. ”Četnici napadaju,spremaj se,idemo!”:reče kratko.
Djeca pođoše vriskati, od straha, sudarajući se u polumračnoj sobi.
Mir,zagrmi Fejzo,da nikog nisam čuo da pisne!”
Začudo sve se umiri, čak i mali Bešir koji je bio izbezumljen u ovoj silnoj halabuki.

Djeco,dođite ovamo”:zovnu Aiša iz susjedne sobe. Umirujući majčin glas dođe kao spas i djeca potrčaše bliže njoj. Iako u poodmakloj trudnoći Aiše je spretno oblačila mlađu djecu a starijima podjeli po uzo sa najosnovnijim odjevnim predmetima iz kuće. Završivši spremanje naredi im da izađu napolje.
U sobi ostaše samo Fejzo i ona. Gledali su se bez riječi, čini se do u vječnost.
Težak i opor vazduh pun slutnje izmješao se sa mirisom kuće u momentima napuštanja.Čitav život, sreća, ljubav, mjesto rođenja njihove djece, stajalo je tu. Osjetiše strašnu bliskost sa kućnim ognjištem kao nikad prije. Shvatili su tek tada kako im je kuća za srce prirasla ne razmišljajući o tome nikada. Živjeli su život težaka, brzo i za druge, nikad za sebe: zadovoljavajući se trunčicama sreće ne znajući da je ikad postojala do ovog trenutka.

Eh,….bilo nam je fino ovdje”:uzdahnu Aiša.

Jes, Boga mi” doda Fejzo.
Nasta grč, bez riječi, u ukočenim bošnjačkim grudima čiju tugu napuštanja rodnog ognjišta ne može niko zamisliti i osjetiti više od njih a vani….opet, po ko zna koji put, krvava zora sviće nad Orašcom, mjestom tako sličnom svim drugim u Bosni.
Hajmo Iše:prekinu šutnju Fejzo: djeca čekaju,težak put je pred nama!.

Fejzo Vojić se vratio na spaljeno ognjište 1949, nakon sedmogodišnjeg muhadžerluka u Todorovu, malom mjestu blizu Cazina. U međuvremenu mu se rodilo još dvoje djece koja su jedina preživjela istu situaciju samo pedest godina kasnije.

Autor
Nihad Krupić
Više informacija o autoru ove prelijepe priče: http://bs.wikipedia.org/wiki/Nihad_Krupić

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s