Štrbački Buk iz prespektive logoraša srpskih logora smrti

Slapovi Une na Štrbačkom Buku

Kada čujemo za mjesto Štrbački Buk, pomislićemo na prekrasne slapove Une, mjesto gdje se odmaraju učesnici Regate, mjesto izrazite prirodne ljepote, za koje se čulo širom svijeta. Jednog dana ne tako davno ( 11. Juna, 1992), na ovim istim splapovima desio se neviđen zločin u kojem su četnici izvršili etničko čišćenje i ratni zločin prema civilnom stanovništvu mjesnih zajednica Orašac i Kulen-Vakuf.

Naredni tekst predstavlja odlomak  iz knjige “Put kroz Pakao“, Hilme Kozlice, u kojoj autor objašnjava početak svog stradanja i stradanja  Ljutočana. U ovom odlomku radnja se odvija na Strbačkom Buku, gdje su četnici odvojili preko 210 ljudi, koji su poslije oslobođenja, većinom nadjeni u masovnim grobnicama- jamama Bezdana i Tihotina, a samo mali broj je preživio. Među malim brojem preživjelih logoraša nalazio se i autor koji je održao obećanje i otrgao od zaborava sve patnje logoraša.

Naime, jedne večeri u logoru zakleli su se logoraši da ako neko od njih preživi  napiše istinu o njima i o njihovoj patnji u logorima.

Viseći most u Štrbačkom Buku iz 1992 godine.

Knjiga predstavlja dnevnik koji hronološkim redom prikazuje sve strahote četničkih logora i tortura. Ovaj odlomak knjige koji je ovdje prikazan predstavlja uvertiru patnje i stradanja Bošnjaka Ljutočke doline, koji autor iznosi u knjizi.

…………..

Idući pored Kule begova Kulenovića na Kliševiću i dalje prema mostu u Štrbačkom Buku, vidio sam dosta naoružanih zlikovaca u uniformama. Jedan mi je prišao i pozdavio se sa mnom. Bio mi je šef u firmi gdje smo zajedno radili. Zvao se Kovačević Miladin.

Pitao me je:

• „Kuda ste krenuli znate li?“

Ja sam mu rekao:

• „Ne znam, pred nama je neizvjesnost, cilj nam je doći u Bihać.“

Nasmijao se:

• „Šta ćete dolje u Bihaću, mi ćemo u Bihać doći za dva dana. Nećete vi u Bihać, vama su pripremljeni smještaji oko Lipe i Vrtoča.“

Pomislio sam to su logori. Dugo sam o tome mislio idući putem prema mostu. Usput sam primjetio da je pored puta sve minirano, svakih 50 metara improvizirani zakloni napravljeni od kamena, na njima mitraljezi koje su držali zlikovci, koji su također imali redenike preko svojih tijela. Vidim slike iz filmova, vidim one troprste bradate nakaze, one četnike koji znaju samo ubijati i klati.

Kolona je silazila i približavala se visećem mostu. Primjetio sam masu uniformisanih vojnika koji nam pripremaju lošu dobrodošlicu. Kako sam prilazio bliže mostu prepoznao sam neke od njih:

• Majstorović Ilija – selo Doljani
• Blanuša Milan – Ćelije
• Kokot Momčilo – Doljani
• Kantar Slavko – Doljani
• Divjak Mile – Doljani

Fotografija srpskog policajca pronadjena nakon oslobodjenja

Duga kolona napaćenog, iscpljenog i umornog naroda sustizala je na most na kojem nije bilo prolaza. Svi smo bili zaustavljeni, zbili su nas na mali prostor pred mostom i vikali:

• „Nećete preko mosta dok ne dođe spisak, došli ste na strugu, ovdje ćemo odvajati zelene beretke, pripadnike stranke SDA i one koji su imali oružje.“

Divjak Mile je bio najgrublji prema nama. Na mostu je psovao i prijetio da će nas sve pobiti i da će leševi Unom plutati prema Bihaću. Zatim se začula pucnjava na Kliševiću i narod se uspaničio, jer smo se bojali da će zlikovci početi pucati prema nama. Četnici su vikali:

• „Ovo pucaju vaše Zelene Beretke!“

Počeli su psovati i govoriti da ako od njihovih ljudi neko strada, u koloni neće niko ostati živ i niko neće preći preko visećeg mosta. To su bile riječi Mile Divjaka.

U tim trenitcima situacija je bila jako napeta. Dolazi UMPROFOR na drugu stranu mosta i rijeke Une iz pravca Nebljusa, zaštićene zone sa nekoliko transpotera. Oni su pratili sve šta se dešava i oni su, možda, svojim dolaskom spriječili teror koji je trebao usljediti. Primjetio sam, kao i nekolicina drugih, desno od mosta 100 metara prema slapu Une, ogroman panj i na njemu sjekira. Pomislio sam:

• „Majko mila, zašto će ono služiti, hoće li nam tu glave odsijecati!?“

Tih trenutaka dolazi Safet Kasić Saša, kao da je čekan, sa zlikovačkim oficirima koji su ga dovezli preko Gorijevca i Doljana na Buk. Tada su doneseni spiskovi i počeli su s prozivanjima uglednih ljudi iz političkog i javnog života Orašca i Kulen-Vakufa. Najviše su prozivani ljudi iz Duljaka i Ćukova. Počela su odvajanja na stranu i odvođenje ljudi.

UMPROFOR je intervenirao kod zlikovaca prelaskom dvojice njihovih oficira. Pitali su:

• „Šta se dešava s tim narodom, kakvu namjeru imate? Pratili smo događanje i progon stanovništva, i odmah sve da ih pustite preko mosta!“

Zlikovcima se to nije uklapalo u njihov plan i upućivali su pogrdne riječi UMPROFOR-cima, koji su bili, po našem zaključku i po oznakama po njihovim uniformama francuzi. Nakon intervencije UMPROFOR-a, počelo je puštanje naroda preko mosta, ali i prozivka ljudi sa spiskova. Prvo su tražili da se preda Hamza Kolaković i njegovi sinovi, a prozvan je i Nermin Bilić kojega je jedan četnik odveo preko mosta držeći ga za rame, a u drugoj ruci je držao pištolj škorpion. Pomislio sam:  „Odvede ga ubiti“. Ljudi sa spiskova i dalje su prozivani i odvajani, a ja sam bio sve bliže visećem mostu. Na vratu sam nosio svoju kćerkicu Amiru, koja je tada imam 3 godine. Kada sam trebao nastupiti na most, zlikovci su mi silom skinuli dijete s vrata, a supruga Enisa ga je uzela i nastavila put preko mosta. Uspio sam samo reći: „Čuvajte se!“ Pomislio sam da više nikada neću vidjeti svoju poodicu. Prozivani su ljudi i odvajani na stranu pored mosta iz političkog rukovodstva i rezervnog sastava policije, a među njima su bili Fikret Omanović, Efendija Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Muharem Kurtagić, Ja – Hilmo Kozlica, Muharem Kadić, Smail Jukić, Muharem Beganović i mnogi drugi.

Kako je ko nailazio na luk visećeg mosta četnici su ga pretresali i pitali jeli imao naoružanje, ako je imao nešto od vojne uniforme odjeću ili čizme, nije mogao proći. Nastavilo se dalje sa sporim prelaskom i prozivkama. UNPROFOR je htio da se prekine s odvajanjima ljudi i da se puste svi preko mosta, ali su četnici rekli da im trebaju ovi ljudi sa spiska za razmjenu koja će biti u Bihaću za tri dana, tako da su mnogi iz Orašca i Kulen-Vakufa odvojeni, a pogotovu oni koji su se nalazili u strukturama vlasti i u rezervnom sastavu policije. Svima nama dok smo bili odvojeni prilazi Safet Kasić Saša obučen u kožun, smješkajući nam se čudno, a Salko Behrem mu kaže:

• „Saša, šta si ovo uradio i zašto si napravio spiskove i dao četnicima! Za ovo ćeš odgovarati, ovo je izdaja. Ako se nekom nešto desi, odgovaraćeš, vjeruj mi! Ako dođem do Bihaća, vidjećemo se!“

Saša, smijući se kaže:

• „Prekini! Ni jedne više! Za ovo si ti, Salko kriv, Fikro i efendija Smail.“

Na mostu na Štrbačkom Buku bila je i četnička Vojna policija, koja nas je odvajala i pretresala uz drvene tarabe te su nam vezali ruke ozada konopcem i zicom, da bi nas doveli na plato u jedno dvorište u blizini mosta, gdje je bila jedna pojata u koju su zlikavci zatvorili puno ljudi, a jedna grupa je bila odvojena u ovčiji tor jednog dvorišta. Naredili su nam da kleknemo na koljena na zemlju, gdje smo morali biti pognutih glava s pogledom u zemlju. Mnoge koje su odvajali i vodili, putem su udarali kundacima. Čizmama šakama i raznim tvrdim predmetima po tijelu, leđima. Kako se već smrklo, po nas zarobljene došao je vojni transporter i kamion iz pravca Doljana. Otvorili su zadnju stranicu i strpali nas na kamion vezanih ruku. Nismo se sami mogli penjati na visok kamion. Tad su nas oni bacali kao vreće, pa su mnogi zadobili teške povrede. Naređeno nam je da sagnemo glave do koljena i tu sam dobio udarac u potiljak. Krenuo je kamion, a za njim transporeter upaljenih reflektora. Vikali su za nama:

• „Dolje glave, balije, pobićemo vas, majku vam tursku!“

Sada se više nismo plašili bilo nam je sve jedno. Vođeni smo po makadamskom putu prema Doljanima.

Na visećem motu Štrbačkog Buka odvojeno je iz kolone 210 ljudi pred očima UMPROFOR-a- Francuskog bataljona. Odvajani su muževi od žena, očevi od djece, i djeca od roditelja. Na njemu su mnogu zadnji put zagrlili i vidjeli svoje očeve sinove i braću.

…………