History of the war in Bosnia during the years 1737-8 and 9.


image Historija rata u Bosni u periodu 1737, 38 i 39 godine, od Umar Bûsnar turskog pisca, a prevedena u Londonu na engleski 1830, uz pomoć Bošnjaka Omera Efendia od Novog koji je ustupio ovu knjigu. Knjiga u pripovjedačkom stilu piše o ratu Turske i AustroUgarske u periodu 1737 do 39 godine.

Knjiga opisuje događanja iz tog perioda kao i bitku po Ostrovicom i na Bjelajskom polju u kojoj su potučene snage Austro-Ugarske, a kasnije i cijeli rat koje su započele na cijelom sjevernom i sjeverozapadnom dijelu Bosne. Sami početak knjige ustupljen je prevodiocima ove knjige u kojim pokušavaju objasniti kroz određene zapadne izvore samu historiju ovog događaja. Također urednik se osvrće na stanje u Bosni u tom periodu u kojem su brda i šuma kao i loši putevi još više doprinejeli porazu Austrije. Urednik ukratko opisuje najvažnije gradove u Bosni u to vrijeme: Travnik kao glavni grad Bosne, Gradišku i Savu kao granicu dva carstva, Banjaluku kao jedan moderan bosanski grad, Jajce i njegovu utvrdu i sl.

Knjiga počinje kada se istočnim dijelovima carstva poslala pomoć u nekoliko jedinica a koje su pretrpljele velike gubitke kao i hladnoćom koje su tamo vladale. U isto vrijeme u Bosni je vladala kuga koja je uništavala stanovništo Bosne. Uvidjevši da je oslabljeno tursko carstvo prekrši se mir te Austrijanci napadoše granice Turskog carstva.

Austrijanci formiraše 5 dobro osposobljenih i naoružanih divizija i napadoše na 5 različitih mjesta. Početak napada bio je usmjeren prema Banjaluci. 80 000 austrijanaca i 20 000 mađara pod komandom Princa od Hildburghausen, sa 4 ostala generala. Na udaljenosti od 8 sahata putovanja od ove utvrde, oni “izbaciše” nekoliko mostova preko Save; što znači da pređoše u Bosnu i ulogoriše se u palanki zvanoj Gradiška. Generali podijeliše vojsku koja je bila sastavljena od Nijemaca i Hrvata u dvije posebne divizije te pođoše na Bužim i Cetin, dvije utvrde na krajnjim granicama Otomanskog carstva.

Teći ešalon Nijemaca i Ličana sastavljenih od 20 000 vojnika pod komandom ličkih generala Carloff i Sang, usmjeriše se prema gradu Ostrovica.

Četvrti ešalon od 15 000 Nijemaca i mnogih Salvanaca ili Servijana (misli se na Srba) i Mađara utvrdiše se u blizini Zvornika. Ceste koje vode za Bosnu, Albaniju i Rumuniju bivaše zapriječene od strane neprijatelja, pa tako njihova 5 armija usmjeri se prema Yangi-bazar (mjesto 150 milja udaljeno od Beograda) koji je ključ za zauzimanje Bosne. „

image

Autor nadalje pojašnjava da je ovaj plan bio da se Bosna potpuno odsječe od turskog carstva te ostavi u okruženju kako bi bila lakše osvojena. Dobijajući informacije sa ratnih teritorija u Travnik kao glavni štab turske vojske dolazi informacija da je neprijatelj napredovao na Ostrovici 18 –tog dana mjeseca Rebī’ul-evvel, odnosno 6. Jula, 1737 godine.

“Mudri i neustrašivi Ali Paša sakupi vojsku i posla je na Ostrovicu da pripomogne iznemoglim braniocioma grada Ostrovice. Ova pomoć se sastojala od 5000 vojnika, svi od njih veterani najvećih bitaka.”

Udaljenost koju navodi autor da je od Travnika do grada Ostrovice 33 sata putovanja. Ova vojska stigla je do Bjelaja mjesta blizu grada Ostrovice.

“Neprijatelj vjere proveo je više 15 dana u nastojanju da osvoji ovaj grad, danonoćnom torturom njegovih stanovnika, ali njihovi pokušaji i nastojanja su bili neuspješni. U tvrđavi veliki je broj hrabrih, odrečnih i istinskih vjernika, koji su spremni i voljni riskirati svoje živote u odbrani svoga grada, i koji su željni borbe sa neprijateljem; nepokazijući mu milost. Bilo je tu, i nemali broj žena koje su poput drevne bosanske žene posjedovale herojsku hrabrost. Spremne i odlučne da brane svoj grad zamjenile svoju žensku odjeću u odjeću ratnika, i sa mačem u rukama bile u redovima branitelja grada. Neke od njih su prenosile “kugle”, u borbi protiv muškaraca, i riješene da ispune svaki zadatak borbe za koji su bile u mogućnosti. Neke od njih su nosili hranu i vodu, i podsjećali na milost božiju. Neke zaposlene na pripremanju hrane i zbrinjavanju ozljeđenih. Boraca u tvrđavi je uistinu bilo malo, dok je onih neprijateljskih bilo mnogobrojno. I dok su danonoćno svojim oružjima udarali na tvrđavu, stanovnici su bili u strašnom pritisku i počinjali strahovati da su dani agonije ovog grada produženi. Također, su počeli strepiti da će pomoć stići kasno, i da će pasti u ruke neprijatelja. Ovo su bile okolnosti kada su pisali veziru.”

“I dok su stanovnici bili u takvoj situaciji, a vojnici su čuli da je pomoć poslana, strepili u neizvjestnsti i smišljali kako da neprijatelja spriječe u svojoj nakani, odjednom u tom trenutku neprijatelj prekinuo opsadu i pokrenu vojsku naprijed da se susretnu sa trupama koje su poslane kao pomoć Ostrovici i koje sada marširaju kroz Bjelaj. Obe armije su se susrele licem u licem. Islamska armija izvlači svoje sablje, i potom se pročuje Allah, Allah, stisnuti u safove jedan uz drugog pokazaše stravičan prizor neprijatelju.”

“Pobjednici vjere ne gubeći vrijeme u nastojanju prikazivanja junaštva neprijatelju, padajući pred njima lavovskom hrabrošću. Ne prođe dugo vremena, kada je snaga neprijatelja počela napuštati. Hrabri borci koji se priključiše trupama iz kampa stadoše pred neprijatelja te mačevima i kopljima napraviše pustoš u svim smjerovima. Pobjeda je izvojavana. Većina neprijatelja postade hrana sabljama istinskih vjernika, dok oni koji pobjegoše iz ovog pokolja raspršiše se prestravljeni. Pobjednički ratnici pokrenuše potragu za bjeguncima na prostor od 5 sahata, u kojem su veliki broj uhvatili i zatvorili te okovali lancima. Svi njihovi topovi i oruđa bijahu zarobljena, osim velike količine opljačkane robe.”

“Na ovaj način Ostrovica je potpuno spašena od nakane neprijatelja. Tokom tih dana mnogi hrabri Muslimani i muslimanke deportovano je iz ove doline suza i otputovalo da primi nagradu za mučenišvo u bijeli svijet. Nekoliko je bilo ranjeno, a ostalo bolesno i izmoreno ratovanjem. Zidovi grada i dio utvrde sa najatraktivnijim dijelom bijahi uništeni od neprijateljskih topova. Neke trupe koje su bile poslane na ispomoć u opsadi pile su slatki šerbet mučeništva, a jedan od njih i Osman Beg, koji je bio jedan od dvojice komandanata prije spomenuti.”

Nakon ove bitke vezir je dobio vijest da je neprijatelj potučen do nogu pod Ostrovicom te nagradni najhrabrije. Dalje u knjizi se opisuju bitke koje su se dalje odvijale na spomenutim frontovima prema Banjaluci i Zvorniku.

image

Knjiga je u punoj verziji dostupna na Google:

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s