Prvi iseljenici u Ameriku sa područja Ljutočke doline u periodu 1892-1924

americki_useljeniciTrend iseljavanja sa „starog“ kontinenta (Evrope) na „novi“ kontinent (Sjeverna i Južna Amerika) nije zaobišla ni Bošnjake. Najveći intenzitet iseljavanja na američki kontinent desio se krajem 19 i početkom 20 stoljeća. Od 1892 do 1924 godine više od 24 miliona ljudi iselilo se u Ameriku, gdje su brodske službe i luke vodile svu dokumentaciju o iseljenicima.

kipslobode Kip Slobode u Njujorku koji je napravljan kao simbol slobode i demokratije u Americi prva je slika koje su imigranti vidjeli kada su dolazili brodovima u Njujork. Odlukom Predsjednika Regana iz 1982 g. izvršena je kompletna restauracija ove monumentalne građevine te otvoren muzej o iseljenicima. Tako je i osnovana fondacija „The Statue of Liberty – Ellis Island Foundation, Inc“. Više informacija o ovoj fondaciji kao i iseljenicima možete pogledati na www.ellisisland.org.

bosanskiIseljenici

Hiljade porodica tragajući za boljim uslovima života uputilo se brodovima mediteranskih i evropskih luka u Ameriku – obećanu zemlju. Ovaj val iseljavanja nije zaobišao ni stanovnike Bosne i Hercegovine koji se poslije Austro-ugarske okupacije Bosne, što iz političkih, što iz teških uslova života odlučuju potražiti novi dom.

bosanskiIseljenici2

Vrlo je malo podataka koji govore o iseljavanju Bošnjaka na američki kontinent. Po popisu i izvorima oficijelne fondacija koje se bave ovim pitanjima, sa prostora Bosne i Hercegovine a koji su u periodu od 1892-1924 godine se iselili u Sjedinjene Američke Države evidentirano je 2795 osoba, a od toga preko 1500 bosanskih muslima, a preko 30 iseljenika sa područja Ljutočke doline. Vjerojatno ovaj broj nije konačan iz raznih razloga, što se evidencija većinom formirala na osnovu usmenih upita, kao i nepoznavanja jezika i nesporazuma prilikom evidencije.

samra_puskar_knjigaNa forumu http://focaci.org napravljan je konsolidirani spisak ranih Bošnjaka useljenika u SAD, izvori su preneseni i iz knjige Samire Puškar, Bosnian Americans of Chicagoland, Arcadia Publishing, 2007 . Dio knjige se može pregledati na Google Books. Dio teksta prenosim ovdje:

Više od 1500 Bošnjaka je također krenulo put Amerike. Preko 60% svih bošnjačkih useljenika su bili iz Hercegovine (Trebinje, Gacko, Bileća, Ljubinje, Stolac, Ljubuški, Mostar, Livno), dok je preko 30% došlo iz Krajine (Krupa, Cazin, Kladuša, Bihać, Kulen Vakuf, Petrovac, S. Most, B. Novi). Ostatak predstavlja otprilike stotinjak Bošnjaka koji su došli iz Prizrenske Župe na Kosovu. Većina dolazaka u Ameriku se je odigrala preko useljeničkog centra na otoku Ellis Island kod New Yorka, dok je bilo i nekoliko dolazaka preko luke u gradu Baltimoreu.

Oko 50% svih useljenika se je vratilo u rodni kraj (kao i slučaj Muhe Mešića iz Orašca), dok su ostali ostali u Americi, vremenom podlijegajući asimilaciji u dominantnu američko-kršćansku kulturu.
Pridošli Bošnjaci su se koncentrirali u 5 većih područja u Americi početkom 20-og stoljeća:

  1. New York i okolina – Ovu zajednicu su mahom sačinjavali Bošnjaci iz Istočne Hercegovine, dok je bilo i Krajišnika koji su uglavnom prelazili u unutrašnjost prema Pennsylvaniji. Ovaj dio bošnjačke populacije je imao nekoliko desetina članova, mada nije poznato da su uspjeli osnovati ikakvu bošnjačku organizaciju u ranom razdoblju. Možda je valjana pretpostavka da su bili okupljeni oko organizacija koje su predvodili Albanci, Turci, Arapi i poljski Tatari. Nažalost, ova rana grupacija se nije uspjela održati.
  2. Johnstown, Pennsylvania i okolina – Ova grupacija je bila gotovo isključivo sačinjena od Bošnjaka iz Krajine koji su radili u rudnicima i čeličanama. Budući da se radilo o nekoliko stotina ljudi, oni su bili prilično dobro organizirani, tako da su osnovali i ogranak bošnjačkog društva “Džemijetul Hajrije” u Wilpenu. Najveći broj ovih useljenika se je vremenom vratio u Bosnu. Četiri Bosnjaka iz Badica kod Krupe koji su tragično izgubili život na Titaniku 1912. godine su imali namjeru doći upravo u Pennsylvaniju. Članovi ove zajednice su živjeli i u West Virginiji i New Jerssey-u. Ni ova zajednica se nije uspjela održati, uglavnom zbog gubljenja najvećeg broja članova povratkom u Bosnu.
  3. Chicago i okolina – Područje Velikih jezera svakako predstavlja najznačajniju bošnjačku grupaciju u Americi početkom 20. stoljeća. Ona je bila uglavnom sačinjena od Hercegovaca, dok se je u Garyju nalazilo i nešto malo Krajišnika. Ovoj skupini su se vremenom priključili i Bošnjaci iz Prizrenske Župe koji su prvo dolazili u Cleveland i Detroit, da bi se napokon preselili u sjevernu Indianu u okolini Garyja. Upravo je u Chicagu 1906. godine osnovano prvo muslimansko društvo u Sjevernoj Americi pod imenom “Džemijetul Hajrije”. Bošnjaci u Garyju su osnovali dodatni ogranak ovog društva. Budući da je ova grupa brojala nekoliko stotina ljudi, te da su se mnogi Bošnjaci odlučili pustiti korijene u Americi, ovo je jedina zajednica koja je uspjela održati bošnjački kontinuitet u Chicagu do današnjih dana. Iako su članovi prve generacije gotovo stoprocentno asimilirani danas, priliv Bošnjaka poslije 2. Svjetskog rata i nadalje je pomogao da bošnjački duh ne umre u području Velikih jezera.
  4. Butte, Montana i okolina – Ova savezna država je na prijelazu u 20. stoljeće predstavljala jednog od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Firma “Anaconda Copper Mining Company” je bila ekonomski gigant kao i ogromni poslodavac. Mogućnost lakog dobijanja posla u rudnicima bakra i srebra je privukao veliki broj Hercegovaca koji su se prvobitno bili nastanili u Chicagu. Do nekih 50-ak Bošnjaka je živjelo u Montani, Idahu, Washingtonu i Oregonu do kraja 2. Svjetskog rata, da bi gotovi svi oni nakon toga napustili Montanu.
  5. Los Angeles i okolina – Nekoliko desetina Bošnjaka je proputovalo cijeli američki kontinent da bi se napokon nastanili na pacifičkoj obali. Osim Los Angelesa, nekih desetak Bošnjaka su živjeli u San Franciscu početkom 20. stoljeća (niko od njih nije stradao u zemljotresu 1906. godine). Zajednica u Los Angelesu je bila poprilično dobro organizirana, tako da je ovdje utemeljen i ogranak bošnjačkog društva “Džemijetul Hajrije”. Neki od ovih Bošnjaka su se iselili u Arizonu. Nažalost, kalifornijska grupa se nije uspjela održati i ugasila se je sa smrću svojih osnivača 60-ih godina 20. stoljeća.

Konačno, ovdje predočeni konsolidirani spisak ranih bošnjačkih useljenika u Sjedinjene Američke Države predstavlja detalje dolaska Bošnjaka između 1892. i 1924. godine. Informacije su sakupljene analizom podataka koje su dostupne preko useljeničkog centra Ellis Island u New Yorku, kao i arhiv luke u Baltimoreu. Dati spisak obuhvata nekih 1100 ljudi, što otprilike predstavlja oko 70% svih bošnjackih useljenika u ovom ranom razdoblju. Od datog broja, postoje precizni detalji dolaska za 950 njih, dok je za ostalih 150 poznato da su živjeli u Americi, ali nije poznato kada su tačno došli Nažalost, zbog nemogućnosti provjere podataka iz različitih izvora, ne može se garantirati potpuna tačnost informacija.

Konsolidovani spisak ranih bošnjačkih useljenika, preuzet sa http://focaci.org. Spisak.

Spisak Bošnjaka Ljutočke doline koji je izdvojen iz gornjeg spiska. Obzirom da su iseljenici iz područja Orašca dijelom evidentirani pod Bosanski Petrovac prikazan je spisak za Mjesta Kulen Vakuf i Bosanski Petrovac. Dvojica ljutočana su bila osnivači društva “Džemijetul Hajrije”, Šabić Mehmed i Kozlica Husein.  Spisak Bošnjaka Ljutočke doline ranih iseljenika u SAD.

Na kraju bi pozvali ljude koji imaju više informacija o iseljenicima sa područja Ljutočke doline da nam se jave i prenesu više informacija o ovoj temi koja bi zasigurno dijelom povezala pokidane veze naših zemljaka iz daleke Amerike.

Advertisements

11 juli dan sjećanja na genocid

Srebrenica posterU subotu 11. jula. 2009, u Potočarima pred oko 30.000 ljudi klanjana je kolektivna dženaza za 534 žrtve genocida u Srebrenici 1995 godine. Dzenazu je predvodio Reisul-ulema Mustafa ef. Cerić.

Dio reisove hudbe u povodu 11. jula:

Žrtve srebreničkog genocida su svjesne da se prošlost ne može promijeniti, ali cijene što im se priznaje bol i patnja od strane Evropske unije kao znak da se genocid neće više ponoviti nigdje i nikome.

Ne samo muslimani u Europi, već svi ljudi dobre volje cijene što životi nevinih bosanskih dječaka nisu zaboravljeni i nisu pali uzalud. To je upravo ono što nam Kur'an Časni preporučuje da kažemo:

Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po vjerovjesnicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti. I Gospodar njihov im se odazva: – Nijednom trudniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko rđavih djla njihovih preći i sigurno ću ih u džnnetske bašće, kroz koje će rijeke teći, uvesti; nagrada će od Allaha biti. – A u Allaha je nagrada najljepša (Kur'an, 3: 194-195).

To je upravo naša namjera – da pozovemo sve džamije u Evropi, kao i sve ljude dobre volje da se pridruže našoj dovi (molitvi) na dan 11. jula u podnevsko vrijeme kada ćemo u Potočarima dženazu-namaz klanjati i pokopati, nažalost samo dijelove posmrtnih ostataka, stotine nevinih muslimanskih dječaka i starijih osoba.

O čovječe, ko god da si i ma gdje da si – sjeti se Stvoritelja koji nas je sve stvorio od jednog muškarca i jedne žene tako da možemo svi iskreno učiti ovu dovu (molitvu):

“Gospodaru naš,
ne dopusti da nas zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj nas stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.

Gospodaru naš,
nauči nas da je tolerancija najveći stupanj moći,
a želja za osvetom prvi znak slabosti.

Gospodaru naš,
ako nam uzmeš imetak, ostavi nam nadu.
Ako nam ne podariš uspjeh,
podari nam snagu volje da savladam poraz,
a kada nam uzmeš blagodat zdravlja, podari nam blagodat vjere.

Gospodaru naš,
kada se ogriješimo o ljude, podari nam snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o nas ogriješe, podari nam snagu oprosta.

Gospodaru naš,
ako mi zaboravim Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas!

Molimo Te, Bože, da tuga bude nada,
da osveta bude pravda,
da majčina suza bude molitva
da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica. Amin!”


Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno kod Srba svi hajte…

Ramo posljednji put zvao sina Nermina
Ramo posljednji put zvao sina Nermina
Srebrenica, 11-07-1995. Genocid nad Bošnjacima.

Pored snimaka ubijanja dječaka Srebrenice od strane srpske vojne jedinice Škorpioni, jedan od najpotresniji prizora je i scena kada otac Ramo doziva svog sina Nermina, da se predaju i da im Srbi tobože neće “ništa”.

Ramu i njegovog sina Nermina tim za eshumaciju našli su u masovnoj grobnici nedaleko od Srebrenice 2008. godine. Ramu i njegovog sina Nermina ukopaće ove godine u memorijalni centar Potočari.

Rami i njegovom sinu Nerminu konačno će ove godine biti klanjana dženaza.

Rami i njegovom sinu Nerminu veliki rahmet, a bošnjacima da pamte i nikad ne zaborave Srebrenicu, Foču, Zvornik, Prijedor, i sva druga stratiša.

Delegacija ispred manifestacije “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” prisustvovaće ovogodišnjoj komemoraciji u Potočarima.

History of the war in Bosnia during the years 1737-8 and 9.

image Historija rata u Bosni u periodu 1737, 38 i 39 godine, od Umar Bûsnar turskog pisca, a prevedena u Londonu na engleski 1830, uz pomoć Bošnjaka Omera Efendia od Novog koji je ustupio ovu knjigu. Knjiga u pripovjedačkom stilu piše o ratu Turske i AustroUgarske u periodu 1737 do 39 godine.

Knjiga opisuje događanja iz tog perioda kao i bitku po Ostrovicom i na Bjelajskom polju u kojoj su potučene snage Austro-Ugarske, a kasnije i cijeli rat koje su započele na cijelom sjevernom i sjeverozapadnom dijelu Bosne. Sami početak knjige ustupljen je prevodiocima ove knjige u kojim pokušavaju objasniti kroz određene zapadne izvore samu historiju ovog događaja. Također urednik se osvrće na stanje u Bosni u tom periodu u kojem su brda i šuma kao i loši putevi još više doprinejeli porazu Austrije. Urednik ukratko opisuje najvažnije gradove u Bosni u to vrijeme: Travnik kao glavni grad Bosne, Gradišku i Savu kao granicu dva carstva, Banjaluku kao jedan moderan bosanski grad, Jajce i njegovu utvrdu i sl.

Knjiga počinje kada se istočnim dijelovima carstva poslala pomoć u nekoliko jedinica a koje su pretrpljele velike gubitke kao i hladnoćom koje su tamo vladale. U isto vrijeme u Bosni je vladala kuga koja je uništavala stanovništo Bosne. Uvidjevši da je oslabljeno tursko carstvo prekrši se mir te Austrijanci napadoše granice Turskog carstva.

Austrijanci formiraše 5 dobro osposobljenih i naoružanih divizija i napadoše na 5 različitih mjesta. Početak napada bio je usmjeren prema Banjaluci. 80 000 austrijanaca i 20 000 mađara pod komandom Princa od Hildburghausen, sa 4 ostala generala. Na udaljenosti od 8 sahata putovanja od ove utvrde, oni “izbaciše” nekoliko mostova preko Save; što znači da pređoše u Bosnu i ulogoriše se u palanki zvanoj Gradiška. Generali podijeliše vojsku koja je bila sastavljena od Nijemaca i Hrvata u dvije posebne divizije te pođoše na Bužim i Cetin, dvije utvrde na krajnjim granicama Otomanskog carstva.

Teći ešalon Nijemaca i Ličana sastavljenih od 20 000 vojnika pod komandom ličkih generala Carloff i Sang, usmjeriše se prema gradu Ostrovica.

Četvrti ešalon od 15 000 Nijemaca i mnogih Salvanaca ili Servijana (misli se na Srba) i Mađara utvrdiše se u blizini Zvornika. Ceste koje vode za Bosnu, Albaniju i Rumuniju bivaše zapriječene od strane neprijatelja, pa tako njihova 5 armija usmjeri se prema Yangi-bazar (mjesto 150 milja udaljeno od Beograda) koji je ključ za zauzimanje Bosne. „

image

Autor nadalje pojašnjava da je ovaj plan bio da se Bosna potpuno odsječe od turskog carstva te ostavi u okruženju kako bi bila lakše osvojena. Dobijajući informacije sa ratnih teritorija u Travnik kao glavni štab turske vojske dolazi informacija da je neprijatelj napredovao na Ostrovici 18 –tog dana mjeseca Rebī’ul-evvel, odnosno 6. Jula, 1737 godine.

“Mudri i neustrašivi Ali Paša sakupi vojsku i posla je na Ostrovicu da pripomogne iznemoglim braniocioma grada Ostrovice. Ova pomoć se sastojala od 5000 vojnika, svi od njih veterani najvećih bitaka.”

Udaljenost koju navodi autor da je od Travnika do grada Ostrovice 33 sata putovanja. Ova vojska stigla je do Bjelaja mjesta blizu grada Ostrovice.

“Neprijatelj vjere proveo je više 15 dana u nastojanju da osvoji ovaj grad, danonoćnom torturom njegovih stanovnika, ali njihovi pokušaji i nastojanja su bili neuspješni. U tvrđavi veliki je broj hrabrih, odrečnih i istinskih vjernika, koji su spremni i voljni riskirati svoje živote u odbrani svoga grada, i koji su željni borbe sa neprijateljem; nepokazijući mu milost. Bilo je tu, i nemali broj žena koje su poput drevne bosanske žene posjedovale herojsku hrabrost. Spremne i odlučne da brane svoj grad zamjenile svoju žensku odjeću u odjeću ratnika, i sa mačem u rukama bile u redovima branitelja grada. Neke od njih su prenosile “kugle”, u borbi protiv muškaraca, i riješene da ispune svaki zadatak borbe za koji su bile u mogućnosti. Neke od njih su nosili hranu i vodu, i podsjećali na milost božiju. Neke zaposlene na pripremanju hrane i zbrinjavanju ozljeđenih. Boraca u tvrđavi je uistinu bilo malo, dok je onih neprijateljskih bilo mnogobrojno. I dok su danonoćno svojim oružjima udarali na tvrđavu, stanovnici su bili u strašnom pritisku i počinjali strahovati da su dani agonije ovog grada produženi. Također, su počeli strepiti da će pomoć stići kasno, i da će pasti u ruke neprijatelja. Ovo su bile okolnosti kada su pisali veziru.”

“I dok su stanovnici bili u takvoj situaciji, a vojnici su čuli da je pomoć poslana, strepili u neizvjestnsti i smišljali kako da neprijatelja spriječe u svojoj nakani, odjednom u tom trenutku neprijatelj prekinuo opsadu i pokrenu vojsku naprijed da se susretnu sa trupama koje su poslane kao pomoć Ostrovici i koje sada marširaju kroz Bjelaj. Obe armije su se susrele licem u licem. Islamska armija izvlači svoje sablje, i potom se pročuje Allah, Allah, stisnuti u safove jedan uz drugog pokazaše stravičan prizor neprijatelju.”

“Pobjednici vjere ne gubeći vrijeme u nastojanju prikazivanja junaštva neprijatelju, padajući pred njima lavovskom hrabrošću. Ne prođe dugo vremena, kada je snaga neprijatelja počela napuštati. Hrabri borci koji se priključiše trupama iz kampa stadoše pred neprijatelja te mačevima i kopljima napraviše pustoš u svim smjerovima. Pobjeda je izvojavana. Većina neprijatelja postade hrana sabljama istinskih vjernika, dok oni koji pobjegoše iz ovog pokolja raspršiše se prestravljeni. Pobjednički ratnici pokrenuše potragu za bjeguncima na prostor od 5 sahata, u kojem su veliki broj uhvatili i zatvorili te okovali lancima. Svi njihovi topovi i oruđa bijahu zarobljena, osim velike količine opljačkane robe.”

“Na ovaj način Ostrovica je potpuno spašena od nakane neprijatelja. Tokom tih dana mnogi hrabri Muslimani i muslimanke deportovano je iz ove doline suza i otputovalo da primi nagradu za mučenišvo u bijeli svijet. Nekoliko je bilo ranjeno, a ostalo bolesno i izmoreno ratovanjem. Zidovi grada i dio utvrde sa najatraktivnijim dijelom bijahi uništeni od neprijateljskih topova. Neke trupe koje su bile poslane na ispomoć u opsadi pile su slatki šerbet mučeništva, a jedan od njih i Osman Beg, koji je bio jedan od dvojice komandanata prije spomenuti.”

Nakon ove bitke vezir je dobio vijest da je neprijatelj potučen do nogu pod Ostrovicom te nagradni najhrabrije. Dalje u knjizi se opisuju bitke koje su se dalje odvijale na spomenutim frontovima prema Banjaluci i Zvorniku.

image

Knjiga je u punoj verziji dostupna na Google: