Bosanski Atlas i Grobnice Ljutočana

Prije nekoliko izašao je Prvi Bosanski atlas ratnih zločina u kojima se pokušalo prikazati brojkama i lokacijama sva ubistva i zatvaranje nevinih ljudi u agresiji na BiH. Zaista cijeneći sav uloženi trud ipak sveobuuhvatna informacija o stradanju vjerojatno nikad neće biti dokumentovana. U narednim dijelu prikazani su isječci iz atlasa a tiče se Bezdane i Tihotine te Loskunskog mosta u kojim su ubijeni Bošnjaci Ljutočke doline.

Advertisements

Predstavljen bosanski atlas ratnih zločina

GoogleEarth

Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) iz Sarajeva predstavio je danas Bosanski atlas ratnih zločina i internetski portal, koji svjedoče o stradanju  bh. stanovništva u periodu od 1992 do 1995. godine.
Kako je na konferenciji za novinare kazao direktor IDC Mirsad Tokača, ovaj atlas, koristeći Google Earth tehnologiju, prezentira činjenice o ratu na teritoriji BiH u periodu  od 1992. do 1995. godine na inovativan i nekonvencionalan način.

Atlas istovremeno ima edukativnu svrhu, jer nudi pristup činjenicama o masovnim ubistvima, silovanjima, žrtvama rata, sudskim presudama, kao i podacima o uništavanju vjerskog, kulturnog i historijskog naslijeđa BiH.
Svi ovi podaci su postavljeni na portalu, dakle dostupni svima, što ovaj projekt čini još značajnijim.
Svako ko ima pristup internetu može posjetiti web portal IDC-a http://www.idc.org.ba, dobiti fajlove Atlasa i koristeći Google Earth zumirati kartu BiH, a zatim dodatno zumirati sva područja zemlje i vidjeti lokacije masovnih grobnica, masovnih ubistava, mjesta uništenih kulturno-historijskih, vjerskih i privrednih objekata, mjesta memorijala i spomenika koji su povezani sa ratom 1992.-1995.

Izvor: http://www.avaz.ba

U narednom postu prikazaćemo masovne grobnice i mjesta stradanje Ljutočana.

Ljutočka dolina, Septembar 1941

SNC01105Roman prof. Safeta Zulića “Čekamo vas kod sjevernjače”, baziran na historijskih činjenicama, naišao je na ogroman publicitet ne samo kod Ljutočana nego i cijele Krajine. O ovom romanu govori se svakodnevno kako na ulicama Bišća tako i drugih gradova. Ljutočani su neizmjerno zahvali prof. Zuliću na ovakvom umjetničkom djelu, gdje se kroz ovaj vid čovjekovog stvaranja opisala historijska patnja i stradanje Bošnjaka Ljutočke doline. Ovom prilikom želimo i na ovaj način promovisati djelo prof.Zulića, da ono stigne i do ljudi širom svijeta koji do sada nisu imali prilike da čuju za ovo umjetničko djelo.

Kako bi na najbolji način promovisali ovo djelo u narednom tekstu prenijećemo vam jedan djelić knjige u kojem glavni junak Ahmo, seli se u kuću svog dajdže, zbog sve izvjesnijeg četničkog napada na dolinu u Junu 1992 godine. Ahmo kao glavni junak je ostao bez majke u II svjetskom ratu, a tom prilikom mu dajdža prenosi istinu o njegovoj majci i njegovom životu kada mu je bilo manje od godinu dana.

Daidža započinje priču Ahmi šta se dešavalo septembra 1941.

……

……….

Pri nego što ti započnem ovaj čemer istresati iz sebeka, moraš mi čvrstu viru dati, da me neš napušćati ni onde kade suze ne mogneš zadržati, jer ako sam ostanem, Bog je kadar da ću izdržati.

-Dragi moj, daidža, kako bi te iznevirijo, kade ti mene nikad nisi. Moram konačno istinu saznati, jer ću lakše hal koji nailazi, lakše podniti.

Daidža zapali cigaru, uperi pogled u sunčani Ljutoč i poče kazivati, sinu svoje rahmetli Hanije, događaje stare pedeset i nešto godina.

-Pri nego  što ti njeke događaje iz četeres i prve potanko opišem, reci mi,  Ahmo, jesi l’ ikade sa svojim prijateljima o tome razgovarao?

-Nisam ni želijo. Prvo, jer truju dušu. Drugo, jer bole, a treće, te priče su ovdi zabranjene. Nješto sam ipak o tome jedne prilike slušo od nastavnika Ibre, kojem je tade otac strado. Spominjo je nami nekolicini, u stogom povirenju, velika stradanja našeg naroda i nekakvu jamu kod Martinbroda, ali sam joj ime zaboravijo. A šta me to pitaš? Kakve to ima veze sa mojom mamom?

-Ko je još bijo s tobom, možešli se sititi? Izbjegnu Dajdža odgovor.

-Čini mi se Hidan, Huse Enverov, Bejzin i Đulaga Avdagin, svi iz Ćukova, Ismet Himzin iz Duljaka, te Islam Ejubov iz Lužina. Bila su još dvojica, ali da me ubiješ, sade ne znam koji.

-Pogledaj malo! Hidan je tade ostao brez oca, Huse brez matere, Bjezin brez oca i matere, Đulaga brez matere, Islam brez matere i oca, Ismet brez matere. Nije to Ibro vami džabe pričo. Čito je, tražijo je, tajno se raspitivao. Svi ste roditelje izgubili tade, tj. četeres prve. Šćio je bolan vami, siročadi, k'o što je i sam, dugo skrivanu tajnu rasvitliti. A, Boga ti, Ahmo, jesi l’ dok si u školu išo, šta o tome učijo, nastavi daidža polahko istinu Ahmi približavati.

-Nisam, daidža. Kakve bi fajde od toga svi mi ovdi imali? Zar ji ne bi onde drukčije gledali? Da sam te stvari učijo u školi, duša bi mi se možda zatrovala, a srce more bit’ ispunilo mržnjom? Kakav bi to onde život bijo? A ni vi, koji ste istinu znali, nikade nam ni jednu jedinu o tome niste kazali! Znali ste da to nije dobro. Istina, učilo se o stradanjima srpskog naroda u Jasenovcu, u potkozarskim mjestima, na ovim, i mnogim drugi, prostorima. Zašto pitaš?

-Pa eto, to što si učijo o stradanju njihovog naroda, uglavnom je i tačno. Valja mriti, dosti su stradali. Stradali su i od Turčina i od Njemca i od ustaše, ali i od četnika. Ali zar se nikade nisi upito, ko pobi silni narod ovdi u Orašcu, Ćukovima, Klisi, Vakufu, Foči, Višegradu i zašto ji pobi? Zašto oni imaju pravo na istinu, a mi nejmamo? A kakvi su fajdu oni imali i još je imaju? Njihova dica znaju za sve Obiliće i Jugoviće, ali za Husein-bega Gradaščevića, i druge Gradaščeviće jok? Po toj istoriji koju si učio, i u kojoj se vavik spotičemo, isključivo o njihovo junaštvo, samo su oni ginuli za Jugu, i prvu i drugu, malo su im pripomagali Hrvati, malo Slovenci i Makedonci, a mi? Gledo si one filmove „Neretvu“ i „Kozaru“, nigdi čojče da se ime naše spomene? Mi smo bili samo na onoj drugoj strani, ili domobrani ili ustaše. Učinili su to tako ružno, da su nam se dica u školi stidila! E, malo sutra, Ahmo! To što si učijo, to su oni zapisali. Da ću ti malo posli da pročitaš knjigu šta je naš ovdašnji pismen čojk zapisao. Nije mu bilo teško, jer je bijo svidok ti’ događaja. Istinu o našim stradanjima neđi su dugo čuvali duboko zakopanu, a neđi su pušćali da je voda odnese. Zataškivali su je, mislili su da je bolje da se zaboravi. Ali istinu ne moreš sakriti. Ona se ne mere ubiti. Kako god, i koliko god da je duboko zakopaš, ona će ili proklijati ili će k'o onaj vulkan posukljati, jer narod ima pamćenje. Ima ljudi koji biže od istine, jer je se boje. Istina nije njeka stvar, pa da kažeš, to pripada meni.

-Ta stradanja u Orašcu, je l’ ti to mene, daidža, navodiš da sam zaključim, kako sam mamu izgubijo? Da nije tade stradala, kade je se ne sićam?

-Ne virujem, da to već nisi naslutijo. Ti se svoje matere ne moreš nikako sićati. Bilo ti je nepuna godina, kade si siroče posto. Moja sestra, a tvoja majka Hanija nije umrla, zbog njeke bolesti ili kakve nesriće, ona je ubijena na svom kućnom pragu!

I tu daidža malo zastade, nadajući se da je uspio koliko-toliko pripremiti Ahmu na istinu, ali i da mu da vremena, da uzme zraka, da sebi dođe. Kako se i sam plašio da se što nepredviđeno desi, priđe mu bliže i stavi svoju desnu ruku na njegovo lijevo rame. Uzdao se i u činjenicu da srce lakše podnosi ono što oči vidjele nisu.

Ahmo se nije ni pomakao. Zinuo je da nešto kaže, ali avaza nije imao. Pokušao je cigaru zapaliti, ali cigare nije znao naći. Zurio je u daidžu i k'o da je u pomoć molio. Znao je daidža šta se u Ahmi dešava. Pedeset i jedna godina sudaraju se u njemu. U svakoj godini po tristo šesdeset i pet pitanja! Neke bi godine izletjele, neke bi najradije da se izbrišu. Ahmo se doslovce raspao na hiljadu dijelova. U srce mu se zabio bol oštar kao istina, što je sada ču, a u glavi košmar, nepodnošljivo zujanje, k'o da mu se divlji roj pčela u nju uselio. Bio je svjestan da će košmar nestati, a biće sretan, ako bol makar malo popusti.

Daidža je pokušao staviti cigarete u njegove usne, ali se one nisu otvarale. Lagahno mu prodrma ramena, ali uzalud. Ahmo je samo zurio. Pogled mu se zabio u neku tačku na pendžeru u ni da trepne.

Sigurno je zaplivo daleko i zaronijo duboko, a ako sam ispliva i izroni, to neće više biti onaj Ahmo, pomisli Husein. Moram ga probuditi i ovo mučno putovanje prekinuti.

Nerado, u nekakvu ćasu nali hladne vode i njom zapljusnu Ahmu. Kada se Ahmo trgnu i poče rukama trljati oči, Husein mu prinese zapaljenu cigaretu, govoreći:

-Znadem ja dobro kude si kreno, a taj je put opasan, opasniji neg’ onaj kojim se ja sa tobom i Almedinom davno zaputi. Da znaš bolan, bijo sam se malo pripo za tebe. K'o što vidiš, nije voda samo za piće. Jesi l’ dobro, hoćemo li barem po jedan fildžan, ha?

Kada vidje da Ahmo povuče prvi dim, daidža stavi  džezvu na šporet, opra fildžane i sjede ispred Ahme.

-Daidža, ko mi moju majku ubi? Kako je ubijena? Đe je babo, đe je nane bila? Posukljaše pitanja iz Ahminih usta.

-E,moj Ahmo, svako pitanje nejma odgovor. Ja to odavno znadem, a uskoro ćeš, nažalost, i ti saznati. Tek sade počinje dever i deveranje. Šejtan se latijo posla. Prvo je obrlatijo one što su na visokim položajima. Mozak im zamračio, a jezik produžio, pa kad pričaju, oni što ji slušaju misle, vala je vako. E, da oni samo pričaju, ne bi bilo zijana. No, kad šejtan obuzme čojka, taj vodu ne pije, taj pije rakiju il’ vino, a posli samo krv, ali i ti si to već morao skontati. E, tako je počelo i onda, kade se ti rodi.

Samo da kahvu zalijem, pa ću ti pokušati opisati, kako to onda bi. No, da ti malo olakšam. Na Mehmeda rahmetli, svoga babu, ulazud ne bacaj šuhvu. Nije bijo ovdi. Bijo je tade na odsluženju vojnog roka, u kraljevoj vojski. Nakratko je bijo ovdi trideset  i devete i odma se vratijo. Posli je, tako nam je pričo, zarobljen kod Mladenovca. Tukli se, veli sa Švabama i bijo zarobljen. Jedno vrime boravijo u logoru u Temišvaru, to dođe Rumunija, pa onda u nekom Šćećinu u Poljskoj. Božjom voljom, živ i zdrav, vratijo se tek četers i druge.

Evo kahve,ha? Šta veliš? Pečem je jelde, k'o tvoja Senija, ako ne i bolje, radosno će daidža, zadovoljan što je Ahmo povratio boju.

E, vako Ahmo. Ne bi vala čojk virovo, da je oti godina Vakuf imao svoju čitaonu. Skupljala se tu omladina, više ona, kako se njekad govorilo, radnička. Čitale se i knjige i novine. Čitalo se i ono što je tade bilo zabranjeno. Orkestar bolan tamburaški sviro. Vatrogasno društvo bilo. Vakuf vrvijo od života. Znadeš, pravila se tade pruga. Unska pruga! Pravila je njekakva firma „Batinjol“. Radnici k'o radnici. Nezadovoljni upravom firme, nezadovoljni tadašnjim režimom, organizuju svoje sindikate, te svoja iskustva i iskustva radnika iz drugih zemalja, naročito iz Rusije, koriste kako bi sebi olakšali život.  Polahko, aliplanski u glave radnika, ljudi posebno školovani, ubacuju komunizam. Oni bivaju i vođe sindikata. Posebno se tu isticao Josip Hodak, zv. Joso iz Kliškog Poljica. Bijo je to pravi revolucionar i pod nadzorom tadašnje vlasti. Bijo je i pravi majstor u prikrivanju tragova, pa ga, koliko ja znadem, nisu nikade pritvorili. Tu je, kako se onda govorilo, a valjda i danas, komunističku ideju, omladina krijući, prihvaćala, i naša i srpska i hrvatska. Nisam ni ja od toga daleko bijo, alija sam, na moju sriću, vaik bijo vjernik.

E, tako je to, moj Ahmo, tade bilo. Mnogi mladi su išli u sridnje škole u Bihać, a u visoke u Sarajevo. Iako za tu državu mi nismo bili narod, živili smo ovdi teško, ali se živilo. Bolje ikakva država, nego nikakva. A onda se, moj brate, naoblači i zagrmi. Ako sam predugačak, evo ću ti dati neke knjige da pročitaš, pa pročitaj zabilježene stranice?

-Nisi predugačak, nego mi nije jasno kako to sve upamti?

-Kažu, da se mudrost i znanje najčešće kriju ispod sijede glave, ali nisam ti ja bolan od taki sidi glava, smiješući se doda daidža i nastavi.

Nesta one države, kapitulirala. Dobismo nekakvu NDH. Za čas se sve naopačke okrenu. Što bi doli, ode gori. Oni što su za kralja biše gori, izgubiše vlast, a drugi je dobiše. Jedni su likovali, drugi tugovali.

Vakuf je onomad bijo općina, a imao je i sresku ispostavu. Tudi dolazi do velikih promina. NDH hoće njoj odane ljude, a to Srbi nisu bili. Oni, željni vlasti, a ako su još ašćarile begendisali ove promine, dođoše na vrh, ili se dočepaše njekog polođaja. Ako si se za kraljevine kome zamirijo sade strahuj. I zlo brzo i žestoko krenulo. Obični ljudi, nisu nikom zlo želili. Oni malobrojni komunisti nisu bili u stanju zlo zaustaviti. Evo, da ne pričam, pročitaj ovo, ako i nije poredano kako triba, biće ti sve jasno, umoran sam od kazivanja, gurnu u ruke Ahmi neku knjigu.

-Čitaj to zabilježeno na strani 431.

Nije bilo druge, nego čitati, ali zašto i ne bi, pomisli Ahmo.

„… Kroz grad se negdje u julu pronijela vijest da je ustaški tabornik Miro Matijević svojom rukom ubio pet kneževa iz okolnih sela i pet odavde radikalnih vođa. Ovom zločinu, prema pričanju prisustvovali su članovi tabora i sve mjesne ustaše. On im je na očigledan način pokazao kako treba ubijati ljude i da ne smije biti nikakve milosti…“

-Čitaj to dalje zabilježito, evo, aha evo na strani 438.

„… Prvih dana augusta ustaški tabornik Matijević je pozvao oko 50 starijih i uglednih građana na sastanak u gostionici Ibre Kurtagića. On je tada govorio o teškoj situaciji nastaloj kao posljedića ustanka Srba oko Kulen-Vakufa. Pošto nije imao dovoljno oružja da naoruža mještane, tabornik je pozvao prisutne da uzmu sjekire i rogulje i da krenu u srpska sela, da ubijaju i pale sve što je srpsko. Za riječ se prvi javio Bećo Mašinović, ugledni trgovac. On je taborniku postavio pitanje i istovremeno izjavio: Protiv koga mi to treba da idemo Miro? Protiv svojih komšija! Pa ti si stvarno lud… “

-Pročitaj i ovo,ovo smo preskočili, a važno je to bolan, na strani 436.

„… U zločinima počinjenim nad srpskim stanovništvom u Kulen Vakufu i u selima oko njega nisu učestvovali direktno okupatorski vojnici, već isključivo lokalne ustaše i namjerno upućene „strane“ ustaše s fesovima, koje su se u toku priprema i u izvođenju zlodjela tendenciozno dozivale mislimanskim imenima. To su bili presudni činioci da se kod srpskog seljaka u okolnim kulenvakufskim selima stvori mišljenje da su ovdašnji „Turci“ glavni organizatori i izvršioci svih zala.“

Takvo mišljenje je ubrzo pervladavalo. Ono se povezivalo sa prošlošću, a na nju se povezivalo sve ostalo…

-Znači, daidža, bilo je ustaša i iz naših redova?! A odakle su ovi, to piše da su sa „strane“?

-Ahmo bolan, pa nije ti deset. Bilo je. Jašta nego bilo, ali su se ti domaći na prste ruke mogli nabrojati. Najviše  pet do šest u Vakufu, tako i po selima oko Vakufa. A ovi sa strane. E, ti su i bili poprave ustaše. Ja sam  čuo da su došli neđi od Hercegovine i kao što si pročitao imali su fesove na glavama i u naše ime činili velike belaje. Nisu bili muslimani, jer su nakon pljačke pekli prasad i pivali pisme za koje mi nikad čuli nismo. Naš narod nije pistajao na taj pasjeluk. Oni hrabriji su pomagali i cinu vlastitog života. Evo pročitaj to, to označeno crvenom olovkom.

„…Bego Bibanović je omogućio dvadesetorici Srba da pobjegnu s kuluka. On im je rekao: Vi bježite a ja ću ko fol pucati za vama. Tako je i bilo. Ahmet i Nurija Džambegović pomažu u spašavanju Srba…“

Ima još, Ahmo, dosti primjera, gdje naši ljudi spašavaju i pomažu srpski narod. Tako su braća Mašinović Hase i Bećo također spasili život Simi Miljušu. De pročitaj još ovo:

„…Ahmet Pehlivanović, zv. Ahmica, muhtar na Ostrovici, je češće dolazio u Kalate i druga sela sa ciljem da obavještava ljude da se sklanjaju ispred ustaša. Jakov i Ivan Hodak, braća Jose Hodaka, iz Kliškog Poljica, intenzivno su radili na spašavanju ljudi, svojih komšija. Tako su oko 60 Srba iz Rajnovaca prebacili preko Une na ličku stranu, kako bi ih spasili od ustaškog noža. Kada su to ustaše saznale braća Hodak su deportovani u Vakuf…

… Prilikom ubijanja Srba Ibrahim Vojić je prišao ustašama i povišenim tonom ih pitao: „Zašto ubijate prave zdrave ljude? Zlikovci su se začudili njegovoj hrabrosti, pa su rekli: „Kada ti nije jasno , i tebe ćemo!“ Zaista, odmah su ga ubile … Nina Kovačević i njegova sestra Mara, Hrvati iz Vakufa, zaslužni su za živote najmanje 150 Srba…“

-Kakva je ovo knjiga, daidža? Ko je sve ovo zapisao?

-Eto ti iše na početku. Najviše o ovome je pisao naščojk iz Vakufa, a zove se Esad Bibanović. Rano se uključio u komuniste, prošo i , Bogu dragom fala, preživijo čitav onaj rat, jer da nije, „istina“ bi bila malo drugčija.

-Znači, ipak su Srbi nastradali bez nekog posebnog razloga!?

-Ja ti na to odgovor nejmam. I prije i sade mi nije jasno, zbog čega se tako kidisalo na nji. Valjda je to ko i danaske. Hoće mali da budu veliki i hoće sami da imaju samo svoju državu. Vaik je svugdke tako bilo, pa tako i ovdi. To je politika, a ja je slabo anališem.

-Nisi  mi reko, daidža, koliko ih je stradalo?

-U ovoj knjizi piše, oko dvi hiljade, ali ja baš ne virujem.

-Mnogo je kade i jedan na pravdi Boga strada. Reci mi, daidža, nješto. Ispada da je kašnji napad na Vakuf i sela oko Vakufa bila srpska osveta. Strado njihov narod, nek strada i naš. Nek stradaju i oni koji su ji spašavali.

-Baš tako, ali bilo je, Ahmo, i među njima oni, posebno komunista, koji su nas spasili od totalnog pokolja.

-Još me muči ovo pitanje. Da nisu Srbi tade stradali, da li bi nas sveedno napali?

-Mene to pitanje, Ahmo, proganja godinama. Došlo je vrime da i to saznamo. Viruj mi, neće dugo proći i dobićemo odgovor.

-A ti ga već znadeš?

-Znašga i ti, ali Bog dao ne bude tako.

-Moja je mama dakle ubijena u toj srpskoj odmazdi, koja nije bila samo protiv ustaša, nego više protiv nas Muslimana?

-Da. Na ovoj strani Une stradali smo uglavnom mi, a na ličkoj su stradali večinom Hrvati.

-Reci, daidža, kako si saznao za mamu? Ko je pronađe i je l’ ukopana kako je Bog reko, proučio ‘l joj iko Fatihu? Daidža, ubiše l’ je metkom, ili nožem? Kako ja preživi? Gdje je Almedina bila? Pa bilo joj je samo pet godina?

-To ću na karju kazati. Sade, nejma mnogo, pa da budeš koliko-toliko upoznat, pročitaj ovo, ali iz druge knjige.

Ahmo pogleda naslov knjige i klimnu glavom.

„..U noći 6/7. Septembra … šovinisti, okupljeni oko komandanta Pere Đilasa, u svrhu podgrejavanja mržnje Srba prema muslimanima, otkopali su masovne grobnice srpskih porodica u Kulen-Vakufu, koje su početkom augusta poubijale ustaše, optužujući za ove zločine muslimane. Ovim postukom šovinistički elementi su uspjeli izazvati još veću mržnju kod dela ustanika i seljaka prema muslimanima i u grad pokrenuti opštu hajku protiv muslimana.

U ovoj situaciji razjarena masa između 6. I 7. Septembra ubija oko 900 muslimana, uglavnom žena i dece, i u isto vreme pljačka i pali grad. Nekolicina komunista i napredni boraca koji su se tu zadesili odlučno su se suprostavili ovom pokolju i spasili oko 500 žena i dece koji su prebačeni u prvo muslimansko selo Bjelaj, a zatim u Bos.Petrovac…“.

-Dakle, njeko je ipak prizno zločin?

-Nastavi, to na idučoj strani, navaljivao je daidža.

„Posle oslobođenja Kulen-Vakufa, 6. Septembra, stihija, nepovezanost odreda, nedisciplina i mržnja prema muslimanima došle su do punog izražaja u ovom bataljonu (2. bataljonu) Drvarske brigade. Komandant bataljona, Petar Đilas, iz Begluka, koga su poslije pogibije Marka Pilipovića na taj položaj istakli šovinistički nastrojeni elementi, prepustio je čitavu situaciju i oko hiljadu muslimana iz Kulen-Vakufa prema bihaću predao u ruke razjarene ustaničke mase. Dok su zarobljeni domobrani iz 12.satnije (Hrvati) uglavnom puštani, ustanici, neprijateljski raspoloženi prema muslimanima već na putu od Čovke, gdje je kolona naroda i domobrana zarobljena, prema Kulen-Vakufu počeli su ubijati odrasle muslimane iz Kulen-Vakufa, bez ikakvog isleđivanja i utvrđivanja krivice tih ljudi.“

-Pa ovo, daidža, k'o da su bili četnici, a ne partizani!?

-E, u tom grmu leži zec! To bi te pitanje pri, recimo godinu dana, sigurno odvelo na robiju. Vidiš taj se ustanak, koji je zamišljen i kreno k'o partizanski, to jest, protiv okupatora i domaćih izdajnika, pretvorijo u paljevinu, progone i ubijanje Mislimana i Hrvata, zapravo u osvetu. A to je zato, što je među njima, osim partizana bilo i četnika. Bogu dragom fala, tu je bilo hrabrih komunista, i naši odavde i njihovih, jer da ji ne bude, stradalo bi nas mnogo više. Evo šta piše jedan komunista:

„U samom gradu (K. Vakufu) neđeni su tragovi da je ubijeno nekoliko stotina Srba. To je još više raspalilo masu svijeta koja u onom bijesu napravila užasan haos u kojem je bilo mnogo nevinih žrtava. Odrasliji zarobljenici odvedeni su u Martin-Brod pod komandom Pere Đilasa. Pijani i razjareni ljudi postupali su s njima na divljački način.“

-De molim te, i neću te više gnjaviti ovim knjigama, samo ovo na strani 505. Ove knjige, viđaj kako se pravda zločin. Ahmo pročita u sebi jedan dio, a drugi naglas.

„… U odnosu na strateško opredjeljenje-istrebljenje srpskog i jevrejskog stanovništva od strane ustaša, ovakvi pokolji kao i Kulen-Vakufu moraju se posmatrati kao dio stihije izazvane težnjom za osvetom…“

-Jesi l’ razumijo!? Oni su planski ubijani, a mi samo kade se oni napiju!Ako ikade budeš kako treba ovo čito viđaćeš kako ne daju ni navit’ da nas je toliko stradalo.

-Je l’ mnogo našeg naroda ubijeno? Sigurno je i to negdje zapisano?

-Virujem što je napisao Esad Bibanović, a to je oko dvi hiljade, iako se njihovi istoričari sa tim ne slažu. Kažu da je broj prenaduhan, ali to nije ništa čudno, jer o zločinima ustanika i žrtvama među Hrvatima i Muslimanima bilo je zabranjeno pisati i govoriti, pa za istoriju nisu ni postojali. Ako se zločin nije mogao prešutati, nastojalo se opravdati i umanjiti žrtve. U pravilu, broj stradalih Srba je višestruko uvećan, dok bi se broj ubijenih Hrvata i Muslimana umanjivao i bili su „ustaški živalj“. Ono što su kod ustaša nazivali zvirstvima, kod ustanika su ovi „istoričari“ nazivali opravdana odmazda iz ogorčenja. Ništa kod njihovog ubijanja nije bilo zlonamjerno, već „želja za pravednom kaznom“. Ubijanje i klanje zovu „nasiljem ili šovinističko shvatanje osvete“.

-Eto Ahmo, to je bilo samo plamičak od velikog požara koji se dešavao ovdi, dok si ti još u pelenama bijo. Taj je požar tebe i još mnoge druge učinijo siročadima. I da ti kažem, ona jama kod Martinbroda, što joj ime muslimanska usta nisu smila izgovoriti, zove se Glubnjača. Ko ne zna reko bi pitomo neko ime, k'o golub pitomi.

-Je li to prvi puta bilo da su tako žestoko kidisali na nas?

-Kaki prvi put! Moj rahmetli did mi je pričo da su u nekom srpskom ustanku 1871-78, a to je vrime kada Turci odlaze sa ovi prostora, Srbi iz Nebljusa, Štrbca, Grahova i bliže okoline napali Vakuf i sva muslimanska sela oko njega i veliki broj naroda pobili i masakrirali.

-Znači, ovdi za nas nikad mirna sna?

Pa, za Tite smo se izgleda naspavali.

-Fala ti, daidža. Ni profesor to ne bi znao bolje kazati. Sigurno ti nije bilo lahko tolike godine, i još takvu tajnu, u sebi držati. Za dušu je to bolno, k'o i za ruku vrelo olovo, jer kade god si me viđo, kroz sve si ponovo prolazijo. Ne znam, ipak mi se čini da ne bi bijo sretan, da sam to i ranije znao. Čini mi se da mi je sade sve jasno, a siguran sam da sade znam kako dalje.

Ispričaj mi, a i vrime je, sve što znadeš o mojom mami.

-… Ja ti tade, na moju sriću, nisam bijo oženjen. Slobodan k'o tica……..

12 godina poslije masovnih grobnica Bezdana i Tihotina

ljd7

Jedna karakteristika u genezi zločina prema Bošnjacima Ljutočke doline jesu mjesta izvršenja zločina. Tako se za zločine počinjene nad  Bošnjacima Ljutočke doline iz septembra 1941. godine vezuje  jama Golubnjača, da bi se nastavilo 1992. godine sa jamama Bezdan i Tihotina. Danas  se može postaviti pitanje dali ima neke veze među načinima na koje su pokušavani da se prikriju tragovi zločina počinjenih 1941.godine i zločina iz 1992.godine. Odgovor bi  bio potvrdana iz razloga što su izvršioci zločina nad Bošnjacima iz 1992. godine mislili da istina neće izići na vidjelo, jer nije ni u slučaju 1941. godine, kada su zločine činili njihovi djedovi kao slučaj sa četnikom Babićem koji je  učestvovao u zločinima juna 1992. godine nad Bošnjacima Ljutočke doline.

Jama Bezdana

Bezdana

Jama Bezdana nalazi se na prostoru  Hrgara koje je od putne komunikacije Bihać –Bosanski Petrovac udaljen više kilometara i do koje vodi makadamski put. Bezdana je bila u potpunosti okružena šumom, nije bila vidljiva sa puta koji je prolazio nekoliko metra od nje što nas navodi na zaključak da je pažljivo birana i da je ubijanje zarobljenih iz logora u Ripču unaprijed planirano. Jama  Bezdana nalazi se na 744 metra nadmorske visine, dubina sa koje su vađena tijela dostizala je i 85 metara. Sva ubistva su izvršili tkz. Brigadni izviđači 15.lbr, pripadnici voda vojne policije i pripadnici milicije tkz.srpske opštine Bihać.Zatvorenici su dovođeni u malim grupama i ubijani. Ubijani su kljanjem, vatrenim oružjem, a bilo je i slučajeva kada su zatvorenici živi bacani. Prije toga zarobljenici su bili sakaćeni i mučeni. O oblicima mučenja najbolje pokazuje veliki ekser koji je nađen u koljenu jednog od ubijenih Bošnjaka. Položaj pojedinih tijela nađenih u jami Bezdana, koja su zatečena prilikom silaska u jamu i vidljivi tragovi pokušaja  živo bačenih Bošnjaka da iziđu iz 85 metra duboke jame potvrđuje sve ove izjave. Početak ekshumacije tijela iz masovne grobnice Bezdana započeo je 01.09.1997. godine. Proces ekshumacije, obdukcije i identifikacije trajao je do 03.10.1997.godine.

Iz jame Bezdana izvađeno je 6 (šest ) metalnih buradi u kojima su bili ostaci kiseline i predpostavlja se da su tom kiselinom  posuta tijela ubijenih. S obzirom na položaj  tijela ubijenih u jami Bezdana postoji vjerovatnoća da su pojedinci bacani živi, jer bilo je tijela u sjedećem položaju. Jedna pojedinost koja je mnogima zapele za oko jeste da je prilikom vađenja i identifikacije tijela najčešće  bilo tijelo uz tijelo oca i sina ili rođaka i komšija, što govori da su najbliži bili zajedno i u posljednim trenucima. Iz masovne grobnice Bezdana ekshumirana su 81 posmrtna ostatka ubijenih Bošnjaka Ljutočke doline.

Dženaza namaz za ubijene klanjana je 05.10.1997.godine u 10 sahata na trgu Slobode u Bihaću koju je predvodio reis ul ulema  IZ BiH prof.dr.Mustafa ef Cerić. Dženazi je prisustvovalo nekoliko hiljada građana unsko-sanskog kantona  kao i predstavnici najviših državnih organa i institucija, rijaseta IZ BiH, vojske Federacije i dr. institucija. Dženazi je prisustvovao predsjednik Federacije BiH prof.dr. Ejup Ganić, komandant Vojske Federacije  armijski general Rasim Delić, ambasadori i dr. visoki zvaničnici. Ubijeni su ukopani na šehidskom mezarju Duliba koje se nalazi na putu Orašac –Kulen Vakuf  a koje je blizini mjesta pogibije prve žrtve Ljutočke doline rahmetli Zajkić  Muhe.

Jama Tihotina

Jama Tihotina je druga masovna grobnica u kojoj se nalaze tijela ubijenih Bošnjaka Ljutočke doljine. Ona se nalazi u reonu Tihotine, svega nekoliko stotina metara od majdana Pritoka. Ovaj reon kod loklnog stanovništva je poznat pod imenom “slovenski majdan”. Ovu masovnu grobnicu  otkrili su pripadnici K MUP-a i članovi državne komisije za traženje nestalih, otkrivena je 2002. godine. Ova masovna grobnica  bila je  tako skrivena i maskirana da je vrlo teško otkrivena, pored nje su prolazili mnogi lovci ali je nisu mogli otkriti.

Masovna grobnica Tihotina nalazi se na 2-3 km od naselja Pritoka. Ova jama je prirodna pukotina  dužine desetak metara, a širine oko 1,5 metara u svom najširem dijelu, duboka je nekoliko desetina metara. Iz ove jame vadila se nekada ruda boksita jer je širi reon Tihotine poznat kao nalazište  rude boksita. I danas su vidljive poprečne drvene grede koje su koristili rudari a nalaze se u jami.Priprema i sam proces ekshumacije ubijenih iz jame Tihotina otpočeo je 02. septembra 2002. Ekshumirano je ukupno  62 tijela.

Porazna je činjenica da još niko nije procesuiran niti optužen za ove zločine. I ovim putem upućujemo protes državnim organima zbog ne procesuiranja i ne gonjenja zličinaca za ova djela, koji se u Mišinom Dolu i drugim mjestima Bosne i Hercegovine slobodno šetaju.

Galerija sa fotografijama Dženaze i Masovnih grobnica možete vidjeti na ovom ovdje i na ovom linku.

23.09.1992, kad su četnici ubili 39 bošnjaka te ih potom zapalili

I ove godine se sjećamo nevinih Bošnjaka Orašca i Ripča koji su na najsvirepiji način ubijeni u Duljcima te potom zapaljeni. U današnjem broju Krajine objavljen je prilog o ovom zločinu:

Duljci22091992

Tih septembarskih dana 1992. poslije neuspjele ofanzive na Grabežu, došlo je pet leševa sa kamionom. Trojica su bili Rajnovčani, a dvojica izbjeglice iz Zlopoljca. Rajnovčani su bili dvojica Berga i Toma Tadić.Nakon sahrane po klasičnom četničkom folkloru odmazde na nedužnim civilima, kako to i dolikuje četničkim “junacima” počeli su sa ubijanjima u Orašcu,Duljcima i Ćukovima, a da bi prekrili tragove zapalili su tijela. Na mjestu na kojem su zapaljeni danas stoji spomen ploča da podsjeća i opominje.

Više informacije o ovom zločinu može se pogledati u rubrici 11/06/1992

Žrtvama veliki rahmet, zločincima džehenemska vatra do sudnjeg dana……. 

Štrbački Buk iz prespektive logoraša srpskih logora smrti

Slapovi Une na Štrbačkom Buku
Slapovi Une na Štrbačkom Buku

Kada čujemo za mjesto Štrbački Buk, pomislićemo na prekrasne slapove Une, mjesto gdje se odmaraju učesnici Regate, mjesto izrazite prirodne ljepote, za koje se čulo širom svijeta. Jednog dana ne tako davno ( 11. Juna, 1992), na ovim istim splapovima desio se neviđen zločin u kojem su četnici izvršili etničko čišćenje i ratni zločin prema civilnom stanovništvu mjesnih zajednica Orašac i Kulen-Vakuf.

Naredni tekst predstavlja odlomak  iz knjige “Put kroz Pakao“, Hilme Kozlice, u kojoj autor objašnjava početak svog stradanja i stradanja  Ljutočana. U ovom odlomku radnja se odvija na Strbačkom Buku, gdje su četnici odvojili preko 210 ljudi, koji su poslije oslobođenja, većinom nadjeni u masovnim grobnicama- jamama Bezdana i Tihotina, a samo mali broj je preživio. Među malim brojem preživjelih logoraša nalazio se i autor koji je održao obećanje i otrgao od zaborava sve patnje logoraša.

Naime, jedne večeri u logoru zakleli su se logoraši da ako neko od njih preživi  napiše istinu o njima i o njihovoj patnji u logorima.

Viseći most u Štrbačkom Buku
Viseći most u Štrbačkom Buku iz 1992 godine.

Knjiga predstavlja dnevnik koji hronološkim redom prikazuje sve strahote četničkih logora i tortura. Ovaj odlomak knjige koji je ovdje prikazan predstavlja uvertiru patnje i stradanja Bošnjaka Ljutočke doline, koji autor iznosi u knjizi.

…………..

Idući pored Kule begova Kulenovića na Kliševiću i dalje prema mostu u Štrbačkom Buku, vidio sam dosta naoružanih zlikovaca u uniformama. Jedan mi je prišao i pozdavio se sa mnom. Bio mi je šef u firmi gdje smo zajedno radili. Zvao se Kovačević Miladin.

Pitao me je:

  • „Kuda ste krenuli znate li?“

Ja sam mu rekao:

  • „Ne znam, pred nama je neizvjesnost, cilj nam je doći u Bihać.“

Nasmijao se:

  • „Šta ćete dolje u Bihaću, mi ćemo u Bihać doći za dva dana. Nećete vi u Bihać, vama su pripremljeni smještaji oko Lipe i Vrtoča.“

Pomislio sam to su logori. Dugo sam o tome mislio idući putem prema mostu. Usput sam primjetio da je pored puta sve minirano, svakih 50 metara improvizirani zakloni napravljeni od kamena, na njima mitraljezi koje su držali zlikovci, koji su također imali redenike preko svojih tijela. Vidim slike iz filmova, vidim one troprste bradate nakaze, one četnike koji znaju samo ubijati i klati.

Kolona je silazila i približavala se visećem mostu. Primjetio sam masu uniformisanih vojnika koji nam pripremaju lošu dobrodošlicu. Kako sam prilazio bliže mostu prepoznao sam neke od njih:

  • Majstorović Ilija – selo Doljani
  • Blanuša Milan – Ćelije
  • Kokot Momčilo – Doljani
  • Kantar Slavko – Doljani
  • Divjak Mile – Doljani

Fotografija srpskog policajca pronadjena nakon oslobodjenja
Fotografija srpskog policajca pronadjena nakon oslobodjenja

Duga kolona napaćenog, iscpljenog i umornog naroda sustizala je na most na kojem nije bilo prolaza. Svi smo bili zaustavljeni, zbili su nas na mali prostor pred mostom i vikali:

  • „Nećete preko mosta dok ne dođe spisak, došli ste na strugu, ovdje ćemo odvajati zelene beretke, pripadnike stranke SDA i one koji su imali oružje.“

Divjak Mile je bio najgrublji prema nama. Na mostu je psovao i prijetio da će nas sve pobiti i da će leševi Unom plutati prema Bihaću. Zatim se začula pucnjava na Kliševiću i narod se uspaničio, jer smo se bojali da će zlikovci početi pucati prema nama. Četnici su vikali:

  • „Ovo pucaju vaše Zelene Beretke!“

Počeli su psovati i govoriti da ako od njihovih ljudi neko strada, u koloni neće niko ostati živ i niko neće preći preko visećeg mosta. To su bile riječi Mile Divjaka.

U tim trenitcima situacija je bila jako napeta. Dolazi UMPROFOR na drugu stranu mosta i rijeke Une iz pravca Nebljusa, zaštićene zone sa nekoliko transpotera. Oni su pratili sve šta se dešava i oni su, možda, svojim dolaskom spriječili teror koji je trebao usljediti. Primjetio sam, kao i nekolicina drugih, desno od mosta 100 metara prema slapu Une, ogroman panj i na njemu sjekira. Pomislio sam:

  • „Majko mila, zašto će ono služiti, hoće li nam tu glave odsijecati!?“

Tih trenutaka dolazi Safet Kasić Saša, kao da je čekan, sa zlikovačkim oficirima koji su ga dovezli preko Gorijevca i Doljana na Buk. Tada su doneseni spiskovi i počeli su s prozivanjima uglednih ljudi iz političkog i javnog života Orašca i Kulen-Vakufa. Najviše su prozivani ljudi iz Duljaka i Ćukova. Počela su odvajanja na stranu i odvođenje ljudi.

UMPROFOR je intervenirao kod zlikovaca prelaskom dvojice njihovih oficira. Pitali su:

  • „Šta se dešava s tim narodom, kakvu namjeru imate? Pratili smo događanje i progon stanovništva, i odmah sve da ih pustite preko mosta!“

Zlikovcima se to nije uklapalo u njihov plan i upućivali su pogrdne riječi UMPROFOR-cima, koji su bili, po našem zaključku i po oznakama po njihovim uniformama francuzi. Nakon intervencije UMPROFOR-a, počelo je puštanje naroda preko mosta, ali i prozivka ljudi sa spiskova. Prvo su tražili da se preda Hamza Kolaković i njegovi sinovi, a prozvan je i Nermin Bilić kojega je jedan četnik odveo preko mosta držeći ga za rame, a u drugoj ruci je držao pištolj škorpion. Pomislio sam:  „Odvede ga ubiti“. Ljudi sa spiskova i dalje su prozivani i odvajani, a ja sam bio sve bliže visećem mostu. Na vratu sam nosio svoju kćerkicu Amiru, koja je tada imam 3 godine. Kada sam trebao nastupiti na most, zlikovci su mi silom skinuli dijete s vrata, a supruga Enisa ga je uzela i nastavila put preko mosta. Uspio sam samo reći: „Čuvajte se!“ Pomislio sam da više nikada neću vidjeti svoju poodicu. Prozivani su ljudi i odvajani na stranu pored mosta iz političkog rukovodstva i rezervnog sastava policije, a među njima su bili Fikret Omanović, Efendija Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Muharem Kurtagić, Ja – Hilmo Kozlica, Muharem Kadić, Smail Jukić, Muharem Beganović i mnogi drugi.

Kako je ko nailazio na luk visećeg mosta četnici su ga pretresali i pitali jeli imao naoružanje, ako je imao nešto od vojne uniforme odjeću ili čizme, nije mogao proći. Nastavilo se dalje sa sporim prelaskom i prozivkama. UNPROFOR je htio da se prekine s odvajanjima ljudi i da se puste svi preko mosta, ali su četnici rekli da im trebaju ovi ljudi sa spiska za razmjenu koja će biti u Bihaću za tri dana, tako da su mnogi iz Orašca i Kulen-Vakufa odvojeni, a pogotovu oni koji su se nalazili u strukturama vlasti i u rezervnom sastavu policije. Svima nama dok smo bili odvojeni prilazi Safet Kasić Saša obučen u kožun, smješkajući nam se čudno, a Salko Behrem mu kaže:

  • „Saša, šta si ovo uradio i zašto si napravio spiskove i dao četnicima! Za ovo ćeš odgovarati, ovo je izdaja. Ako se nekom nešto desi, odgovaraćeš, vjeruj mi! Ako dođem do Bihaća, vidjećemo se!“

Saša, smijući se kaže:

  • „Prekini! Ni jedne više! Za ovo si ti, Salko kriv, Fikro i efendija Smail.“

Na mostu na Štrbačkom Buku bila je i četnička Vojna policija, koja nas je odvajala i pretresala uz drvene tarabe te su nam vezali ruke ozada konopcem i zicom, da bi nas doveli na plato u jedno dvorište u blizini mosta, gdje je bila jedna pojata u koju su zlikavci zatvorili puno ljudi, a jedna grupa je bila odvojena u ovčiji tor jednog dvorišta. Naredili su nam da kleknemo na koljena na zemlju, gdje smo morali biti pognutih glava s pogledom u zemlju. Mnoge koje su odvajali i vodili, putem su udarali kundacima. Čizmama šakama i raznim tvrdim predmetima po tijelu, leđima. Kako se već smrklo, po nas zarobljene došao je vojni transporter i kamion iz pravca Doljana. Otvorili su zadnju stranicu i strpali nas na kamion vezanih ruku. Nismo se sami mogli penjati na visok kamion. Tad su nas oni bacali kao vreće, pa su mnogi zadobili teške povrede. Naređeno nam je da sagnemo glave do koljena i tu sam dobio udarac u potiljak. Krenuo je kamion, a za njim transporeter upaljenih reflektora. Vikali su za nama:

  • „Dolje glave, balije, pobićemo vas, majku vam tursku!“

Sada se više nismo plašili bilo nam je sve jedno. Vođeni smo po makadamskom putu prema Doljanima.

Na visećem motu Štrbačkog Buka odvojeno je iz kolone 210 ljudi pred očima UMPROFOR-a- Francuskog bataljona. Odvajani su muževi od žena, očevi od djece, i djeca od roditelja. Na njemu su mnogu zadnji put zagrlili i vidjeli svoje očeve sinove i braću.

…………

Kako je Milman Parry bilježio epske pjesme u Kulen Vakufu 1935 godine

parrymap

Milman Parry 1902-Decembar1935

«The Milman Parry Collection of Oral Literature» na Harvardu, je najvrijednija i najveća kolekcija bosanske usmene poezije u svijetu sa preko 11.000 fonografskih zapisa koje su napravili velikani usmene poezije Milman Parry (1902-1935) i Albert Bates Lord (1912-1991). Pored ove kolekcije postoje i snimci sevdalinki koje su Francuzi i Nijemci sačinili početkom 50-ih godina XX stoljeća.

Milman Parry je tokom 30 godina prošlog stoljeća prikupljao epske narodne pjesme na prostorima Sandžaka, Hercegovine i Bosanske Krajina tačnije od Kulen Vakufa do Velike Kladuše. Raniji sakupljači epskih narodnih pjesama i po kojim se Perry vodio bili su Kosta Horman- banjalučanin i Luka Marjanović – rodjen u Zavalju kraj Bihaća.

Tokom 1935 godine i boravka Parrya u Bihaću, sakupljeno je dosta epskih pjesama od narodnih pjevača. Narodni pjevači s kojim je Parry sarađivao te 1934 i 1935 godine su:

1. Mujo Velić sa Kamenice,

2. Murat Žunić iz Bužima,

3. Ibro Nuhanović iz Cazina

4. Ćamil Kulenović iz Kulen Vakufa

Ćamil Kulenović pjevač iz Kulen Vakufa

clip_image001

Murat Žunić i Ćamil Kulenović

Ćamil Kulenović je bio jedan od prvih pjevača i najmlađi pjevač s kojim se Parry susreo u Bosanskoj Krajini. Nikola Vujnović Parryev saradnik u malom mjestu Kulen Vakuf zabilježio je 24. Septembra, 1934. godine: Ćamil Kulenović, pismen Musliman,24 godine star, Zanimanje: mlinar, Rođen u Kulen Vakufu, Naučio pjesme od Jakupa Vukića (op. Hukića) iz Orašca u to doba starog oko 60 godina.

U prvom susretu Ćamil je ispjevao dvije pjesme koje su Parrya zainteresirale za ovog pjevača, pa su dogovorili da Ćamil dođe u Bihać kada se Parry vrati iz Dubrovnika sredinom marta 1935. U martu 1935 godine Čamil nije mogao stići u Bihać, pa su se sreli početkom Aprila 1935. godine. Taj dan Čamil je Nikoli (Parryjevom pomoćniku) dao nekoliko školskih sveski sa tekstovima svojih pjesama. Obzirom da je Ćamil bio pismen bio je zamoljen da napiše neke svoje pjesme.

Njegov rukopis koji je pisao grafitnom olovkom Nikola je lektorisao sa njegovom grafitnom olovkom. Stil i sadržaj koji je Ćamil napisao nije puno odmicao od tradicionalnih pjesama koje su snimljene te napravljen audio zapis iz Septembra 1934 godine, kao i 1., 4., 7., 12. i 13. aprila 1935 godine. Ćamil, zapisao je Parry, bio je mladić i imao samo 24 godine, tada u jesen 1934. godine. Prošloje desetak godina otkada je počeo učiti epske pjesme. Bio je neoženjen i bilo je suđeno da tako i ostane ostatak svog života. Komentirajući o tome sa svojim vršnjacima među kojim je uživao izuzetan status, Čamil je govorio da traži onu koja će mu donijeti 100.000 dinara, koji naravno nikad ne bi dobio ni od jedne. Kada su ga Lord i Bynum vidjeli ponovo u Kelen Vakufu 1963, vrijeme je dokazalo da je bio u pravu, ali neke od njegovih poezija preživleja je ga je. Kulenovi je govorio da je naučio pjevati od svog oca, a koji je pa učio od svog rođaka izvjesnog Huseinbega. On je govorio da je Huseinbeg bio beg u cijelom okrugu, gazda više od 200 kmetova, koji je gaio tradiciju epskih pjesama. Među Huseinovim espkim pjevačima nabroio je Ćamil: Kolaka (Mehmeda Kolakovića) Kahrića iz Bilaja, Ibroš, Ćorda i neki Ljuljo iz Klise. Ćamil opisuje kuću svoga oca kao sakupljalište epskih pjevača i njihovih slušaoca.

Tokom svog boravka u Kulen Vakufu Parry je i napravio neke fotografije, koje su vrlo vrijedne i prikazuju život mještana ovog kraja.

clip_image003

Kafana na rijeci Uni (op. Ostrovici) u Kulen Vakufu, gdje je Parry snimao epske pjesme mladog pjevača Ćamila Kulenovića u septembru 1934 godine. Sluka je napravljena u pauzi snimanja. Parryjeva aparatura za snimanje nalazi se skroz na lijevoj strani slike. Nikola Vujinovic parryjev pomoćnik sjedi iza aparature.

clip_image005

Kafana na rijeci Uni (op. Ostrovici) u Kulen Vakufu. Parryjev automobil se nalazi sa desne strane slike.

clip_image006

Nikola Vujnović parryjev pomoćnik sjedi pored aparature u pauzi snimanja.

clip_image008

Parryjeva aparature sa posmatračima u Kulen Vakufu

clip_image009

Pogled preko rijeke Une u Kulen Vakufu prema Kafani

(Fotografija “Pogled preko rijeke Une u Kulen Vakufu prema Kafani”. Ova slika je isto jedan veliki raritet, jer predstavlja pilanu i dio mlinova na rijeci Ostrovici, a ne na Uni. Na lijevom ćošku obale i vodene brane za mlinove, vide se popratne zgrade Hadžisulejmanbegove pilane. Prva zgrada iza brane je pilana, a druga ili još vidljiva, traća je Ćamilov mlin. U pozadini brdo odn. tvrđava Havala. Abas Mušeta Muenchen-Kulen Vakuf)

clip_image010
clip_image011

Ibrahim Mašinović iz Kulen Vakufa

Cijeli ovaj tekst, kao i slike dio je sadržaja stranice o Parryevoj kolekciji koja se nalazi na http://enargea.org. Pjesme koje je Ćamil Kulenović otpjevao Parryu mogu se pogledati u sekciji dokumenti na ovom linku.