UN -spasilac ili nešto drugo


–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004

Po dolasku snaga UN po osnovu Sarajevskog sporazuma i njihovo raspoređivanje u UNPA zone u Republici Hrvatskoj, jedan kontigent pripadnika francuskog bataljona je raspoređen u Donji Lapac. Snage  francuskog bataljona su uspostavile i punkt na Sklopu i povremeno su patrolirale duž Granice. Mandatom koji je dobio od Vijeća sigurnosti UN i rezolucijom 740, ove snage  morale su razoružati sve paravojne snage u tkz. SAO Krajini i snage JNA su se morale povući iz R Hrvatske. Međutim oni nisu ispunile svoju zadaću, pored snaga UN pored njihovih punktova nesmetano su prolazile snage srbizirane JNA i paravojne snage iz SAO Krajine. Takav primjer imamo kada su snage JNA i paravojne snage SAO Krajine sa prostora R Hrvatske  pored snaga UN pokušale preko K. Vakufa da idu u napad na Bosansku Krupu. Snage francuskog bataljona nisu ih spriječavale u toj nakani, nego rezervni sastav policije iz K.Vakufa.

Na nekoliko dana prije početka napada na Ljutočku dolinu, tačnije 08. Juna 1992. godine sa punkta na Sklopu povukli su se francuski mirovnjaci. Dali je ovo bio dio zajedničkog plana sa četnicima ili ne to ostaje kao jedna od mnogobrojnih tajni. Ostaće i dalje pitanje zašto su to učinili, koji im je bio cilj, dali su četnici od njih tražili da nebudu posmatači” dešavanja”i dr.

Kada je većina stanovništva napustila K.Vakuf, Ostrovicu, Klisu, jedan transporter snaga UN je u noćnim satima došao na Ostrovicu, ostaće  nerazjašnjeno  zbog čega i za koga.

Među mnogima postoje oprečna mišljenja o ulozi snaga UN u stradanju i golgoti Bošnjaka Ljutočke doline u junskim danima 92. Godine. Jedni smatraju da su snage UN spasilac a drugi da su krivac za dešavanja Bošnjacima Ljutočke doline. Međutim ako znamo koju su misiju i mandat ove snage imale i da su se ovi događaji odvijali pred njihovim očima onda je jasno kakvu su ulogu imali.

Postavljaju se mnoga pitanja, a na koja je teško doći do odgovora jedno od pitanja je zašto su na Štrbačkom buku dozvolili odvajanje muškaraca?

Zašto nisu popisali imena odvojenih i obavjestili MKCK ?

Zašto su dozvolili snagama iz UNPA područja da napadaju prostore Bosne i Hercegovine ?

Zašto su četnicima dozvolili pristup stanovništvu u selu Štrbci i D.Lapcu kada je narod bio pod njihovom zaštitom ?

Zašto su dozvolili da Hrnjica Smaje Muhamed bude odveden u grada i do danas se za njegovu sudbinu nezna ?

Da li su poštivali i provodili mandat koji su imali ?

Dali su se postupili po Ženevskim konvencijama i po drugim međunarodnopravnim aktima kojih su se dužni pridržavati?

Međutim da bi se u punom obimu sagledala stvarna uloga snaga francuskog bataljona treba je gledati iz svih uglova. Ako se krene hronologijom onda moramo posmatrati  snage UN od Štrbačkog Buka do prevoženja naroda u Bihać.

Dolaskom naroda na Štrbački Buk oko 16 h pojavili su se i vojnici UN. Pred vojnicima snaga UN i pred njihovim očima počinje odvajanje muškaraca i izostaje njihova reakcija, oni nisu zabranili odvajanje, međutim u jednom trenutku četnici su počeli pucati iz obližnje šume, na šta je reagirao komandant snaga UN major Gegan i brzo je obustavljena  pucnjava. Bilo je pojedinačnih slučajeva kad su pojedini pripadnici snaga UN prevodili preko mosta neke ljude, kao što je slušaj sa sinom Šahbazović Sulejmana, djelove izjave Šahbazović Sulejmana u potpunosti prenosim :

 Ja sam preko mosta prešao u grupi među prvima, jer mi je supruga bila bolesna i ja sam je preveo preko mosta. Kako je sa druge strane mosta ostao moj sin Šahbazović Sefedin ja sam prišao komandantu UNPROFORA i pitao ga dali govori njemački jezik. Ja sam znao nešto njemačkog, pošto sam duži niz godina radio u inostranstvu, Komandant UNPROFOR-a je rekao” da nezna ali da ima jedan vojnik koji zna”. Ja sam toga vojnika na njemačkom zamolio da mi prevede dijete sa druge strane i dao sam mu ime svoga sina, taj vojnik je otišao na drugu stranu i doveo mi sina.

Uporedo sa prelaskom mosta koje je trajalo do iza ponoći pripadnici snaga UN počinju evakuisati stanovništvo sa Štrbačkog buka  do sela Štrbci, to prevoženje je trajalo čitavu noć. Po dolasku u selo Štrbci, UN smješta narod na  jednu livadu i počinje im dijeliti nešto pokrivača i hrane. Od hrane su dijelili gotove vojničke konzervirane obroke. Narod je noć proveo pod vedrim nebom. Ovdje je interesantno napomenuti da pripadnici snaga francuskog bataljona nisu spriječavali Srbima koji su izvršili ovaj progon da dolaze i da prilaze izbjeglom stanovništvu da ga maltretira, ponižava, vrijeđa. U jutarnjim satima sa kamionim UN počinje prebacivanje u Donji Lapac. U Donjem Lapcu smještaju narod objekat nekadašnje betonare građevinskog preduzeća Visočica. Taj objekat ni u jednom segmentu nije zadovoljavao niti minimun uvjeta za boravak. Polovina objekta je prokišnjavala, unutra je bio beton, nered, smeće.Narod je bio prisiljen da improvizuje mjesta kako bi mogao sjesti ili leći.Donošene su daske i drugi materijal da bi se moglo sjesti ili leći.

San i odmor su bili najpotrebniji, s obzirom da danima niko nije spavao, niti se odmarao. Kiša, strah, neizvjesnost su potpuno iscrpili narod kako fizički tako i psihički. Mnogi su u betonari spavali gdje su stigli, na betonu bez ikakvih podmetača ili pokrivača.

Snage UN nisu odmah preduzele mjere zaštite stanovništva jer narodu su mogli da se približavaju četnici. U Donjem Lapcu pripadnici UN dijelili su hranu i ćebad kao i sredstva za ličnu higijenu.

Jedan događaj iz kojeg se vidi “dosljednost” provođenja mandata koji je povjeren sa rezolucijom 740 jeste svakako evakuacija preostalog stanovništva iz doline u danima 14i15.juna 1992. godine.

U potpunosti prenosim izjave sudionika ovih dešavanja Dizdarević Huske :

Ja sam u Bihać iz D.Lapca stigao sa prvim konvojem u jutarnjim satima 14.juna i to pred sportsku dvoranu Luke. Ispred dvorane nas je dočekalo dosta ljudi, puno ljudi je tražilo svoju familiju, svi su tražili da im kažemo šta znamo o nihovoj familiji.

Međutim većina nas koji smo pristigli sa konvojem nismo mogli dati puno podataka, s obzirom na sve ono što se je dešavalo, s obzirom na stanje u kojem smo se i mi nalazili. Mi smo mogli reći samo da smo vidjeli u zbjegu i u D.Lapcu nekoga koga smo znali i za one ljude koje su odvajali na mostu a čuli smo da čitaju njihova imena.

Ispred dvorane sam otišao u grad i tu sam se zadržao do poslijepodne.

Odlučio sam se vratiti pred dvoranu Luke kako bi vidio da nije stiglo još ljudi i moja porodica. Pred dvoranom nisam nikoga našao, jer je narod već počeo da se smješta po gradu.

Oko 15 h  stiglo je jedno auto i iz njega su izišli vojnici UNPROFOR-a i jedan prevodioc “pitali su me ko je stigao iz Orašca “. Ja sam odgovorio da sam stigao jutros sa prvim konvojem. Oni su mi rekli da trebam sa njima ići u Orašac kupiti narod, ja sam na to pristao.Ispred dvorane Luke otišli smo pred zgradu općine Bihać i tamo sam zatekao Tutić Mustafu, koji mi je rekao da trebam sa UNPROFOR-om ići kupiti narod iz Orašca. Sa UNPROFOR-om sam sjeo u auto i krenuli smo prema Golubiću, pošto su tamo već bile linije zaustavili su nas četnici i nisu nam dali proći.Govorili su da nam ne garantuju živote, i da idemo na Orljane, da se u Ripču javimo Stevi Beslaću. Mi smo krenuli preko Orljana i stigli do benzinske pumpe Maxima, a odatle preko  mosta za D.Lapac.U tunelu više Lohova naišli smo na barikade i prošli bez nekih većih problema. U Ripču se nismo javljali Stevi Beslaću niti bilo kome drugom.

Predveče sa UNPROFOR-om sam stigao u D.Lapac i otišli smo na sastanak u stanicu policije. U policiji pored vojnika UN i prevodioca bili su srpski policajci i neki vojnici. Pripadnici UNPROFOR-a su tražili da mi idemo kupiti zaostali narod iz Orašca, K.Vakufa, Klise. Pošto se bližila noć odlučili su da se ide sutra. Mene su odvezli među narod u betonaru gdje sam i noćio.

Ujutro je UNPROFOR došao po mene i sa nama je krenuo i Sedić Nihad –Nito, išla su dva džipa i auto UNPROFOR-a.

U K.Vakuf smo stigli oko 10 h 15.juna 1992.godine, stali su pred stanicom policije, i rekli su da idemo kupiti preostali narod.

Jednan džip je krenuo na Brdo Demirovića, drugi u Klisu, meni su vojnici UN rekli da sa policijskim stojadinom iz K.Vakufa krenem u Orašac i da mi se neće ništa dogoditi. Meni su vojnici UN rekli “ da obavjestim one koje nađem da budu oko14 h kod škole da će po njih doći kamioni “.

U policijskom stojadinu sa mnom su krenuli Tadić Zoran i Berga Zoran i cjelim putem su provocirali. Kada smo stigli u Orašac, zaustavili smo se pred školom u kojoj nije bilo nikoga, bila je potpuno prazna. Od Lužina do Orašca cjelim putem vidio sam kako se dime ostaci kuća, sjena, pojata, vidio sam i stoku koja je lutala. Duž asfaltnog puta od škole prema Pađenima  bile su poredane školske klupe i na njima ostaci kostiju i mesa. Svuda su bili vidljivi ostaci vatri na kojima su četnici pekli janjce, telad, bilo je dosta koža i ražnjeva na kojima su pekli stoku.Okolo su bile razbacane flaše, prodavnice u centru Orašca su bile provaljene, izlozi porazbijani, okolne kuće su bile otvorene, vrata i prozori porazbijani.Duž ceste su se vidjele stvari iz kuća koje su bile iznešene pa bačene.Smeće i  staklo se moglo vidjeti svugdje, miris paljevine se je osjećao u zraku. Duž ceste su se vidjeli drobovi zaklane stoke na kojima su bili rojevi muha.

Od škole iz Orašca krenuo sam prema Mešićima i uz put sam sreo Mešić Ramiza i grupu ljudi koja se je krila po šumama “ rekao sam im da se skupe pred školu i da obavjeste i ostale za koga znaju  i da oko 14 h dolaze kamioni UN pred školu po njih “, mnogi nisu vjerovali da je to istina.

Iz Mešića sam otišao na Grad, tu sam našao Hrnjica Đemku i Šušnjar Fatu i isto im rekao za polazak u 14 h.Po povratku sa Grada pre školom oko 13 h došlo je vozilo UN sa kojim sam krenuo prema Ćukovima, uz put se i dalje vidjelo da gore pojedine kuće. Sa vozilom UN sam prošao i zadnje kuće i nedaleko od sela vidio sam kolonu četničkih kamiona, traktora i vozila koja je krenula u pljačku.Tu je najmanje bilo desetak kamiona i oni su uglavnom bili civilni.

Mi smo se okrenuli na cesti i krenuli nazad u Ćukove, tu smo sreli  Dervišević Ismetu suprugu Dervišević Ahmeta – Ahmića  sa maloljetnim djetetom koja nam je rekla da se u šumi nalazi Ahmić i Ikan i da se hoće predati.

Moram još reći da je u Ćukove stigao i Radak Jovica , koji je rekao da garantuje “bezbjednost da se samo predaju”. Oficir UN je “ rekao da se Ikan i Ahmić trebaju predati do 20 h “ a ako se ne predaju neka se pokupe samo žene i djeca.

 Iz Ćukova smo se vratili u Orašac i već je narod počeo da se skuplja kod škole, tu se je skupilo oko 100 žena, djece, staraca. Iz pravca K.Vakufa je stiglo pet kamiona UN  i počelo je ukrcavanje. Iz Orašca se krenulo oko 15h. Kada smo bili kod kafane Sedrica javljeno je da su se predali Ahmić i Ikan i džip sa vojnicima UN se vratio u Ćukove po njih. Ikan i Ahmić su sa transporterom prebačeni do K.Vakufa. Četnici nisu dali da prođemo prema D.Lapcu, dok ne ispitaju Ahmića i Ikana, tu sam vidio da je Ahmić bio ranjen u nogu.Jovica Radak i Lazo policajac su tražili dva sata za ispitivanje kako bi pao mrak. Oficir UNPROFOR- a im je rekao da za to imaju jedan sat. Ispitivanje su vršili u policijskoj stanici i prvi je odveden Ikan, Ahmić je ostao u transporteru. Već prije narod je otišao sa kamionima za D.Lapac, a ja sam sa UNPROFOR-om čekao da se završi ispitivanje.

Poslije ispitivanja, pušteni su sa nama Ikan i Ahmić i krenuli smo za D.Lapac. Na mostu  četnici nam nisu dali da prođemo dok ne dođe njihov šef, po dolasku šefa mi smo pušteni i krenuli smo za D.Lapac. U D.Lapac smo stigli u noćnim satima i ja više nisam išao kupiti narod nego Mešić Fazlija. Čitavo vrijeme dok sam bio u D.Lapcu tokom dana sam bio sa narodom a noću su me vojnici UN vodili da spavam u njihove kancelarije.

 Kao zaključak gore iznesenom možemo reći da je uloga snaga UN u tragičnim dešavanjima na prostoru Ljutočke doline vrlo diskutabilna. Snage UN sigurno nisu postupile u skladu sa rezolucijama UN kojima se definiše njihov mandat, u prvom redu u skladu sa rezolucijom 740. Ove snage nisu izvršile razoružavanje paravojnih snaga tkz.SAO Krajine, dozvolile su prelazak vojnicima tkz.Vojske RSK sa područja UNPA zona na teritoriju BiH, međunarodno priznate države i njihovo oružano djelovanje.

Ove snage nisu djelovale u skladu sa pravima i običajima rata.

Snage iz kontigenta francuskog bataljona na čelu sa majorom Geganom, dozvolile su pred njihovim očima odvođenje civila. Pred očima snaga UN na Štrbačkom buku odvajani su i odvođeni ljudi. Vojnicima UN je rečeno da među ljudima koji su odvajani ima ranjenih i maloljetnih civila a oni nisu reagirali da spriječe njihovo odvođenje. Pred očima vojnika UN u D.Lapcu u objektu Betonare koji je bio pod jurisdikcijom snaga UN, četnici su dolazili i pokušavali odvoditi ljude, a neke su i odveli.

Snage francuskog bataljona, nisu obavjestile MKCK kako bi odvojene muškarce popisao i evidentirao i time spriječio ubijanja koja su slijedila kasnije, a ni sami se nisu “sjetili”da to treba uraditi.

Snage UN umjesto da su zaštitile civile u dolini koji su ostali, oni su ih prevezli u Bihać i time pomogli samom procesu etničkog čišćenja.

Po zauzimanju i protjerivanju stanovništva iz doline, jedan dio stanovništva  koji je ostao u Orašcu i K.Vakufu , bio je izložen strašnim torturama, zlostavljanjima, vojnici UN koji su znali da je ostao jedan broj starijih osoba ništa nisu poduzeli.

Nisu ništa poduzeli kako bi spriječili pljačku i uništavanje kulturno historijskih spomenika,  vjerskih, privrednih i stambenih objekata objekata.

Pored njihovog punkta u Boričevcu prolazili su kamioni sa opljačkanom imovinom Bošnjaka Ljutočke doline.

Uz sve rečeno bilo je pojedinačnih slučajeva da su pomagali, u prvom redu dajući nešto hrane, vode, ćebadi i pomažući u pojedinim slučajevima u prevoženju ranjenih.

Po mom sudu vojnici UN nisu  generalno izvršili svoju misiju i pokazalo se na slučaju Ljutočke doline, ali i u ostalim slučajevima  da snage UN nisu bile na visini svoga mandata.

4 thoughts on “UN -spasilac ili nešto drugo

    • Biti streljani, to je bilo nešto što smo svi smatrali najboljim načinom kako da svršimo na ovom dunjaluku. Međutim, svi mi koji smo se tamo tada zadesili, strahovali smo od raznih poniženja: klanja, silovanja, tortura.., koja bi nam priredile komšije da nismo prešli na drugu stranu.
      Nismo se bojali umrijeti od metka, bojali smo se da nam majku, sestru, kćerku ne bi zlikovci slilovali, da nam mlađeg brata ne bi zaklali …. To su strahovi koji su svima nama prolazili kroz glave. Najmanje smo se bojali je metak u glavu.
      Mislim da ćeš se složiti sa ovom konstatacijom.
      P.S.Možda se sjećas onog panja i sjekire koji su bili malo niže mosta. I dan danas se pitamo zašto je to stojalo tamo…

  1. Nisam ja nikako bio na mostu..mi smo ostali u orascu zarobljeni u Skoli pa smo nakon 3-4 dana pusteni kucama…dosao je jovica i rekao ovim starijm da idu kucama da vezu blago(krave,ovce) da nas nece niko dirati i tako…cak je pustio kucama i 30-tak vojno sposobni muskaraca koji su bili pobjegli u sumu prema pogledalu ali su se nakon nekog dogovora predali i on je pustio tu grupu medju kojima je bio i rahmetli Enver Mešić zvani Ćogi koji je dosao do moje kuce i rekao da idemo prema skoli da je dosao Unprofor…Narod je sisao dole i Unprofor je nas popisao ali dosli su samo sa dzipom a tek kasnije su dosli kamioni i prevezli nas u Lapac…nazalost bilo je naroda sto nije htjeo da sjedne u kamion nego su ostali vjerujuci da im nece niko nista.

  2. e ta grupa se sastojala od:M.MUHO,RASIM,RAMIZ,NIJAZ,HAMDO,MERSAD(NAJMLAĐI)NEDŽAD,DŽEVAD,EKREM, ISMET,EMIR,KEMAL,HUSNIJA,MIRSAD,RAMIZ(ASIMOV),ENVER(ĆOGI),ALIVUK SAMIR,ZAJKIĆ HARE,TE LJUDI IZ KLISE I OSTRVICE(ĆUJDO OSTALI IMENA SE NEMOGU SJETITI) I SA ĐULE HASAN DELIĆ.A NISMO SE KRILI KOD POGLEDALA NEGO SMO IŠLI PRAVAC MEŠIĆI-ĆUKOVI-LJUTOČ-DUBOVSKO-GORJEVAC-RAČIĆ-GORJEVAC-LJUTOČ-RADOLJE-GRAD-MEŠIĆI.U RAČIĆU JE ZAROBLJEN HASAN DELIĆ I NEDŽAD MEŠIĆ.DUBOVSKO RANJEN ĆUJDO I ZAROBLJEN JEDAN MRTAV(NAZNAM IME)I TRI NESTALA U METEŽU.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s