Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno kod Srba svi hajte…

Ljutočka Dolina

Srebrenica, 11-07-1995. Genocid nad Bošnjacima.

Pored snimaka ubijanja dječaka Srebrenice od strane srpske vojne jedinice Škorpioni, jedan od najpotresniji prizora je i scena kada otac Ramo doziva svog sina Nermina, da se predaju i da im Srbi tobože neće “ništa”.

Ramu i njegovog sina Nermina tim za eshumaciju našli su u masovnoj grobnici nedaleko od Srebrenice 2008. godine. Ramu i njegovog sina Nermina ukopaće ove godine u memorijalni centar Potočari.

Rami i njegovom sinu Nerminu konačno će ove godine biti klanjana dženaza.

Rami i njegovom sinu Nerminu veliki rahmet, a bošnjacima da pamte i nikad ne zaborave Srebrenicu, Foču, Zvornik, Prijedor, i sva druga stratiša.

Delegacija ispred manifestacije “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” prisustvovaće ovogodišnjoj komemoraciji u Potočarima.

View original post

Putokaz za Ljutočku Dolinu – Dolinu Heroja ponovo vraćen

Nakon oštre reakcija mještana MZ Orašac, koji su se usprotivili postavljanju turističke rute od strane NP “Una”, a koja je tendenciozno ispustila naselja oko NP Una, a u prvi plan stavila naselja koja nemaju nikakve veze ni sa nacionalnim parkom, niti sa lokacijom koju bi putokaz trebao da upućuje turiste, radnici NP Una su danas vratili stari putokaz, kao i naziv “Ljutočka Dolina Dolina Heroja”.

Naime, sve se tako brzo dešavalo:

1. U subotu 27. juna poslavljena je nova turistička ruta, od strane NP Una.

tabla

2. U ponedjeljak 29. juna upućeno protesno pismo prema NP Una.

pismo_mz_orasac

3. U utorak 30. juna, radnici NP Una vraćaju stari putokaz

tabla_ljutokadolina

 

 

 

 

Sjećanje na put stradanja i spasa

2015-06-14 12.06.07

Današnjim maršom pod nazivom “Putem stradanja i  spasa“, tradicionalna manifestacija „Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi“ ušla je u svoju završnu fazu.

Oko pet stotina učesnika prošlo je stazom, kojom su, stanovnici ovog područja, u junu 1992. godine, pod kišom metaka i granata, tražili spas. Protjerano ih je oko pet hiljada, a 250 njih, nažalost, nije dočekalo slobodu.

Na ovom putu svaki kamen ili drvo ima svoju priču,kazao nam je svjedok  ovih događaja i bivši logoraš Hilmo Kozlica. Navodi da je srbijansko-crnogorski agresor palio  kuće i ubijao goloruk narod, koji je spas vidio u UNPROFOR-u, sA druge strane granice. Kolona je neprekidno granatirana, pa je na putu bilo ubijenih i ranjenih. Po kiši i hladnoći, bježali su bez odjeće i obuće, gladni i žedni. Hilmo Kozlica svoju je priču pretočio je u knjigu pod nazivom „Put kroz pakao“.

Oraški grad-Radolj-Štrbački buk,trasa je na kojoj je pored ljudi, staraca i žena, ubijena i djevojčica Sunita Kulaš. Za ovaj i druge zločine niko nije odgovarao, podsjećaju stanovnici ljutočke doline.

Organizatore manifestacije raduje činjenica da se maršu priključio velik broj mladih, ali i onih koji do sada nisu prolazili putem spasa. Bitno je, kažU, stvoriti kulturu sjećanja, kako bi se prenijela poruka da se sudbina Ljutočana, nikada i nikome ne bi ponovila.

izvor: rtvusk.ba

OBILJEŽENA 23. GODIŠNJICA PROGONA BOŠNJAKA LJUTOČKE DOLINE

Izvor: Press Grada Bihaća

BIHAĆ, 11. juna – U sklopu manifestacije „Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi“ nekoliko stotina mještana Ljutočke doline, predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Bihać, gradske i kantonalne vlasti , te građani Bihaća okupili su se danas ispred spomen-obilježja kod Masovne grobnice Jame Bezdana.

Tužna godišnjica stradanja Bošnjaka Ljutočke doline i ove godine bila je prilika da se članovi porodica ubijenih i svi prisutni prisjete žrtava genocida u Orašcu, Ćukovima, Klisi i Kulen-Vakufu juna 1992. godine. Ističući da će preživjeli Bošnjaci ljutočke doline svake godine obilježavati i od zaborava sačuvati stravične zločine nad svojim najmilijima, Amel Vojić, imam džemata Orašac, kazao je da je preko 250 nevinih žrtava i preko 5.000 protjeranih i raseljenih Bošnjaka zločin koji se nikad neće zaboraviti i koji će biti trajna opomena da se vise nikad ne ponovi. “Nikada nećemo dopustiti da se zločin nad Bošnjacima Ljutočke doline zaboravi i na nama je preživjelima da govorimo istinu, pišemo knjige o zločinima i učimo našu djecu istini. A ta istina je da su nas napale dojučerašnje komšije i na najsvirepiji način u srcu moderne Evrope počinili stravičan zločin”, kazao je Ibrahim Begić, predsjednik Organizacionog odbor manifestacije „Ljutočka dolino, nikada ne zaboravi“. Današnjem prisjećanju na tragediju mještana ljutočke doline prisustvovao je i Emdžad Galijašević, gradonačelnik Bihaća, koji je nakon obilaska Masovne grobnice Jama Bezdana , zajedno s mještanima Orašca, Ćukova, Klise i Kulen-Vakufa položio cvijeće na šehidska spomen-obilježja u Orašcu i Kulen-Vakufu, mjestu pogibije Muhe Zajkića prve žrtve i na centralnom šehidskom mezarju Duliba. „Ovakve manifestacije trebamo obilježavati i okupiti još više mladih, jer njima trebamo govoriti o zločinima kako se više nikad ne bi ponovili. Zbog toga i podrška Grada Bihaća svima onima koji pišu o zločinima u Ljutočkoj dolini, jer da smo pisali o Genocidu 1941. godine nebi nam se desila 1992. Nećemo budućnost graditi na bazi žrtve, ali hoćemo na istini, svidjela se ona nekom ili ne. Nadam se da ćemo i slijedeće godine okupiti se u još većem broju, jer oni koji su mučki ubijeni zaslužuju da ih nikad ne zaboravimo”, kazao je gradonačelnik Galijašević. U svom obraćanju Izudin Saračević, premijer USK-a, kazao je da datumi iz odbrambeno-oslobodilačkog rata moraju biti obilježavani i na njima se mora okupiti što veći broj građana, kako se, dodaje, istina o zločinima nad Bošnjacima ne bi nikad zaboravila. Masovna grobnica Jama Bezdana nalazi se na 744 metra nadmorske visine, dubina sa koje su vađena tijela dostizala je i 85 metara. Ekshumacija je počela 1. septembra 1997. godine. Ekshumacija, obdukcija i identifikacija trajali su do 3. oktobra. Ekshumirani su posmrtni ostaci 81-nog ubijenog Bošnjaka ljutočke doline.

20150611_103947 20150611_104203 20150611_110158 20150611_110205 20150611_110213 20150611_110541 20150611_110618 20150611_110641 20150611_110921 20150611_122701 20150611_122713 20150611_122759 20150611_124944 20150611_122734 20150611_122642 20150611_11042120150611_123607 20150611_125130 20150611_133646 20150611_134252 20150611_134337 20150611_135210 20150611_141307 20150611_141751

„Ljutočka dolino nikad ne zaboravi 2015” od 9 do 27 juna

rtvusk15748878

BIHAĆ, 1. juna – Organizacioni odbor manifestacije „Ljutočka dolino nikad ne zaboravi“ održao je danas konferenciju za novinare na kojoj je između ostalog predstavljen plan i program. Ova manifestacija obilježava se već devetnaestu godinu za redom, a povodom sjećanja na genocid koji je izvršen nad Bošnjacima MZ Orašac i Kulen Vakuf.

“Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” manifestacija je kojom se i ove kao i posljednjih  osamnaest  godina stanovnici grada Bihaća, Ljutočke doline prisjećaju se žrtava, ubijenih u junu 1992. godine. Tada je više od pet hiljada stanovnika Ljutočke doline protjerano iz svojih domova. Ovo je jedna od  najvažnijih manifestacija kojom se svi prisjećamo zločina nad nevinim narodom Ljutočke doline ratne 1992. godine, kazao je Ibrahim Begić, predsjednik OO.

Nakon stradanja Bošnjaka 1941.godine, sličnu sudbinu su doživjeli i Bošnjaci 1992. godine kada je srpska vojska potpomognuta domicilnim srpskim stanovništvom počinila masovne ratne zločine u naseljima Kulen Vakuf, Orašac, Klisa i Ćukovi, istakao je dr. Mujo Begić.

Sead Kadić, ratni komadant u bataljonu Ljutoč i poslanik u državnom Parlamentu, dodao je da se premalo obraća pažnja na stanovništvo Ljutočke doline. Oni zavrijeđuju mnogo više, poručio je Kadić.

Manifestacija „Ljutočka dolino nikad ne zaboravi“ počinje 9. juna obilaskom logora Kamenica i Prekaja, a završava 27. juna. kada će biti organiziran dan za sve veterane odbrambeno- oslobodilačkog rata.   Neizostavan dogođaja povodom manifestacije „Ljutočka dolino nikad ne zaboravi“ je i marš putem stradanja i spasa koji će ove godine biti održan 14. juna.

Izvor: rtvusk.ba

Održana promocija knjige “Genocid u Prijedoru”,

20150410_210506 Promocija knjige doc. dr. Muje Begića «Genocid u Prijedoru-svjedočenja» održana je 28. maja 2015. godine u Islamskom centru u Zagrebu. Promocija knjige održana je povodom dana „bijelih traka“. Promotori knjige bili su doc. dr. Jakša Raguž, Hrvatski institut za povijest, doc. Dr. Ante Nazor, direktor Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata, doc. dr. Zlatko Hasanbegović, Institut za društvena istraživanja „Ivo Pilar“ i prof. dr. Mujo Demirović. Promotori su istaknuli da je promocija ove knjige došla u pravi trenutak i pravim povodom. Došla je u vrijeme kada je na prostorima BiH, otvoreno i javno, u političkim i znanstvenim krugovima prisutno negiranje genocida uprkos pravomoćnim sudskim presudama i brojnim činjenicama koje potvrđuju da je na prostoru BiH počinjen genocid. Događaji u Prijedoru u periodu 1992-1995. godine u naučnoj i našoj široj javnosti malo su poznati po svome obimu i posljedicama. Ova knjiga predstavlja ozbiljnu naučnu studiju koja je nastala kao rezultat kontinuiranog i upornog rada autora u proteklom periodu da istraži i obradi masovne zločine i genocid nad civilnim stanovništvom na prostoru Bosanske krajine u periodu agresije na R BiH. Knjiga predstavlja kontinuitet autorovog istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava počinjenih na prostoru Bosanske krajine u periodu 1992-1995. godine istaknuli su promotori. Posebnost ove knjige su i 149 svjedočenja žrtava iz prijedorskih logora smrti, svjedočenja silovanih žena, svjedočenja o masovnim ubijanjima. promocija zagreb 28.11.2015 038 promocija zagreb 28.11.2015 061 promocija zagreb 28.11.2015 060 promocija zagreb 28.11.2015 030 promocija zagreb 28.11.2015 040promocija zagreb 28.11.2015 042

PANBOŠNJAŠTVO KAO NUŽNOST OČUVANJA BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA

Panbošnjaštvo šta je to?

„Panbošnjaštvo“ je neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi.

Autor: Dr. Ferid Muhić

1. Naslov treba biti zgusnuti ekstrakt osnovne ideje teksta, tekst pak ekspanzija naslova! Šta nam kaže naslov? U prvoj, neposrednoj ravni značenja, kaže nam da je „panbošnjaštvo“ nužni uslov – conditio sine qua non – očuvanja bošnjačkog identiteta.

Nacionalni identitet na izdisaju

2. U ravni detaljnije eksplikacije pojmova, izranjaju dva momenta. Liječničkim jezikom rečeno, to najprije znači da je već u naslovu dijagnosticirana kriza bošnjačkog identiteta, i da je ta kriza, bez obzira da li je akutna ili hronična, sasvim sigurno, krajnje ozbiljna. Drugi momenat ukazuje da je „panbošnjaštvo“, već u naslovu indicirano kao nužnost, neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi. U cjelini naslov jasno sugeriše da Bošnjaci imaju ozbiljan problem sa svojim identitetom, i da je prisutna kriza njihovog nacionalnog identiteta, ne samo u jednom dijelu nacionalnog korpusa, ni u okvirima samo jedne teritorije na kojoj žive, bilo u matičnoj državi, bilo u dijaspori, nego svugdje gdje god žive Bošnjaci. Zato je nužno ojačati oslabljeno osjećanje nacionalnog identiteta Bošnjaka upravo kroz potenciranje koncepta „Panbošnjaštva“ i to, s jedne strane relativizacijom svih razlika u načinu manifestovanja njihovog identiteta i okolnostima u kojima žive Bošnjaci (nacionalno, političko, kulturno okruženje, procentualna zastupljenost, teritorija, fragmentiranost, stepen kompaktnosti, odnosno kontingentnosti, tradicionalni stereotipi lokalnog identifikovanja Bošnjaka i njihovog samoidentifikovanja i td.), s druge strane pak, snažnim i argumentiranim naglašavanjem svih ključnih elemenata zajedničkog identiteta koji formiraju nacionalni identitet Bošnjaka!

Bošnjak nije nova kovanica

3. Ovaj zadatak, koliko god inače složen i dugotrajan, u osnovi je potpuno jasan u svojim bitnim tačkama. Ove tačke se svode na slijedeće korake: najprije treba podsjetiti, dokumentima pokazati i činjenicama dokazati da ime „Bošnjak“ nije neka nova kovanica, koja je tek prije dvadesetak godina (1993) usvojena od grupe političkih aktivista da bi se forsirao nekakav separatizam ili unijela zabuna u svijest Bošnjaka koji su tokom minulih decenija bili označavani kao „neopredijeljeni“, a zatim, nakon što se nikako nisu u očekivanom broju i očekivanim tempom opredjeljivali ni kao Srbi, ni kao Hrvati, bili proglašeni za „Muslimane“ sa velikim „M“. Naprotiv, odluka o nacionalnom imenu “Bošnjaci“, samo je obnovila drevno nacionalno ime „Bošnjak“, koje je notirano u istorijskim dokumentima prije više od 800 godina (Povelja Kulina Bana, a i znatno ranije). Treba jasno ukazati na činjenicu da etnonim „Bošnjaci“ figurira kao jedina nacionalna odrednica čitavog nacionalnog korpusa kroz osam stoljeća, gdje god su se pripadnici ovog naroda nalazili (pisci sa naznakom Bosnevi sreću se od Alžira, do Samarkanda, i od Jemena do Krima) sve do najnovije istorije. U ovom kontekstu, treba istaći da se raširenost etnonima “Bošnjaci“ sve do novije istorije samorazumljivo odnosila na cijelu Bosnu i Hercegovinu i da je podrazumijevala sve njene stanovnike u cjelini, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost! T0okom cijelog XIX vijeka, Bošnjaci su bili jedinstven, homogen narod ne samo u svojim očima, nego i u očima svih svojih susjeda. Čak i najljući protivnici samostalne Bosne i Hercegovine, koji su otvoreni težili okupaciji Bosne i Hercegovine i uključivanju cijele njene teritorije u sastav sopstvene države, i sistematski radili na asimilaciji Bošnjaka u Srbe, nisu imali nikakvih dilema u pogledu nacionalne posebnosti Bošnjaka. Upravo svijest o ovoj posebnosti naglašavala je temeljitost u pripremanju uspostavljanja nacionalne hegemonije nad Bosnom i Hercegovinom i postepene asimilacije Bošnjaka. Dovoljno je ukazati na do danas potpuno prenebregnut (namjerno ili nenamjerno) podatak ostavljen bez ikakvih komentara (?) da se čak i u notorno nacionalistički inspirisanom dokumentu „Načertaniju“ Ilije Garašanina iz 1844. godine, dakle u najuticajnijem dokumentu srpskog nacionalističkog programa, stanovnici Bosne bez izuzetka nazivaju Bošnjaci! U planiranju pridobijanja susjednih naroda za prihvatanje Srbije kao zajedničke države, Ilija Garašanin smatra da je najvažnije ubijediti Bošnjake u ispravnost ovakvog rješenja. „Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…“, podvlači Garašanin ali odmah ističe da se Bošnjacima nikako ne smije dati nikakva autonomija, nego da moraju bezuslovno biti pod vlašću Srba i Srbije: “Ko god dakle ovom narodu (Srbima, F.M.) dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati… “Da Ilija Garašanin u Bosni ne vidi ne samo nikakve Srbe, ni Hrvate, nego ni Bosance, ni Hercegovce, nego samo i isključivo Bošnjake, eksplicite potvrđuje slijedeći navod: „Na istočnog veroispovedanja Bošnjake (dakle na Bošnjake pravoslavce koji su kasnije, pod uticajem jačanja srpske državne hegemonije, preimenovani u Srbe. Primjedba F.M. ) veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“ (Kao što ne spominja nikakve “Bosanske Srbe“ nego isključivo Bošnjake pravoslavce, Bošnjake istočnog veroispovedanija, tako ovdje umjesto današnjeg pojma „Bosanski Hrvati“, Garašanin direktno koristi sintagmu „katolički Bošnjaci“, Prim. F.M. ). Razumije se samo po sebi da Ilija Garašanin samo slijedi u to vrijeme ošteprihvaćenu istinu da Bošnjaci predstavljaju jedinstven, etnički homogen nacionalni korpus, podijeljen u tri vjerske zajednice: islamsku, pravoslavnu, i katoličku. U ovom kontekstu slijedi i preporuka: „Osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smjela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj vjeri prešavših Bošnjaka“. U potvrdi ovakvog Garašaninovog stava da su praktično svi stanovnici Bosne i Hercegovine etnički homogeni Bošnjaci sa tri vjere (kao što su to i danas Albanci), može poslužiti i navod iz jednog teksta u kom Musa Ćazim Ćatić, 1910. godine piše: “Pod uticajem propagande sada se naveliko spominju u Bosni i Srbi i Hrvati, iako do prije samo 15 godina (dakle, sve do 1885 godine! F.M.) u Bosni nije bilo ni pomena o nekakvim Srbima ni Hrvatima, nego se govorilo samo o Bošnjacima i to muslimanske vjere, Bošnjacima pravoslavne vjere i Bošnjacima katoličke vjere.“ Njegova pjesma Ja sam Bošnjak, ne ostavlja mjesta ni najmanjoj sumnji da je u vrijeme njenog pisanja pojam „Bošnjak“ bio jedina opšteprihvaćena i samorazumljiva oznaka za nacionalni identitet praktično svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ove činjenice nedvosmisleno afirmišu nacionalnu odrednicu Bošnjaci, kao istorijski neporecivu istinu o njihovom imenu i identitetu.

4. Iz perspektive današnje situacije, u kojoj se taj isti pojam bio gotovo sasvim izgubio, jasno je da je bila potrebna ogromna medijska i ideološka akcija podržana svim sredstvima države, da bi se ovaj isti hiljadugodišnji pojam „Bošnjak“ danas gotovo izbrisao iz kolektivnog sjećanja! Zar može biti slučajno da su svi dosadašnji srpski kao i hrvatski programi usmjereni na negiranje nacionalnog identiteta Bošnjaka, zaključno sa zloglasnim memorandumima SANU, direktno falsifikovali ovaj tekst na kom su se inače inspirisali, da su izbrisali upravo ključni pojam Bošnjaci, kod autora koji eksplicite priznaje i afirmiše taj isti identitet označavajući ga isključivo upravo pojmom Bošnjaci, i primjenjujući ga doslovno na sve stanovnike Bosne i Hercegovine!?

Retuširanje povijesti

5. Brisanje oznake nacionalnog identiteta nije bilo inspirisano nominalističkim motivima. Brisanje imena, ravno je brisanju imenovanog. Ukidanje oznake ukida označeno! Tako je uslijedilo i brisanje pojma „Bosanski jezik“ – hiljadu godina dugog naziva nacionalnog jezika Bošnjaka – što je, kroz zabranu sintagme „Bosanski jezik“, zapravo bilo usmjereno na brisanje više nego hiljadugodišnje tradicije njegovog postojanja pod ovim imenom. (Prvi Rječnik bosanskog jezika štampan je 1627. godine, blizu 200 godina prijeRječnika srpskog jezika Vuka Karadžića i 200 godina prije Rječnika hrvatskog jezika, Ljudevita Gaja, dok je posljednji rječnik bosanskog jezika štampan 1898, svega 9 godina prije oficijalne zabrane upotrebe ovog naziva. Tek u posljednjih stotinjak godina počinje i sve do danas traje aktivna i intenzivna akcija inspirisana otvorenom namjerom da se retušira povijest Bosne i da se iz njene istorije potpuno uklone svi tragovi postojanja Bošnjaka, da se morem falsifikata ugasi vatra njihove državnosti, da se preoru svi zasadi njihove kulture, da se velom zaborava prekriju svi biljezi bošnjačkog etničkog korpusa, da se zauvijek zatomi ime bosanskog jezika i da se ono preinači u srpski, hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski… Debošnjakizacija Bosne, planirana i sistematski realizirana kao delegitimiranje Bošnjaka od njihove državnosti, deislamizacija Bošnjaka od njihove duhovnosti, denominacija njihovog jezika, promovisane u centralni ideološki cilj nacionalističkih strategija susjeda, pokazali su se kao veoma efikasno i gotovo letalno oružje za identitet Bošnjaka, pa čak i za njihov fizički opstanak! Cilj je bio jasan: kompletna anihiliacija Bošnjaka svim sredstvima! U mirnim vremenima taj cilj izvršavan je sistematskom denacionalizacijom falsifikatima i propagandom u koju su bili uključeni svi kadrovi, od seoskog učitelja do akademika, i od žandara do ambasadora, a u burnim ili ratnim vremenima, fizičkom eksterminacijom i genocidom!

6. Toliko je bila efikasna ova akcija debošnjakizacije Bošnjaka da je nanijela mnoge kobne rane, koje do danas ne zacjeljuju. I stvorila traume zbog kojih se mnogi Bošnjaci i danas libe svog nacionalnog imena, krzmaju od njegove upotrebe i pribjegavaju teritorijalnim odrednicama kakve su floskule „Bosanci“, „Hercegovci“, ili što je osobito groteskno, karikaturalnoj sintagmi surogata njihovog nacionalnog identiteta u formi „Bosanci i Hercegovci“ koja se koristi čak i za singular, dakle za pojedinca, (Rahmetli Akademik Nijaz Duraković, Bošnjak, od članova svoje nekadašnje partije čiji je bio osnivač i Predsjednik, ispraćen je riječima “Bio si pravi Bosanac i Hercegovac“ (??) a ne samo za nekakvu nebuloznu aluziju koja bi trebala ukazivati na nekakav kolektivno dualistički rascijepljen nacionalni identitet! Očito da su Bošnjaci dovedeni u situaciju da se osjećaju neprijatno pri samom pomenu svog nacionalnog identiteta i da, iz nekih apsolutno neprihvatljivih i neopravdanih razloga, pribjegavaju nacionalnoj mimikriji skrivajući se iza odrednice svoje građanske pripadnosti („citizenship“). Činjenica da ni bosanski Srbi, ni bosanski Hrvati, nikada i niukakvim okolnostima ne pribjegavaju ovakvoj kameleonskoj taktici, dovoljno govori o izuzetno niskom stepenu nacionalne emancipacije Bošnjaka i ozbiljnosti krize njihovog nacionalnog identiteta.

Opstanak Bosne i očuvanje nacije

7. Tri konstitutivne nacije u BiH jesu Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

8. Ipak, Bošnjaci su još uvijek odrednica koja se rijetko koristi i teško prihvaća! Čak i u Bosni i Hercegovini, čak i od samih Bošnjaka! Šta je dovelo do takve uzdržanosti u pogledu sagledanja sopstvenog identiteta i njegovog prihvatanja? Duga je i gorka povijest Bošnjačkih stradanja, stradanja kojima su bili izloženi samo zato što su Bošnjaci! Uz žestoku medijsku propagandu, inspirisanu ideološkim strateškim ciljem da se odgodi, a po mogućnosti i da se trajno spriječi puno nacionalno samo-ostvarenje Bošnjaka i dovrši institucionalno konstituisanje bošnjačke nacije, značajan faktor je i strah Bošnjaka da isticanjem svoje posebnosti ne ugroze svoj opstanak i opstanak Bosne i Hercegovine. Sasvim neopravdan strah, mora se odmah istaći!

9. Jer, upravo suprotno je istina! Opstanak Bosne i Hercegovine kao države, može se garantovati jedino energičnom afirmacijom nacionalnog identiteta Bošnjaka! To je aksiom, to je alfa i omega, to je postulat i conditio sine qua non svake konstruktivne politike, to je temelj svake zdrave strategije, na kom se jedino može izgraditi čvrsta demokratska država i jasna građanska svijest na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine!

10. Prvi korak koji se mora preduzeti, jeste definitivno razgraničavanje kompozita “Bosna“ i “Hercegovina“ koji sačinjavaju ime države i koji se, iako su po svom karakteru isključivo teritorijalno i lokalno konotirani, potpuno neopravdano transponiraju kao navodne oznake etničke i nacionalne pripadnosti u rogobatnoj formi “Bosanci“ i “Hercegovci“ – od jedine korektne forme nacionalne odrednice koja glasi “Bošnjaci“. To znači da je nužno definitivno, sistematsko i potpuno brisanje pojmova “Bosanci“, “Hercegovci“, kao i “Bosanci i Hercegovci“ iz spiska referenci koje upućuju na nacionalni identitet Bošnjaka! Kao što Hrvati nikada neće reći da su Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, Istrani itd. kada govore o svojoj nacionalnoj pripadnosti; i kao što Srbi nikada neće reći da su po nacionalnosti Šumadinci, Piroćanci, Vranjanc (još manje da su Gedže, Čokalije, Čarapani); tako i Bošnjaci moraju najzad prestati sebe ponižavati izbjegavanjem sopstvenog nacionalnog imena i skrivanjem iza etnički i nacionalno apsolutno praznih odrednica. Oznake „Bosanci“, „Hercegovci“, „Krajišnici“, a pogotovo „Bosanci i Hercegovci“ namijenjena valjda za dvoglava čudovišta a ne za ljude, jesu ekskluzivno geografski konotirani leksemi koji ne sadrže apsolutno nikakvo etničko značenje i ne impliciraju ni jednu nacionalnu pripadnost! To se mora imati uvijek na umu! I upravo zato, ovi pojmovi se moraju definitivno izbrisati iz svake oficijalne, pa i kolokvijalne upotrebe, ukoliko je intencija takve upotrebe da se notira nacionalna, etnička i kulturna pripadnost Bošnjaka i svih drugih građana države Bosne i Hercegovine! Bosna i Hercegovina je multinacionalna država u kojoj su konstitutivna tri naroda: Bošnjaci, Srbi, i Hrvati! Na tom spisku nema nikakvih ni Bosanaca, ni Hercegovaca, pa ni Bosanaca i Hercegovaca! Ne postoji nikakva legalna, pravna, zakonska osnova da se oni spominju ni u oficijalnoj ni u svakodnevnoj upotrebi, osim kada se aludira na sve građane države Bosne i Hercegovine. U tom smislu, i samo u tom smislu, i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i svi drugi građani ove države jesu Bosanci i Hercegovci! Vrijedi se upitati, kako to da se upravo te dvije odrednice, koje kao takve ne postoje čak ni u ustavu države Bosne i Hercegovine, uporno koriste kao surogati za nacionalnu pripadnost upravo Bošnjaka i praktično isključivo samo od Bošnjaka i samo za Bošnjake, dok je za identifikovanje svoje nacionalne pripadnosti, kao što smo već istakli, ne koriste ni Srbi ni Hrvati koji takođe žive u Bosni i Hercegovini!? Tako su Bošnjaci pristali da se čak i njihovi sunarodnici, žrtve genocida u Srebrenici, izvršenog nad Bošnjacima, u medijskim komentarima i oficijalnim izvještajima, najčešće imenuju kao Bosanci i Hercegovci!?? Mora se jasno reći: svi oni koji govore da je u Srebrenici pobijeno 8.400 Bosanaca i Hercegovaca, čine krivično djelo poricanja genocida! Jer, budući da genocid znači ubijanje, istrebljenje gensa, roda, na-roda, ispuštanje nacionalne odrednice, odnosno imena Bošnjaka kao naroda i zamjena njihovog imena sa pojmom državljanstva, u suštini predstavlja postupak denominacije žrtava, te utoliko ima efekat direktnog poricanja bilo kakvog genocida. Takva formulacija zapravo sugeriše da u Srebrenici nisu ubijani Bošnjaci, pa ni Muslimani sa velikim M, nego tek slučajno sabrani i zatečeni građani BiH, pri čemu njihova nacionalna pripadnost nije igrala nikakvu ulogu!? Uporedite to sa genocidom/holocaustom. Ko bi se usudio reći da u koncentracione logore nisu odvođeni i ubijani nikakvi Jevreji, nego Nijemci, Poljaci, Jugosloveni, Grci, Bugari, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Rumuni, jer su u Aušvicu, Osvjenćimu, Dahauu svi dovedeni bili državljani svih ovih i još nekih država!? Iako je poznato državljanstvo svih Jevreja žrtava holokausta, isticanjem zajedničkog imenitelja Jevreji, poentira se njihova etnička, nacionalna, vjerske pripadnost, na čemu se i temelji činjenica da je riječ o genocidu i holokaustu!

Bitno je biti Bošnjak!

Ali, reći će neko – u Srebrenici nisu jedine žrtve bili Bošnjaci! Moglo je biti i vjerovatno je bilo i pripadnika neke druge nacionalnosti! Sasvim nebitno. I u konclogorima su kosti ostavili pripadnici mnogih drugih naroda a ne samo Jevreji, ali osnovni cilj zločinaca bio je tamo sakupiti i likvidirati Jevreje. Što je i učinjeno. Osnovni cilj zločinaca u Srebrenici bio je masovna likvidacija upravo Bošnjaka, a ne građana BiH, i upravo zbog toga se taj zločin i kvalifikuje kao genocid!! Mnogi Bošnjaci se, mora se to otvoreno reći, uporno distanciraju od svog nacionalnog imena, pa čak i od cijele svoje nacionalne kauze. Tako je nedavno, gost TV emisije mladi pjesnik Bošnjak čitao stihove posvećene Bošnjacima ubijenim u zločinima tokom agresije na BiH prekinuo ga je drugi gost, takođe Bošnjak, riječima:“Nisu ubijani samo Bošnjaci, ubijani su i Srbi i Hrvati!“ Pogledajte vi samo taj nadobudni poriv! Pod plaštom objektivnosti, ova upadica skriva strah da se bude autentično svoj i da se punim integritetom slobodno i jasno brani sopstvena istina! Možete li zamisliti Jevreja koji bi, u ime objektivnosti, prekinuo svog sunarodnika usred TV emisije, da bi ga podsjetio kako nisu samo Jevreji bili ubijani u Drugom svjetskom ratu, nego da su ubijani i Nijemci!? Ko je ikada pokrenuo postupak protiv saveznika za civilne žrtve Nijemce, kojih je u tom istom Drugom svjetskom ratu bilo nekoliko miliona!? Ni jedno ni drugo se nije desilo i neće se desiti, jer je poštovan princip podjele na agresora i žrtvu, na osvajački i odbrambeni rat. Samo u Bosni i Hercegovini se taj princip ne poštuje, iako Bošnjaci u ratu protiv agresora 1992-95. nisu ispalili ni jedan jedini metak izvan granica svoje države! I uprkos toga, upravo sami Bošnjaci u ime nekakve „objektivnosti“ uzimaju na sebe dio krivice što su bili šrtve!? Tako jedan eminentni pisac i naučnik Bošnjak predlaže projekat u kom će se istraživati negativni stereotipi koje Bošnjaci imaju prema Srbima i Hrvatima, da bi se bolje razumjela mržnja agresora kao jedan od razloga koji ih je naveo da počine zločine i genocid nad Bošnjacima!?? I opet, pokušajte zamisliti Jevreja, istaknutog pisca i naučnika, koji bi predložio projekt za istraživanje negativnih stereotipa koje Jevreji imaju o Nijemcima, da bi se bolje razumjeli razlozi zbog kojih su ih nacisti Nijemci izložili genocidu i holokaustu!? Ako podsjetimo da je ove godine manifestacija u Ajvatovici, na najgledanijoj BiH TV, predstavljena kao „mjesto sakupljanja muslimana BiH“ (??) biće sasvim jasno koliko je i danas duboka kriza nacionalne samoidentifikacije Bošnjaka u BiH!
I pri tome je svima jasno da ni jedan jedini ubijeni Bošnjak nije bio ubijen zato što je bio građanin BiH, dakle apstraktni Bosanac ili Hercegovac, pa ni zato što je sebe deklarisao kao Bosanac i Hercegovac, nego upravo zato i samo zato što je bio Bošnjak! Zebnja da bi insistiranje na sopstvenom autentičnom nacionalnom identitetu Bošnjaka, njih ponovo dovela u poziciju da iritiraju nacionalna osjećanja sopstvenih dojučerašnjih dželata, predstavlja psihološki ključ za razumijevanje priklanjanja defanzivnoj praksi tipa kraju lađu, odnosno svih onih Bošnjaka koji se opredjeljuju za prećutkivanje svog pravog nacionalnog identiteta i koji insistiraju na etnički i nacionalno praznoj odrednici Bosanci i Hercegovci, kao navodno neutralnoj i integrativnoj formi zajedničkog identiteta svih građana BiH pa tako i samih Bošnjaka! Samo je duga povijest nacionalnog progona i stradanja, mogla dovesti do duboko tragične činjenice da jedan narod izbjegava javno prihvatiti svoje tradicionalno, istorijsko ime kao samorazumljivu oznaku svog nacionalnog identiteta! Ali, koliko god to bilo tragično za Bošnjake i koliko god optuživalo one koji su nad Bošnjacima vršili pritiske s ciljem njihove de-nacionalizacije, takva inferiornost mora prestati a strah mora biti savladan. Jer svaki strah samo perpetuira strah, i svako skrivanje obnavlja psihološke razloge koji su naveli na skrivanje! Konačno, i zato što život počinje tamo gdje prestaje strah!

Time što, kao pripadnici najbrojnije nacije u BiH i dalje s rezervom gledaju na svoje nacionalno ime, i kriju se iza navodno integrišućih odrednica državne pripadnosti, Bošnjaci samo slabe i svoje pozicije i snagu sopstvene države. Naime, u takvim okolnostima cijela država postaje krajnje nesigurna i neurotična, jer nesigurnost jednih stimuliše druge da pojačaju svoju agresivnost, dok povećan strah onih protiv kojih je ta agresivnost usmjerena, vodi u duboko nepovjerenje, pa čak i otvoren animozitet potencijalnog agresora prema potencijalnoj žrtvi! Umjesto da postane istinska multinacionalna zajednica snažno integrisana na poštovanju i punom priznanju razlika u nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu, takva država generira sve snažnije frustracije kod predstavnika sve tri konstitutivne nacije, zbog čega je uspostavljanje zajedničkih interesa cijele države praktično onemogućeno! A još kada je najbrojnija nacija dovedena u poziciju permanentne društvene marginalizacije, inferiornosti u djelovanju, i defanzivnosti čak i u jednoj tako samorazumljivoj građanskoj sferi kakav je slobodna afirmacija sopstvenog identiteta, kao što je to slučaj sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, problemi na koje je ukazano dodatno se komplikuju, dok šanse za uspješno zajedničko harmonično i koordinirano funkcionisanje ne postaju ni malo veće.
Stoga, i zato: Narod koji se plaši javno deklarisati svoju nacionalnu pripadnost nije ni slobodan ni emancipiran narod! Govorimo o tome u svakoj prilici i svuda zato da bismo shvatili koliko je duboka trauma koju su Bošnjaci pretrpili u minulih stotinu godinu, samo zbog javnog naglašavanja svog nacionalnog identiteta! Tolika da se još i danas mnogi Bošnjaci pa čak mnogi istaknuti intelektualci, dovoljno smjeli da kritikuju nepravdu bez obzira ko je počini i moćnike, koji god oni bili, drže podalje od njega- zapravo, drže se podalje od sebe samih i od svoje frustriranosti što jesu oni koji jesu – libe se da ga prihvate, i izabiru liniju manjeg otpora, da o sebi govore samo kao o ljudima sa teritorije na kojoj žive a ne kao o narodu, ne kao o posebnoj naciji. Govorimo zato da bi smo razumjeli kako je moguće da se taj strah od javnog i eksplicitnog nacionalnog identifikovanja, kod Bošnjaka do danas zadržao! Strah koji obuzima mnoge i danas. Kao da ovaj tekst nije pisan 20 godina nakon obnovljenog (inače, hiljadu godina starog nacionalnog imena), kao da Bošnjaka više nema i kao da ih nikada nije ni bilo! Da ne bismo iritirali Srbe i Hrvate, sebe ćemo zvati Bosanci ili Hercegovci, ili Bosanci i Hercegovci, dok će Srbi sasvim rahat u po Bosne i to praktično na pola njene cijele teritorije, osnovati svoju administrativnu jedinicu i nazvati je Republika Srpska!? Ne samo ne obazirući se da li to nekoga iritira, nego upravo svjesni da to iritira! To što Bošnjaci mahom još zaziru da prihvate svoj nacionalni identitet (?) kako za druge, tako i za sebe same, ukazuje koliko je veliko bilo njihovo stradanje dok su se tog svog imena držali, ali pokazuje i koliko nam je velik i uzvišen zadatak ostao! Vratiti jednog čovjeka iz amnezije njemu samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu ličnu prošlost, na to ko je i kako se zove, znači ponovo uspostaviti njegov identitet, znači prosto, spasiti ga zaborava i vratiti ga ponovo među ljude. Vratiti jedan narod sebi samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu kolektivnu povijest, podsjetiti ga na njegovo ime, znači spasiti taj narod od zaborava i anonimnosti, znači vratiti taj narod među druge narode, uklopiti ga u neposrednu istorijsku realnost.

Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaci budite Bošnjaci! I opet, neka odjekuje: Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaštvo brani Bosnu u BiH! Panbošnjaštvo brani BiH u cijelom svijetu! Naći smisao života znači: Naći nešto za šta vrijedi umrijeti i onda živjeti za to! Do sada su Bošnjaci umirali za svoj identitet, došao je dan da za svoj nacionalni identitet Bošnjaci počnu živjeti!

Izašla iz štampe knjiga Genocid u Prijedoru- svjedočenja

20150410_210506

 

U saradnji dva instituta za istraživanje i dokumentovanje zločina posljednjeg rata iz Zagreba i Sarajeva, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata Zagreb i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, izišla je nova knjiga autora doc. dr. Muje Begića “Genocid u Prijedoru-svjedočenja”.

Ovo je 5 knjiga doc. dr. Muje Begića koja govori o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Knjiga ima 775 stranica i predstavlja naučnu studiju o genocidu u Prijedoru. Autor je koristio brojne relevantne izvore i arhivsku građu te presude donesene pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu kao i svoja iskustva u traženju, ekshumaciji i identifikaciji žrtava sa prostora Bosanske krajine i na jedan upečatljiv način uradio je ovu naučnu studiju. Posebnost ove knjige su i potresna svjedočenja žrtava srpskih koncentacionih logora u Prijedoru, žrtava silovanja i drugih žrtava iznesenih u 149 svjedočenja.

Izdavači (dva instituta iz Sarajeva i Zagreba) najavljuju promociju ove knjige uskoro, gdje će promocija započeti u Zagrebu, zatim u Sarajevu, a nakon toga u Bihaću, Prijedoru i drugim gradovima.

20150410_210528 20150410_210701 20150410_210806