Ubijanja i pljačka poslije egzodusa


–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autora Muje Begića, Bihać 2004

Po ulasku četnika u Orašac, dio snaga je došao u centar Orašca i u zgradi škole je smjestio komandu snaga koje su napadale na dolinu.Pored komande u školi je uspostavio i logor u koji su dovođeni muškarci. Škola je ujedno bilo i mjesto gdje su ispitivali zarobljene muškarce. Zarobljene muškarce su zatvarali u učionice, bez ikakvih uvjeta za boravak.

Među četnicima koji su vršili ispitivanja i koji su učestvovali u napadu i deportaciji zarobljenih u druge logore  bili su između ostalih :

  • Jovanović Boban – major iz kninskog korpusa i glvno- komandujući  
  • Šipovac- oficir Kninskog korpusa
  • Tijanović – oficir Kninskog korpusa 
  • Ivančević Milan 
  • Majstorović Ilija
  • Latinović Slobodan – Bobo
  • Majstorović Stevo-profesor
  • Mandić Svetko
  • Kužet Jovica
  • Došenović Milorad – Mićo
  • Smrzlić Rajko
  • Radak Jovica
  • Uroš Jojić

Pored navedenih lica aktivni sudionici zločina i etničkog čisćenja bili su i pripadnici rezerevnog sastava policije srpske nacionalnosti i vojnici koji su učestvovali u napadu na dolinu. Po ulasku četnika u Orašac počinje istjerivanje preostalog naroda iz kuća i njihovo odvođenje i grupisanje kod škole u Orašcu.Četnici su poslije par dana pustili žene i djecu da mogu ići svojim kućama ali da im je kretanje ograničeno.Čitava dolina je do večernjih sati 11.juna bila preplavljena četnicima.Četnici su počeli sa pretraživanjima i pljačkom kuća.Išli su od kuće do kuće i sve muškarce odvodili do škole.Odvodili su muškarce bez obzira na godine.Pucnjava pijanih četnika, ulasci u kuće, razbijanje i devastacija unosilo je strah i nesigurnost. Pijani četnici sa kokardama i bradama dodatno su pojačavali dozu straha. Jedan broj četnika pored pušaka nosio je noževe, što je posebno imalo zastrašujući efekat. To je kod nekih starijih ljudi budilo sjećanje na klanja Bošnjaka Ljutočke doline iz septembra 1941. godine.

 U školi je na očigled velikog broja ljudi ubijen Omer Kasić, starac koji je imao oko 80 godina.Prema izjavama svjedoka iz škole Uroš Jojić srpski komandant  je rekao “ubijte jednoga ostali će biti mirni pokorni “, tako da je ubijen Kasić Omer, dosljedno shvaćajući i izvršavajući naređenje četnici su izvršili zločin nad nedužnim starcem. Muškarce su zatvorili u učionice na spratu. Ljudi su sjedili i ležali na podovima. Strah, neizvjesnost i isčekivanje bilo je prisutno kod sviju. Četnici su imali nekakve spiskove i čitali i odvodili prozvane. Prozvani bi odvođeni u prizemlje na ispitivanje i vraćani bi pretučeni sa vidljivim tragovima krvi po čitavom tijelu. Iz škole četnici su izvodili zarobljenike kako bi išli da pokopaju ubijene. Takav  slučaj se desio kada su ubijene Omerdić Husu, Kulaš Mujesiru i njenu maloljetnu kćerku Sunitu morali ići  pokopati zarobljenici31 iz škole.Staricu Zulić Almazu četnici su ubili na putu, sa metkom u leđa, ubijenu staricu su pokopali Begić Fikret, Mešić Šabo, Alivuk Ramiz i Mešić Derviše, ukopali su je u blizini kuće pod orah.   Zarobljeni muškarci su u Orašcu zadržani do 14.juna kada su prebacivani jedni u Ripač, a drugi u Kamenicu. Preostale žene i djeca koja su puštena kućama ili su se krili po šumama, vojnici UN su prebacili 15.juna 1992.godine za D.Lapac i dalje za Bihać.Kakav je tretman bio sa zarobljenim Bošnjacima do prebacivanja u logore najbolje govori svjedočenje Dubravka Handžića preživjelog svjedoka dešavanja u Orašcu, prenosim djelove sjećanja Dubravka na ta dešavanja :

Poslije stizanja ultimatuma u K.Vakuf o predaji naoružanja i donošenja odluke o evakuaciji stanovnika K.Vakufa, Klise, Ostrovice u Orašac i ja sam se zajedno sa narodom našao u Orašcu. Smješten sam u zgradu škole u Orašcu. U Orašac sam stigao u toku noći 10.juna. 1992. Godine. Tokom noći dolinom su odjekivale granate i čula se  sporadična pucnjava. U ranim jutarnjim satima počelo je strašno granatiranje i pješadijska pucnjava, četnici su pucali sa svih strana.Granate su padale po cijeloj dolini od Ćukova do Lužina. Granate su pogađale kuće i padale su svuda. U zgradi škole u trenutku granatiranja bio je smješten narod, škola je bila puna žena, djece, staraca. Nekoliko granata je pogodilo samu školu. Krhotine stakla i geleri letjeli su svuda.Najači intenzitet granatiranja je bilo oko podne.

Oko podne narod je počeo da napušta školu jer se više nije moglo biti. Imao sam osjećaj da su imali za cilj pogoditi samu školu. Četnici su ušli u Orašac i počelo je zarobljavanje. Mene su zarobili nedaleko od škole. Zarobili su me tako da je naišla PRAGA, na kojoj  su bili naoružani četnici i ja nisam imao kuda. Kada su me zarobili četnici su  PRAGOM nastavili dejstvovati po džamiji u Orašcu kako bi je zapalili. Četnici su me zarobljenog odveli u školu i tu je počelo sakupljanje i ostalih zarobljenih. Nas koji smo bili zarobljeni, stavljali su u školske učionice. Zarobljavali su sve redom , žene, djecu, starce, bez obzira na godine i spol.U donjem spratu u dvije učionice su bili žene i djeca u jednoj muškarci, na spratu   samo muškarci. U učionicama je bilo oko 80 muškaraca bez obzira na godine. Učionice su bile pune krhotina stakla, staklo je bilo svuda po podu. U popodnevnim satima skoro da je bila puna škola zarobljenih civila. Kako su na prozorima bili ostaci stakla, jedan stari čovjek koji se zvao Kasić Omer  pokušao je da skine jedan komadić koji je bio razbijen, da nebi nekoga povrijedio. Kada se nagnuo da ga skine jedan pijani četnik je pucao kroz prozor  i smrtno pogodio Omera. Pijani četnik ga je ubio prvim hicem.Mi koji smo bili zarobljeni boravili smo na drvenim klupama, bez ikakvi ćebadi ili bilo čega. Prenoćili smo tu noći i ujutro 12. juna, četnici su počeli sa selekcijom. Izdvojili su mlađe i sposobnije muškarce, a starce, žene i djecu su počeli da puštaju kućama. Ja sam stajao u jednoj učionici kada su ušli četnici i prstom pokazali na nas četvoricu, pokazali su na mene, moga brata, Nihada iz Klise i jednog momka iz Orašca, rekli su nam da iziđemo. Pred školom nas je čekao jedan kamion i mi smo ušli  u njega. Dali su nam krapove i lopate i kamion je krenuo. Poslije vožnje otprilike oko 500metara, naređeno nam je da iziđemo Kada smo izišli vidjeli smo tijela ubijenih Huse Omerdića iz Klise i Kulaš Mujesire i njenog djeteta od dvije –tri godine. Tijela su bila raskomadana. Četnici su nam dali ćebe kakao bi pokupili raskomadana tijela. Zamotali smo ih u ćebad i odnijeli u najbliže mezarje koje je bilo pored asfaltnog puta.

Tu smo nas četvorica iskopali zajednički mezar i položili sva tri tijela. Dobro se sjećam da smo mezar iskopali ispod jednog oraha. Četnici su cijelo vrijeme bili oko nas sa puškama u rukama.

Kada smo zakopali ubijene, vraćaju nas nazad u školu. Iz kamiona smo mogli vidjeti da je već počela pljačka. Četnici su hodali po Orašcu, bili su pijani, bradati. Uz put smo mogli vidjet da peku janjce. Četnici su bili ili u policijskim uniformama milicije SAO Krajina ili u uniformama JNA. Praga je bila u centru Orašca.

Kada su nas vratili nazad opet smo bili smješteni u učionice. Četnici su pred veče počeli praviti nekakve spiskove i odvajati nas.

Ujutro 13.juna. 1992. godine nas izvode iz škole i trpaju u autobuse. Mi nismo znali ni kuda ćemo ni ti šta će biti sa nama. Čitavo vrijeme dok smo boravili u školi četnici bi nekoga od nas  odvodili na ispitivanja. Poslije ispitivanja vraćani bi pretučeni, krvavi. Među zarobljenima posebno su tražili rezervne policajce, rukovodioce i funkcionere SDA i viđenije ljude. Jedan autobus sa tim ljudima su odvezli i ja neznam gdje.

Kada su nas 13.juna ukrcali u autobuse, krenuli smo prema Ćukovima i dalje prema Gorjevcu. Na Gorjevcu su nas zaustavili i major bivše JNA  koji je predvodio kolonu  dovezao nas je kod stare škole. Tu  je sa vozilom Pincgauer došao jedan pukovnik i u njegovoj pratnji je bio moj profesor iz srednje škole Đuro Zmijanac. Đuro je bio obučen u maskirnu policijsku uniformu i bio je vojvoda, nosio je  bradu toga se dobro sjećam.Pored svog bivšeg profesora prepoznao sam još neke ljude iz grada.Mi nismo znali ni kuda idemo ni gdje ćemo završiti.

Pukovnik je tada izdao naređenje da nas vode u Ripač.

Jedan dio starijih i bolesnih kao i oni koji nisu ni po koju cijenu htjeli napustiti ognjišta ostao je u svojim kućama.Ovi preostali stanovnici32 doline bili su svjedoci dešavanja koja će slijediti.

Poslije deportacije muškaraca u logore počinje pljačka i uništavanje imovine Bošnjaka Ljutočke doline.

Preostali Bošnjaci koji su se nalazili u svojim kućama svakodnevno su maltretirani i tučeni od strane pripadnika rezervnog sastava policije. Narod koji je ostao u dolini svakodnevno je vođen na prisilni rad. Morali su ići po čitavoj dolini brati luk, grah,iostalo povrće. Sabranu ljetinu su morali stavljati na mjesta uz cestu koja su bila  za to predviđena. Četnici su  kamionima odvozili tu ubranu ljetinu dalje.Tako  je prostor čitave Ljutočke doline postao jedan veliki logor. Preostalo stanovništvo nije moglo da se kreće, nisu smjeli da se udaljavaju od svojih kuća, nisu se smjeli sastajati međusobno. Četnici su često upadali u njihove kuće i vršili fizička zlostavljanja i zastrašivanja.

Predvodnici ovih dešavanja bile su dojučerašnje komšije i ljudi koji su poznavali svakog od preostalih stanovnika Ljutočke doline. Najbrutalniji i najviše zapamćeni po zlu bili su : Đurić Slobodan sa sinovima Zoranom, Gojkom, Zdravkom, unukom Mišom, Berga Resan, Berga Zoran, Tadić Toma i Zoran, Radak Jovica  i dr.

Život preostalih stanovnika doline svakodnevno je visio o koncu. Pijani četnici su svakodnevno vršili maltretiranja i pljačku imovine Bošnjaka.

Narod koji je ostao u dolini morao je svakodnevno utovarati kamione sa opljačkanom imovinom Bošnjaka. Neki su morali i iz svojih kuća iznositi i tovariti stvari četnicima. Kada je “pljačkaški val “prošao kroz dolinu i kada su poslije višemjesečne pljačke nije imalo šta pljačkati, počinje uništavanje i devastacija privrednih i stambenih objekata.

Poslije pogibije velikog broja četnika iz rajnovačke čete na Grabežu, počinje masova osveta i ubijanje preostalih Bošnjaka.

Duljci i 23. septembar ostaće upamćen mnogim Bošnjacima Ljutočke doline i Ripča  jer taj dan četnici su izvršili stravičan zločin nad nedužnim starcima, ženama i djecom.Ubijali su Bošnjake koji su bili na prisilnom radu i koji su brali šljive. U pokušaju skrivanja tragova zločina četnici su tijela ubijenih izmjestili sa mjesta zločina. i danas se traga za posmrtnim ostacima ubijenih. Najvjerovatnije da su tijela spalili, jer na to ukazuju svjedočenja pojedinih ljudi koji su preživjeli masakr.

Kao prilog ovim dešavanjima prenosim u cjelini izjave sudionika i preživjelih iz Duljaka. Prenosi zapažanja Vojić Izeta i Mešić Mirsada.

Svjedočenje preživjelog VOJIĆ (HASAN ) IZET

Od samog početka okupatorska vojska je na arogantan način istjerala oko 6000 građana iz dvije MZ Orašac i K.Vakuf. Jedan od njih sam bio i ja koji sam pretrpio vrlo teške trenutke od  samog početka 11.06.1992 – do 23.09.1992. godine.

A to su:prisilni rad ( čupanje graha , od Ćukova do Rajnovaca, kopanje krompira, tresenje i kupljenje šljiva, branje kukuruza, masirača, jabuka, krušaka, šljiva ), to je sve išlo za Kupres, jedino krompir je išao na drugu stranu. U grupi sa mnom su bili zarobljeni civili iz Ripča, Orašca, K.Vakufa, Ostrovice. Na ovom mukotrpnom radu bilo nas je od 70 – 100 ljudi, žena, djece i staraca.

Nas je nadgledala grupa četnika  i to :

  • Berga Resan
  • Sin Miće Kecmana
  • Tadić ( Tome ) Zoran
  • Berga (Ljubiše ) Zoran
  • Stupar (Jove ) Mile
  • Berga ( Duje )
  • Đurić (Dušan ) Slobodan
  • Đurić (Slobodan ) Zoran
  • Đurić (slobodan ) Gojko
  • Đurić (Slobodan ) Zdravko
  • Đurić  Mišo
  • Babić Mirko
  • Blanuša Mile

Bilo ih je još oko 20 i ja im neznam imena. Berga Resan jedan od najvećih ekstremista učestvovao je u ubijanju  23.septembra. 1992.godine  u Duljcima, zarobljeni koji su radili na ubiranju ljetine. Maltretirao je sve i jednog koji su radili. Mene je odvodio od kuće 500 metara i tukao me kundakom od puške, nogama, šakama, krvnički se ponašao. Govorio je j…. vam muslimansku majku, gdje vam je Alija, gdje je Salko Behrem, Ahmet Topčić – Peki, Fikro Omanović, Džafica Smail – Hodža, spominjao je moju kuću jer je na njoj bilo najviše plakata SDA.

Odvodio je Šaćira Mešića na tuču, Šahinović Rešida –Rešu je ubio, to je vidjela njegova supruga Fate. U samom toku rada kada smo skupljali ljetinu maltretirao je i tukao nas, posebno je tukao Ripčane.

Tog kobnoga dana 23.09.1992. godine došli su maskirani  četnici, bili su sa  najlon čarapama na glavama, samo su im oči virile. Došlo ih je osam, a poslije još četvorica, otišli su prema tvornici u Ćukovima, a to je primjetio Uzeir Rakić. Sa bijelim mercedesom je prošao Đumić koji je bio jedno vrijeme šef voznog parka u UNATRANS-u, a poslije se bavio trgovinom i imao pilanu.

Na jednom mjestu kod prodavnice 27.juli pred Begovom kućom ( nastavnik Muhamed Vojić –Beg ), pobili su šesnaest ljudi iz Ripča i  ljude iz Orašca –Duljci: Iz Ripča su pobili ljude koje ja znam :

  • Šarić Meho
  • Šarić Zejna
  • Mujić Sadeta
  • Nasufović Hase
  • Šehić Hasnija medicinska sestra
  • Džaferagić Ismeta

Iz Duljaka  su pobili :

  • Sabiru Kolaković
  • Senku Vojić
  • Vojić Aldinu
  • Vojić Fatimu
  • Šehić Safiju
  • Vojić Vahidu
  • Vojić Begu
  • Kolaković Ibru
  • Vojić Hamzu

Tada smo uspjeli pobjeći ja, moja žena  Mejase, Rakić Meho, Rakić Uzeir, Nijemi  neznam mu ime, Ismet –Barba šeba na jednu nogu, Bego Dupanović koji se vratio u Ripač, njegov sin kojem neznam ime. Tada sam pobjegao sa dvoje djece Vojić Muhameda – Bega  sinom Asim koji je imao 5 godina i kćerka Šeherzada koja je imala 17 godina, njima su bili ubijeni i otac i mati. Pobjegli smo u Štrbce kod Ice Raiča trgovca. Rekao sam da sam pobjegao, da tražim spas. Primio nas je i dao nam ručak, kafu, djeci je dao da se obuču jer su bila gola i bosa.

Raič nam je rekao da nas mora prijaviti njihovim vlastima i odveo nas je u stanicu milicije u D.Lapac.

Tu nas nisu puno maltretirali. Vidio sam kad je komandir Mrkalo rekao Ici Raiču zašto ih toliko sakupljaš j…. ti svetu neđelju. Ico Raič  je rekao “red je  pomoći svakom čovjeku”.Poslije toga su nas predali UNPROFOR-u Sveti Rok.Tu smo se zadržali oko mjesec dana, bili smo dobro obezbjeđeni, sa hranom, voćem i svakom njegom.

Svaki drugi dan smo se kupali jer smo bili dobili vaške, svakodnevno smo dobijali po kutiju cigara. U Svetom Roku kada sam ja došao bilo je oko trideset žena, djece, staraca iz Bos.Petrovca, K.Vakufa, Orašca, Ripča. Jedni su iz UNPROFOR-a odlazili  a jedni dolazili, znam da je porodica Kartal Aziz i Kartal Osme i njihova majka Ajša otišli za Šibenik. Djeca od Vojić Muhameda, Asim i Šeherzada otišli su u Fužine kod Rijeke jer su tamo imali strica

Ja i moja supruga Mejase, Kozlica Bego, njegova supruga Katka, Vojić Huse, njegova supruga Melva, Mešić Mirsad, Mešić Adem, Vojić Jusuf,Vojić Zlate, Šahinović Fate, Hrnjica Ibrahim sa ženom i djecom, Rakić Meho, Rakić Šero, Hrnjica Šero, smo sa UNPROFOR-om došli u Bihać dana 25.10.1992. godine.

U maltretiranju stanovništva koje je bilo u Orašcu ovo vrijeme stalno su maltretirali i tukli : sin Miće Kecmana, Tadić Kajo, Tadić Zoran, Berga Ljubiše sin, sin Berga Duje. Oni su tukli narod pljačkali  kuće, odvozili i odnosili iz kuća. Psovali su muslimansku majku.

Stupar Jove Mile iz Bosanskih Doljana je bio jedan od najgorih i  pravio se inspektor, tukao je Mešić Mirsada , Adema Mešića, Grozdanić Sitnu –staricu . Grozdanić Sitnu je jednom uzeo za bradu i tražio marke , vrijeđao je na sve načine i psovao različitim psovkama.

Đurić Slobodan i negovi sinovi Zoran, Gojko i Zdravko i unuk Mišo, Berga Resan, Stupar , Tadići, Jovica Radak   pljačkali su, pali li i ubijali su.

Ubili su Mešić Mehu, Mešić Ibrahima, Mešić Havu, Mešić Safu, Šaćira Mešića, Ibrahima Mešića –Banju, Mešić Fatu, Šahinović Rešu, Muhić Hanku, Redžić Hanku –Šućurovu , Omera Zulića, Zajku Kozlicu, Aliju Hamzića.

Pored pljački palili su kuće, štale i sijena znam da su zapalili kuće : Bilić Zuhdije, Tutić Atifa, Tutić Smaje, Dedić Ibrahima, Dedić Muhe, Hodžić Nazifa, Hrnjica Lutfe, Vojić Ibrahima, Vojić  Hase, Vojić Huse, Vojić Fatime –Pime, Vojić Munira, štala Vojić Halila, kuće Vojić Izeta, Kolaković Zulfe, Hrnjica Muje, Hrnjica Muharema, Kolaković Hamze, Vojić Džafera, Vojić Husnije, Zulić Sulejmana, Alivuk Hasana, Alivuk Rame, Džafica Selima, Džafica Juse, Alivuk Mahmuta, Hrnjica Muje, Sulejmana Vojića, Mešić Smaila, Omanović Fikreta, Begović Mehe, Zulić Šabana, Alivuk Alije, Alivuk Mumina i Selima, Kasić Nazifa, Kulenović Šefke, Šehić Hasana, Hrnjica Derviša, kuće porodice Hamzić Bege, Hrnjica Bege, Stupac Jusufa, Mehmeda i Dede, Husak Alije, Šahbazović Huske i dr.

Svjedočenje preživjelog   MEŠIĆ (ADEM) MIRSADA

Sa grupom od trideset dobrovoljca koja je formirana u Bihaću sa ciljem da se pomogne u izvlačenju naroda pokušao sam se probiti u Orašac. Poslije nekoliko dana  u tome sam i uspio, sa mnom je bilo još nekoliko ljudi. Međutim u toku pokušaja proboja grupa je naletjela na zasjedu, tako da je razbijena i dio ljudstva se vratio u Bihać, a dio poginuo ili zarobljen. Ja sam po dolasku u Orašac ostao kod svoje kuće, jer nisam mogao hodati zbog plikova koje sam imao na nogama.

Radi svoje bezbijednosti ja sam u potkrovlju napravio sebi od dasaka smještaj iz kojeg nisam izlazio pet dana, a familija je i dalje bila u donjem spratu, dok se vojska nije povukla iz sela. Za sigurno znam da je vojska bila iz Kninskog korpusa, bili su još iz Lipe, Vrtoča, Bosanskog Petrovca, Drvara, dok su Rajnovčani bili u donjem dijelu Orašca oko škole. Po danu sam gore spavao, a navečer silazio dole.Prvi put sam izišao kada je prošlo vozilo UNPROFOR-a, a već su taj dan vozili u Bihać mještane ko je htjeo ići, što mi još nismo znali zašto je došao UNPROFOR. Taj isti dan su Rajnovčani tjerali stoku prema K.Vakufu. i tada sam prvi put vidio Boru Kecmana, Branu Kecmana  i još ostale koji su dolazili minibusom, bilo ih je oko tridesetak.Pozdravio sam se sa Borom Kecmanom i rekao mi je “šta je ovo bilo,  nije trebalo doći do ovoga”.Uglavnom nastupila je velika pljačka, mi se nismo smjeli kretati nikud od kuće, jer su četnici bili većinom u pijanom stanju, pucali su. Dvije naše kuće su opljačkali, samo je ova ostala gdje smo mi bili. Što treba napomenuti za Zulić Rasima negdje oko mjesec dana se krio od četnika u kući  Huse Vojića  ispod šume. Maskiran je bio u dimijama, marama na glavi, u torbi je bio automat, ispričao mi je svoj doživljaj a ja njemu svoj.Inače on je profesor matematike i fizike i rekao mi je, da je na kraju Ćukova vidio kako dovode žene u tamiću i kako ih siluju, ali ih nije mogao prepoznati.Nije mogao više izdržati, već je bio poprilično rastrešen, tako da je došao u situaciju da se preda. Ja sam ga savjetovao da se ne predaje. Oko 09 h ujutro tražio je od mene biciklo, fino se obrijao, skockao da se ide predati u K.Vakuf.Uzeo je biciklo od Šere Hrnjice i otišao u K.Vakuf. Od tada su nastale komplikacije za mještane koji su bili dole.Od tada je počeo Berga Resan provocirati. Nas nije tukao samo nas je provocirao, a Izeta Vojića je tukao dva-tri puta. Nas je tukao, tj mene i moga oca Mile Stupar iz Bosanski Doljana. Tražio je od mene nož i Kuran da mu nađem, našao je u mojoj kući glasačke listiće i to mu je bio povod što me počeo tući.Udarao me po tijelu šakama, a oca je tukao oko pola sahata šakama i balčakom od noža sa automatske puške. Izbio mu je dva zuba, razbio arkadu i dva puta ga bacao u nesvijest, jer ga je udarao balčakom u sljepoočnicu. Dizao mu je glavu i na vratu  crtao krst i četiri S. Govorio je “ovako mi četnici koljemo.” Mene je istjerao van a oca nastavio tući.Bilo ih je sedam-osama to su : Resan, Mile Stupar, od Laze sin, ne mogu se sjetiti ostalih imena ali ih poznajem iz viđenja. Sjećam se da je jednom bilo ime Goran, rekao mi je za Titovu sliku da je bacim da je ne držim tu. Našli su mi vojnu uniformu koju sam dužio kad sam bio u bivšoj JNA, jer sam bio na obezbjeđenju piste, i on me je maltretirao. Tad smo već počeli ići na prisilni rad, brali smo grah, krompir, luk, šljive. Grah smo stavljali uz asfalt gdje su ga oni poslije odvozili prema Dubovskom.

01.jula. 1992. godine srušena je džamija u Orašcu i Klisi. U rušenju džamije učestvovali su Kužet Jovica, Resan, i ostali koje znam iz viđenja. Patrolnim kolima su otišli kod džamije, poslije samo što su sišli niže škole već se čula detonacija i do temelja je srušena. Poslije sahat vremena čula se detonacija i u Klisi i tamo je srušena džamija. Još jedan detalj koji je interesantan jeste taj da je Cija sin Vlade burekdžije iz Bihaća i njih četiri – pet i jedna ženska, sa dva kamiona su došli i repetirali puške na nas i natjerali nas da idemo tovariti ciglu, cjement, kreč, blokove, montu, većinom građevinski materijal. Poznao sam Romić Danu iz Bihaća koji je bio električar u Izgradnji i koji je učestvovao u pljački.Od komšija je odvezao kosačicu,motokultivator, i ostale stvari, to su vukli sa konjima. Cija sin Bikin sa svojom ekipom je dolazio oko osam puta i samo ga je najviše interesovao građevinski materijal.

Najviše su tukli Ripčane, Kasić Huseina su tukli kocem.Resan se od njih najviše isticao, provocirao je najviše.

Kada su četnici nastradali na Grabežu, došlo je pet leševa sa kamionom. Trojica su bili Rajnovčani a dvojica izbjeglice iz Zlopoljca. Rajnovčani su bili dvojica Berga i Toma Tadić.

To je bilo 22.septembra. 1992. godine i nakon sahrane poginulih četnika počinje ubijanje po Orašcu. Prvi je ubijen Mešić Meho, kojeg je ubio Slobodan Ćirić 33, zatim su krenuli prema Šeri nadimkom Bager ubili su mu oca Deliju, a ranili majku Minu. Šero se spasio bježeći kroz prozor.Zatim su došli kod moje kuće, bilo ih je otprilike sedam – osam.Došli su oko 20 h, rasporedili su se ispod prozora i repetirali puške. Dvojica su provalili vrata i ušli unutra. Po glasovima smatram da su to bili :Slobodan, sin mu Gojko, Resan, Tomin sin Zoran , brat Kajo, Ljubišin sin. -Mi smo se sakrili iza paravana, ja sam bio na jednom kraju a otac na drugom, tako kad je Slobodan razgrnuo paravan nije nas primjetio jer je bio pijan, tako da smo imali ludu sreću, da nas nisu primjetili.Ostali dio kuće su pretresli čak i one dvije kuće pored  ceste. Tu smo se zadržali izvjesno vrijeme i kada smo primjetili da gore dvije –tri kuće, kod Šaćira Mešića odlučili smo da bježimo van, jer smo se plašili da će doći da  zapale kuće.Prenoćili smo iznad kuće u živici, ujutro kada smo prišli kućama bila je sva izrešetana, razbijeni prozori, razbacane stvari. Poslije sam otišao kod didove kuće, njega sam našao ubijenog na pragu, a nanu sam našao ubijenu na sred kuhinje i dvije čahure od automatske puške. Ponovo sam izišao van, pored dida je  bila  velika lokva krvi, mislio sam da je zaklan, ali sam vidio da nije, tek tad sam vidio da su mu odsječene uši. Vratio sam se ponovo kući i uzeo čaršaf i prekrio ga.Zatim sam prešao u kuću u kojoj je bio Safet Zulić, Zulić Ćamka. Zvao sam ih i oni se nisu smjeli  javiti, provalio sam vrata i našao ih žive. Tada sam im rekao da bježe sa nama. Pošto su bili stari, rekli su da ne mogu ići. Otišli smo do Rame Alivuka i njegove žene, našli smo ih žive i oni su nam rekli da nemogu bježati, ako je sudbina poginuti mi ćemo ostati. Ja i otac smo pokušali da sahranimo dida i nanu, ali nismo uspjeli jer su nas primjetili i zapucali za nama. Pobjegli smo prema Basači prema Vojićima, tada sam otišao javiti Husinom ocu Husi i rekao sam šta se desilo, da ide javiti narodu u Vojićima da bježe. U kući kod Ibrahima Mešića ubijeni su. Mešić Ibrahim, Mešić Hava, Šaćir Mešić, Mešić Safa, Šerina mati Mine. Doli je ubijen Rešo Šahinović.

Taj isti dan 23. septembra oko16 sati na rad su došli Ripčani. U tom masakru došla su tri auta puna četnika. Jedan auto je bio bijeli stojadin, crveni jugo i mercedes od Đumića, metalik boje. Tad su bili maskirani, imali su najlon čarape, jedino nije bio maskiran Gojko, njega je prepoznala Safeta iz Ripča. Ubijeno je petnaest Ripčana, a naših Begova žena, kćerka od 12 godina, Safija Šehić, Vahida Vojić, Fate Vojić, Kolaković Sabira, Kolaković Ibro, Hamza Vojić, Vojić Bego. Zaklani su Hrnjica Muharem, Hrnjica Bećir, Hamza Vojić i Ibro Kolaković. Još su ubijeni Bilić Salih i Šaban Crnkić –zvani Mirišljivi. Bježali smo preko mosta u Kestenovcu i išli prema Nebljusima. Tu nam je pomogao Mile iz Kestenovca koji ima trgovinu.Prvo nam je dao kruha, slanine, cigareta, rakije, kafu smo popili i uputio nas je do milicionera koji nas je sproveo do Nebljusa u stanicu milicije. Tu su nas maltretirali, jedan je ugasio dvije cigarete Šeri Bageru na sljepoočnici. Tu nas je preuzeo UNPROFOR, bili smo mjesec dana u Svetom Roku i onda smo prebačeni u Bihać.


31 vidi str.    Izjava Dubravkla Handžića

32 Spisak civila koji je ostao u Orašcu i Ćukovima na dan 18.08.1992. godine , a koji su napravili srpski policajci iz rezervnog sastava policije u K.Vakufu , vidi str…..

33 opaska autora Slobodan Ćirić se zove Slobodan Đurić , ali je u Orašcu porodica Đurić od vajkad nazivana Ćirić

2 thoughts on “Ubijanja i pljačka poslije egzodusa

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s